REPUBLIKA HRVATSKA

Posl.br. P-834/2019-23

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sucu Mariji Skokandić, u pravnoj stvari tužitelja HŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aldo Mirošević, odvjetnik u Veloj Luci, protiv tužene OTP BANKA dioničko društvo, Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnica Nika Šobat Šimić, odvjetnica u Splitu, radi isplate, nakon glavne rasprave održane dana 22. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja a odsustvu tužene, dana 9. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. točka 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj ugovora 060327196829 SN od 29. ožujka 2006. godine ovjeren pod brojem OU-53/06, u dijelu kojim je među strankama ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banci Hrvatska d.d. OIB: 52508873833, Domovinskog rata 3 Split, da tužitelju isplati u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 3.616,24 EUR (tritisućešeststotinašesnaest eura i dvadesetčetiri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje od 1. veljače 2008. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, teku na iznose od:

- 23,90 EUR od 01.02.2008.

- 29,87 EUR od 01.03.2008.

- 29,86 EUR od 01.04.2008.

- 29,85 EUR od 01.05.2008.

- 29,84 EUR od 01.06.2008.

- 42,20 EUR od 01.07.2008.

- 54,55 EUR od 01.08.2008.

- 54,54 EUR od 01.09.2008.

- 54,52 EUR od 01.10.2008.

- 54,51 EUR od 01.11.2008.

- 80,64 EUR od 01.12.2008.

- 91,83 EUR od 01.01.2009.

- 91,81 EUR od 01.02.2009.

- 91,79 EUR od 01.03.2009.

- 91,78 EUR od 01.04.2009.

- 91,76 EUR od 01.05.2009.

- 91,74 EUR od 01.06.2009.

- 111,22 EUR od 01.07.2009.

- 116,08 EUR od 01.08.2009.

- 116,06 EUR od 01.09.2009.

- 116,05 EUR od 01.10.2009.

- 116,02 EUR od 01.11.2009.

- 116,01 EUR od 01.12.2009.

- 115,98 EUR od 01.01.2010.

- 115,97 EUR od 01.02.2010.

- 115,95 EUR od 01.03.2010.

- 115,92 EUR od 01.04.2010.

- 115,90 EUR od 01.05.2010.

- 115,87 EUR od 01.06.2010.

- 115,85 EUR od 01.07.2010.

- 115,82 EUR od 01.08.2010.

- 115,80 EUR od 01.09.2010.

- 115,77 EUR od 01.10.2010.

- 115,74 EUR od 01.11.2010.

- 115,71 EUR od 01.12.2010.

- 115,68 EUR od 01.01.2011.

- 109,29 EUR od 01.02.2011.

- 91,03 EUR od 07.03.2011.

- 79,91 EUR od 06.04.2011.

- 79,88 EUR od 09.05.2011.

- 79,84 EUR od 07.06.2011.

- 79,81 EUR od 06.07.2011.

- 79,78 EUR od 08.08.2011.

- 79,74 EUR od 05.09.2011.

- 79,70 EUR od 06.10.2011.

- 79,66 EUR od 07.11.2011.

- 79,62 EUR od 06.12.2011.

- 79,58 EUR od 01.01.2012.

- 79,55 EUR od 08.02.2012.

- 79,50 EUR od 06.03.2012.

- 79,47 EUR od 06.04.2012.

- 79,42 EUR od 07.05.2012.

- 79,37 EUR od 01.06.2012.

- 79,34 EUR od 06.07.2012.

- 79,29 EUR od 03.08.2012.

- 79,25 EUR od 05.09.2012.

- 79,20 EUR od 09.10.2012.

- 79,15 EUR od 08.11.2012.

- 79,10 EUR od 01.12.2012.

- 79,05 EUR od 14.01.2013.

- 79,01 EUR od 07.02.2013.

- 78,96 EUR od 08.03.2013.

- 78,91 EUR od 05.04.2013.

- 78,86 EUR od 08.05.2013.

- 78,80 EUR od 06.06.2013.

- 78,75 EUR od 08.07.2013.

- 78,70 EUR od 09.08.2013.

- 78,64 EUR od 06.09.2013.

- 78,59 EUR od 07.10.2013.

- 78,53 EUR od 08.11.2013.

- 78,48 EUR od 09.12.2013.

- 78,41 EUR od 09.01.2014.

sve do konačne isplate.

III. U preostalom se dijelu (2.510,35 EUR-a) tužiteljevo novčano potraživanje odbija.

i r i j e š i o

I. Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 951,84 EUR.

II. Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor prijeboja.

III. Tužena je dužna naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.000,00 EUR-a u roku od 15 dana zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja počev od presuđenja pa do isplate teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 27. ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu, broj ugovora 060327196829 SN, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman u [adresa] dana 29. ožujka 2006. pod br. OU-53/06, a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 100.000 CHF. Isti ugovor, tvrdi dalje tužitelj, sadrži odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu od 4,39% koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Takva je kamatna klauzula (čl. 3. ugovora), smatra tužitelj, ništetna jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sve ovo je, tvrdi tužitelj, utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pri čemu je utvrđeno da je tužena, među ostalim bankama, u vremenu od 2003. do konca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u potrošačkim ugovorima nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1. 1. Pozivajući se stoga na pravni učinak ništetnosti navedene ugovorne odredbe tužitelj je tužbom od 11. lipnja 2019. zatražio da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 29. ožujka 2006. i to u čl. 3. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Pored ovakvog deklaratornog zahtjeva tužitelj prvobitno podnesenom tužbom zahtjeva da mu tužena na ime izvršene preplate primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate isplati iznos od 53.329,57 kn uz zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

1. 2. Tijekom postupka i to nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev uskladio s važećom novčanom jedinicom te podneskom od 16. lipnja 2025 (list spisa br. 192-194) zahtijeva od tužene isplatu iznosa od 7.078,43 EUR-a s pripadajućom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose preplate teče u razdoblju od 1. veljače 2008. do siječnja 2014.

1. 3. Podneskom od 18. siječnja 2026 (list spisa br. 202-204) tužitelj je smanjio svoje potraživanje za 951,84 EUR-a te konačno preciziranim tužbenim zahtjevom traži od tužene isplatu iznosa od 6.126,59 EUR-a uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu (list spisa br. 59-70) istakla prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda s tvrdnjom da je sjedište tužene u Splitu zbog čega je tužitelj ovakvu parnicu trebao pokrenuti pred mjesno nadležnim Općinskim sudom u Splitu.

2. 1. Sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Ovo stoga jer se mjesna nadležnost temelji na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP). Citiranom je zakonskom odredbom propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

2. 2. Čl. 17. Ugovora o kreditu (list spisa br. 40) stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra banke u kojoj je ugovor zaključen pri čemu je neprijeporno da je sjedište tužene u Splitu no ugovor je zaključen u poslovnoj jedinici u [adresa]. Zbog navedenoga je ovaj sud utvrdio da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan.

3. Osporavajući osnov tužbenog traženja tužena u prvom redu ističe da tužitelj nema pravnog osnova niti interesa voditi ovu parnicu budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF naknadno konvertiran te su stranke dana 15. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Time je, tvrdi tužena, položaj tužitelja kao potrošača izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima jer konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora. Spomenuti dodatak ugovoru o kreditu, kako dalje navodi tužena, zaključen je slobodnom voljom stranaka, utvrđen je iznos preplate u visini od 2.510,35 EUR-a, a koji iznos je u cijelosti iskorišten za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije Iz tog razloga, smatra tužena, tužitelj nije ovlašten potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora budući je sklapanjem dodatka od 15. siječnja 2016. odnos među strankama ugovoren na drugačiji način pa samim time u ovoj pravnoj stvari niti pravomoćne presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj utuženog potraživanja.

3. 1. U odgovoru na tužbu tužena ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u predmetu pod br. Gos 1/2019 te smatra da su sporazumi o konverziji pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze čak i u slučaju ako su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi Stoga ističe da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu raniji ugovor s valutnom klauzulom pravno prestao postojati te da tužitelj nema nikakvog pravnog interesa niti osnova voditi ovu parnicu.

3. 2. Tužena također ukazuje i na odluke Vrhovnog suda RH kao i na praksu drugostupanjskih sudova u kojima je jasno izražen stav da korisnik kredita koji je dobrovoljno prihvatio konverziju zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu nema više pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetne odredbe o promjeni kamatne stope. Ujedno osporava i visinu novčanog potraživanja, smatra da bi za slučaj određivanja vještačenja sud trebao naložiti vještaku da u svom nalazu prikaže ne samo pozitivne već i negativne razlike, a ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovu utvrđene preplate u iznosu od 2.510,35 EUR-a.

3. 3. Očitujući se povodom podneska tužitelja od 18. siječnja 2026. kojim je konačno preciziran tužbeni zahtjev u pogledu isplate, tužena je podneskom od 21. siječnja 2026. (list spisa br. 205 i 206) ustrajala u svim ranije istaknutim prigovorima te predlaže odbiti u cijelosti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

4. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo Ivanki Sušić, saslušanjem tužitelja te pregledom i čitanjem isprava u spisu, a ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno je kao u pravorijeku.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu br. 060327196829 SN sklopljenog među strankama 29. ožujka 2006. i to u čl. 3 u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a jednako je tako predmet raspravljanja tužiteljev zahtjev za isplatu s osnova izvršene preplate primjenom takve ništetne ugovorne odredbe utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO) kojim je regulirano pitanje stjecanja bez osnova.

6. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, dana 27. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj ugovora 060327196829 SN koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivne Kaliman u [adresa] dana 29. ožujka 2006. pod br. OU-53/06 (list spisa br. 37-44). Istim je ugovorom tužena odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 100.000 CHF s rokom otplate od 30 godina odnosno 360 mjesečnih anuiteta. U čl. 3. toč. 1. Ugovora utvrđeno je da nominalna kamatna stopa iznosi 4,39% godišnje s time da je ta stopa promjenjiva. U istom članku određeno je da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

6. 1. Među strankama je neprijeporno da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala, a to jasno i proizlazi iz poslovnih knjiga tužene kao i iz nalaza vještaka. Tako se od travnja 2006. do siječnja 2008. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,39%, potom je od veljače 2008. do lipnja 2008. kamatna stopa iznosila 4,99%, a od srpnja 2008. do studenog 2008. kamatna je stopa iznosila 5,49%. Počev od prosinca 2008 pa do lipnja 2009. vrijedila je kamatna stopa od 6,25% da bi potom od srpnja 2009. do siječnja 2011. bila na snazi kamatna stopa od 6,75%. Potom je za veljaču 2011. obračunata kamata od 6,50%, a od ožujka 2011. pa do srpnja siječnja 2014. primjenjivana je kamatna stopa od 6.00% U razdoblju nakon 1. siječnja 2014. pa nadalje kamatna je stopa smanjena i iznosila je 3,23%.

6. 2. Također je neprijeporno da su stranke dana 15. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovora o kreditu (list spisa 73-78) na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a (NN 102/15) konvertiran u kredit u eurima, da je tom prilikom utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 2.510,35 EUR-a te da je iznos preplate korišten za otplatu daljnjih anuiteta.

6. 3. Sporno je, dakle, pitanje osnove i visine utužene tražbine a pored čega je također sporno ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa nakon zaključenja dodatka ugovora o kreditu.

7. Svoje novčano potraživanje tužitelj temelji na tvrdnji da je ništetna odredba čl. 3 Ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa s time da je ta stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, a sve iz razloga jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 4. srpnja 2014. ističući da je taj postupak vođen povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i da je u tom predmetu na strani tuženih bila i OTP banka d.d.

7. 1. Spomenutom odlukom Visokog trgovačkog sud RH pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika, među ostalim i tuženom iz ove parnice OTP banka d.d., a takva je tužba podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istom presudom utvrđeno je da je tužena OTP banka d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7. 2. U obrazloženju iste presude se navodi kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede, u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Ovo je u skladu i sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena sporna odredba.

7. 3. Shodno tome, osnovano se tužitelj u ovoj parnici poziva na sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH pod br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. prema kojoj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 3. Ugovora) ništetna, a svi prigovori tužene ne dovode u sumnju takav zaključak.

7. 4. Okolnost da, a što tvrdi tužena, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (svibanj 2006.) ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, ne daje za pravo banci da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju i da time jednostrano mijenja visinu tužiteljeve otplatne obveze. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja sadržana u odredbi čl. 4. ZOO-a.

7. 5. Ovdje je svakako potrebno uzeti u obzir i odluku Vrhovnog suda RH pod br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna.

7. 6. Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama tužene

7. 7. O sklapanju ovog pravnog posla iskazivao je u postupku sam tužitelj. On tvrdi da se obratio banci jer mu je za dovršetak stambene kuće bio neophodan kredit, u tu svrhu trebalo mu je cca 60.000,00 EUR-a, a službenica u banci ponudila mu je kredit u CHF navodeći da su uvjeti povoljniji za potrošača. Prihvatio je takvu ponudu s punim povjerenjem u banku i potpisao ispunjene obrasce, bez da mu je na bilo koji način ukazano na moguće posljedice klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi. Na to mu nije ukazano ni pri solemnizaciji ugovora kod javnog bilježnika no ubrzo je primijetio da mjesečni anuiteti rastu te je u jednom trenutku rata iznosila 3.600,00 kn. Teško mu je bilo pratiti takav rast mjesečnih obveza te je zato i pristao na ponuđenu mu konverziju.

7. 8. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je u ovom slučaju ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. U ugovoru nema naznačenog ni preciznog načina utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tužena, a koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata određuje isključivo prema odluci banke, mogla postupiti kako je htjela tj. i savjesno i nesavjesno. I iz citirane presude Visokog trgovačkog suda RH jasno proizlazi da su banke postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interese potrošača kojima su nametnute ugovorne odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj. Zbog toga su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke protivne zakonu, a prema tome i ništetne.

7. 9. Ni tvrdnja tužene o tome da bi tužitelj bio upoznat s općim uvjetima poslovanja i drugim aktima banke i da mu je bio dostavljen otplatni plan nije od značaja u ovoj parnici.

7. 10. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva. Takvi opći uvjeti dopunjuju posebne pogodbe među ugovarateljima, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

7. 11. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

7. 12. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. Naime, u citiranoj presudi Visokog trgovačkog sud RH navodi se da se upravo o toj odredbi nije pregovaralo, a sve banke koje su u tom postupku bile tužene nisu niti tvrdile da su korisnici kredita mogli utjecati na visinu kamatne stope. Iz toga slijedi da se ni u ovom slučaju vezano uz spornu ugovornu odredbu nije pojedinačno pregovaralo.

7. 13. Iz svega naprijed navedenog utvrđeno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, a samim time smatra se da se osnova nikada nije ni ostvarila budući ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Pri tome pozivom na odredbu čl. 324. ZOO-a ništetnost ove odredbe ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora jer on može opstati i bez takve odredbe. Stoga je sud prihvatio tužiteljev zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe te je i odlučeno kao u toč. I pravorijeka.

8. Čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.

8. 1. Utvrdivši tako da svoj novčani zahtjev tužitelj temelji na posljedici ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati, sud je ocijenio da tužitelju pripada pravo na novčano potraživanje jer je tužena stekla nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe.

9. Odlučujući o visini iznosa kojega je tužena neosnovano stekla, sud je utvrdio da takav iznos predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju u utuženom razdoblju i onih iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je mjesečni anuitet obračunavan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,39%. Ovo stoga jer je neprijeporno da su Ugovorom o kreditu stranke ugovorile redovitu kamatu od 4,39% i u tom dijelu ugovorna je odredba pravno valjana.

9. 1. Radi utvrđenja i izračuna visine preplaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatne stope po ugovoru o kreditu kojega su stranke zaključile u ožujku 2006., sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivanki Sušić. Za potrebe vještačenja dostavljena je sva priložena dokumentacija, a u svom pismenom nalazu (list spisa br. 155-166) imenovana je vještakinja utvrdila:

- da je banka primjenom promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 4,39% stekla iznos od 37.896,59 kn odnosno 5.029,74 EUR-a više nego što bi iznosili otplaćeni anuiteti u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije, odnosno do siječnja 2014 primijenjena kamata utvrđena ugovorom o kreditu bez jednostranih povećanja

- da je prilikom konverzije banka utvrdila preplatu tužitelja u iznosu od

18.914,27 kn ili 2.510,35 EUR-a

- da je postupak konverzije proveden sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da je utvrđeni iznos preplate korišten za otplatu daljnjih anuiteta

9. 2. U svom nalazu imenovana je vještakinja dostavila tablični prikaz promjene kamatnih stopa u utuženom razdoblju uz navođenje plaćenih iznosa svakog pojedinog obroka te izračun mjesečnih anuiteta sukladno početnoj kamatnoj stopi . Kako su u tabličnom prikazu u razdoblju od 7. veljače 2014. pa nadalje naznačeni pojedini iznosi s predznakom – (minus), sud je od imenovanog vještaka zatražio pismeno očitovanje jesu li takvi negativni iznosi obuhvaćeni u konačnom obračunu i na što se odnose (list spisa br.197).

9. 3. Odgovarajući na upućene primjedbe vještakinja je podneskom od 30. lipnja 2025. (list spisa br. 198-201) dopunila i ispravila prvobitni nalaz zaključivši da razlika preplaćenih iznosa na ime primjene promjenjive kamatne stope u korist banke iznosi 46.160,81 kn odnosno 6.126,59 EUR-a.

9. 4. Ovakav je stručni nalaz vještaka sud u cijelosti prihvatio, a ni stranke na to nisu imale primjedbi osim što tužena u svom podnesku (list spisa br. 205-206) ustraje u tvrdnji da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan zbog sklopljenog sporazuma o konverziji te predlaže istog u cijelosti odbiti.

10. Tužena je tijekom postupka osporila tužitelju pravo potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora o kreditu, a zbog sklapanja dodatka Ugovoru kojim je isti konvertiran iz valute CHF u valutu EUR pri čemu smatra da su konverzijom sporne ugovorne odredbe izmijenjene s važenjem ex tunc te da dodatak ugovora o kreditu predstavlja svojevrsnu nagodbu stranaka kojom su razriješena sva uzajamna prava i obveze.

10. 1. Prema čl. 19. b. ZPK-a konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

10. 2. Čitanjem dodatka Ugovora o kreditu od 5. siječnja 2016. (list spisa br. 73-77) utvrđeno je da su ugovorne stranke tog dana zaključile da iznos preplate po konvertiranom kreditu iznosi 2.510,35 EUR-a. Jednako je tako neprijeporno da se utvrđeni iznos preplate koristio za otplatu daljnjih anuiteta.

10. 3. Prema sadržaju citiranih isprava očito je da je među strankama izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Ovakav dodatak ugovoru tužena je zaključila u ispunjenu svoje zakonske obveze sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju pri čemu su stranke utvrdile iznos preostale neotplaćene glavnice kredita (53.823,44 EUR-a) kao i iznos preplate te način korištenja takvog iznosa.

10. 4. Dodatak ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem odredbi ZID ZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

10. 5. Konverzija, odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i iznos glavnice veza za tečaj CHF, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

10. 6. Konverzijom prvobitnog ugovora o kreditu među strankama je uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja dodatka ugovoru, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

10. 7. U ovoj pravnoj stvari tužitelj svojim zahtjevom traži isplatu s osnova preplate anuiteta odnosno neosnovano stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi , a potraživanje je utuženo za razdoblje do siječnja 2014. S druge pak strane Dodatak ugovora o kreditu zaključen je dana 15. siječnja 2016. i njime je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđeno je stanje glavnice kredita i utvrđen iznos preplate. Zbog svega toga sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u ovom slučaju nisu ispunjeni.

10. 8. Slijedom toga dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja sporazuma o konverziji tj. u ovom slučaju nakon siječnja 2016., a takvim se pravnim poslom ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Samim time, a protivno tumačenju tužene, korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe. Takvo pravo nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi to tužiteljevo pravo prestalo.

10. 9. Pored toga tužiteljevo pravo na restituciju nije prestalo ni odricanjem niti su za to ispunjene pretpostavke na koje ukazuje Sud EU u odluci u predmetu C- 452/18 od 9.srpnja 2020. Prema stavu izraženom u toj odluci potrošač bi se sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

10. 10. Međutim, prema ocjeni suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2006., stoga su suprotni navodi tužene neosnovani.

10. 11. Zbog svega navedenog tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje jer onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

11. Shodno tome sud je obvezao tuženu platiti tužitelju iznos koji je utvrđen provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, a koji se odnosi na razliku dobivenu jednostranim povećanjem kamatne stope od strane tužene pri čemu je takav iznos svakako valjalo umanjiti za iznos preplate kojega su stranke utvrdile kod sklapanja Dodatka ugovoru . Budući je tužitelj sukladno nalazu vještaka potraživao po osnovu primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamati iznos više plaćenog i to 6.126,59 EUR-a, od takvog je iznosa valjalo odbiti utvrđeni iznos preplate pri konverziji i to 2.510,35 EUR-a jer je tužena to već priznala tužitelju i taj je iznos iskorišten za otplatu anuiteta.

11. 1. Prema tome tužena je u konačnici dužna platiti tužitelju iznos od 3.616,24 EUR-a dok je u preostalom dijelu (2.510,35 EUR-a) tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 18. siječnja 2026. odbijen slijedom čega je i presuđeno kao u toč. I i II pravorijeka.

11. 2. Prvobitno podnesenim tužbenim zahtjevom tužitelj je od tužene zahtijevao plaćanje iznosa od 53.329,57 kn, odnosno 7.078,05 EUR-a, tijekom postupka je smanjio svoje potraživanje za 951,84 EUR a ovakvo smanjenje tužbenog zahtjeva ima se smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe s time što je tužena na to i pristala zbog čega je i odlučeno kao u toč. I rješenja u skladu s odredbom čl. 193. ZPP-a.

11. 3. Pored toga tužena duguje tužitelju pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je sud obvezao tuženu isplatiti tužitelju naprijed navedeni iznos sa zateznom kamatom na svaki pojedini novčani iznos pobliže označen u točki II izreke ove presude i to od dospjelosti pa do isplate. Ovo stoga jer se u nazočnom slučaju u pogledu opsega vraćanja stečenog bez osnova primjenjuje odredba čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja.

11. 4. Neovisno o tome što je tužiteljev glavni zahtjev u pogledu isplate dijelom odbijen jer je umanjen za onaj iznos kojega su stranke utvrdile prilikom konverzije, sud je mišljenja da on ima pravo na isplatu zateznih kamata na sve više plaćene iznose anuiteta računajući od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

11. 5. Na takav zaključak suda upućuje i stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 13. i 20. prosinca 2022. koji glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. ZOO-a na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl 19 c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO-a od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

11. 6. Zbog svega navedenog presuđeno je kao u toč. II izreke te je naloženo tuženoj platiti tužitelju iznos od 3.616,24 EUR-a kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini više preplaćeni iznos do dana izvršene konverzije, a sve u skladu s nalazom vještaka.

12 . Tužena je u ovoj pravnoj stvari istakla prigovor radi prijeboja (list spisa br. 69) navodeći da prema tužitelju ima dospjelu tražbinu "po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 2.510,35 EUR-a uvećano za zatezne kamate".

12. 1. Ovakav je prigovor tužene radi prijeboja neosnovan jer ne postoji osnovna pretpostavka za isticanje takvog prigovora tj. dospjela novčana tražbina. Naime, time što je sporazumno utvrđeni iznos pretplate prilikom konverzije iskorišten za podmiru dospjelih obroka te za prijevremeno zatvaranje kredita tužitelj ništa nije primio niti stekao bez osnove. Čitavi navedeni iznos preplate primila je tužena pa stoga ne postoji bilo kakva obveza tužitelja da vrati nešto što nije primio, a posebice jer je upravo za tako primljeni iznos sud umanjio tužiteljevo novčano potraživanje. Stoga je i odlučeno kao u točki II rješenja.

13. Odlučujući o parničnom trošku sud je smatrao opravdanim primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a te je obvezao tuženu naknaditi tužitelju razmjeran dio troškova koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice.

13. 1. Sukladno odredbi st. 2. cit. članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu a pri tome vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Kako je tužena tijekom čitavog postupka osporavala osnov novčanog potraživanja, a tužitelj je u pogledu osnova uspio u cijelosti, njegov uspjeh u tom dijelu iznosi 100%. U pogledu visine novčanog potraživanja tužitelj je uspio za cca 50 % dok je tužena u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspjela za 50 %. Obračunom navedenih postotaka jasno je da tužitelj ima pravo na naknadu polovine troškova koji su bili potrebni radi vođenja ove parnice tj. troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku dok su troškovi provedbe dokaza vještačenjem tužitelju priznati u cijelosti jer je takav dokaz trebalo provesti neovisno o visini tužbenog zahtjeva za koji je tužitelj uspio u parnici.

13. 2. Stoga je odmjerivši sve izdatke koji su bili potrebni u ovom postupku sud tužitelju priznao izdatke za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe i sastav dva obrazložena podneska te zastupanje na ročištima od 26. lipnja 2024., 17. lipnja 2025. i 22. siječnja 2026., za svaku radnju po 200 EUR-a, za pristup ročištu 13. ožujka 2025. iznos od 100 EUR-a, a što ukupno iznosi 1.300,00 EUR-a. Od tako obračunatih izdataka tužena je dužna naknaditi tužitelju 50% tj. iznos od 650,00 EUR-a čemu su pridodani troškovi sudskog vještačenja u iznosu od 700,00 € pa sveukupno priznati trošak iznosi 1.350,00 EUR-a.

14. Zbog navedenoga odlučeno je kao u pravorijeku.

U Korčuli, 9. ožujka 2026.

S u d a c :

Marija Skokandić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).