Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1008/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Velimiru Galiću odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg br.3a., OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-130/2023 od 7. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-130/2023 od 7. travnja 2025., u točki I. izreke u cijelosti, u točki II. izreke u dijelu u kojem je obvezan tuženik da isplati tužitelju iznos glavnice od 1.030,92 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja teče na iznose od 0,74 EUR počam od 02.01.2014., 49,18 EUR počam od 02.02.2014., 50,06 EUR počam od 02.03.2014., 49,44 EUR počam od 02.04.2014., 48,32 EUR počam od 02.05.2014., 47,76 EUR počam od 02.06.2014., 48,24 EUR počam od 02.07.2014., 49,58 EUR počam od 02.08.2014., 51,29 EUR počam od 02.09.2014., 51,57 EUR počam od 02.10.2014., 52,16 EUR počam od 02.11.2014., 53,16 EUR počam od 02.12.2014., 52,59 EUR počam od 02.01.2015., 53,35 EUR počam od 02.02.2015., 53,35 EUR počam od 02.03.2015., 53,35 EUR počam od 02.04.2015., 53,35 EUR počam od 02.05.2015., 53,35 EUR počam od 02.06.2015., 53,36 EUR počam od 02.07.2015., 53,36 EUR počam od 02.08.2015., 53,36 EUR počam od 02.09.2015. sve do isplate, u točki IV. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamatama na dosuđene pojedinačne iznose, te se odbija tužitelj s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke.

II.Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda koji bi mogli sudjelovati u ovom postupku kao nedopušten.

III.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetni čl. 2. i 7. Ugovora o [broj kredita] od 26. listopada 2005., u dijelu koji glasi: 2. IZNOS KREDITA=23.100,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. 7. NAČIN VRAĆANJA Otplata kredita je u 120 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu. VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog ugovora, obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke, Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.030,92 eur sa zakonskim zateznim kamatama na način pobliže naveden u toj točki izreke, točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na glavnicu dosuđenu točkom II. izreke za preostalo utuženo razdoblje. Točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 243,98 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.429,42 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik u točkama I., II., IV. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana samo u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Ponajprije se napominje da nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu koji se odnosi na razloge za eventualno izuzeće raspravnog suca u smislu čl. 71. st.7. ZPP-a, pozivajući se pri tome na odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-5423/2008 od 28. siječnja 2009.

U svezi prednjeg, valja istaknuti da je predmetni zahtjev tuženika za eventualno izuzeće ovaj sud odbacio primjenom čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a, budući da prema uvjerenju ovog suda nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

7.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, točku II. izreke u odnosu na visinu glavnice, te tijek zateznih kamatama na dosuđene iznose počam od dan nakon plaćanja dosuđenih iznosa, te u točki IV. izreke, dok osnovano tuženik upire na pogrešnu primjenu materijalno prava u dijelu u kojem su točkom II. izreke tužitelju zatezne kamate na glavnice dosuđene točkom II. izreke, dosuđene s danom plaćanja pojedinačnih odnosa, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor sklopili uvodni citirani Ugovor, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti; da su čl. 2. i 7. ugovorene valutne klauzule, a čl.3. istog da je utvrđena namjena kredita – izgradnja i adaptacija stambenog prostora,

-da su ugovorne stranke 5. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu, kojim je

-da je iz iskaza tužitelja u bitnome razvidno da je predmetni kredit podignuo kako bi sinu kupio harmoniku za školovanje, sa time da je dio tog kredita iskoristio i za adaptaciju kuće koju je u međuvremenu kupio, da je podignuo kredit u valuti CHF jer mu je tako bilo ponuđeno kao jedina mogućnost, da tada nitko nije mogao očekivati da bi tečaj CHF mogao tako rasti, da s tuženikom nije pregovarao sadržaju Ugovora,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da iznos ukupno više plaćenih anuiteta zbog primjene tzv. valutne klauzule odnosno primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za CHF za kune, kada se oduzme iznos preplate utvrđen Aneksom Ugovora, razlika više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa je ukupno 1.030,32 eur.

9.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja uvažavajući sadržaj čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), čl.2. Direktive br. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), zaključuje da je tužitelj prilikom sklapanja spornog Ugovora postupao u svojstvu potrošača, slijedom čega da se na tužitelja primjenjuju odredbe ZZP-a/03, kao i utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10.Nastavno prednjem, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda glede statusa tužitelja, ustrajući na tvrdnji da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba ugovor o kreditu sklopila za privatne svrhe.

Ovo iz razloga, jer uvažavajući razloge sukladno kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada je zauzeo ranije navedeno pravno shvaćanje, ali isto tako i rezultate svih provedenih dokaza, tada se prema uvjerenju ovog suda nameće stajalište da vjerodostojnih tvrdnji koje je tužitelj iznio u svom iskazu u dijelu koji se odnosi na svrhu odnosno namjenu kredita dobivenog sklapanjem predmetnog Ugovora, tijekom prvostupanjskog postupka, od strane tuženika, ni na koji način nisu dovedeni u pitanje, pa da bi se i utvrđenje prvostupanjskog suda u tom dijelu moglo smatrati pogrešnim. Nastavno tome, su bez utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na odluke pojedinih drugostupanjskih sudova.

11.1.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2. i 7. Ugovora kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, prvostupanjski sud uvažava utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013 (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), te Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kojima je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, dalje: ZOO-a/05).

11.2.Kako prema stavu prvostupanjskog suda sporni Ugovor predstavlja potrošački ugovor, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz ranije spomenutih presuda donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i potrošača, o sud primjenom čl. 502.a.-502.h. ZPP-a, smatra da je i u ovoj parnici, obzirom na postavljene tužbene zahtjeve, vezan za utvrđenja iz tog kolektivnog spora, pri čemu se poziva i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (dalje: Rev 3143/18).

Ujedno sud uvažavajući iskaz tužitelja, zaključuje da prilikom sklapanja spornog Ugovora, između stranaka nije vođen razgovor o uvjetima kreditiranja, da tuženik nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te postupanje protivno prednje citiranim odredbama ZZP-a/03 i ZZP- a/07.

11.3.Obzirom na prednje navedeno, te uvažavajući sadržaj čl. 323. kao i čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud zaključuje da kako su ništetne sporne ugovorne odredbe, da tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja temeljem takvih odredbi, te da je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi ugovornih odredaba koje su utvrđene ništetnim, pa nastavno tome odlučuje kao u toki I. izreke presude. O visini tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud odlučio temeljem provedenog financijskog vještačenja, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno. Sukladno prednjim utvrđenjima, sud je zaključio da je tužitelj zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, prilikom otplate kredita platio tuženiku više 1.030,32 eur, pa dosuđuje tužitelju navedenu razliku sa zakonskim zateznim kamatama pozivajući se pri tome na čl. 1115. ZOO-a, budući je po ocjeni prvostupanjskog suda tuženik bio nepošten stjecatelj, na način pobliže naveden u točki II. izreke. Kako je prema ocjeni suda, tužitelj točkom III. izreke tražio ponovno zakonsku zateznu kamatu na iznose čiju je isplatu tražio točkom II. izreke i koji su mu tom točkom dosuđeni od dospijeća do isplate, to je tužitelj odbijem točkom III. izreke sa tim dijelom zahtjeva.

Sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije uzeo u obzir manje plaćene iznose izvršene po tužitelju za predmetni kredit, smatrajući da to nije u skladu s čl. 323. st.1. ZOO-a, te kako je pri izračunu visine tužbenog zahtjeva, uzeo u obzir iznos preplate utvrđen Aneksom Ugovora, to odlučuje kao u točki IV. izreke.

O troškovima postupka, sud je odlučio primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a.

12.1.Nije u pravu tuženik kada smatra da sud prvog stupnja, donoseći pobijanu presudu nije uzeo u obzir činjenicu da su ugovorne stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, odnosno izvršile konverziju kredita, upirući pri tome na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZIDZPK-a).

U svezi sa prednjim, ponajprije valja naglasiti da je iz stanja u spisu, nedvojbeno razvidno da je sudski vještak prilikom provođenja financijskog vještačenja, odnosno izrade pismenog nalaza i mišljenja, pored ostalog, uvažio i činjenicu da je izvršena konverzija kredita, te je što više, od ukupno utvrđene visine preplate zbog vezivanja glavnice za valutu CHF odnosno ugovaranja valutne klauzule, oduzet iznos koji je predmetnim Aneksom utvrđen kao iznos preplate. Pri tome je svakako za istaknuti i to da je iz provedenog vještačenja, razvidno da i nakon što taj iznos preplate nije uzet ovdje u obzir, da je i dalje preostao određen iznos preplate, što nepobitno upućuje na zaključak da sklapanjem spomenutog Aneksa, tužitelj nije bio u cijelosti obeštećen, kao i to da tužitelj i nadalje ima pravo na obeštećenje kao posljedicu ništetnosti spornih ugovornih odredaba, dakle da potražuje preostalu utvrđenu razliku čija je visina utvrđena nalazom vještaka.

12.2.Stoga, protivno stajalištu tuženika prosudba je ovog suda da činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen ranije spomenuti Aneks Ugovora o kreditu, nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje predmetnu razliku, utvrđenu provedenim vještačenjem.

Podredno je za napomenuti da iz svega do sada iznijetog, razvidno da je predmetni Aneks, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršen temeljem ZID ZPK-a, pri čemu je ovaj sud imao u vidu činjenicu da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period. Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

Slijedom izloženog, ovaj sud je uvjerenja da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi ništetnosti odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula.

12.3.U kontekstu prednje izloženog, pravno irelevantnim drži ovaj sud pozivanje tuženika na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/2019.

Isto tako, pravno irelevatnim drži ovaj sud pozivanje tuženika i na pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj 637/2019 od 15. studenog 2022., iz razloga jer u tom predmetu bilo sporno pravo tužitelja na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok tužitelj predmetnom tužbom niti traži ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, niti isplatu temeljem te ništetnosti.

13.1.Nadalje, pogrešnim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem se poziva na pravna shvaćanja izražena u odluci Suda EU u predmetu C 81/19, C 243/20, vezano za isključeno ispitivanje ne/poštenosti ugovorne odredbe kojima je bila ugovorena valutna klauzula.

13.2.U svezu gore spomenutih odluka, skreće se pažnja tuženiku na to da je Sud Europske unije u odluci broj C 81/19, izrazio pravno shvaćanje da izraz koji se sadržan u čl.1. st.2. Direktive EEZ 93/13 o isključenju iz njena područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primijenjuju među ugovornim stranaka neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđivano drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Prednje navedeno pravno shvaćanje, ukazuje u bitnome na to da načelno i u pravilu valutna klauzula sadržana u čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnji čl. 395. ZOO- a/91), nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stanaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora.

13.3.U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., koji je u bitnome naveo da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

Budući da u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita kao tužitelja, tada je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prav ai obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnjeg čl. 395. ZOO-a/91).

Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da su ugovorne stranke, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na drugačiji (određeni) način uredile svoja prava i obveze, što ima za posljedicu da takve odredbe ipak ulaze u područje primjene Direktive EEZ 93/13, kao i ispitivanju ne/poštetnosti, napose iz razloga jer isključivanje iz područje primjene spomenute Direktive treba tumačiti izuzetno restriktivno.

13.4.Iz do sada izloženog, razvidno je da je u konkretnom slučaju spornim Ugovorom o kreditu, istodobno ugovorena i valutna klauzula s valutom CHF, što znači da se za tužitelja, kao korisnika kredita, radilo o povećanom riziku koji se ubrzo pokazao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni.

Zbog svih tih razloga, ugovorne odredbe o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita, uz obvezu korisnika kredita da snosi cjelokupni rizik tečajne razlike, opravdano je i prema prosudbi ovog suda utvrđena nepoštena u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, što je neupitno i u skladu s pravom Europske unije u duhu kojeg treba tumačiti sporna pitanja, pored ostalog i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, a na što se u konačnici Republika Hrvatska obvezala i sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (primjenjuje se od 2005.), sukladno čemu su i sudovi u RH obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu Europske unije i njene sveopće pravne stečevine.

14.1.Neutemeljenim također drži ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem smatra da je obrazloženje pobijane presude manjkavo, nedostatno i promašeno u odnosu na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredaba.

Iako je iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno da se sud prvog stupnja, glede same ništetnosti primjenom čl. 502.a. u svezi čl. 502.c. ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prosudba je ovog suda, da zbog toga obrazloženje presude nije presude manjkavo, nedostatno i promašeno, kako to pogrešno tumači tuženik.

Pri tome valja napomenuti da je i prema uvjerenju ovog suda valjalo je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP). Nastavno tome, neovisno o činjenici što je tužitelj predmetnom tužbom tražio između ostalog i da se utvrdi ništetnim dijelovi čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, ovaj sud smatra da kako je pravni osnov odgovornosti tuženika ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama, da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za ništetnost sporne ugovorne odredbe, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

14.2.Podredno se u svezi toga, ukazuje tuženiku na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019. (na koju se odluku pozvao i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke), prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi u konkretnoj pravnoj situaciji, tuženik dokazao da tužitelj nije u odnosu na sporni kredit potrošač, to ni prema uvjerenju ovog suda nije postojao valjani razlog da se i u ovoj parnici sud prvog stupnja ne pozove na utvrđenja iz kolektivnog spora.

14.3.1.U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem upire na to da se prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije osvrnuo na dokumentaciju koju je tuženik dostavio u spis, vezano za informiranost tužitelja zbog čega smatra da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a da je isto tako počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, valja odgovoriti da isti nisu osnovani.

Naime, uvažavajući konkretne okolnosti, time što sud prvog stupnja nije detaljno analizirao dokumentaciju koju je tuženik dostavio u spis, prema uvjerenju ovog suda, time nije počinio bitnu povredu na koju pogrešno ukazuje tuženik, budući da ni ovaj sud ne smatra istu odlučnom za ishod spora.

Iz stanja u spisu razvidno je da je tuženik u spis priložio u preslici:

-Obavijest o izračunu konverzije, nacrt Aneksa Ugovora o kreditu,

-Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR, uključujući i informacije o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja EUR, s grafičkim prikazom tečaja EUR/HRK od 2004. do 2015.

14.3.2.Analizirajući spomenutu dokumentaciju, nameće se zaključak da ni iz sadržaja iste ni na koji način, protivno stavu tuženika, nisu vidljivi svi bitni parametri temeljem koji se mijenjao tečaj CHF u odnosu na valutu kunu, a temeljem čega se mijenjala visina svakog pojedinog anuiteta, koji su parametri bili bitni za donošenje odluke, odnosno koji su mogli utjecati na to da li će pravni prednik tužiteljice sklopiti predmetni Ugovor ili ne, te isto tako da iz te dokumentacije nije nedvojbeno jasno koji su to egzaktni parametri odnosno metode izračuna istih od strane tuženika glede promjene kamatne stope u odnosu na onu prvotno ugovorenu.

Što se tiče pismene izjave djelatnice tuženika ĆĆ koja je dostavljena u spis, valja naglasiti da opravdano prvostupanjski sud u konačnici nije uzeo u obzir sadržaj te izjave, pravilno zaključivši da kako ista nije sudjelovala u sklapanju spornog Ugovora, da ni nema neposrednih saznanja o predmetu spora.

Slijedom toga, nedvojbeno proizlazi da dostavljanjem ranije navedene dokumentacije, tuženik nije potkrijepio niti jednu svoju tvrdnju, odnosno da je što više ta dokumentacija obzirom na svoj sadržaj faktično pravno irelevantna.

15.1. U odnosu na tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije dotaknuo prigovora zastare, kojeg je tuženik istaknuo već u odgovoru na tužbu, zbog čega da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, valja reći da je to točno. Međutim, ni zbog tog propusta od strane prvostupanjskog suda, po uvjerenju ovog suda nije počinjena prednje navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

15.2.Ovo iz razloga jer prema prosudbi ovog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

15.3.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja 9. svibnja 2023., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to je obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke (14. lipnja 2018.) pravilan zaključak suda da sukladno čl. 241. i 245. ZOO-a, da istaknuti prigovor tuženika u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula nije osnovan.

15.5.Nastavno prethodno rečenom, za istaknuti je da kako je prema ocjeni ovog suda temeljem stanja u spisu, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, bilo moguće utvrditi bitne činjenice o kojima ovisi osnovanost tog tuženikovog prigovora, da iako je iz ranije rečenih razloga, sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, da je ovaj sud uvjerenja da se u konkretnom slučaju moglo primjenom čl. 373.a. st.1. ZPP-a, u ovom dijelu potvrditi prvostupanjska presuda.

16.1.Isto tako, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja glede njegova prigovora prijeboja koji je sud odbio točkom IV. izreke presude, pogrešno smatrajući da mu pripada pravo na razliku manje plaćenih kamata, upirući pri tome na stajališta izražena u odlukama nekih drugostupanjskih sudova. Naime, kao što se moglo zaključiti iz obrazloženja i ovosudne presude, tužitelj osim što je ustali tužbom radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredaba, isto tako je zatražio i isplatu određenih iznosa kao posljedice te ništetnosti, dakle je postavio restitucijski zahtjev u smislu čl. 323. ZOO-a.

U tom kontekstu protivno tvrdnjama tuženika, pravilno je po uvjerenju ovog suda, sud prvog stupnja postupio kada je odbio prigovor radi prijeboja, budući da i ovaj sud drži da tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju nižem od početno ugovorenog, nije ništa stekao na teret tuženika iz razloga jer niti jedan dio imovine tuženika u tom razdoblju nije prešao u imovinu tužitelja iz čega dalje proizlazi da nije bilo mjesta primjeni čl. 323. st.1. i čl.1111. ZOO-a u korist tuženika.

16.2.Pored toga, ovdje valja skrenuti pažnju i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1277/2022 prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli primjenom čl. 323. st.1. ZOO-a, zbog toga što tuženik nije ni primio iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu. Ovo stoga što je za sporno razdoblje vještak u svom nalazu i mišljenju, sukladno kojem je tužiteljica postavila konačne tužbene zahtjeve, prikazao iznose anuiteta prema tečaju CHF u odnosu na kunu. Što se tiče tuženika, isti prema prosudbi ovog suda nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se povreda upravo manifestira u razlici isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početni budući se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, kako u cilju otklanjanja štetnih posljedica, tako i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

16.3.Osim toga ovdje valja reći i to da u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Protivno tome stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene (stare) odredbe, kao što je zahtjev za povrat novca.

Naime, prema ustaljenoj praksi Suda EU, kada se neka odredba proglasi nepoštenom, a onda i ništetnom, na nacionalnom sudu je da sukladno čl.6. st.1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošače, osim ako se potrošač tome protivi. Shodno navedenom, nameće se zaključak da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćujući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih ugovornih odredbi na potrošača (presude u predmetima Suda EU C 154/2015, C 308/2015, C 307/2015 i dr.).

16.4.Budući da u kontekstu prethodno izloženog, ni po ocjeni ovog suda nisu bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih je valjalo prihvatiti tuženikov prigovor radi prebijanja, odnosno utvrditi da postoji potraživanje istog, to je pravilno prvostupanjski sud glede ovog prigovora odlučio kao u točki IV. izreke pobijane presude.

17.No, osnovano tuženik upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose dosuđene glavnice u točki II. izreke.

Naime, iz stanja u spisu, proizlazi pored ostalog da je tužitelj zakonske zatezne kamate na svaki dosuđeni iznos zatražio s danom dospijeća, te je i u tom dijelu zahtjev tužitelja usvojen.

Kako prema uvjerenju ovog suda, a protivno tumačenju prvostupanjskog suda, dužnik u zakašnjenje za ispunjenje novčane obveze pada prvog idućeg dana nakon dospijeća obveze koju treba ispuniti, to se nameće zaključak da je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud pogrešno tužitelju na pojedinačne iznosa glavnice navedene u točki II. izreke, pogrešno dosudio počam od dana plaćanja tih iznosa, umjesto od idućeg dana. Nastavno tome, valjalo je preinačiti odluku suda u tom dijelu, te preinačiti istu na način da se odbije zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata počam od dana dospijeća svakog pojedinačno dosuđenog iznosa, te zatezne kamate na svaki dosuđeni iznos dosuditi počam od idućeg prvog dana.

18.1.Konačno što se tiče troškova postupka o kojime je odlučeno točkom V. izreke, istu ovaj sud drži pravilnom, neovisno o tome što je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je žalba tuženika u odnosu na tijek kamata na iznose dosuđene točkom II. izreke, usvojena.

No, kako se radi samo o tome da zatezne kamate na dosuđene iznose nisu priznate s danom dospijeća kako je to smatrao ispravnim sud prvog stupnja, već od idućeg dana, to po ocjeni ovog suda, tužitelj je i dalje pripadaju parnični troškovi u cijelosti uz primjenu čl. 154. st.5. ZPP-a, kako je to ispravno utvrdio i prvostupanjski sud.

18.2.Što se tiče nagrade za pristup na ročište za objavu presude, za koju tuženik smatra da ne pripada tužitelju odnosno da se ne radi o nužnom trošku u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, valja reći da tuženik nije u pravu.

Naime, protivno stavu tuženika, prosudba je i ovog suda da se u konkretnom slučaju radi o trošku koji je nužan za vođenje parnice, iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka.

19.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda u točki II. izreke, no kako je preinaka izvršena samo glede tijeka zakonskih zateznih kamata, ovaj sud sud drži da se u konkretnom slučaju radi samo o neznatnom uspjehu tuženika s izjavljenom žalbom, uslijed čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

20. Zbog svega prethodno iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u cijelosti, u točki II. izreke u dijelu u kojem je kojem je obvezan tuženik da isplati tužitelju iznos glavnice od 1.030,92 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koja teče na svaki pojedini dosuđeni iznos od idućeg prvog dana nakon dana dospijeća, u točki IV. izreke u cijelosti, primjenom čl. 368. st.1., kao i čl. 373.a. st.1. ZPP-a.

Osim toga je primjenom čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u točki I. izreke rješenja, te primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a, kao u točki II. izreke rješenja.

21.Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković