REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-623/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 26. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ŽD, odvjetničke vježbenice iz Zagreba, 9. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl.1., čl.2., čl.7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209173934 od 18. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 isplatiti tužitelju ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 28.273,99 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa po stopi koja je do 31.prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

-0,67 EUR od 01.08.2007. do isplate

-0,66 EUR od 01.09.2007. do isplate

-1,53 EUR od 01.11.2007. do isplate

-5,00 EUR od 01.01.2008. do isplate

-5,15 EUR od 01.02.2008. do isplate

-11,26 EUR od 01.03.2008. do isplate

-9,33 EUR od 01.04.2008. do isplate

-0,19 EUR od 01.05.2008. do isplate

-3,71 EUR od 01.06.2008. do isplate

-1,04 EUR od 01.07.2008. do isplate

-0,47 EUR od 01.08.2008. do isplate

-0,37 EUR od 01.09.2008. do isplate

-10,62 EUR od 01.10.2008. do isplate

-16,86 EUR od 01.11.2008. do isplate

-8,00 EUR od 01.12.2008. do isplate

-31,92 EUR od 01.01.2009. do isplate

-32,88 EUR od 01.02.2009. do isplate

-25,25 EUR od 01.03.2009. do isplate

-25,98 EUR od 01.04.2009. do isplate

-27,03 EUR od 01.05.2009. do isplate

-21,81 EUR od 01.06.2009. do isplate

-22,90 EUR od 01.07.2009. do isplate

-21,13 EUR od 01.08.2009. do isplate

-23,83 EUR od 01.09.2009. do isplate

-20,18 EUR od 01.10.2009. do isplate

-22,54 EUR od 01.11.2009. do isplate

-22,17 EUR od 01.12.2009. do isplate

-28,52 EUR od 01.01.2010. do isplate

-32,60 EUR od 01.02.2010. do isplate

-31,72 EUR od 01.03.2010. do isplate

-35,78 EUR od 01.04.2010. do isplate

-43,21 EUR od 01.05.2010. do isplate

-44,81 EUR od 01.06.2010. do isplate

-53,55 EUR od 01.07.2010. do isplate

-53,26 EUR od 01.08.2010. do isplate

-71,38 EUR od 01.09.2010. do isplate

-60,84 EUR od 01.10.2010. do isplate

-63,28 EUR od 01.11.2010. do isplate

-74,75 EUR od 01.12.2010. do isplate

-75,78 EUR od 01.01.2011. do isplate

-71,71 EUR od 01.02.2011. do isplate

-74,19 EUR od 01.03.2011. do isplate

-74,33 EUR od 01.04.2011. do isplate

-81,87 EUR od 01.05.2011. do isplate

-97,90 EUR od 01.06.2011. do isplate

-116,14 EUR od 01.07.2011. do isplate

-137,60 EUR od 01.08.2011. do isplate

-105,82 EUR od 01.09.2011. do isplate

-95,14 EUR od 01.10.2011. do isplate

-95,87 EUR od 01.11.2011. do isplate

-97,36 EUR od 01.12.2011. do isplate

-106,60 EUR od 01.01.2012. do isplate

-109,39 EUR od 01.02.2012. do isplate

-106,37 EUR od 01.03.2012. do isplate

-105,94 EUR od 01.04.2012. do isplate

-107,49 EUR od 01.05.2012. do isplate

-110,17 EUR od 01.06.2012. do isplate

-106,86 EUR od 01.07.2012. do isplate

-105,96 EUR od 01.08.2012. do isplate

-97,81 EUR od 01.09.2012. do isplate

-108,19 EUR od 01.10.2012. do isplate

-108,21 EUR od 01.11.2012. do isplate

-103,38 EUR od 01.12.2012. do isplate

-100,39 EUR od 01.01.2013. do isplate

-101,81 EUR od 01.02.2013. do isplate

-108,11 EUR od 01.03.2013. do isplate

-97,64 EUR od 01.04.2013. do isplate

-97,65 EUR od 01.05.2013. do isplate

-97,18 EUR od 01.06.2013. do isplate

-97,19 EUR od 01.07.2013. do isplate

-97,22 EUR od 01.08.2013. do isplate

-98,40 EUR od 01.09.2013. do isplate

-100,60 EUR od 01.10.2013. do isplate

-103,80 EUR od 01.11.2013. do isplate

-105,38 EUR od 01.12.2013. do isplate

-103,43 EUR od 01.01.2013. do isplate

-127,02 EUR od 01.02.2013. do isplate

-127,01 EUR od 01.03.2013. do isplate

-121,71 EUR od 01.04.2013. do isplate

-122,02 EUR od 01.05.2013. do isplate

-125,01 EUR od 01.06.2013. do isplate

-127,78 EUR od 01.07.2013. do isplate

-128,59 EUR od 01.08.2013. do isplate

-132,78 EUR od 01.09.2013. do isplate

-22.587,01 EUR od 01.10.2013. do isplate.

III. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva na iznos glavnog dugovanja od 7.295,72 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.201,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 400,00 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209173934 od 18. svibnja 2007. za kupnju stana, kojim mu je odobren kreditu u visini od 99.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu valutne klauzule, a na dan zaključenja ugovora promjenjiva kamatna stopa iznosila je 4,30%. Rok otplate kredita je 30 godina i kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen.

1.1. Ističe da je člankom 1. ugovoren povrat kredita uz primjenu valutne klauzule, člankom 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i člankom 7. ugovoreno je da su otplatne rate vezane uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj.

1.2. Nadalje, da tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 23. nije u skladu sa postupanjem tuženika niti je tuženik upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Navodi da je tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan i na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.3. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini, stoga je zbog kontinuiranog povećanja anuiteta tijekom 2014. g. prijevremeno otplatio kredit u cijelosti zbog čega je kod otplate zadnjeg anuiteta platio i uvećanu glavnicu.

1.4. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima i presudu Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015.

1.5. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. kojima je pravomoćno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 1. čl. 2 i čl. 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da se obveže tuženik po osnovi razlike preplate zbog jednostrane promjene kamatne stope, razlike preplate zbog primjene valutne klauzule, kao i zbog razlike u plaćenoj glavnici, odnosno naknade za prijevremenu otplatu isplatiti tužitelju razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate.

1.7. Tužbeni zahtjev postavlja u visini od 268.000,00 kn (sada 35.569,71 eura) i pridržava pravo , nakon izvršenog vještačenja, urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno –financijske struke.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva kao i podobnost postavljenog tužbenog zahtjeva za raspravljanje, na način kako je on postavljen u ukupnom iznosu. Smatra da je tužitelj u obvezi specificirati pojedine anuitete svoga potraživanja i s tim u svezi tijek zatezne kamate na svaki pojedini anuitete.

2.1. Ne osporava da su ovdje parnične strane bile u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209173934 od 18. svibnja 2007. ali u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

2.2. Ističe prigovor zastare potraživanja i smatra da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu čl. 118. ZPP-a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Smatra da se ovdje radi o potraživanju i postupku naknade štete, pa se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO- a. Navodi da kako je predmetna tužba podnesena dana 25.11.2021. prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.3. Vezano uz ništetnost valutne klauzule pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

2.4. U nastavku navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, odnosno da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

2.5. Nadalje, vezano uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Navodi da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što je tuženik u ovoj stvari uredno činio.

2.6. Navodi da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

2.7. Tuženik ističe da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

2.8. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik tužitelju ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

2.9. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima.

2.10. Osporava da je naknada za prijevremenu otplatu kredita bila naplaćena.

2.11. Zaključno tuženik navodi i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U nastavku postupka, parnične strane su ostale u bitnome kod prvotnih navoda.

4. Predmet ovog parničnog spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate preplaćenih iznosa po osnovi ugovorene valutne klauzule.

5. Nesporno je u postupku utvrđeno da je tužitelj, kao korisnik kredita, 18. svibnja 2007. sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209173934 na iznos od 99.000,00 CHF u protuvrijednosti od kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, promjenjivom kamatnom stopom od 4,30 % godišnje i rokom otplate od 30 godina. Nesporno je i da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen.

6. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž 7129/13 od 13.06.2014. godine, presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. godine i da li su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209173934 sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne. Sporno je da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku i da li ima status potrošača. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je da li tužitelj ima pravo potraživati zatezne kamate od dospijeća svakog anuiteta do isplate. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209173934 od 18. svibnja 2007. (str. 7-15 spisa), u obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 16-23 i 36 spisa), u otplatni plan (str. 24-34 i 38-48 spisa) u knjigovodstvenu karticu, promete po kreditu (str. 50-70 i 93-103 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (str. 107 spisa)., Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Mirjani Radman-Funarić iz [adresa] čiji je nalaz pročitan (str. 183-205 spisa) i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužitelj je prihvatio nalaz u cijelosti i u skladu s nalazom postavio tužbeni zahtjev podneskom od 29. listopada 2025.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke od koje dokaza je tuženik odustao na pripremnom ročištu od 29.ožujka 2022.

10. Na pripremnom ročištu tužitelj je odustao o dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i s tim u svezi traženja stečenog bez osnova.

11. Tuženik se nije protivio povlačenju tužbe ali je potraživao trošak postupka u osnovu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

12. Sud je posebnim rješenjem poslovni broj P-623-2021-6 od 1. travnja 2022. utvrdio djelomično povlačenje tužbe i odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom troškova postupka, koje rješenje je po žalbi tuženika potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-811/2022-2 od 4. kolovoza 2022.

13. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

14. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209173934 18. svibnja 2007. (str. 7-15 spisa) utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana (čl.5.) u iznosu od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke (čl. 1.) s kamatama po promjenjivoj stopi od 4,30% godišnje (čl.2.) i rokom otplate od 30 godina (čl.3.1.).

15. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2007. kada je htio riješiti svoje stambeno pitanje, da mu se u to vrijeme činilo da bi Zagrebačka banka imala najbolje uvjete za kreditiranje tako da je otišao do njih i s osobom bankara dogovorio realizaciju predmetnog kredita. Kredit vezan uz CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji za njega a u prodajnom razgovoru nije uopće bilo govora o tome što znači vezati kredit uz valutu CHF, a pogotovo ne o tome što znači promjenjiva kamatna stopa, što sve utječe na nju, općenito nije bilo govora o rizicima ugovaranja kredita vezano uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Nije se mogao sjetiti da bi mu bio ponuđen bilo kakav drugi kredit izuzev kredita vezanog uz CHF za koji je rečeno da je najpovoljniji za njega. Kredit je u cijelosti utrošio za kupovinu stana koji mu služi za osobne potrebe. Otplata kredita je išla na način da je upravo zbog naknadno povećanih anuiteta bio primoran otići raditi u Njemačku. Vezano uz to se odjavio i prijavio s boravištem u [adresa], da bi mu nakon tri mjeseca u rujnu 2014. došao dopis od tuženika kojim mu otkazuje cjelokupan kredit i kada mu je sugerirano da jedino što može napraviti i spriječiti ovrhu je uplata oko 500.000,00 kn. Iznos je skupio kako su oni naveli i uplatio na račun kredita. Istakao je da u vrijeme kada je kredit realizirao otprilike kreditom ugovorio vraćanje oko 55.000 eura, a misli da je vratio najmanje dvostruko više. Anuiteti su porasli za 100 %. O promjenama anuiteta ga je banka obavještavala samo konstatacijom da se anuitet mijenja zbog promjene kamate i tečaja valute. Nije osobno išao u banku već je sve doznavao putem medija. Ugovor je nakon primitka pročitao i bilo mu je jasno u kojem iznosu je realiziran te da su anuiteti prema otplatnom planu isti. Osjeća se prevarenim jer je vjerovao banci i onome što je u prodajnom razgovoru dobio kao informaciju. Iskazao je i da laički nije imao nikakvih nedoumica vezano za ugovorne odredbe. Nije mogao ni pretpostaviti da će biti dva ili tri puta viši anuitet jer o tome nije bilo govora. Nakon odlaska u Njemačku stan je bio prazan.

16. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

17. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je kredit realiziran za kupnju stana a temeljem iskaza tužitelja kojem tuženik nije prigovorio u navedenom djelu, utvrđeno je da mu je isti služilo za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bilo u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF.

19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/1811 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. (u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Niti o tim odredbama tužitelj nije dob io mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

20. Stoga je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju ing. med. radiologije i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 1. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen najpovoljnijim i jedini, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

24. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti promjenjive kamatne stope, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo t im presudama presuđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

25. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 4,30% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivn ih interesa potrošača zbog promjenjive kamatne stope. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

26. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Prema stavu suda u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 4,30% porasla do 60,20% (str.107 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03), radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

28. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. istog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CH, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od 28.273,99 eura. Istovremeno manje je plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF iznosu od 10,73 eura.

30. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao nikakvih primjedbi a tužbeni zahtjev je podneskom od 29. listopada 2025. uredio u skladu s nalazom tako da postavlja traženje za isplatom ukupnog iznosa od 28.273,99 eura.

31. Tuženik se nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka i uređenog tužbenog zahtjeva protivio povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 7.295,72 eura i istako prigovor prijeboja, sve vezano u tzv. negativne tečajne razlike.

32. Sud je naveden prigovor prijeboja tuženika odbio kao neosnovan iz razloga što sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Navedeno je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023.

32.1. Ukazuje se ovdje i na odredbe Zakon o zaštiti potrošača u kojima se navodi da se smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne i ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo. Ovaj je sud stava da tuženik svoju tražbinu mora utemeljiti na konkretnom pravnom institutu, a što u ovom postupku ne čini, već istu temelji posljedično na argumentaciji tužitelja. Međutim, njihove su pozicije prilikom sklapanja ugovora bile u mnogočemu drugačije pa tako tuženik nije niti naveo, a niti dokazao da bi primjena predmetnih ništetnih odredaba dovela do očitog nesrazmjera u ispunjenju obveza na štetu banke.

33. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

34. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

35. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

36. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

37. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

38. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

39. Kako je tužba podnesena 25. studenog 2021., to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se vezano uz kondemnatorni zahtjev temeljem ugovorene valutne klauzule računa počev od 14. lipnja 2018.

40. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

41. Slijedom navedenog, tužitelju pored glavnog dugovanja pripadaju i kamate upravo kako su iskazane u nalazu vještaka, te kako stoji u izreci presude pod točkom II.

42. Istovremeno, tužitelj je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.295,72 eura iz razloga što se tuženik protivio povlačenju dijela početno zatražene visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 268.000,00 kn (sada 35.569,71 eura) i konačno postavljenog zahtjeva u visini od 28.273,99 eura, kako je to navedeno pod III. Izreke presude.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tako da je sud tužitelju dodijelio pravo na iznos nužnih i osnovanih troškova ovog postupka. Na odluku o priznavanju punog prava na troškove postupka tužitelju nije od utjecaja činjenica da je tuženik postavljanjem konačnog tužbenog zahtjeva djelomično povukao tužbu. Kako u odnosu na odbijajući dio tužbe nisu nastali posebni troškovi jer se nastavilo raspravljanje u ovom predmetu radi isplate iznosa koji je u tužbi označen kao vrijednost predmeta spora, tuženici ne pripada pravo na naknadu troškova postupka za odbijajući (povučeni) dio tužbenog zahtjeva.

44. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

45. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška.

46. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 4.601,08 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 500,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 29.3.2022., 30.10.2024. i 26.1.2026. za svako iznos od 500,00 eura ili ukupno 1.500,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 2.3.2022., 4.10.2024. i 29.10.2025. za svaki iznos od 500,00 eura ili ukupno 1.500,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 3.600,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 201,08 eura i trošak naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 4.201,08 eura.

47. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV izreke presude.

48. Tužitelju nisu priznati daljnji zatraženi troškovi u iznosu od 400,00 eura, u naravi pogrešno zbrojeni pravilno zatraženim pojedinačni iznosi.

49. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod V izreke presude.

Slavonski Brod, 9. ožujka 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika