REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški
Nova Gradiška
Poslovni broj: P-457/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić, u pravnoj stvari ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Đurin, odvjetnici u Novoj Gradiški, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave 26. siječnja 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnicom i punomoćnika tužene, odvjetnika Krešimira Vestića iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. Zagreb, te nakon objave presude 9. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207888638 sklopljenog 20. studenog 2006. između AG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Jelačića 10, Zagreb koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“ pa stoga članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 da tužitelju AG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati
- novčani iznos od 778,91 € (sedamstotinasedamdesetosam eura i devedesetjedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje teče od 23.11.2006. do 31.12.2007., po stopi od 14% od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića br. 10, OIB 92963223473 da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 525,00 eura (petstotinadvadesetpet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od dana presuđenja, 9. ožujka 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se utvrdilo da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3207888638 (kreditna partija 7103399657) od 20. studenoga 2006. godine, a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 127.040,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu.
1.a. U članku 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu tuženik je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i naplatio iznos od 5.868,70 kuna 22. studenoga 2006. godine na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
1.b. Tužitelj sa tuženom nije pojedinačno pregovarao o odredbi članka 2. st. 4. govora o namjenskom kreditu, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj Ugovora o namjenskom kreditu niti je mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba čl. 296 st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima.
1.c. Tužitelj se tuženoj obratio svojim zahtjevom od 13. lipnja 2025. godine za dostavu dokumentacije o visini naplate naknada te predložio i očitovanje tužene o mogućnosti rješavanja spora mirnim putem odnosno da se sklopi izvansudska nagodba. Tužena je u svojem očitovanju od 07. srpnja 2025. godine dostavila podatke o visini naplaćene naknade, ali se nije očitovala o mogućnosti mirnog rješenja spora.
1.d. Mjesna nadležnost suda određena je člankom 21. Ugovora o namjenskom kreditu.
2. Tužena u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.
2.a. Tužena ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.868,70 kn odnosno 778,91 EUR naplaćena 22. studenog 2006. godine, a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon 19 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 (VTSRH br. Pž- 7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, isti je u cijelosti neosnovan, što tužena obrazlaže u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tužena ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž- 1145/2021 od 6. travnja 2022.
2.b. Tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo.
2.c. U ODNOSU NA NAKNADU ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA (ULAZNA NAKNADA)
Tužena u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tužena ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Tužena ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
2.d. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA JE VALJANO UGOVORENA
Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:
- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;
-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.
Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3.
1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“
Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.
Tužena također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.
Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće:
„efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača;
Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke:
„(…)
(c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“
O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje:
„(…)
(g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu;
Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije.
Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)
Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u studenom 2006. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u studenom 2006. godine, dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2006. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2006. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama (Narodne novine br. 84/2002), koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020) propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).
2.e. UGOVORNA ODREDBA JE JASNA, LAKO RAZUMLJIVA I LAKO UOČLJIVA
Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Tužena skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Naknada je naplaćena temeljem Odluke o Tarifi naknada za usluge iz 2006.g. u iznosu od 1% iznosa kredita, sve prema stavku B3.4.1.2. Naknada je propisana na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade.
Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji:
„Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“
Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. K tome je tužitelju još i dodatno umanjen navedeni iznos. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021.
2.f. UGOVORNA ODREDBA NIJE PROUZROČILA NIKAKVU (A JOŠ MANJE „ZNATNU“) NERAVNOTEŽU IZMEĐU STRANAKA
U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.
Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 Š:
„Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“
U vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.:
„55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“
Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma.
U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:
- izričito zakonski dopuštena;
- ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu;
- određena u postotnom iznosu kredita;
- određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;
- ekvivalentna izvršenim uslugama banke;
tužena smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U gore navedenom predmetu C- 621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje:
„treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio:
„Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“
U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje:
„treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.
Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput:
1. Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.);
2. Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine;
3. Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba;
4. Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge.
Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama.
2.g. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
3. U podnesku od 13. prosinca 2025. tužitelj se je očitovao da po pitanju prigovora zastare ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022. godine Su-IV- 33/2022-2 za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću presude koja će se donijeti u ovom predmetu i kojom će se odlučiti o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a ovakav stav su zauzeli brojni sudovi u identičnim predmetima. Stoga tuženikov prigovor nije osnovan.
3.a. U odnosu na navode tuženika da su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita tzv. ulaznu naknadu potpuno jasne, lako razumljive i uočljive pa da stoga ne bi bila podložna testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ističe da su navedene odredbe, same po sebi, uočljive i samo gramatički razumljive, međutim, to ne znači da su poštene. To iz razloga što tužitelju kao korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tuženik ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva i njegova odobravanja, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti da je bilo jasno po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati. Osim toga, da sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos ulazne naknade, ukazuje na to da se tom naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva, pri čemu su sve te radnje neminovno u opisu radnog mjesta odgovarajućih radnika banke, a koji za taj rad nisu plaćeni prema ostvarenom broju odobrenih kredita. Zbog svega toga tužitelj zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem ulazne naknade, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Pored toga, tužitelj ističe da prema odredbi čl. 1021. ZOO-a, koja uređuje ugovor o kreditu, tuženik kao banka nema pravo na naplatu ulazne i izlazne naknade o korisnika kredita, slijedom čega da proizlazi da su navedene odredbe ništetne uslijed protivnosti prisilnoj normi. Tužitelj ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda dana 5. studenog 2020. prema kojem da ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Da bi se utvrdio opravdanost ovog troška, sud je u obvezi prilikom ocjene da li su sporne odredbe poštene, uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmotriti pitanje da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporne odredbe ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
3.b. U odnosu na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno ti troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača odnosno tužitelja. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. S obzirom da sporne odredbe ne sadrže konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za trošak zaključenja ugovora, a ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, da nisu moguće niti razmjerni u odnosu na visinu u kojoj bi stvarno nastali, da tuženik u odgovoru na tužbu niti ne predlaže izvođenje ikakvih dokaza u tom pravcu niti iz dostavlja u spis, tuženik, ničim ne dokazuje visinu i opravdanost tih troškova. Teret dokaza je na tuženiku. Kako se ne radi o samorazumljivim troškovima i na tužitelja je spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima, ta je okolnost utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno tipskom ugovoru te da tužitelju nije niti omogućeno da o ovim odredbama ugovora pregovara to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl. 96. i čl.102. ZZP/07, čl. 3-4., čl.269., čl.272. i čl. 323. ZOO-a te Direktive. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odgovoru na tužbu tuženik niti ne osporava činjenicu da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. (Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).
Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a). Predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati. Iz toga proizlazi da sporna odredba Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu. To proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023-2 u kojoj odluci je zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I toj Direktivi treba tumačiti na način „da ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca, obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani sa predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču, a konkretno je naplaćena ustezanjem glavnice kredita što priznaje i sam tuženik. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a). Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita, do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem sporne odredbe Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03). Tuženik je taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora ujedno platiti i zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO-a). Isto tako se ističe da ugovorna odredba da ''korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita …'' sama po sebi ne znači da je tuženik uistinu u konkretnom slučaju obavijestio tužitelja o sadržaju predmetne Tarife naknada u poslovima kreditiranja građana. U Ugovoru o kreditu uopće ne navodi na koji je to način korisnik kredita upoznat ''s uvjetima kredita'', kada tuženik ne predlaže saslušanje konkretnog radnika banke koji bi moguće iskazivao da li je i na koji način izvršena ova ugovorna odredba, slijedom čega ju tužitelja opći uvjeti, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati. Tužitelj ukazuje da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen ranije, to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je jedini pravilan zaključak da je sporni članak Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.
4. Tužena se u podnesku od 15. siječnja 2026. očitovala da se protivi navodima iz podneska tužitelja od 13. prosinca 2025.
Tužena ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost, potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. U konkretnom slučaju tužitelj nije niti naveo, a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla njemu u korist. Navodi da isto potvrđuje i Županijski sud u Zagrebu u odluci posl. br. Gž-253/23 od 25. ožujka 2024.
5. Na ročištu održanom 26. siječnja 2026. saslušan je tužitelj koji je iskazao da prilikom sklapanja kredita sa Zagrebačkom bankom kao kreditorom nije pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, između ostalog i članka 2. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu. Misli da je Ugovor već unaprijed bio pripremljen, tj. da se radi o standardno formaliziranom Ugovoru. Iskazuje da je išao na ovjeru Ugovora. Ne sjeća se točno kod kojeg javnog bilježnika je išao na ovjeru Ugovora. Izjavljuje da je kredit podigao za kupnju kuće. Izjavljuje da nije mogao utjecati na odredbe Ugovora. Ugovor je pročitao tako da je pročitao nešto što piše velikim slovima, a sitnima da nije. Kod Ugovora ga je interesirala kamata, htio je podići ugovor u eurima, da mu je bankarica rekla da je povoljnije i brže podići kredit u CHF jer za kredit u CHF ne trebaju sudužnici i jamci. Nije mu objašnjavan postotak naknade koju mora platiti za obradu kredita. Izjavljuje da uz Ugovor nije dobio nikakvu drugu dokumentaciju pa niti opće uvjete poslovanja banke kao niti tablicu iz koje je vidljivo kada i koliko otplaćuje kredit. Ne zna što je efektivna kamatna stopa. Po struci je vojnik, nije se doškolovavo na području ekonomske struke. Izjavljuje da je sama realizacija kredita išla jako brzo i da nikada lakše nije dobio kredit. Kod javnog bilježnika, prilikom solemnizacije Ugovora nisu mu pojašnjene odredbe Ugovora, pojedinačno po svakoj točki Ugovora. Ne zna koliko je dugo bio kod javnog bilježnika. Ne sjeća se kada mu je iznos od 778,91 euro na ime naknade po članku 2. točka 4. naplaćen. U vrijeme dizanja kredita nije imao obrt niti trgovačko društvo.
6. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu, ugovor o kreditu od 20. studenog 2006., solemnizaciju od strane Javnog bilježnika Stanke Jelinić od 21. studenog 2006., u dopis punomoćnice tužitelja tuženoj od 13. lipnja 2025., u dopis tužene punomoćnici tužitelja od 7. srpnja 2025., odgovor na tužbu, Odluku o tarifi naknada za usluge 2006., u Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, Opće uvjete poslovanja, u podneske stranaka, u iskaz saslušanog tužitelja AG s ročišta od 26. siječnja 2026.
7. Nije sporno da su 20. prosinca 2006. tužitelj kao korisnik kredita koji je po odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), potrošač, a što je sud utvrdio saslušanjem tužitelja i tužena kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu (koji je ovjeren kod javnog bilježnika sa 21. studenog 2006.) u iznosu kunske protuvrijednosti od 127.040,00 CHF, te da je u čl. 2. stavku 4. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.
Iznos od 5.868,70 kuna odnosno 778,91 euro je odbijen od odobrenog kredita tužitelju po dopisu tužene od 7. srpnja 2025. (str. 12 spisa).
8. Među strankama je sporno je li odredba članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu od 20. studenog 2006., broj Ugovora: 3207888638 ništetna prema odredbama ZZP- a/2003, nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tužena dužna vratiti tužitelju iznos od 778,91 euro sa zateznim kamatama od 23. studenog 2006. do isplate.
9. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženoj u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu od 20. studenog 2006.., sklopljenog između tužene kao kreditora i prednika tužiteljice kao korisnika kredita (točke 15., 16. i 17. obrazloženja). Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).
9.a. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., JG i FG, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., A, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima Direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
10. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).
11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).
12. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.
13. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu: Ugovor o kreditu (str. 4-9 spisa), nespornog priznanja tužene o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva (str. 12 spisa) i iskaza tužitelja (str. 55-57 spisa), odredba članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu (str. 4 spisa) po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirala tužena (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.
Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.
14. Činjenica je da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tužena na način da je u članku 2. stavku 4. navela da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu kada navodi da da prilikom sklapanja kredita sa Zagrebačkom bankom kao kreditorom nije pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, između ostalog i članka 2. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu. Misli da je Ugovor već unaprijed bio pripremljen, tj. Da se radi o standardno formaliziranom Ugovoru. Iskazuje da je išao na ovjeru Ugovora. Ne sjeća se točno kod kojeg javnog bilježnika je išao na ovjeru Ugovora. Izjavljuje da je kredit podigao za kupnju kuće. Izjavljuje da nije mogao utjecati na odredbe Ugovora. Ugovor je pročitao tako da je pročitao nešto što piše velikim slovima, a sitnima da nije. Kod Ugovora ga je interesirala kamata, htio je podići ugovor u eurima, da mu je bankarica rekla da je povoljnije i brže podići kredit u CHF jer za kredit u CHF ne trebaju sudužnici i jamci. Nije mu objašnjavan postotak naknade koju mora platiti za obradu kredita. Izjavljuje da uz Ugovor nije dobio nikakvu drugu dokumentaciju pa niti opće uvjete poslovanja banke kao niti tablicu iz koje je vidljivo kada i koliko otplaćuje kredit.
15. Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 2. stavka 4. ugovora, naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema Odluci o tarifi naknada za usluge 2006. godina, ista se odnosi na obradu kreditnog zahtjeva za nekretnine u visini od 1,00% u kunama od iznosa kredita, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje tužena rukovodila kad ju je odredila u visini od 1% od iznosa kredita, a za koji kriterij je to tužitelj mogao znati (jer kako tužena navodi...budući da je primijenjen mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,0% od iznosa kredita ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita...). Međutim, nije svima jasno, jer nisu svi stručnjaci s područja ekonomije i financijskog poslovanja. Svi navodi tužene u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužitelj se je u svom iskazu očitovao da je s kreditorom razgovarao jedino o visini kamatne stope, dakle ne i o nakadi po članku 2. stavku 4. Ugovora o kreditu za kupnju nekretnine.
16. Sud smatra da je odredba čl. 2. stavka 4. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna.
Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).
17. Kako je tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tužena od tužitelja s 22. studenog 2006. naplatila iznos od 5.868,70 kuna/ 778,91 euro, to je tužena dužna vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno 778,91 euro s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj:
55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od idućeg dana naplate do isplate (članak 1115., članak 29. stavka 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tužena i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.
18. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 23. studenog 2006. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke). Poslovni broj
19. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu od 20. studenog 2006., te isplata iznosa od 778,91 euro na ime ništetne odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora.
U postupku je utvrđeno i nije sporno: da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine, a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 127.040,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu po članku 2. stavku 4, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora.
Sporno je među strankama je li odredba sadržana u članku 2. stavku 4. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i osnova tužbenog zahtjeva. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 2. stavka 4. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
20. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 2. stavak 4. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 20. studenog 2006. ovjerenog sa 21. studenog 2006.
Tužitelj je u bitnome iskazao da prilikom sklapanja kredita sa Zagrebačkom bankom kao kreditorom nije pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, između ostalog i članka 2. stavka 4. Ugovora o namjenskom kreditu. Misli da je Ugovor već unaprijed bio pripremljen, tj. Da se radi o standardno formaliziranom Ugovoru. Iskazuje da je išao na ovjeru Ugovora. Ne sjeća se točno kod kojeg javnog bilježnika je išao na ovjeru Ugovora. Izjavljuje da je kredit podigao za kupnju kuće. Izjavljuje da nije mogao utjecati na odredbe Ugovora. Ugovor je pročitao tako da je pročitao nešto što piše velikim slovima, a sitnima da nije. Kod Ugovora ga je interesirala kamata, htio je podići ugovor u eurima, da mu je bankarica rekla da je povoljnije i brže podići kredit u CHF jer za kredit u CHF ne trebaju sudužnici i jamci. Nije mu objašnjavan postotak naknade koju mora platiti za obradu kredita. Izjavljuje da uz Ugovor nije dobio nikakvu drugu dokumentaciju pa niti opće uvjete poslovanja banke kao niti tablicu iz koje je vidljivo kada i koliko otplaćuje kredit. Ne zna što je efektivna kamatna stopa. Po struci je vojnik, nije se doškolovavo na području ekonomske struke. Izjavljuje da je sama realizacija kredita išla jako brzo i da nikada lakše nije dobio kredit. Kod javnog bilježnika, prilikom solemnizacije Ugovora nisu mu pojašnjene odredbe Ugovora, pojedinačno po svakoj točki Ugovora. Ne zna koliko je dugo bio kod javnog bilježnika. Ne sjeća se kada mu je iznos od 778,91 euro na ime naknade po članku 2. točka 4. naplaćen. U vrijeme dizanja kredita nije imao obrt niti trgovačko društvo.
20.a. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.
21. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti jer se u odnosu na naknadu sadržanu u članku 2 stavku 4. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
22. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.
Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 2. stavku 4. Ugovora o kreditu.
23. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tužena sukladno odredbi članka 323. ZOO-a odnosima kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1,00%, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tužena, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženoj isplatio iznos od 5.868,70 kuna/778,91 euro, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženoj.
Kako je tužena utuženi iznos primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužna vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 23. studenog 2006. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).
24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, 107/25 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 778,91 euro, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora te dijela u kojem se traži isplata iznosa od 778,91 euro. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 13. prosinca 2025. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 26. siječnja 2026. u iznosu 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 9. ožujka 2026. u iznosu 75,00 eura kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), a što zbrojeno daje iznos od 525,00 eura. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su tužitelju i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja, 9. ožujka 2026. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
U Novoj Gradiški 9. ožujka 2026.
Sutkinja
Tanja Marušić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na e-oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. Rok za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude računa se od dana primitka pisanog otpravka presude. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U postupku povodom žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Sandra Đurin, odvjetnica u Novoj Gradiški
2. Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u OD Porobija & Porobija, Zagreb
