Poslovni broj: Us I-2031/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U DA

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Katiji Stermšek, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice: ML, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćenicima iz Odvjetničkog ureda Darijana Dundovića, odvjetnika u Rijeci, Pomerio 14, protiv tuženika: Službenički sud Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, radi poništenja rješenja, radi poništenja rješenja, nakon javne rasprave zaključene dana 20. veljače 2026. u prisutnosti zamjenik opunomoćenika tužiteljice Tomislava Vujčića, odvjetnika u Splitu, dana 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Službeničkog suda Republike Hrvatske KLASA: UP/II-114-03/24-01/01, URBROJ: 514-30/02-24-03 od dana 22. ožujka 2024. kao i točka II. rješenja tuženika Službeničkog suda Republike Hrvatske KLASA: UP/II-114-03/24-01/01, URBROJ: 514-30/02-24-08 od dana 29. ožujka 2024.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Službeničkog suda Republike Hrvatske KLASA: UP/II-114-03/24-01/01, URBROJ: 514-30/02-24-03 od dana 22. ožujka 2024. kao i točke II. rješenja tuženika Službeničkog suda Republike Hrvatske KLASA: UP/II-114-03/24-01/01, URBROJ: 514-30/02-24-08 od dana 29. ožujka 2024., tužiteljica je, u bitnom, navela da je istim povrijeđen zakon na njezinu štetu. Predmetnim upravnim aktom da je odbijena njezina žalba bez da je drugostupanjsko tijelo ocijenilo navode na koje je tužiteljica u žalbenom postupku ukazivala, odnosno nije se osvrnuo na odlučne činjenice koje je tužiteljica isticala. Time da je prije svega povrijeđeno pravo tužiteljice da na prikladan i razumljiv način shvati na čemu se konkretno temelji uskrata njezinih ustavnih prava, konkretno prava na rad i prava na plaću te kojom je empirijskom metodom tuženik došao do zaključka da je udaljenje iz službe nužno. Dakle, da je sporno je li u trenutku udaljenja tužiteljice iz državne službe bio pokrenut postupak radi utvrđenja teške povrede službeničke dužnosti te je li konkretna povreda takve prirode da bi ostanak u službi, dok traje taj postupak, mogao štetiti interesima službe. Skreće se pozornost da bi upravni akt kojim se državni službenik udaljava iz službe bio zakonit, sukladno odredbi čl. 126. st. 4. Zakona o državnim službenicima (NN br. 155/2023; dalje u tekstu ZDS), da kumulativno moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je protiv državnog službenika pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti i da je konkretna povreda takve prirode da ostanak u službi, dok traje taj postupak, može štetiti interesima službe. Ovdje se posebno ističe i to da je udaljenje iz službe po osnovi citiranog čl.126. st.4. ZDS-a fakultativne, a ne obligatorne naravi, što nadalje podrazumijeva diskrecijsku ocjenu donositelja upravnog akta u svakom pojedinom slučaju odnosno da je isto questio facti u svakom pojedinom predmetu. To pak nadalje implicira da se mogućnost udaljenja iz službe mora dovesti u vezu sa specifičnim okolnostima u istome, a tek onda podvesti pod citiranu zakonsku normu. Ukazuje se i na praksu Ustavnog suda koja se tiče pretjeranog formalizma u odlučivanju pri čemu se ukazuje da je osporeni upravni akt tuženika i neustavan. Specifične okolnosti o kojima tužiteljica govori dasu slijedeće:tužiteljica da je osoba koja je za sedam mjeseci od donošenja prvostupanjskog akta navršila 65 godina života i 35 godina radnog staža od čega bez ikakvih incidenata u vezi s obavljanjem radnih zadataka, od toga da je 24 godine radila u građevinskoj inspekciji, od 2002. do 2010. da je obavljala poslove pročelnika službe građevinske inspekcije u Splitu, od 2009. do 2019. da je obavljala posao glavnog građevinskog inspektora pri Ministarstvu graditeljstva kao Voditelj Odjela građevinske inspekcije Splitsko- dalmatinske županije, da je tužiteljica u inkriminiranom periodu bila na dugotrajnom i uzastopnom bolovanju (o čemu da je u spisu drugostupanjskog postupka dostavljena potvrda liječnika), da je tužiteljica imala gotovo 300 predmeta u zaduženju godišnje i po broju odrađenih predmeta prema godišnjem izvješću da je bila među boljima, da su je nadređeni službenici uputili na rad u drugu županiju u sklopu tzv. „Akcije Picik" , da je ocijenjena ocjenom „zadovoljava", a koja sukladno zakonu znači da državni službenik postupa po prihvatljivom standardu obavljanja radnih zadataka, da je građevinski inspektor samostalan u radu i u vođenju upravnog postupka po čl. 54. st. 1. Zakona o državnom inspektoratu, da se ne radi o 16 povreda službeničke dužnosti, već o tek nekoliko upravnih postupaka u kojima je Državni inspektorat pronašao navodne nepravilnosti (primjerice kao dvije povrede okarakterizirao je nepodnošenje optužnog prijedloga i ne provođenje kontrole izvršenja u istom predmetu), da je tužiteljica samo jedna od mnogih službenika iz iste ustrojstvene jedinice u odnosu na koje je proveden nadzor te pokrenuti postupci utvrđenja stegovne odgovornosti, što da samo za sebe može, no i ne mora biti slučajnost. Nadalje, da je drugostupanjsko tijelo samo napisalo kako prihvaća stav prvostupanjskog tijela, a koje je pak samo paušalno navelo ničim dokazane stavove da bi ovdje tužiteljica pogodovala nekim strankama, da bi oštetila državni proračun, „da sprječava situacije koje mogu dovesti do postupanja štetnog za očuvanje pravnog interesa stranaka ili države" i slično, međutim da se ponavlja da takvi navodi nisu popraćeni konkretnim dokazom i da nisu dovedeni u pravno relevantni značaj sa radnim zadacima koje žaliteljica obavlja te decidirano postavljenim ciljevima državne službe da bi se moglo ispitati i utvrditi kako konkretno činjenje, odnosno propuštanje državne službenice ugrožava neki konkretno postavljeni cilj Odjela građevinske inspekcije Splitsko-dalmatinske županije. Ponavlja se i to da iz obrazloženja prvostupanjskog akta proizlazi da je iz kontrolno-instruktivnog nadzora nad radom tužiteljice u kontroliranim predmetima njoj dalje naloženo određeno postupanje u tim predmetima, dakle da se postavlja pitanje kako je onda udaljenje državne službenice od koristi za državnu službu. To jest njezinim udaljenjem iz službe da će doći do zastoja na predmetima u njezinom zaduženju, posljedično tome do preraspodjele drugim službenicima ili pak radi povećanog opsega posla do prijema novih službenika koji bi radili na predmetima u zaduženju sada udaljene državne službenice. Navedeno da nije obrazloženo unutar testa razmjernosti. Pobijano rješenje, baš kao i prethodno prvostupanjsko, da ne sadrži niti jedan razlog koji bi bio konkretan, odnosio da se na tužiteljicu i javnopravno tijelo u kojem radi te koji bi bio pravno relevantan, a da bi se upravni akt mogao ispitati glede propisane pretpostavke tj. da ostanak u službi šteti interesima službe. Također, da nije konkretizirana niti ta navodna šteta ni interes. Službenik da se može ponašati protivno Etičkom kodeksu i pravilima službe dok se nalazi u službi. Povrede da mogu biti počinjene činjenjem i ne činjenjem. No, da to nužno ne znači da takvim svojim ponašanjem automatski i nanosi štetu državnoj službi (tako i Upravni sud u Rijeci u presudi poslovni broj: Us 1-1768/2024-9). Zato da u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti je li službeniku takvim ponašanjem bio cilj nanijeti štetu ugledu službe, dakle je li djelo počinjeno namjerom ili krajnjom nepažnjom,je li do nanošenja takve štete uopće došlo, tko je sve bio prisutan takvom ponašanju i u kojim okolnostima. Donositi zaključak da je do takve povrede odnosno nanošenja štete ugledu službe došlo svakako, da je neprihvatljivo, jer da se radi o questiofacti svakog pojedinog ponašanja. U protivnom da bi došlo do sasvim neosnovanog „širenja poimanja sadržaja nanošenja štete ugledu službe". Dakle, da bi se dao odgovor na to pitanje, da je potrebno prvo dati definiciju ugleda, a bez razumijevanja koje nije moguće pravilno zaključivati je li nekim ponašanjem službenika došlo do takve povrede ugleda službe ili nije. Ništa od navedenog da tuženik nije učinio u drugostupanjskom postupku. Ugled da se očituje u vanjskom svijetu i da se temelji na faktičnim ocjenama javnosti odnosno društva i upravo da se kroz ponašanje državnih službenika u javnosti odnosno kod građana stvara i čuva povjerenje u tu službu. Iz navedenog bi proizlazilo da je potrebna ta socijalna komponenta koja podrazumijeva da je takvo ponašanje službenika bilo izloženo nekoj ocjeni javnosti, da su tom njegovom ponašanju svjedočile i treće osobe. Tužiteljica da je godinama bila na rukovodećim položajima u ustrojstvenoj jedinici nekadašnjeg Ministarstva graditeljstva, a potom i na radnom mjestu višeg građevinskog inspektora u Državnom inspektoratu, dakle da svakako unutar stručne zajednice uživa određen stručni i iskustveni status - ugled. Navodne povrede tužiteljice kao državne službenice da nisu manifestirane "na van", javnosti, dakle od njezinog činjenja ili propuštanja da nije nastala šteta po ugled državne službe kao takve. Štoviše, da ju je sam poslodavac (Državni inspektorat) uputio na radno mjesto u drugu županiju, na dvotjednu akciju sve to radi njenog iskustva (stručnog ugleda). Slijedom navedenog, da ostaje nepoznato, odnosno nedokazano čak i na najnižem stupnju vjerojatnosti da bi tužiteljica nanijela štetu ugledu državne službe ili kakvu drugu štetu. Prema tome, da nije ispunjena druga pretpostavka koja mora postojati da bi udaljenje iz državne službe bilo zakonito. Ponavlja se opet da se ne može prihvatiti kao pravno valjan i utemeljen razlog samo navesti što državna služba predstavlja za svijest građana, već da ponašanje ili sumnja u ponašanje državnog službenika mora biti dovedena u kontekst konkretnih stranaka i utjecaja na određeni cilj državnog tijela (primjerice (ne)rješavanje određenog broja predmeta u određenom vremenu, ili (ne)rješavanje određenog broja predmeta bez poništenja rješenja, ili (ne)naplaćivanje kazni u predviđenom iznosu itd.), a onda sve to testom razmjernosti dovesti do nužno opravdane razine, dakle takve da Odjelu građevinske inspekcije ostanak tužiteljice u službi predstavlja opasnost koja se ni na koji drugi način ne može otkloniti te da se njenim udaljenjem štiti interes trećih osoba odnosno interes šire društvene zajednice. Iz pobijanog akta da ne proizlazi da je udaljenje jedino primjereno sredstvo ili da se opasnost za državnu službu pokušala otkloniti na drugi način. Tuženik da uopće nije konkretizirao koja se svrha udaljenjem tužiteljice postiže, a da je ona pri tome razmjerna odnosno korisnija od štete koju se službenici udaljenjem nanosi (uskrata prava na rad i prava na plaću). Ne proizlazi da se promijenio status predmeta u zaduženju tužiteljice nakon njenog udaljenja, niti da je njenim udaljenjem ojačan (ili spašen) ugled državne službe. Osobito da je odlučno da o kontrolno-instruktivnom nadzoru i pokretanju postupka povrede službeničke dužnosti nije obaviještena šira javnost, da stranke upravnih postupaka u kojima je rješavala tužiteljica nisu nikada imale primjedbe na njen rad, da postupanje tužiteljice nije proizvelo neizdrživu radnu okolinu koja je negativno utjecala na obavljanje radnih zadataka drugih službenika niti da joj je Državni inspektorat ikada ponudio (radi učestalih izostanaka) druge poslove manje složenosti pa da bi shodno svemu navedenom njezino udaljenje iz službe bilo nužno, opravdano i jedino svrhovito kako bi se očuvao i ojačao ugled državne službe. Skreće se pozornost i na to da je udaljenje iz službe uvijek tzv. ultimaratio te da ne smije biti temeljeno na subjektivnom stavu, već o dokazanim objektivnim okolnostima koje (kako je već rečeno) treba procjenjivati u svakom pojedinom slučaju i dovesti ih u pravilnu pravnu vezu sa citiranom odredbom čl. 126. st. 4. ZDS-a. Zaključno, da se skreće pozornost i da pobijani akt u tom smislu znatno odstupa od dosadašnje prakse. Slijedom navedenog, budući da nije dokazano da bi navodno tužiteljičino činjenje i/ili propuštanje bilo u pravno relevantnoj vezi sa narušavanjem ugleda državne službe (i to namjerno ili krajnjom nepažnjom), da tužiteljica ocjenjuje da je pobijano rješenje nezakonito. Predlaže zato poništiti osporeno rješenje u cijelosti i vratiti predmet tuženiku na ponovni postupak. Nadalje, da je Državni inspektorat rješenjem KLASA: UP/I-112-02/24-01/20, URBROJ: 443- 01-18-24-3 od dana 26. veljače 2024. ispravio datum na koji se poziva u obrazloženju prvotno žalbom pobijanog upravnog akta (KLASA: UP/I-112-02/24- 01/20, URBROJ: 443-01-18-24-1 od dana 29. siječnja 2024.). Ispravak pogreške obrazložio je time da bi se radilo o očitoj pogrešci pa da je umjesto datuma 22. siječnja 2024. pogrešno napisano 23. veljače 2024.Tuženik da je odbio žalbu ovdje tužiteljice smatrajući daje ovo očita pogreška koju je dozvoljeno ispraviti sukladno odredbi čl. 104. ZUP-a. Međutim, da navedena odredba normira da javnopravno tijelo može rješenjem ispraviti pogreške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju te druge očite netočnosti u rješenju koje je donijelo. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika ispravak gore navedenog datuma da nije očita netočnost, prije svega jer tužiteljica ne zna (niti je u trenutku zaprimanja prvog upravnog akta znala koji je to točan datum. Osnovna pretpostavka da se nešto može smatrati očitom netočnosti jest da je svim strankama u postupku općepoznato što je točno. Izostanak saznanja o točnosti kod jedne strane automatski implicira da se ne radi o očitome. Tim više što se u konkretnom slučaju radilo o datumu o kojem ovisi zakonitost (ili nezakonitost) upravnog akta KLASA: UP/I-112-02/24-01/20, URBROJ: 443-01-18-24-1 od dana 29. siječnja 2024. To stoga što je trenutak pokretanja postupka (sporni datum) bitan glede ispunjenja pretpostavke normirane čl. 126. st. 4. ZDS-a. Tuženik da je odbijajući žalbu tužiteljice, postupio protivno odredbe čl. 104. ZUP-a, odnosno dozvolio je da se zapravo posebnim rješenjem o ispravku izmijeni zakonitost i svrhovitost rješenja o udaljenju iz službe jer je trenutak pokretanja postupka radi utvrđenja teške povrede službeničke dužnosti odlučna okolnost o kojoj ovisi opostojnost akta o udaljenju. Drugim riječima, protivno odredbi čl. 104. ZUP-a da je ispravkom zadirao u meritum upravne stvari. Slijedom navedenog, da tužiteljica smatra da je odluka tuženika KLASA: UP/II-114-03/24-01/01, URBROJ: 514-30/02- 24-08 od dana 29. ožujka 2024.- u točki II.- nezakonita, pa predlaže usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i da sud sam riješi stvar na način da donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje kao i prvostupanjsko upravno rješenje te nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročeni trošak ovoga postupka zajedno sa zateznim kamatama.

2. Zamjenik opunomoćenika tužiteljice je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 20. veljače 2026. naveo da izlaže i predlaže kao do sada. Dodatno, da opetovano ističe kako je člankom 126. st. 4. Zakona o državnim službenicima predviđeno fakultativno udaljenje iz službe, a ne obligatorno. U tom pravcu, da tužiteljica ne spori da tuženik, odnosno prvostupanjsko tijelo ima diskrecijsku ovlast za donošenje predmetnih rješenja, ali da takva diskrecijska odluka mora biti obrazložena. Naime, takvo obrazloženje i utvrđivanje činjenica da mora biti na razini onoga koje se primjenjivalo kod donošenja temeljnog rješenja o teškoj povredi i stegovnoj odgovornosti, a što ovdje jednostavno nije bio slučaj. Nadalje, a u odnosu na drugi argument istaknut u tužbi vezan uz datum utvrđivanja povrede stegovne odgovornosti, da se ističe kako je prvostupanjskim rješenjem od dana 29. ožujka 2024. drugostupanjsko tijelo u suštini ušlo u meritum stvari i mijenjalo samo obrazloženje temeljnog rješenja, vezano uz datum pokretanja postupka, a što da je jedno pretjerano ekstenzivno i nezakonito tumačenje instituta ispravke očitih pogrešku u pisanju i računanju. Nastavno na prednje navode da tužiteljica ovim putem predlaže da se uz već predložene dokaze pribave i spisi u kojima je navodno došlo do teške povrede stegovne odgovornosti jer da u ovoj pravnoj stvari akt o suspenziji ima vlastiti dokazni postupak koji se mora voditi kao i kod temeljnog rješenja o povredi stegovne odgovornosti te da predlaže da se u dokazne svrhe službenim putem pribavi podatak od prvostupanjskog tijela protiv koliko je državnih službenika iz iste ustrojstvene jedinice u istom periodu 2023/2024. pokrenut postupak radi utvrđenja teže povrede službeničke dužnosti i donesen akt o suspenziji.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je u prvostupanjskom rješenju od dana 23. veljače 2024. odlučeno da se državna službenica ML privremeno udaljuje iz službe zbog pokrenutog postupka zbog teških povreda službene dužnosti koje su takve prirode da bi njezin ostanak u službi mogao štetiti interesima službe, da privremeno udaljenje iz službe traje do okončanja postupka zbog teške povrede službene dužnosti, da je visina naknade plaće utvrđena u bruto iznosu od 1.360.79 eura. što predstavlja 60% od plaće isplaćene u mjesecu prosincu 2023. koji je prethodio udaljenju iz službe i da žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. U prvostupanjskom rješenju od 26. veljače 2024. da se ispravlja pogreška u obrazloženju rješenja od dana 29. siječnja 2024. na način da se iza riječi: „KLASA: 114-02/24-01/1, URBROJ: 443-01/18-24-2“ umjesto datuma: „23.02.2024." navodi datum: „22.01.2024.“, da rješenje o ispravci pogreške proizvodi pravni učinak od dana od kad proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja i da žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje (što je poništeno točkom I. rješenja Službeničkog suda od dana 29. ožujka 2024. Očitujući se na navode tužbe da Službenički sud u potpunosti ostaje kod navoda i zaključaka iznesenih u pobijanim rješenjima te da nalazi da prvostupanjska rješenja Državnog inspektorata nisu nezakonita, a da je taj Sud, postupajući kao drugostupanjski sud, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te da je temeljem istog donio pravilne i zakonite odluke, koje da je u dovoljnoj mjeri obrazložio. Pritom da se skreće pozornost, u odnosu na pobijano rješenje Službeničkog suda od dana 22. ožujka 2024., da se o osnovanosti zahtjeva za pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti, kao i osnovanosti provedenog postupka kontrolno-instruktivnog nadzora odlučuje u posebnom postupku utvrđivanja odgovornosti za tešku povredu službene dužnosti, dok je za odluku o osnovanosti žalbe na rješenje o udaljenju u smislu naprijed citiranih odredbi članka 126. st. 4. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, br. 155/23. i 85/24.) bitno da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja postupak zbog teške povrede službene dužnosti pokrenut te da je prvostupanjsko tijelo pravilno ocijenilo i obrazložilo zašto bi daljnji ostanak u službi mogao štetiti interesima službe. Dakle, da činjenice koje se navode u tužbi, a ne odnose se na činjenicu udaljenja iz službe, nisu predmet postupka udaljenja, već da se iste utvrđuju u posebnom postupku zbog teške povrede službene dužnosti. Također, u odnosu na točku II. pobijanog rješenja Službeničkog suda od dana 29. ožujka 2024. da smatra da se u konkretnom slučaju radilo o očitoj netočnosti o kojoj ne ovisi zakonitost prvotno osporenog rješenja o udaljenju iz službe. Stoga, da se predlaže Upravnom sudu u Splitu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovana te potvrditi osporeno rješenje tuženika te točku II. rješenja Službeničkog suda, KLASA: UP/II-114-03/24- 01/01, URBROJ: 514-30/02-24-08 od dana 29. ožujka 2024.

4. Osporenim rješenjem tuženika Službeničkog suda Republike Hrvatske KLASA: UP/II-114-03/24-01/01, URBROJ: 514-30/02-24-03 od dana 22. ožujka 2024. odbijena je, kao neosnovana, žalba državne službenice ML, ovdje tužiteljice, izjavljena na rješenje Državnog inspektorata KLASA: UP/I-l 12-02/24- 01/20, URBROJ: 443-01-18-24-1 od dana 29. siječnja 2024., a kojim rješenjem je pod točkom I. određeno da se državna službenica ML, ovdje tužiteljica, raspoređena na radno mjesto više građevinske inspektorice u Državnom inspektoratu, Područnom uredu Split, Službi građevinske inspekcije, Odjelu građevinske inspekcije Splitsko-dalmatinske županije, privremeno udaljuje iz službe zbog pokrenutog postupka zbog teških povreda službene dužnosti koje su takve prirode da bi njezin ostanak u službi mogao štetiti interesima službe. Istim rješenjem je pod točkom II. konstatirano da privremeno udaljenje iz službe traje do okončanja postupka zbog teške povrede službene dužnosti, a pod točkom III. određena je visina naknade plaće u bruto iznosu od 1.360,79 eura, što predstavlja 60% od plaće isplaćene u mjesecu prosincu 2023. godine kao koji je prethodio udaljenju iz službe. Točkom IV. konstatirano je da žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. Nadalje je točkom II. izreke rješenja tuženika Službeničkog suda Republike Hrvatske KLASA: UP/II-114-03/24-01/01, URBROJ: 514-30/02-24-08 od dana 29. ožujka 2024. određeno da se u preostalom dijelu žalba ovdje tužiteljice izjavljena na rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske KLASA: UP/I-112-02/24-01/20, URBROJ: 443-01-18-24-1 od dana 29. siječnja 2024. odbija kao neosnovana (Istim rješenjem pod točkom II. konstatirano je da rješenje proizvodi pravni učinak od dana od kad proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja).

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu upravnog spora dok je odbijen dokazni prijedlog tužiteljice da se ista sasluša u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu te da se pribavi podatak od prvostupanjskog tijela protiv koliko je državnih službenika iz iste ustrojstvene jedinice u istom periodu 2023/2024 pokrenut postupak radi utvrđenja teže povrede službeničke dužnosti i donesen akt o suspenziji, cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tog dokaza.

6. U sporu je održana rasprava koja je bila zakazana da bi strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Odredbom članku 126. stavku 4. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, br. 155/23, dalje: Zakona) propisano je da se rješenjem čelnika tijela državnog službenika može udaljiti iz službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti, a povreda je takve prirode da bi ostanak u službi, dok traje taj postupak, mogao štetiti interesima službe, a prema odredbi stavka 5. istoga članka, udaljenje iz službe traje do okončanja kaznenog postupka ili postupka zbog teške povrede službene dužnosti.

10. U obrazloženju osporenog rješenja tuženika navodi se da se o osnovanosti zahtjeva za pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti kao i osnovanosti provedenog postupka kontrolno-instruktivnog nadzora, odlučuje u posebnom postupku utvrđivanja odgovornosti za tešku povredu službene dužnosti, dok je za odluku o osnovanosti žalbe na rješenje o udaljenju u smislu čl. 126. st. 4. Zakona o državnim službenicima bitno da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja postupak zbog teške povrede službene dužnosti pokrenut te da je prvostupanjsko tijelo pravilno ocijenilo i obrazložilo zašto bi daljnji ostanak u službi mogao štetiti interesima službe. Slijedom navedenog, činjenica je li teška povreda službene dužnosti u konkretnom slučaju počinjena ili nije da nije predmet postupka udaljenja te da će se ista utvrđivati u postupku zbog teške povrede službene dužnosti. Prema članku 40. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku, koja se primjenjuje temeljem članka 115. stavka 1. Zakona o državnim službenicima, kad se postupak pokreće na zahtjev stranke, postupak se smatra pokrenutim u trenutku predaje urednog zahtjeva stranke javnopravnome tijelu. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog tijela, a pogotovo u dostavnicu koja prileži Zahtjevu za pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti od 22. siječnja 2024. utvrđeno je da je Državni inspektorat isti predao Službeničkom sudu dana 26. siječnja 2024., a što da se smatra trenutkom kada je predmetni postupak zbog teške povrede službene dužnosti, u skladu s člankom 40. stavkom 2. Zakona o općem upravnom postupku, bio pokrenut. S obzirom da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o privremenom udaljenju iz službe (29. siječnja 2024.) da je već bio pokrenut postupak zbog teške povrede službene dužnosti (kao što je ranije navedeno, dana 26. siječnja 2024.), time da je ispunjen prvi uvjet za osnovano privremeno udaljenje iz službe žaliteljice iz članka 126. stavka 4. Zakona o državnim službenicima. Uvidom u pobijano rješenje utvrđeno je, u bitnome, da donositelj rješenja o udaljenju iz službe žaliteljice smatra potrebnim jer da je provedenim kontrolno-instruktivnim nadzorom utvrđeno da službenica u iznimno velikom broju inspekcijskih postupaka nije obavljala povjerene poslove u skladu sa zakonskim propisima po kojima je dužna postupati, i to unatoč višestrukim i kontinuiranim, kako usmenim, tako i pismenim upozorenjima nadređenih službenika, tj. da je službenica opetovano ponavljala povrede i to u različitim stadijima inspekcijskog postupka, kao i primijenila nejednako postupanje prema različitim strankama kod istovrsno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da kod nekih stranaka provodi postupak po pravilima struke, a kod nekih da je izrazitim protupravnim postupanjem evidentno pogodovala strankama, što da u konačnici narušava primjenu načela zakonitosti i jednakog postupanja prema svim počiniteljima povreda zakona čiju je primjenu kontrolirala službenica te potencijalno dovodi do pravne nesigurnosti subjekata koji podliježu inspekcijskim nadzorima inspektorice. Pritom da se naglašava kako je sastavni element prirode povreda za koje se osnovano sumnja da ih je počinila državna službenica ne samo vrsta povrede, već i količina utvrđenih povreda (čak njih 16). Također, da donositelj rješenja obrazlaže svoju odluku time da su pročelnik Područnog ureda Split i voditeljica Službe građevinske inspekcije, kao nadređeni službenici, posebnim dopisima upućenim Sektoru za unutarnji i kontrolno-instruktivni nadzor izrazili jasno stajalište kako se službenica, osim prethodno utvrđenih povreda službene dužnosti i dalje u obavljanju poslova svog radnog mjesta nije ponašala sukladno pravilima kako Etičkog kodeksa državnih službenika, tako i odredbi Zakona o državnim službenicima. Tako je pročelnik Područnog ureda Split ukazao kako se službenica nekorektno ponaša kako prema nadređenim službenicima, tako i prema ostalim kolegama, ignorira i dalje usmene naloge nadređenih službenika, ne šalje zatražena izvješća o radu nadređenim službenicima, vrijeđa nadređene službenike i drugo, a kojim ponašanjem da nanosi štetu ugledu službe. Nadalje, da je službenica nakon zadnje dobivene ocjene kojom je ocijenjena za svoj rad u 2021. (ocjenom „zadovoljava") i u 2022. i 2023. nastavila s načinom rada zbog kojeg joj je izrečena tako niska ocjena. Slijedom svih navedenih propusta u radu i postupanju službenice, a posebice činjenice da propuste opetovano i kontinuirano ponavlja, da postoji opravdana bojazan da će, s obzirom na način i broj utvrđenih povreda službene dužnosti, ukoliko ju se ne udalji iz službe za vrijeme trajanja postupka zbog teške povrede službene dužnosti, nastaviti štetiti ugledu i interesima Državnog inspektorata. Stoga je ovaj Sud prihvatio razloge koje je navelo prvostupanjsko tijelo i zauzeo stav da je udaljenje iz službe u konkretnom slučaju opravdano te da je isto izvršeno na način kojim se uvažava načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku. U odnosu na žalbeni navod da pobijano rješenje ne sadrži formulaciju kojom se na odredivi način definira dan početka suspenzije vezivanjem uz dan nastupa izvršnosti rješenja (bez preciziranja tog datuma u samome rješenju), ili datum koji nedvojbeno neće biti raniji od dana nastupa izvršnosti tog rješenja, a zbog čega žaliteljica smatra da pobijano rješenje nije zakonito i odredivo, da je tuženik stava da činjenica što u pobijanom rješenju nije navedeno od kada se službenik privremeno udaljuje iz službe ne utječe na njegovu zakonitost ili valjanost, jer da je općepoznato da svako rješenje proizvodi učinak od izvršnosti rješenja. Prema tome, ukoliko se u rješenju o privremenom udaljenju iz službe ne navodi od kojeg trenutka se službenik udaljava iz službe, u tom slučaju da se smatra da je ista udaljena iz službe od trenutka kada to rješenje proizvodi pravne učinke, tj. kada postane izvršno (u konkretnom slučaju danom dostave rješenja stranci, s obzirom da žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje). U odnosu na žalbeni navod da mjesec prosinac 2023. godine nije mjesec koji je prethodio udaljenju iz službe, već mjesec siječanj 2024. godine, iz čega proizlazi da je službenici krivo obračunata naknada plaće koja se isplaćuje za vrijeme udaljenju iz službe, tuženik da ističe kako je uistinu riječ o pogrešci te službenici u konkretnom slučaju pripada naknade plaće u iznosu od 60% posto plaće isplaćene u mjesecu siječnju 2024. godine, s obzirom da je to (zapravo) mjesec koji je prethodio udaljenju iz službe (2. mjesec 2024.), a čime da se skreće pozornost donositelju prvostupanjskog rješenja prilikom donošenja budućih rješenja o udaljenju. Međutim, i navedeni nedostatak da nije takav daje mogao utjecati na rješenje predmetne upravne stvari. Temeljem izloženog, da su ispunjeni kumulativni uvjeti iz odredbe članka 126. stavka 4. Zakona o državnim službenicima za udaljenje iz službe, tj. da je protiv službenice pokrenut postupak zbog počinjenja teških povreda službene dužnosti kao i da su povrede takve naravi da bi ostanak u službi, dok traje postupak, mogale štetiti interesima službe.

11. Ocjena je ovog Suda da je u obrazloženju osporenog rješenja, kako se prethodno iznosi, na jasan i nedvojben način obrazloženo koji su razlozi uslijed kojih tuženik smatra da su ispunjeni kumulativni uvjeti iz odredbe čl. 126. st. 4. Zakona za udaljenje iz službe jer je protiv tužiteljice pokrenut postupak zbog počinjenja teških povreda službene dužnosti kao i da su povrede takve naravi da bi ostanak u službi, dok traje postupak, mogle štetiti interesima službe, a sve na način kako je to pobliže opisano u prvostupanjskom upravnom rješenju.

12. Dakle, u skladu s odredbom čl. 4. st. 2. ZUS-a, ovaj Sud ne može ulaziti u pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene, već samo u njezinu zakonitosti, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana, pa kako ocjena zakonitosti odluke ovisi o kvaliteti danog obrazloženja to je u ovom upravnom sporu nedvojbeno utvrđeno da je tuženik valjano obrazložio razloge za donošenje rješenja kojim se odbija žalba izjavljena protiv prvostupanjskog upravnog rješenja kojim je tužiteljica privremeno udaljena iz službe zbog pokrenutog postupka zbog teških povreda službene dužnosti do okončanja postupka zbog teške povrede službene dužnosti kao i što je valjano obrazložio razloge uslijed kojih je donio sporno rješenje o ispravku.

13. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog Suda, niti ostali prigovori koje je tužiteljica iznijela u tužbi i tijekom ovog upravnog spora nisu od utjecaja na drugačije presuđenje iz razloga jer je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu tuženik donio zakonitu odluku u granicama svojih ovlasti i svrhe radi koje mu je takva ovlast dana, vodeći računa o težini kršenja propisa, a za što je tuženik dao u cijelosti prihvatljivo obrazloženje.

14. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir gore navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), na koje ovaj Sud, temeljem članka 47. stavka 3. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti, a radi čega je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je tužiteljičin zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužbeni zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 9. ožujka 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćenicima tužiteljice, odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Darijana Dundovića u Rijeci, Pomerio 14

- tuženiku Službeničkom sudu Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- u spis