REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-3964/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužiteljice ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa pun. Patar Marković, odvj. u OD Eterović, Šarac i Topić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa pun. Sanja Porobija, odvj. u OD Porobija i Porobija iz Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 09. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o namjenskom kreditu br. 3211132076 sklopljenog dana 11.10.2007. godine u dijelu čl.2. koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.".

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 464,53 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2007. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 289,81 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku od 19. siječnja 2026. koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 11. listopada 2007. g. tužiteljica je kao korisnik kredita radi kupnje stana s tuženikom, zaključila Ugovor o kreditu broj 3211132076 kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 183.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan isplate kredita. Tuženik je temeljem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu obvezan isplatiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelj je dana 18.10.2007.g. od strane tuženika naplaćena naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 3.500,00 kn odnosno 464,53 Eura. Vezano za navedenu ugovornu odredbu tužitelj navodi kako se o istoj nije posebno pregovaralo te da tužitelj istu nije mogao odbiti, a kako se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno ista bi bila i ništetna prema odredbi čl. 102. u svezi odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, nigdje u Ugovoru se ne navodi od čega se sastoji jednokratni troškovi za obradu kredita, odnosno koji su to troškovi koji kreditor ima prilikom obrade. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Nadalje, o nepoštenosti odredaba o ulaznoj naknadi govori i presuda Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koja kaže: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.". Slijedom navedenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost predmetne odredbe ugovora i naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos koji je primio na ime te naknade. Kao dokaz svojim navodima prilaže Ugovor o kreditu, dopis tuženika, predlaže saslušan je tužiteljice i financijsko vještačenje.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužiteljica nije dokazala potrošačko svojstvo, da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi kako je naknada za obradu kredita dopuštena, lako uočljiva i određena te ekvivalentna izvršenim uslugama banke. Ističe prigovor zastare, dok ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, ali predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova. Kao dokaz svojim navodima prilaže Odluku o uvjetima pod kojima se odobravaju stambeni krediti zaposlenicima Croatia osiguranja d.d., Izvadak iz upute osobnim bankarima str. 4. i 5., Opće uvjete poslovanje iz 1999.

3. Stranke su na ročištu od 30. siječnja 2026. učinile nespornim da je naknada za obradu kredita iznosila 464,53 EUR, te je ista naplaćena 18. listopada 2007.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu kredita (list 5), predmetni ugovor (list 6-18), Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list 35-37), Opće uvjete poslovanja iz 1999. (list 38-42), Odluku o uvjetima pod kojima se odobravaju stambeni krediti zaposlenicima Croatia osiguranja d.d. (list 43-46), te je saslušao tužiteljicu (list 55-56).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 2. Ugovor o kreditu broj ugovora: 3211132076 od dana 11. listopada 2007. sklopljenog između tuženika i tužitelja, sadržana u članku 2. stavku 7. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, te isplatu plaćene naknade.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora: 3211132076, te da je u odredbi čl. 2. Ugovora određeno da Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“. Jednako tako, nije sporna da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 464,53 EUR.

8. Sporno je je li odredba čl. 2. Ugovora određeno da Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, ništena ili nije, te da li je nastupila zastara.

9. Na ročištu od 30. siječnja 2006. navodi da je digla u Zagrebačkoj banci kredit s obzirom da je u to vrijeme njezin poslodavac poslom surađivao sa istom bankom. Kredit joj je trebao za kupnju stana za stanovanje. Stan nije koristila u poslovne svrhe niti ga davala u najam. U vrijeme dizanja kredita nije imala obrti ili poslovni udio u trgovačkim društvima. Kredit je digla u CHF jer je jedino za to bila kreditno sposobna. Ugovor je prije potpisivanja pročitala i razumjela u mjeri u kojoj je mogla. Pitala je u vezi naknade za obradu kredita međutim nije joj bilo ništa objašnjeno, odnosno nje bila informirana, samo su joj rekli da je to tipski obrazac ugovora, uzmi ili ostavi. Na sam sadržaj ugovora nije mogla utjecati jer joj je bankar u razgovoru jasno dao to na znanje, odnosno da se radi o tipskim ugovorima. Ne sjeća se da li je na uvid tražila odluku o tarifi o naknadama. Prije potpisivana ugovora znala je da mora platiti naknadu. Prigovarala je plaćanju naknade međutim banka joj je rekla da se radi o trošku banke ali joj nije znao točno reći o kakvom trošku. Naknada je bila dodatno opterećenje. Nije odustala od kredita s obzirom da je morala riješiti stambeno pitanje za svoju obitelj. Išla je tražiti kredit u drugoj banci. Stan nalazi na adresi [adresa], a na toj adresi nije bilo registrirano trgovačko društvo niti obrt.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njezin iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o tzv. ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 18. listopada 2007. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 464,53 EUR, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 2. st. 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP- a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita,. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu od 11. listopada 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 464,53 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, kao niti dan kada je ista naplaćena.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

23.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (464,53 EUR) tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 50 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 30. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) 50 bodova, sveukupno 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 200,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 250,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, pa je tužiteljici valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 289,81 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

25. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 21. listopada 2025. s obzirom je isti podnesen sukladno odredbi čl. 299.a st. 2. ZPP-a, pa ga sud sukladno odredbi čl. 299a. st. 4. ZPP-a nije uzeo u obzir. Isto tako nije priznat niti dio troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR s obzirom je tužiteljica platila sudsku pristojbu u iznosu od 13,27 EUR a što je vidljivo iz potvrde koja prileži tužbi.

U Zagrebu 09. ožujka 2026.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.