Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1323/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Ljubičić-Vrdoljak i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Splita, protiv tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d., Zagreb, Capraška ulica br.6., OIB: 00432869176, zastupanog po punomoćnicima iz OD Olujić, Pezić i partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 4066/2021 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja TP i tuženika Hrvatska osiguravajuća kuća d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4066/2021 od 19. svibnja 2025. u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.957,04 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak.

II.Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 625,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

II.Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.411,14 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je ujedno odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 3.295,94 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.548,99 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana samo u manjem dijelu.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP- a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

5.2.Nije u pravu tuženik ni kada ukazuje na postojanje postupovne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, smatrajući da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije naveo na čemu temelji zaključak o razlozima zbog kojih dio čl. 24. st.1. t.1. Uvjeta tuženika smatra ništetnom, dakle da nema razloga o odlučnim činjenicama.

Protivno tome, stajalište je ovog suda da je sud u točkama 15.-18. obrazloženja iznio dostatne razloge temeljem kojih je uvjerenja da sporni dio spomenute odredbe uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, posljedično čemu donoseći pobijanu presudu, sud nije počinio gore navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a o čemu će još biti više riječi u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da se 14. srpnja 2021. desila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao s svojim vozilom marke „Mercedes-Benz c D AMG“, reg. oznake [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod tuženika policom automobilskog kaska broj: 03-0000181775, da je u toj nezgodi na vozilu tužitelja nastala imovinska šteta,

-da je tuženik po predmetnoj polici isplatio tužitelju iznos od 15.926,74 eur,

-da nije sporna ni aktivna ni pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari,

-da je vještačenjem provedenim po vještaku za promet i motorna vozila HP, a na okolnost visine štete na vozilu; da je iz tog pismenog nalaza razvidno da je predmetno vozilo do nezgode u eksploataciji bilo 6 godina i 1 mjesec, da je imalo vremensku amortizaciju od 65,41%, da je broj prijeđenih km iznosio 142.613 km, zbog čega da je vozilo u momentu nezgode amortizirano u omjeru od 70,91% od svoje nabavne cijene, slijedom je vještak procijenio vrijednost vozila u visini od 27.230,31 eur, dok da je tržišna vrijednost istog iznosila 8.892,42 eur, te da je u ovoj nezgodi na vozilu nastala totalna šteta u iznosu od 18.337,88 eur. Prilikom dopunskog očitovanja, vještak se ispravio i naveo da time što je amortizacija vozila ukupno 70,91%, da prema postojećim kriterijima vrijedi 29,9% od novonabavne vrijednosti, što da bi iznosilo 14.726,10 eur, te da ako se od te vrijednosti odbije tržišna vrijednost spašenih ostataka, u visini od 8.892,42 eur, da po tom izračunu vrijednost totalne štete iznosi 5.833,68 eur.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja, uvažava sadržaj čl. 921., 922. st.1., 943. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), te prihvaćajući prvotni pismeni nalaz i mišljenje vještaka, prema kojem visina totalne štete na vozilu iznosi 18.337,88 eur, zaključuje da je u konkretnim okolnostima, tuženik u obvezi pored iznosa od 15.926,74 eur, isplatiti i daljnji iznos od 2.451,14 eur, dakle sveukupno 18.337,88 eur.

Ujedno obzirom na to da je tužitelj u tijeku ove parnice osporio primjenu Uvjeta kasko osiguranja tuženika, smatrajući iste ništetnim zbog toga što je tuženik bez pregovaranja, iskoristio svoj povlašteni položaj i u ugovoru o kasko osiguranju dodao odredbe koje nisu jasne i razumljive prosječnoj osobi, prvostupanjski je sud stajališta da se na prava tužitelja kao osiguranika u ovom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14) kao lex specialis, držeći da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru u svezi čl. 327. st.1. ZOO-a.

8.2.Shodno tome, cijeneći čl. 49. st.1. i 2., te čl. 55. st.1. ZZP-a, sud prvog stupnja zaključuje da kako je polica osiguranja automobilskog kaska standardni unaprijed formulirani ugovor trgovca – ovdje tuženika, a čiji su sastavni dio i Uvjeti za kasko osiguranje motornih vozila (dalje: Uvjeti), to dalje smatra da je čl. 24. st.1. t.1. Uvjeta kojom se u obračun nastale štete uzima u obzir amortizacija vozila i ugovorena franšiza, nepoštena i ništetna odredba, jer da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, budući da ga obvezuje da u cijelosti ispuni svoju obvezu – plaćanje premije osiguranja, a da se s druge strane tuženikova obveza ispunjenja obveze smanjuje primjenom Uvjeta – tako da tužitelju uskraćuje pravo na stvarnu naknadu štete.

Prema ocjeni suda prvog stupnja, zakonska mogućnost da se ugovorom o osiguranju može ugovoriti ovakva umanjena osiguranina, podrazumijeva postupak pregovaranja i ne podrazumijeva pravo na jednostrano unošenje u unaprijed sastavljeni tipski ugovor, bez pojedinačnog pregovaranja jer da bi takvo postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega da je upravo ranije spomenuti dio čl. 24. st.1. t.1. Uvjeta, ništetan odnosno da predstavlja ništetnu ugovornu odredbu u tom dijelu.

8.3.Nastavno rečenom, prosudba je prvostupanjskog suda, da u konkretnoj pravnoj situaciji treba uzeti u obzir procjenu sudskog vještaka navedenu u pismenom nalazu i mišljenju, sukladno kojem je obveza tuženika da uz već ranije isplaćeni iznos dodatno tužitelju isplati i daljnji iznos štete u visini od 2.451,14 eur. O pravu tužitelja na zatezne kamate, sud odlučuje primjenom čl. 943. ZOO-a.

Zbog tih razloga, u konačnici je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja i za iznos od 2.411,14 eur sa zateznom kamatom od 30. srpnja 2021. pa nadalje do isplate, dok je odbio tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za iznos od 3.295,94 eur, budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja, pa odlučuje kao u točki I. izreke.

O troškovima postupka, sud prvog stupnja odlučuje primjenom čl. 154. st.1., 155., 156. st.1. i 164. ZPP-a.

9.1.U kontekstu prethodno navedenog, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja.

9.2.Ponajprije valja istaknuti da je čl. 24. st.1. t.1. Uvjeta, koji se odnosi na utvrđivanje osiguranine za slučaj totalne štete, propisano da ako je totalna šteta nastala ostvarenjem ostalih osiguranih rizika, da se iznos štete određuje tako da se stvarna nabavna cijena novog vozila na dan utvrđivanja štete umanjuje za iznos amortizacije za procjenjeni iznos vrijednosti ostatka vozila te za ugovorenu franšizu. U odnosu na mjerodavne zakonske odredbe, ponajprije valja ukazati tuženiku na čl. 942. ZOO-a, sukladno kojem su ništetne odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na osiguraninu, ako osiguranik nakon nastupa osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza.

Nadalje je čl. 296. st.1. i 2. ZOO-a propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, a prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Prema čl. 49. st.1. i 2. ZZP-a/14, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Konačno, čl. 55. st.1. ZZP-a/14, propisana je ništetnost nepoštenih ugovornih odredaba.

9.3.Polazeći od same definicije općih uvjeta iz čl. 295. st.1. ZOO-a, Uvjeti kao sastavni dio ugovora o kasko osiguranju, čine popis ugovornih klauzula koje je unaprijede u pisanom obliku formulirao i odredio tuženik, a tužitelj je potpisivanjem ugovora o kasko osiguranju pristao na takve uvjete pri čemu se o sadržaju istih nije unaprijed pregovaralo.

Sam Ugovor o osiguranju, je definiran u čl. 921. ZOO-a, kao ugovor kojim se osiguravatelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osiguraninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

Iz ove definicije, te ujedno vodeći računa o tome da kasko osiguranje predstavlja dobrovoljno osiguranje, proizlazi da je osnovna svrhe sklapanja takvog ugovora sadržana u osnovnoj činidbi osiguratelja da osiguraniku naknadi štetu do određene visine koja nastane uslijed ostvarenja osiguranog slučaja.

9.4.Iz dosadašnjeg dijela obrazloženja, razvidno je da je nastao osigurani slučaj

– totalna šteta uslijed saobraćajne nesreće, da tuženik tijekom postupka nije doveo u pitanje plaćanje premije po predmetnoj polici od strane tužitelja, a da je tuženik isplatio na ime te štete određeni iznos – 15.926,74 eur, smatrajući da je time ispunio svoju obvezu naknade nastale imovinske štete na vozilu tužitelja, obzirom na čl. 24. st.1. t.1. Uvjeta.

Međutim, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud, polica automobilskog kaska je standardni unaprijed formulirani ugovor trgovca – ovdje tuženika, a čiji su sastavni dio i Uvjeti, što znači da takav ugovor nije nastao individualnim pregovaranjem o svakoj odredbi ugovora, već pristankom tužitelja kao osiguranika na unaprijed sastavljen tekst ugovora, čiji sadržaj čine i Uvjeti tuženika, pri čemu tužitelj kao osiguranik nije imao nikakav utjecaj na sadržaj tih ugovornih odredaba, čime je nedvojbeno doveden u položaj u kojem je narušena ugovorna ravnoteža, što podrazumijeva nejednakost u pravima u obvezama i to na štetu tužitelja, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.

10.Isto tako, protivno stavu tuženika, na pravilnost pobijane presude, nisu od utjecaja navodi istog u dijelu u kojem upire na činjenicu da se radi o dobrovoljnom osiguranju, budući da to prema uvjerenju ovog suda, ni u kom slučaju ne može predstavljati opravdanje da tuženik kao osiguravatelj nameće svom osiguraniku – tužitelju, ugovorne odredbe koje je sastavio tako da idu isključivo u njegovu korist, a da pri tome osiguranik nema apsolutno nikakav utjecaj na sadržaj tog ugovora o osiguranju, uključujući i sporne Uvjete, zbog čega u određenim situacijama (kao što je ova) dolazi u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu ugovornu stranu – tuženika.

11.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, prosudba je ovog suda da suprotno tumačenju tuženika, pravno irelevantnim za ishod ovog spora, drži ovaj sud i ostale žalbene tvrdnje tuženika, budući da istima nije dovedena u pitanje ni pravilnost činjeničnih utvrđenja, ali ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, slijedom čega se odluka suda prvog stupnja ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.

12.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost stajališta prvostupanjskog suda i u odnosu na odluku o parničnom trošku, smatrajući da je sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha tužitelja u ovoj parnici, budući da nije osporavao pravni osnov tužbenog zahtjeva, već da je među strankama bila sporna samo visina istog, valja reći da ni navodi nisu pravno utemeljeni.

12.2.Ovo iz razloga jer u situaciji kada je tuženik u odgovoru na tužbu osporio da bi tužitelju s osnova kasko police osiguranja osim iznosa kojeg mu je isplatio prije pokretanja ove parnice, pripadao bilo kakav daljnji iznos po toj polici, time je tuženik prema prosudbi ovog suda osporio osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu bilo kakvog daljnjeg iznosa štete.

Shodno tome, suprotno tumačenju tuženika, pravilno je prvostupanjski sud prilikom izračuna troškova parničnog postupka, uzeo u obzir i uspjeh s osnovom, a ne samo s visinom, te zaključio da je tužitelj primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a, u ovoj parnici u konačnici uspio u omjeru od 42%, te da je u tom omjeru tuženik istome u obvezi naknaditi nastali parnični trošak.

Pri tome nije od utjecaja na pravilnost ovog izračuna, pozivanje suda na čl. 154. st.1. ZPP-a, koji ni po stavu ovog suda u konkretnoj pravnoj situaciji ne dolazi u primjenu.

12.3.Međutim, u pravu je tuženik kada ističe da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju priznao nagradu za pristup na ročište od 25. travnja 2024., obzirom da je iz stanja u spisu razvidno da je 10. listopada 2023. održano ročište na kojem je obvezan tužitelj da u roku od 15 dana dostavi dokaz o uplati predujma za potrebe vještačenja na okolnost visine štete na njegovu vozilu, da kako to nije učinio pravovremeno, to je sud zakazao ročište za 25. travnja 2024., te je tužitelj dokaz o uplati predujma dostavio sudu upravo 25. travnja 2024.

Shodno tome, stajalište je i ovog suda, da u takvim okolnostima tužitelj nema pravo na naknadu troška za pristup na ovo ročište, jer je isto održano isključivo zbog toga nepostupanja tužitelja po nalogu suda.

Isto tako, pogrešno je sud prvog stupnja ocijenio da tužitelju za pristup na ročište od 13. studenog 2024. pripada nagrada od 100%, sukladno Tbr. 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr., dalje: Tarife), budući da se na tom ročištu nisu izvodili nikakvi dokazi, slijedom čega za pristup na to ročište tužitelju pripada pravo na nagradu od 50 bodova, prema Tbr. 9.t.2. Tarife.

Konačno što se tiče podneska od 28. veljače 2025., uvjerenje je i ovog suda da u konkretnim okolnostima nije bilo uvjeta da se tužitelju prizna nagrada za sastav tog podneska, kako zbog činjenice da u istome tužitelj nije iznio ništa novog u odnosu na dotadašnji tijek postupka, kao i zbog toga što je 6. ožujka 2025. održano ročište na kojem je tužitelj imao prilike iznijeti navode sadržane u tom podnesku, uključujući i popis troškova koje potražuje.

12.4.Slijedom prednje izloženog, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog prava, preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu, te odbiti zahtjev tužitelja za iznos od 625,00 eur, dok se u preostalom dijelu za iznos od 1.957,04 eur odluka o parničnom trošku ukazuje pravilnom.

13.U kontekstu prethodno izloženog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene navode tužitelja, koji smatra da je u potpunosti valjalo udovoljiti njegovu zahtjevu za naknadu parničnog troška, a ne samo u omjeru od 42%, kako je to zaključio prvostupanjski sud, slijedom čega se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje tužitelj na prethodni dio ovosudnog obrazloženja.

14.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.957,04 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak, sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 625,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

15.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda, no samo u odnosu na odluku o trošku i to u manjem dijelu, stav je ovog suda da se radi o neznatnom uspjehu tuženika sa žalbom, pa je stoga primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučiti kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković