Poslovni broj: UsI-517/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan - Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Milke Škaro Grozdanić, u upravnom sporu tužitelja BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Toniju Benzonu, odvjetniku u Splitu, 114. brigade 8, Split, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, OIB: 22874515170, Lučke kapetanije Split, Split, Obala Lazareta 1, zastupanog po opunomoćenici TV, zaposlenici tuženika, radi izdavanja svjedodžbe o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima, , 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-342-35/24-01/33905, URBROJ: 530-04-9-25-10 od 11. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-342-35/24-01/33905, URBROJ: 530-04-9-25-10 od 11. veljače 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem svjedodžbe o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I).

2. Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenje tuženika navodeći da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo te da je posljedično tome osporeno rješenje nezakonito. Ističe kako je u cijelosti postupio sukladno članku 17. Pravilnika o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca („Narodne novine“, 130/13., 45/14., 124/15., 72/16., 69/18., 77/18., 85/21. i 77/24. - dalje: Pravilnik) jer je ispunio sve uvjete za stjecanje svjedodžbe o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I) koji su propisani navedenim člankom Pravilnika. Navodi da je postupio i u skladu s člankom 91. Pravilnika jer je udovoljavanje uvjetima dokazao propisanim uvjerenjima, svjedodžbama i potvrdnicama. Ističe da se u konkretnom slučaju dogodio isključivo propust Suvremenog učilišta Split i tuženika, a on ni na koji način nije pridonio nastanku tog propusta. Naglašava da je za vrijeme trajanja izobrazbe uredno ispunjavao sve obveze te mu je 1. srpnja 2022. uredno izdana svjedodžba o završnom radu od strane Suvremenog učilišta u Splitu, KLASA: 602- 07/22-117/03, URBROJ: 2181-177-22-370, matični broj: [matični broj]/PN., a tuženik mu je izdao potvrdu, KLASA: 008/02/25-01/5, URBROJ: 530-04-9-25-3 od 11. ožujka 2025. kojom se potvrđuje da je pred ispitnim povjerenstvom Lučke kapetanije Split pristupio polaganju ispita za stjecanje svjedodžbe o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima i ocijenjen je ocjenom zadovoljio za sve ispite na koje je pristupio. Tvrdi da se osporenim rješenjem propust javnopravnih tijela i obrazovnih ustanova ispravlja na teret pojedinca, a što je suprotno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) te se poziva na predmet Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev br. 48921/13., u kojoj je u obrazloženju navedeno da se pogreške koje se mogu pripisati državnim vlastima ne bi trebale ispravljati na teret pojedinaca. Ukazuje na to da takvo pravno shvaćanje zauzima i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci: U-III/1716/2024 od 4. srpnja 2024. u kojoj se navodi kako rizik od bilo kakve pogreške koju počini tijelo javne vlasti u sudskom ili nekom drugom postupku mora snositi država. Pobija kao neosnovane navode tuženika iz osporenog rješenja kako je u redovitom nadzoru poslovnih procesa koji imaju za cilj stjecanje svjedodžbi o osnovnoj i dopunskoj osposobljenosti u pomorstvu utvrđeno da je Suvremeno učilište Split nastavilo s provedbom programa obrazovanja za pomorskog nautičara i nakon razdoblja naznačenog u suglasnosti od 21. travnja 2015. Navodi da je posljednja važeća suglasnost za provođenje srednjoškolskog obrazovanja za pomorskog nautičara izdana Suvremenom učilištu Split istekla završetkom školske godine 2018/2019. Navodi da je tuženik redovito vršio nadzor da nedostatak suglasnosti Suvremenog učilišta Split ne bi bio utvrđen tek početkom 2025. Tvrdi da se u konkretnom slučaju radi isključivo o propustu koje je počinilo tijelo javno vlasti i da se propust ne može ispravljati na teret pojedinaca. Smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14 . - dalje: Ustav) i člankom 1. Protokola br. 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) koja navodi kako svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Naglašava kako je stupanjem na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju, Konvencija postala sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Ističe da u točki 50. presude Čakarević protiv Republike Hrvatske ESLJP-a zaključuje kako pojam vlasništva nije ograničen na posjedovanje fizičkih dobara, već da se druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu također mogu smatrati vlasničkim pravom, a stoga i vlasništvom. Poziva se i na načelo legitimnog očekivanja koje se navodi u spomenutoj presudi ESLJP-a te smatra da se analogijom može zaključiti kako je zbog postupanja u skladu sa svim propisima i zbog činjenice što ničim nije pridonio propustima obrazovne ustanove ili tuženika, imao legitimno očekivanje da će mu zahtjev za izdavanjem predmetne svjedodžbe biti odobren, a tumačenjem priložene presude ESLJP-a smatra da se predmetna svjedodžba ima smatrati vlasništvom pojedinca. Navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na obrazovanje zajamčeno Ustavom i člankom 2. Protokola br. 1. Konvencije koja navodi kako nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. Napominje kako je člankom 14. Povelje Europske unije o temeljnim pravima propisano da svatko ima pravo na obrazovanje i na pristup strukovnom i trajnom osposobljavanju. Nadalje navodi da je tuženik postupio protivno načelu zakonitosti propisanom člankom 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP) Predlaže da ovaj sud poništi osporeno rješenje tuženika. Traži naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je odbio predmetni zahtjev tužitelja jer se u konkretnom slučaju nisu ispunili uvjeti propisani člankom 91. stavkom 2. i 3. Pravilnika, u vezi s člankom 17. Pravilnika. Navodi da je u provedenom postupku utvrdio kako iz isprava koje je tužitelj priložio uz zahtjev za izdavanje predmetne svjedodžbe ne proizlazi da je njegov zahtjev osnovan s obzirom da svjedodžba o završenom srednjoškolskom obrazovanju ne udovoljava propisanim uvjetima, odnosno izdana je od strane učilišta koje nije imalo propisanu suglasnost za provođenje srednjoškolskog obrazovanja za pomorskog nautičara. S obzirom da je nadležnost za izdavanje suglasnosti koja vodi ka stjecanju svjedodžbi o osposobljenosti u pomorstvu isključivo na Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture na temelju članka 132. stavka 2. Pomorskog zakonika („Narodne novine”, 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.) to je nesporno utvrđena činjenica nepostojanja propisane suglasnosti te je zahtjev tužitelja trebalo odbiti. U odnosu na navod tužitelja da je dostavio sve isprave potrebne za izdavanje predmetne svjedodžbe, a koje da su propisane člankom 17. Pravilnika, ističe da to nije točno jer podnesena srednjoškolska svjedodžba ne udovoljava propisanim uvjetima s obzirom da za provođenje srednjoškolskog programa obrazovanja nakon kojeg je izdana učilište Atlantis nije imalo propisanu suglasnost Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Navodi da s obzirom na to da izdavatelj svjedodžbe nije imao propisanu suglasnost kojom se utvrđuje usklađenost programa predmetnog srednjoškolskog obrazovanja u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika , svjedodžba o završnom radu ne može biti prihvaćena kao isprava na temelju koje bi se mogla izdati svjedodžba o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I). U odnosu na navod tužitelja da se u konkretnom slučaju dogodio isključivo propust učilišta i tuženika, ističe kako se donošenjem pobijanog rješenja izbjeglo počiniti pogrešku koju bi bila učinjena da je izdao predmetnu svjedodžbu na temelju isprave za koju je nesporno utvrdio da ne udovoljava propisanim uvjetima. Navodi da je učilište napravilo propust te je provodilo obrazovanje bez ishođenja propisane suglasnosti. Ističe da donošenjem osporenog rješenja nije učinio propust, već je pravilno primijenio materijalno pravo i donio na zakonu osnovanu odluku te je neosnovan navod tužitelja da se pobijanim rješenjem na njegov teret ispravlja pogreška počinjena od strane državnih vlasti. Pojašnjava da se postupak izdavanja svjedodžbi o osposobljenosti pomoraca pokreće zahtjevom za izdavanje svjedodžbe u kojem se primjenjuju odredbe ZUP-a. U konkretnom upravnom postupku pokrenutom na zahtjev tužitelja, poštujući sve postupovne i materijalno pravne odredbe, ispravno je i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te donio pobijano rješenje. Nadalje navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti analogija o vlasničkim pravima iz presude Čakarević protiv Republike Hrvatske te s tim u vezi načelo legitimnog očekivanja. Pojašnjava da je u tom predmetu legitimno očekivanje podnositeljice zasnovano na pravomoćnoj upravnoj odluci gdje je imała legitimno očekivanje da će pravo stečeno predmetnom odlukom moći koristiti sve do redovitog prestanka važenja takve odluke, a odluka kojom je tužitelj stekao određeno pravo ovdje ne postoji. Navodi da tužitelj pogrešno smatra da se svjedodžba čije izdavanje je odbijeno pobijanim rješenjem ima smatrati njegovim vlasništvom smatrajući da je imao legitimno očekivanje da će mu ista biti izdana, jer nije postojala odluka uprave kojom bi tužitelj stekao određeno pravo da bi se uopće moglo govoriti o legitimnom očekivanju, a osim što očekivanje mora biti razumno, potrebno je da bude zasnovano na pravu. Naglašava da u ovom slučaju očekivanje tužitelja da mu se izda svjedodžba o osposobljenosti iz članka 17. Pravilnika, a da pri tome nisu ispunjeni uvjeti iz predmetnog članka (isti nije završio srednjoškolsko obrazovanje za koje je od strane Ministarstva mora, prometa i infrastrukture izdana suglasnost propisana člankom 79. Pravilnika i člankom 132. Pomorskog zakonika), nije utemeljeno na propisu (zakonu ni pravilniku). S tim u vezi navodi da je očekivanje legitimno samo ako je utemeljeno na pravnoj normi jer se pitanje zakonitosti u zaštiti legitimnih očekivanja ne smije dovesti u pitanje. Ističe da nije relevantno samo očekuje li pojedinac nešto, već je li on na takvo očekivanje ovlašten pravom. Naglašava da tužitelj nije ovlašten očekivati izdavanje svjedodžbe o osposobljenosti pomorca, a da pri tome ne ispunjava sve propisane uvjete za izdavanje iste, niti je tuženik ovlašten izdati traženu pomorsku svjedodžbu ako za to nisu ispunjeni propisani uvjeti. Navodi da bez obzira koliko očekivanje tužitelja može biti svrhovito (pri tome uvažavajući činjenicu da osobno ni na koji način nije pridonio nastanku propusta koji je rezultirao izdavanjem srednjoškolske svjedodžbe koja ne može biti prihvaćena u postupku izdavanja svjedodžbe o osposobljenosti pomorca), isto se ne može štititi ako je suprotno pravu, a što ovdje slučaj. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U podnesku od 9. rujna 2025. tužitelj je naveo da nije imao saznanja da pomorsko učilište nije ishodilo potrebnu suglasnost, ističući da niti šira javnost nije bila upoznata s tim, slijedom čega se navedeni propust ne može povezati s njegovim radnjama. Postavio je pitanje kako je predmetno pomorsko učilište šest godine prijavljivalo datum početka i završetka programa izobrazbe, pozivajući se na članak 89. Pravilnika.

5. Tuženik se u podnesku od 16. veljače 2026. detaljno očitovao na istaknute navode iz spomenutog podneska tužitelja. Ukazao je na razliku između pojma obrazovanja i izobrazbe, navodeći da pomorsko učilište nije imalo suglasnost za obrazovanje, iako je imalo dopusnicu za izobrazbu. Istaknuo je da suglasnost Ministarstva nije samo potvrda kvalitete, već pravni temelj koji ustanovi daje ovlast za provođenje obrazovanja. Naglasio je da kada bi se prihvatilo stajalište tužitelja da mu se može izdati tražena svjedodžba jer svojim radnjama nije doprinio ne izdavanju svjedodžbe, da se ne bi samo derogirao članak 132. stavak 2. Pomorskog zakonika koji je utemeljen na međunarodno utvrđenim standardima, već da bi se dovelo u pitanje način na koji bi se osiguralo da učilišta postupaju u skladu s propisanim standardima. Naveo je i da su nekim osobama koje su završile program obrazovanja koje se provodilo u vremenu koje nije bilo pokriveno suglasnošću priznavale svjedodžbe o završenom obrazovanju te da će u svakom pojedinom slučaju kada se utvrdi da je došlo do izdavanja svjedodžbe, a na temelju obrazovanja koje je provedeno u periodu za koji nije postojala suglasnost Ministarstva, postupati sukladno odgovarajućim odredbama ZUP-a, naglasivši da isto nije relevantno za predmetni upravni spor. Pozvao se na odluke ovog suda, poslovni broj: UsI-1039/2025-11 od 5. prosinca 2025 i UsI-927/2025-12 od 19. prosinca 2025. kojim su potvrđeni njegovi navodi.

6. U podnesku od 19. veljače 2026. tužitelj je istaknuo da njegova stručna osposobljenost kao časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I) nije dovedena u pitanje, kao ni kvaliteta obrazovnog programa koji provodi Suvremeno učilište Split te smatra da se radi o pukom formalizmu. U odnosu na dostavljene presude naveo je da nisu pravomoćne niti obvezujuće. U prilog svojih tvrdnji pozvao se na presudu ovog suda, poslovni broj: UsI-592/2025-15 od 12. siječnja 2026. i na presude ESLJP-a B i T protiv Republike Hrvatske. 7 . Tijekom spora održana je rasprava 20. veljače 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 11. veljače 2025. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje svjedodžbe o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I), a među strankama je sporno je li zahtjev tužitelja zakonito odbijen.

10. Iz podataka spisa proizlazi, što među strankama nije niti sporno, da je tužitelj 30. rujna 2019. upisan u program obrazovanja za zanimanje pomorski nautičar na Suvremenom učilištu u Splitu - Pomorsko učilište Atlantis, te da je dana 1. srpnja 2022. obranio završni rad, te mu je o tome izdana svjedodžba, KLASA: 602-07/22-117/03, URBROJ: 2181-177-22-370, matični broj: [matični broj]/PN.

11. Nadalje, nije sporno da su Suvremenom učilištu u Splitu bile izdane suglasnosti (koje potvrđuju usklađenost programa učilišta s odgovarajućim dijelovima STCW Konvencije) Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture koja se odnosila na provođenje srednjoškolskog obrazovanja za pomorskog nautičara izdana rješenjem pod brojem KLASA: UPA-342-35/12-01/38, URBROJ: 530-03-2-1-2-13-5 od 18. siječnja 2013. koja se odnosila na školsku godinu 2012./2013. do školske 2016/2017. godine i suglasnost koja se odnosila na provođenje srednjoškolskog obrazovanja za pomorskog nautičara izdana rješenjem pod brojem KLASA: UPA-342-35/14-01/192, URBROJ: 530-03-2-1-2-15-8 od 21. travnja 2015. koja se odnosila na školsku godinu 2014./2015. pa do 2018./2019.

12. Nije sporno da Suvremeno učilište u Splitu nije imalo navedenu suglasnost nadležnog ministarstva za razdoblje u kojem je tužitelj pohađao srednjoškolski program obrazovanja za zanimanje pomorski nautičar.

13. Tužitelj je dana 8. listopada 2024. podnio zahtjev za izdavanje svjedodžbe o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I).

14. Postupajući po predmetnom zahtjevu tužitelja, tuženik je osporenim rješenjem od 11. veljače 2025. zahtjev odbio jer nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 17. Pravilnika u vezi s člankom 132. Pomorskog zakonika) i članka 79. Pravilnika, s obzirom na činjenicu da Suvremeno učilište u Splitu u vrijeme kada ga je tužitelj upisao i pohađao, nije imalo propisanu suglasnost kojom se utvrđuje usklađenost programa predmetnog obrazovanja u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika za provođenje obrazovanja za pomorskog nautičara.

15. S navedenim stavom tuženika suglasan je i ovaj sud te ga prihvaća kao pravilan i zakonit.

16. Člankom 17. stavkom 1. Pravilnika, propisano je da svjedodžbu o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/1), stječe pomorac koji: ima najmanje 18 godina života, je završio srednjoškolsko obrazovanje nautičkog smjera ili drugog odgovarajućeg smjera u trajanju od najmanje 4 godine, u kojem su obuhvaćeni najmanje sadržaji sukladno programu iz dijela A -II/1 STCW Pravilnika odnosno iz Priloga A1 ovog Pravilnika ili je odslušao i položio sve ispite prve dvije godine preddiplomskog sveučilišnog studija nautičkog smjera ili drugog odgovarajućeg smjera u kojima su obuhvaćeni najmanje sadržaji iz dijela A-II/1 STCW Pravilnika odnosno iz Priloga A1 ovog Pravilnika, ili je završio preddiplomski sveučilišni studij nautičkog smjera ili drugog odgovarajućeg smjera u trajanju od tri godine u kojima su obuhvaćeni najmanje sadržaji sukladno programu iz dijela A -II/1 STCW Pravilnika odnosno iz Priloga A1 ovog Pravilnika, položi ispit za stjecanje takve svjedodžbe, sukladno programu iz Priloga C6 ovoga Pravilnika, ima najmanje 12 mjeseci plovidbene službe kao vježbenik palube, od čega najmanje 6 mjeseci plovidbene službe mora biti ostvareno na brodovima od 500 BT ili većima u međunarodnoj plovidbi, ili ima najmanje 6 mjeseci plovidbene službe u svojstvu vježbenika palube na brodovima od 500 BT ili većima u međunarodnoj plovidbi i najmanje 6 mjeseci plovidbene službe u svojstvu vježbenika palube na jahti upisanoj za gospodarske svrhe i udovoljava propisanim zdravstvenim uvjetima.

17. Člankom 79. stavkom 1. Pravilnika propisano je da obrazovanje koje je uvjet za stjecanje svjedodžbi o osposobljenosti sukladno odredbama ovog pravilnika provode pomorska učilišta ovlaštena sukladno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva. Stavkom 3. istog članka propisano je da suglasnost iz stavka 1. Ministarstvo izdaje na temelju pisanog zahtjeva pomorskog učilišta, odnosno brodarske kompanije. Stavkom 4. propisano je da zahtjev iz stavka 3. mora sadržavati dokaze o ispunjavanju uvjeta za održavanje obrazovanja i/ili izobrazbe u pogledu uvedenog i održavanog sustava kvalitete, tehničke opremljenosti i programa. Stavkom 11. tog članka propisano je da će Ministarstvo, rješavajući po zahtjevu pomorskog učilišta, izdati suglasnost pomorskom učilištu kada utvrdi da su ispunjeni uvjeti propisani Pomorskim zakonikom i ovim Pravilnikom.

18. Člankom 91. stavkom 2. Pravilnika propisano je da se udovoljavanje uvjetima u pogledu obveznog obrazovanja dokazuje svjedodžbom izdanom ili priznatom u Republici Hrvatskoj sukladno posebnim propisima, a prema stavku 3. navedenog članka Pravilnika, udovoljavanje uvjetima u pogledu izobrazbe dokazuje se potvrdnicom ili potvrdom izdanom od ovlaštenog učilišta u Republ ici Hrvatskoj ili učilišta ovlaštenog od druge države članice EU ili EGP odnosno treće države s kojom je sklopljen odgovarajući sporazum u skladu sa člankom 113. ovog Pravilnika.

19. Prema članku 94. stavku 2. Pravilnika, ako podnositelj zahtjeva ne udovoljava nekom od uvjeta za izdavanje tražene svjedodžbe o osposobljenosti, Ministarstvo ili nadležna lučka kapetanija izdat će rješenje o odbijanju zahtjeva.

20. Člankom 131. stavkom 1. Pomorskog zakonika propisano je da član posade broda koji obavlja poslove u pogledu sigurne plovidbe broda može biti osoba koja ima odgovarajuću životnu dob, koja je stekla odgovarajuće zvanje i koja za obavljanje poslova tog zvanja na brodu ima odgovarajuću svjedodžbu o osposobljenosti.

21. Člankom 132. stavkom 2. Pomorskog zakonika propisano je da obrazovanje pomoraca radi stjecanja svjedodžbi o osposobljenosti iz članka 131. tog zakonika obavlja pomorsko učilište ovlašteno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva.

22. Imajući na umu navedene zakonske i podzakonske odredbe te među strankama nesporno činjenično stanje ovaj sud smatra da je tuženik pravilno odbio zahtjev tužitelja za izdavanjem svjedodžbe o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I). To stoga što je tužitelj školske 2019./2020. upisao obrazovanje za pomorskog nautičara i pohađao u razdoblju u kojem školska ustanova koju je pohađao nije imala propisanu suglasnost ministarstva kojom se utvrđuje usklađenost programa predmetnog obrazovanja u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika, te je po ocjeni ovog suda, tuženik osnovano odbio njegov zahtjev. Naime, kako školska ustanova koja je izdala svjedodžbu nije imala propisanu suglasnost nadležnog ministarstva, tuženik takvu svjedodžbu nije mogao prihvatiti kao dokaz o završenom obrazovanju na temelju koje bi tužitelj mogao ishoditi svjedodžbu o osposobljenosti za časnika plovidbene straže na brodovima od 500 BT ili većima (STCW II/I).

23. S obzirom na navedeno, propust Suvremenog učilišta u Splitu, kod prethodno iznesenog činjeničnog stanja, ne može dovesti do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari jer bi to bilo u suprotnosti s obvezama koje je Republika Hrvatska prihvatila ratificiranjem Međunarodne konvencije o standardima izobrazbe, izdavanju svjedodžbi i držanju straže pomoraca (STCW Konvencije) i implementiranjem STCW Pravilnika. Navedena Konvencija definira standarde izobrazbe i obrazovanja pomoraca, a suglasnost Ministarstva na određeni program obrazovanja predstavlja jamstvo poštivanja tih standarda. Stoga je suglasnost Ministarstva preduvjet da se svjedodžba određenog učilišta može smatrati dokazom o stečenom obrazovanju u smislu članka 131. stavka 1. Pomorskog zakonika. Stoga su neosnovani navodi tužitelja da su osporenim rješenjem povrijeđena njegova stečena prava, odnosno legitimna očekivanja jer legitimno očekivanje može postojati samo u slučaju ispunjenja zakonskih i podzakonskih pretpostavki, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

24. Imajući na umu izneseno, navodi tužitelja na zakonitost i pravilnost osporenog rješenja nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, te po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja kao ni ustavna niti konvencijska prava.

25. Slijedom navedenog, osporeno rješenja tuženika ocjenjuju se zakonitim. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

26. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 9. ožujka 2026.

S U T K I N J A

Mirela Valjan - Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- tuženiku

- u spis