Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1050/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Svjetlani Pražić toga suda kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Bodrožiću odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska br. 2., OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima iz OD Grgić & partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1424/2022 od 13. svibnja 2025., dana 9. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I.Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja DČ i tuženika Adriatic osiguranja d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu , poslovni broj Pn-1424/2022 od 13. svibnja 2025. u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 350,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki III. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke.
II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 613,94 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 929,06 eur za razdoblje od 23. veljače 2022. do 31. prosinca 2022., točkom III. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 315,12 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.192,30 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2.Protiv prvostupanjske presude, točke III. izreke, te odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke u dijelu u kojem mu nije dosuđen preostali parnični trošak, žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), dok tuženik istu presudu pobija u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 350,00 eur sa pripadajućim kamatama, te odluku o trošku sadržanu u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu, iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.1. i 3. ZPP-a.
3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4.Žalbe stranaka nisu osnovane.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući je prema prosudbi ovog suda, odluka suda prvog stupnja u potpunosti jasna, razumljiva, te ista ne trpi od takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a isto tako da obzirom na čl. 467. st.1. ZPP-a, kako se radi o predmetu u postupku spora male vrijednosti, sud prvog stupnja nije počinio niti jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a, a na koje povrede odredaba parničnog postupka, pazi ovaj sud po službenoj dužnosti
6.Nisu osnovani navodi kojima tužitelj upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki III. izreke, kao ni navodi tuženika kojima upire na ovaj isti žalbeni razlog u odnosu na ranije navedeni dosuđujući dio odluke sadržane u točki I. izreke.
7.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje da je 21. svibnja 2021. došlo do prometne nezgode u kojoj je stradao tužitelj, a koju je skrivio osiguranik tuženika, da je u toj nezgodi tužitelj zadobio tjelesne povrede, uslijed kojih je isti pretrpio neimovinsku i nenovčanu imovinsku štetu zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, da je tuženik isplatio tužitelju nakon podnošenja tužbe na ime nesporno pretrpljene neimovinske i imovinske štete iznos od 929,06 eur.
Budući da je tužitelj unatoč izvršenoj isplati od strane tuženika, ustrajao kod zahtjeva za isplatu daljnje neimovinske i imovinske štetu zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, to je u tijeku postupka provedeno medicinsko vještačenje po sudskom vještaku, specijalisti kirurgije. Iz nalaza i mišljenja spomenutog vještaka, u bitnome proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju pretrpio trzajnu ozljedu vratne kralježnice, da uslijed toga, kod tužitelja nisu zaostale trajne posljedice, kao ni smanjenje životnog aktiviteta, a da nije bilo ni naruženja; da je tužitelj međutim pretrpio tzv. primarni strah u trenutku životne ugroženosti jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni strah i to jakog intenziteta koji je trajao oko 2 dana, srednjeg intenziteta koji je trajao 5 dana, te slabog intenziteta koji je trajao još oko 7 dana. Pored toga, da je tužitelj pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od oko 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od oko 8 dana, te slabog intenziteta u trajanju od oko 2 dana; da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega 30 dana po 2 sata dnevno.
7.2. Nastavno prednjem, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelju uslijed zadobivenih povreda povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime da mu je nastala neimovinska šteta sukladno čl. 19. st.2. u svezi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). Stoga, pozivom na čl. 1100. st.2. ZOO-a, smatra da tužitelju na ime pretrpljene neimovinske štete zbog povrede gore navedenog prava, pripada pravična novčana naknada u ukupnom iznosu od 1.300,00 eur. Nastavno prednjem, te vodeći računa o čl. 223. ZPP- a, te cijenu sata od po 4,00 eur (obzirom na mjesne prilike u kojima tužitelj živi), sud je uvjerenja da pravična naknada za pretrpljenu imovinsku štetu iznosi 240,00 eur, sukladno čl. 1095. st.1. ZOO-a.
7.3.Rukovodeći se prethodno navedenim, te uzimajući u obzir visinu iznosa isplaćenog po tuženiku u tijeku ove parnice, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju pripada daljnja naknada štete u ukupnom iznosu od 613,94 eur. O pravu na zatezne kamate na dosuđenu glavnicu, sud odlučuje primjenom čl. 1103. ZOO-a, uvažavajući istodobno i čl. 12. st.4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005 i dr., dalje: ZOOP-a).
Osim toga, kako je nesporno tuženik isplatio tužitelju dio nastale štete u visini od 929,06 eur, stajalište je suda prvog stupnja da tužitelj ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od podnošenja odštetnog zahtjeva do dana isplate ovog nespornog dijela nastale štete, sukladno čl. 1103. ZOO-a, te čl. 12. st.4. ZOOP-a. O troškovima postupka, sud odlučuje primjenom čl. 154. st.2. i 155. ZPP-a.
8.U kontekstu svega do sada izloženog, treba reći da nije u pravu tužitelj kada pobija odluku suda prvog stupnja u točki III. izreke, smatrajući da je obzirom na protek vremena od izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda u tijeku 2020., proteklo određeno vrijeme, odnosno porast troškova od tada, inflaciju i sl., valjalo udovoljiti i tom dijelu zahtjeva.
Protivno uvjerenju tužitelja, prosudba je i ovog suda, da sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, dakle okolnosti samog štetnog događaja, težinu svih povreda koje je tužitelj u tom događaju pretrpio, te konačno i posljedice koje je zbog toga isti trpio, a u svezi s time čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, nisu bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti i tom dijelu zahtjeva. Drugim riječima, težina utvrđene i pretrpljene neimovinske i imovinske štete, ne opravdava dosudu bilo kakve daljnje pravične naknade, kako je to ispravno utvrdio i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.
Slijedom toga, odluka suda prvog stupnja u točki III. izreke, prema stajalištu ovog suda, je pravilna i utemeljena na zakonu.
9.1.Isto tako, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika, koji smatra da je sud prvog stupnja precijenio značaj ozljeda tužitelja, kada je pored nesporno isplaćenog iznosa po tuženiku u iznosu od 929,06 eur, udovoljio dijelu tužbenog u iznosu dosuđenom točkom I. izreke presude, upirući na to da tužitelj nije imao potrebu posjetiti psihijatra, nije imao nikakve komplikacije u liječenju, nije imao nikakve specifičnosti u liječenju, zbog čega da je u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.
Naime, uvjerenje je ovog suda da iznos do kojeg tuženik ne osporava pobijanu presudu u točki I. izreke – do 1.193,00 eur, sagledavajući sve pravno relevantne okolnosti, ne predstavlja pravičnu novčanu naknadu koja bi mogla biti adekvatna u odnosu na pretrpljene ozljede u predmetnom štetnom događaju, odnosno za sveukupno pretrpljenu neimovinsku i imovinsku štetu u smislu čl. 1100. st.2. ZOO-a. To neovisno o tome što doista iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je uslijed povreda zadobivenih u ovoj nezgode, tužitelj imao značajnije komplikacije u liječenju, da nije morao obavljati bilo kakve neugodne ili bolne pretrage ni bilo što slično tome.
9.2.No, ono što je ovdje pravno relevantno, a o čemu je osnovano vodio računa i prvostupanjski sud su okolnosti samog slučaja s jedne strane, te ranije spomenuti Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda iz 2020., kao i protek vremena od tada do dana donošenja pobijane presude (5 godina), što se u ovoj situaciji ne može smatrati neodlučnim faktorom. To stoga, što je i izmjena ovih Orijentacijskih kriterija 2020. bila potaknuta upravo protekom dugog niza godina i povezano s time značajnog porasta realnih troškova života, odnosno inflatornih kretanja, koja treba pratiti i kad se radi o pravičnim naknadama koje pripadaju oštećenicima koji pretrpje neimovinsku i imovinsku štetu.
Rukovodeći se prethodno rečenim, nameće se po ocjeni ovog suda zaključak da iznos koji je tužitelju dosuđen točkom I. izreke, uz iznos isplaćen po samom tuženiku, u svojoj ukupnosti predstavlja novčanu naknada, koja je doista pravična obzirom na sve okolnosti slučaja, zbog čega nema govora o precjenjivanju značaja ozljeda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju.
Slijedom toga, se i točka I. izreke presude u pobijanom dijelu ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.
10.1.Budući da iz do sada iznesenih razloga, nije bilo valjanog uporišta da se prihvati i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno odbio točkom III. izreke, to se neosnovanim ukazuje i stav tužitelja za dosudu preostalog zatraženog parničnog troška.
10.2.Na navode tuženika, koji smatra da je u konkretnom slučaju sud zanemario da je u tijeku prvostupanjskog postupka bila sporna samo visina zahtjeva, pa da je nepotrebno uzeo u izračun uspjeha i uspjeh tužitelja s osnovom, valja reći da su isti neutemeljeni.
Ovo iz razloga, jer sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a, kod djelomičnog uspjeha stranke u sporu (pa tako i izračuna konkretno uspjeha tužitelja u ovoj parnici), pravilno je prvostupanjski sud uzeo u obzir uspjeh kako glede osnova tako i visine, te shodno izračunao uspjeh obje stranke, odnosno u konačnici uspjeh tužitelja u omjeru od 66,08%, zbog čega se odluka u trošku u dosuđujućem dijelu ukazuje pravilnom.
11.Zbog svih prethodno navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbe stranaka, te potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 350,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki III. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke, sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
12.Tužitelju i tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nisu uspjeli u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove presude.
13.Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu, te u točki II. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci, 9. ožujka 2026.
Sutkinja
Svjetlana Pražić
