Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1315/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednika vijeća Filke Pejković, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. PĐ iz [adresa], kbr. 143., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branimiru Čolić odvjetniku iz Rijeke, 2. LĐ iz [adresa], kbr. 107/1 kao zakonskog nasljednika iza pok. KĐ, 3. ŽĐ iz [adresa], kbr. 14., OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. ČĐ iz [adresa], kbr. 115., OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. MĐ iz [adresa]. kbr. 151, OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. UĐ iz [adresa], kbr. 107., OIB: [osobni identifikacijski broj], a 3., 4., 5. i 6. tužitelji zastupani po punomoćniku ĐĐ odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika 1.a DĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] 1/1 1.b NĐ, [adresa].c ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa],, svi kao nasljednici pok. TĐ, i 2. ZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., zastupani po punomoćnicima iz OD Vukić & partneri odvjetnicima iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbama parničnih stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1648/2018 od 5. svibnja 2021., u sjednici vijeća dana 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja 3. ŽĐ, 4. ČĐ, 5. MĐ, 6. UĐ, tuženika 1.a DĐ, 1.b NĐ, 1.c ŠĐ, kao nasljednika pok. TĐ, i 2. ZĐ, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P 1648/2018 od 5. svibnja 2021. u točkama I., II., III., IV., V., VI. izreke. r i j e š i o  j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja 1. PĐ, 2. LĐ, 3. ŽĐ, 4. ČĐ, 5. MĐ, 6. UĐ, te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točki VII. izreke u dijelu u kojem 1. tužitelju nije dosuđen zatraženi parnični trošak u iznosu od 21.092,97 eur, te 3. -6. tužiteljima u iznosu od 35.609,19 eur, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VIII. izreke u dijelu u kojem 1. tužitelju nije dosuđen zatraženi parnični trošak u iznosu od 7.563,40 eur, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki X. izreke u dijelu kojem 3.-6. tužiteljima nije dosuđen zatraženi parnični trošak u iznosu od 18.732,95 eur, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki XI. izreke.

II.Odbija se kao neosnovana žalba 1a., 1.b., 1c. i 2. tuženika, te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama

VII., VIII., IX., X. izreke u dosuđujućem dijelu.

III.Djelomično se uvažava žalba 1. tužitelja, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VII. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 5.029,96 eur, te se obvezuju 1.a., 1.b., 1.c. i 2. tuženici da naknade 1. tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 5.029,96 eur u roku od 15 dana.

IV.Djelomično se uvažava žalba 3-6. tužitelja, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VII. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 9.736,28 eur, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki X. izreke u odbijajućem dijelu za iznos od 1.844,01 eur, te se obvezuju 1.a., 1.b., 1.c. i 2. tuženici da naknade 3-6. tužiteljima daljnji parnični trošak u ukupnom iznosu od 11.580,29 eur u roku od 15 dana.

V.Nalaže se 1.a., 1.b., 1.c. i 2. tuženicima da naknade 1. tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 291,99 eur u roku od 15 dana, dok se odbija 1. tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.360,41 eur kao neosnovan.

VI.Odbijaju se 3-6. tužitelji sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovanim.

VI.Odbija se 1. tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je sada 1. tuženici da isplati 1. tužitelju 115.983,43 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je sada pok. 1. tuženici da isplati 2. tužitelju iznos od 23.196,68 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je sada pok. 1. tuženici da isplati 3.-6. tužiteljima iznos od 92.786,74 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je 2. tuženiku da isplati 1. tužitelju iznos od 29.862,63 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke naloženo je 2. tuženiku da isplati 2. tužitelju iznos od 5.972,52 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VI. izreke naloženo je 2. tuženiku da isplati 3.-6. tužiteljima iznos od 23.890,10 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Točkom VII. izreke naloženo je sada pok. 1. tuženici i 2. tuženiku da naknade parnične troškove 1.-6. tužiteljima u iznosu od 44.619,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom VIII. izreke naloženo je sada pok. 1. tuženici i 2. tuženiku da 1. tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 4.641,31 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IX. izreke naloženo je sada pok. 1. tuženici i 2. tuženiku da 2. tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 338,44 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom X. izreke naloženo je sada pok. 1. tuženici i 2. tuženiku da 3. -6. tužiteljima naknade parnični trošak u iznosu od 4.432,94 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom XI. izreke naloženo je 1.-6. tužiteljima da sada pok. 1. tuženici i 2. tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 1.748,62 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I. i IV. izreke u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama VII. i VIII. izreke u dijelu u kojem nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak, te u točki XI. izreke, pobija 1. tužitelj, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki XI. pobija 2. tužitelj, u točkama III. i VI. izreke u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, te u odlukama o parničnom trošku u točkama VII. i X. izreke u dijelu u kojem nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak, te u odluci o trošku sadržanoj u točki XI. izreke, presudu pobijaju 3. -6. tužitelji, u točkama I., II., III., IV., V.,

VI. izreke u cijelosti, u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama VII., VIII.,

IX. i X. izreke, presudu pobijaju tuženici, svih iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.U odgovoru na žalbu tuženih, 1. tužitelj je osporio žalbene navode istih kao neosnovane i zatražio naknadu troška odgovora na žalbu.

4.Žalba 1. i 3.-6. tužitelja je djelomično osnovana, žalba 2. tužitelja nije osnovana, kao ni žalba tuženih.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP- a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.1.Nisu u pravu tuženici ni kada upiru na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz razloga jer da im je podnesak 2. tužitelja kojim je isti precizirao tužbeni zahtjev uručen tek nakon zaključenja glavne rasprave, zbog čega da nisu bili u mogućnosti očitovati se na isti.

Iz stanja u spisu doista je vidljivo pored ostalog da je 2. tužitelj putem faksa dostavio sudu prvog stupnja podnesak od 12. siječnja 2021., kojim je precizirao svoj tužbeni zahtjev na način da je zatražio od sada pok. 1. tuženice isplatu iznosa od , što je i konstatirano na ročištu od 18. siječnja 2021., no tom prilikom punmoćniku tuženih nije uručen primjerak tog podneska, već tek nakon zaključenja glavne rasprave. No s druge strane, valja imati u vidu činjenicu da je iz stanja u spisu razvidno također i to da je 1. tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom od sada pok. 1. tuženice tražio isplatu iznosa od 115.983,43 eur, da su preostali tužitelji od sada pok. 1. tuženice tražili skupa isplatu tog istog iznosa, da je 1. tužitelj od 2. tuženika tražio isplatu iznosa od 29.862,63 eur, te da su svi preostali tužitelji od 2. tuženika tražili isplatu tog istog iznosa. Nadalje da su 2.-6. tužitelji na tim zahtjevima ustrajali i u podnesku od 20. rujna 2016., a da su podneskom od 20. svibnja 2020. 3. -6. tužitelji zatražili od sada pok. 1. tuženice tražio isplatu iznosa od 92.786,74 eur, a 2. tuženik da im isplati iznos od 5.972,52 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5.2.2.Kako je iz prethodno iznesenog razvidno da kada se zbroje iznosi koje potražuju svi tužitelji, da u konačnici to opet 1. tužitelj od sada pok. 1. tuženice, odnosno sada njenih pravnih sljednika potražuje 115.983,43 eur, a od 2. tuženika iznos od 29.862,63 eur, te da svi preostali tužitelji, što uključuje i 2. tužitelja, od sada pok. 1. tuženice, odnosno sada njenih pravnih sljednika potražuju 115.983,43 eur, a od 2. tuženika iznos od 29.862,63 eur.

Stoga, iako je sud prvog stupnja, bio u obvezi i tuženicima prije zaključenja glavne rasprave, doista dostaviti ranije spomenuti podnesak 2. tužitelja s preciziranim tužbenim zahtjevom, to obzirom na prethodno izneseno, ipak nije bilo od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude, iz razloga koji će se iznijeti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke, pa posljedično tome ni opisano postupanje suda prvog stupnja ipak nema za posljedicu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP-a.

6.Nisu u pravu 3-6. tužitelji kada upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene točkama III.

VI. izreke presude.

Isto tako, nisu osnovani navodi tuženika kojima upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na navode istih kojima upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, valja reći da su ti navodi djelomice osnovani. No, budući da je i pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, prema stajalištu ovog suda, valjalo odlučiti na isti način, činjenica da se sud prvog stupnja u jednom dijelu pozvao na pogrešno materijalno pravo, ipak nije bila od utjecaja na pravilnost odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu, a sve iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

7.1.Naime, odlučujući o tužbenim zahtjevima 1. -6. tužitelja za isplatu uvodno navedenih iznosa, prvostupanjski sud temeljem raspoložive dokumentacije u bitnome utvrđuje:

-da je sada pok. 1. tuženica 16. listopada 2006. podnijela prijedlog radi raspravljanja ostavinskih nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-896/97 od 23. veljače 2007. iza pok. SĐ od oca pok. RĐ rođene FĐ, utvrđeno da se ostavinska imovina sastoji od nekretnina upisanih u tom z.k. ul., te je njezinom nasljednicom temeljem Zakona proglašena sada pok. 1. tuženica i ujedno je određena uknjižba prava vlasništva na tim nekretninama.

-da iz povijesnog vlasničkog lista proizlazi da je na nekretninama upisanima kao kč. [katastarska čestica] livada Porgaru u Peculjini, kč. [katastarska čestica] livada Porgaru u Peculjini, kč. [katastarska čestica] livada Porgaru u Peculjini, kč. [katastarska čestica] oranica Porgaru Peculjini, kč. [katastarska čestica] livada i drvlje Porgaru u Peculjini, kč. [katastarska čestica] livada i drvlje pod Pogana u Golubinki, kč. [katastarska čestica] livada pod Pogana u Golubinki sve k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao vlasnik istih bio upisan FĐ iz [adresa] temeljem kupoprodajnog ugovora od 09. ožujka 1921.; da je temeljem rješenja o nasljeđivanju od 31. srpnja 1954. posl.br. O-592/53 uknjiženo pravo vlasništva na ime VĐ rođ. FĐ, a rješenjem poslovnih broj Z-6671/07 od 20. travnja 2007. uknjiženo pravo vlasništva u korist sada pok. 1. tuženice i to temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovnih broj O-896/97; da je rješenjem poslovnih broj Z-4060/08 od 10. ožujka 2008. na prijepornim nekretninama uknjiženo pravo vlasništva u korist Industrijske zone d.o.o. Bakar, temeljem Ugovora o kupoprodaji od 27. veljače 2008., priznanice i tabularne izjave od 6. ožujka 2008.

-da je iz povijesti promjena za utužene nekretnine, vidljivo da su iste od revizije katastra oko 1954. bile upisane u p.l. 91 na ime HĐ, [adresa]., da je 1976., temeljem provedbe rješenja o nasljeđivanju O-339/75, posjedovni list s imena HĐ prenijet na ĆĐ ženu P rođenu HĐ, [adresa] u 1/2 dijela i JĐ ženu L rođenu HĐ, [adresa] u 1/2 dijela; da su temeljem zahtjeva sada pok. 1. tuženice, predmetne nekretnine iz p.l. 91 prenijete u p.l. 1392 na njeno ime TĐ, a onda temeljem zahtjeva Industrijske zone d.o.o. iz p.l. 1392 u p.l. 959 na ime Industrijska zona d.o.o. Bakar.

-da su prijeporne nekretnine bile predmet postupka utvrđenja općeg interesa radi izgradnje radne zone – R-29 na [adresa], a opći interes u korist općine Rijeke za proširenje i daljnju izgradnju radne zone [adresa] utvrđen je rješenjem Skupštine općine Rijeka broj UP/I-03/3-6998/1987 od 02. srpnja 1987., te da je pod rednim brojem 55 citiranog rješenja naveden zk. ul. broj [broj ZK uloška] u kojem su tada bile upisane predmetne čestice, a kao vlasnica je navedena VĐ, rođ. FĐ; da je tom rješenju prethodio prijedlog Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pripremu građevinskog zemljišta općine Rijeka, u kojem je bilo navedeno pored ostalog da su JĐ i ĆĐ stvarne vlasnice predmetnih čestica koje da je kupio njihov otac AĐ od GĐ koji je zemljište kupio od uknjižene vlasnice, s time da pisani ugovor ne postoji, ali je predmetna kupoprodaja dokazana izjavama svjedoka.

7.2.Nadalje je prvostupanjski sud analizirao iskaze 1. -6. tužitelja, 2. tuženika, te saslušanih svjedoka BĐ, CĐ, OĐ, IĐ, EĐ, PG, LG, KG, PĐB, kako u prostorijama suda, tako i prilikom održanih očevida na licu mjesta, te je iskaze svjedoka ŽG, OĐ, BĐ i LG, ocijenivši ih istinitim i uvjerljivim, budući se radi o osobama koje nisu u srodstvu strankama i nemaju razloga biti zainteresirani za ishod parnice. Pri tome po ocjeni suda, poseban značaj imaju iskazi ŽG i BĐ, jer se radi o osobama rođenima 1938. i 1937., koji s obzirom na svoju dob imaju najviše saznanja o načinu posjedovanja prijepora od 50 godina i više.

Sukladno tome, zaključuje da opisano stanje prijepornih nekretnina potkrepljuje i stanje u katastru, koje u bitnome potvrđuje da su predmetne čestice od revizije katastra iz 1954., pa sve do upisa iz 2008., temeljem zahtjeva sada pok. 1. tuženice i po osnovi upisa u zemljišne knjige, bile upisane na prednike tužitelja, najprije na HĐ, a potom na ĆĐ rođ. HĐ i ČG rođ. HĐ, svaka u ½ dijela. Tim dokazima su prema prosudbi suda prvog stupnja potvrđeni navodi 1. -6. tužitelja na okolnost načina korištenja predmetnih nekretnina, jer da iz istih suglasno proizlazi da su se prednici tužitelja, LĐB i KĐB bavili stočarstvom, držali su krave i konje, prijepor gospodarski iskorištavali za ispašu stoke, košnju, ubiranje drva i sl.; da su njihove dvije kćeri, MG udana ČG i HĐ udana ĆĐ, nakon njihove smrti nastavile posjedovati prijepor na isti način budući da su se bavile stočarstvom, a na što da ukazuje i povijest promjena u katastru; da se i danas se tužitelj ČĐ bavi stočarstvom te uzgaja konje i koze, kao i tužitelj UG kojem je Ministarstvo poljoprivrede odobrilo i isplatilo poticaje u stočarstvu, pri čemu je tužitelj prijavio prijepornu nekretninu Peculino kao teren za ispašu.

Sa druge strane nije prihvatio iskaze svjedoka KG, zeta sada pok. 1. tuženice, kako zbog toga jer je isti u tazbinskom odnosu s sada pok. 1. tuženicom, tako i zbog toga jer da je isti i osobno zainteresiran da tuženici uspiju u parnici. Ujedno je sud vodio računa o tome da je imenovani svjedok prilikom uviđaja i sam izjavio da mu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] nisu poznate, dok saznanja o ostalim nekretninama ima od VĐ, koja mu je rukom (neodređeno) pokazala kuda sežu granice nekretnine, koje pritom nisu obišli

7.3.Također je prihvatio i nalaz i mišljenje, te dopune istog, izrađene po sudskom vještaku Drašku Maršaniću. Izvršenom identifikacijom utvrđeno je da se predmetne nekretnine nalaze na području Grada Bakra, na području sjeverno od Industrijske zone – Bakar, da je zemljište koje je ČĐ pokazao i koje on naziva "Dolčić kraj Pogane", a drugi da ga još zovu i "Golubinka", sa svih strana ograđeno suhozidom, da se radi o nekretninama k. č. [katastarska čestica]., k. č. [katastarska čestica]., k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], od toga, da su nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica] (površine 1741 m2) i k. č. [katastarska čestica] (površine 151 m2), ograđeni prostor "Dolčić kraj Pogane", kao cjelina, da ima nepravilan oblik, a širok je u smjeru istok – zapad oko 70 m, a u smjeru sjever – jug oko 60 m, da međa između predmetnih nekretnina i ostalih nekretnina unutar ograđenog zemljišnog prostora "Dolčić kraj Pogane" nije vidljiva. Za zemljište pod nazivom „Peculino“ vještak je utvrdio da je to prostrano zemljište koje je sa svih strana ograđeno suhozidom, a da se i unutar tog ograđenog prostora nalaze pojedine grupe zemljišnih čestica, koje su također ograđene suhozidom. Identifikacijom da je utvrđeno da se radi o velikom broju nekretnina – ukupno 58 nekretnina koje su upisane u različite z.k. uloške k. o. [katastarska općina], sa time da su među njima i one koje su ovdje predmet spora kao prethodno pitanje. Također je utvrđeno da ograđeni prostor "Peculino" kao cjelina, ima nepravilan oblik, da je u smjeru istok – zapad širok oko 165m, a u smjeru sjever – jug oko 250 m, te da međa između predmetnih nekretnina i ostalih nekretnina unutar ograđenog zemljišnog prostora "Peculino" uglavnom nije vidljiva.

7.4.1.Obzirom na prednje, prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji, računajući i njihove prednike, neprekidno posjedovali i koristili predmetne nekretnine najkasnije od 1950-ih godina naovamo; da su prije tužitelja, njihovi prednici LĐB i KĐB predmetne nekretnine gospodarski iskorištavali na način da su ih uglavnom koristili za ispašu i čuvanje stoke te košnju i sječu drva, obzirom na to da su se bavili stočarstvom, kao i njihovi nasljednici JĐ i ĆĐ, a i danas da se tužitelj ČĐ bavi stočarstvom te uz suglasnost ostalih tužitelja koristi prijeporne nekretnine na isti način kao i njegovi prednici. Takvo utvrđenje prema stajalištu suda potvrđuje stanje posjeda u katastarskom operatu, kao i Kupoprodajni ugovor iz 1915., pa posljedično tome,. činjenida da je prednik sada pok. 1. tuženice oporučno raspolagao nekretninom koja je samo opisno navedena kao Peculjina ne dovodi u pitanje utvrđenje o kontinuiranom i nesmetanom korištenju svih utuženih nekretnina od strane prednika tužitelja.

U svezi sa time sud smatra da su tužitelji na prijepornim nekretninama stekli pravo vlasništva dosjelošću sukladno čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/1996 i dr., dalje: ZV-a) odnosno čl. 28. i čl. 30. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., dalje: ZOVO-a) odnosno već i prema pravnim pravilima par. 1468, u vezi s par. 1477 Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ-a), protekom 30 godina poštenog posjedovanja nekretnina, na koje da upućuje čl. 388.st.2. ZV-a.

Prema uvjerenju suda prvog stupnja, činjenica da je netko u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnina, bez faktičnog posjedovanja stvari, nije valjana osnova za stjecanje prava vlasništva, dakle nije dovoljna tzv. tabularna dosjelost i u smislu par. 71. nekadašnjeg Zakona o zemljišnim knjigama, pa nastavno tome drži da pozivanje tuženika na tabularnu dosjelost nema osnove, jer dosadašnja sudska praksa nije prihvatila institut tzv. tabularne dosjelosti (VSH, Gž-3110/74, VSH, Rev-181/78, VSH, Rev-2319/82).

7.4.2.Prema tome, sud smatra utvrđenim da ni tuženici, ni njihovi pravni prednici, tužiteljima i njihovim prednicima nisu osporavali ili ih na bilo koji način sprečavali da posjeduju nekretnine na opisani način, čime bi se eventualno prekinula dosjelost te bi oni time postali nesavjesni posjednici. Isto tako da tuženici nisu dokazali ni da bi posjed bio stečen silom, prijevarom ili zloporabom povjerenja, pa je posjed i istinit. Shodno tome, ocjena je prvostupanjskog suda da najstariji svjedoci svoja objektivna i neposredna saznanja o prijeporu imaju najkasnije od kraja 1950-ih odnosno početka 1960-ih, to sud utvrđuje da su se do otvaranja nasljedstva iza pok. ŽĐB umrle **.**.1997., ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

7.5.1.Zbog tih razloga, prema utvrđenju suda, tužiteljima, kao vlasnicima predmetnih nekretnina, pripada pravo na naknadu štete u smislu čl. 1045. i čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), budući da je tužiteljima nastala šteta time što je sada 1. pok. tuženica, kao prodavateljica sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnina 27. veljače 2008. s Industrijskom zonom d.o.o Bakar, kao kupcem, a kojim ugovorom je nekretnine upisane u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] za kupoprodajnu cijenu od 302.248,17 eur protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

Kako je iz prednje spomenutog Ugovora o kupoprodaji, razvidno da je kupac dio kupoprodajne cijene trebao isplatiti na račun 2. tuženika, a ostatak na račun sada pok. 1. tuženice, koja je 6. ožujka 2008. potvrdila da je kupac u cijelosti isplatio ugovorenu cijenu, sud prvog stupnja zaključuje da je ista prodala nekretnine za koje je dobro znala da nisu njeno vlasništvo, pa da je sklapanjem tog Ugovora, tužiteljima namjerno nanijela štetu za koju da odgovara temeljem čl. 1045. ZOO-a.

Budući da u konkretnom slučaju uspostava prijašnjeg stanja nije moguća zbog prodaje nekretnina trećoj osobi, to je stajalište suda su tuženici dužni tužiteljima isplatiti odgovarajući iznos novca sukladno čl. 1085. st. 3 ZOO-a. Pri tome je sud vodio računa o tome da 2. tuženik nije dokazao da mu, sukladno čl. 3. Ugovora, nije isplaćena kupopoprodajna cijena, a kao članu obitelji nije mu moglo ostati nepoznato da je naprijed opisanim raspolaganjima sada pok. 1. tuženica nanijela štetu tužiteljima prodajući nekretnine u vlasništvu drugih osoba i tako sebi i njemu pribavila nepripadajuću imovinsku korist, a na što je da je 2. tuženik pristao.

7.5.2.O visini štete sud je odlučio prema podacima sadržanim u Ugovoru o kupoprodaji, te nastavno tome navodi da kako vrijednost predmetnih nekretnina površine 7.899 m2 prema cijeni od 30,87 eur po m2 iznosi 243.842,13 eur, a kako 1.

– 6. tužitelji potražuju ukupno manji iznos od 243.842,13 eur, da je 1. tužitelju kao nasljedniku ĆĐ dosuđena polovica toga iznosa odnosno zatraženih 115.983,43 eur, a 2.-6. tužiteljima kao nasljednicima JĐ preostala polovica odnosno, zatraženih 115.983,43 eur, dok o pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 29. i 1086. ZOO-a, kao u toč. I.-VI. izreke presude. O troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. i 155. ZPP-a.

8.1.U kontekstu svega prethodno izloženog, nisu osnovani žalbeni navodi tuženih u dijelu u kojem osporavaju pravilnost činjeničnih utvrđenja od strane prvostupanjskog suda na okolnost dosjedanja prijepornih nekretnina, ističući da je punomoćnik sada pok. 1. tuženice, 15 dana prije očevida obišao s geometrom utužene nekretnine, točnije „K“ kojom prilikom da je utvrdio da je to područje bilo zaraslo travom, prošarano žbunjem, granjem i sl., a da je na dan očevida to isto područje bilo uređeno, trava pokošena, bez ikakvih obraslina.

Protivno tumačenju tuženih, u kontekstu cjelokupnih rezultata dokaznog posutpka, prednje iznesene tvrdnje prema prosudbi ovog suda, ni na koji način ne dovode u dvojbu pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda, budući da nitit dokaima predloženim i provedenim po prijedlogu tuženih tijekom prvostupanjskog postupka, kao ni ovim žalbenim tvrdnjama nije dovedena u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka koji su nepristrano i objektivno iskazivali o pravno relevantnim okolnostima.

8.2.1.U odnosu na navode tuženih u dijelu u kojem ukazuju da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da prijeporne nekretnine nisu ušle u ostavinsku imovinu sada pok. ĐG, slijedom čega da su preostali samo zahtjevu za isplatu, a da se u tijeku prvostupanjskog postupka utvrđivalo da li su tužitelji stekli pravo vlasništva tih nekretnina ili ne, valja reći da ni i navodi nisu pravno utemeljeni.

Ovo iz razloga jer je iz obrazloženja ovosudne drugostupanjske odluke poslovni broj Gž 2805/2015, razvidno da su tužitelji svoj prednje spomenuti zahtjev temeljili na čl. 232. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/2003 i dr., dalje: ZN-a) no da ovaj sud nije prihvatio razloge temeljem kojih je isti sud prihvatio, te je stajalište ovog suda bilo da tužitelji nisu bili aktivno legitimirani pobijati pravomoćno rješenje o nasljeđivanju posl.br. O 896/97, te tražiti da se u ovoj parnici utvrdi da nekretnine pobliže navedene u točki I. izreke ne ulaze u ostavinsku imovinu prednice 1. tuženice, a shodno tome podnijeti takav tužbeni zahtjev, pozivom na čl. 232. st.2. i 3. ZN-a. To zbog toga, jer prema stavu ovog suda, tužitelji nisu predstavljali osobe u smislu čl. 232. st.3. ZN-a, koje bi u odnosu na prijeporne nekretnine mogle pobijati prednje navedeno rješenje o nasljeđivanju, te postaviti spomenuti tužbeni zahtjev, zbog čega je prvostupanjska prersuda u tom dijelu bila preinačena.

8.2.2.Obzirom na prednje, kao i činjenične tvrdnje iz historijata tužbe, u dijelu u kojem su tužitelji tvrdili da su njihovi pravni prednici stekli pravo vlasništva prijepornih nekretnina dosjelošću, te polazeći od toga, tražili i isplatu utuženih iznosa, to je prema uvjerenju ovog suda, u konkretnim okolnostima, sud prvog stupnja pravilno postupio kada je kao prethodno pitanje utvrđivao da li su pravni prednici tužitelja temeljem navedenog pravnog osnova stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

8.3.Također se ne može prihvatiti kao pravilno pravno shvaćanje tuženika u dijelu u kojem dovodi u pitanje postojanje kauzalne odnosno uzročno-posljedično veze između štete i štetne radnje, kao jedne od pretpostavki odštetne odgovornosti tuženih. Ovo iz razloga, jer prema prosudbi ovog suda, u situaciji kada iz provedenog dokaznog postupka proizlazi između ostalog da se šteta tužitelja ogleda u novcu odnosno ugovorenoj i isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni za prodane sporne nekretnine, koju su zadržali tuženici, dakle izgubljenoj koristi tužitelja koji su mogli biti ti koji će te nekretnine prodati i time ostvariti određenu zaradu dakle korist, s jedne strane, a štetna radnja sada pok. 1. tuženice u činu prodaje tih nekretnina, tada nedvojbenim drži ovaj sud da ni u kom slučaju nije dvojbeno postojanje uzročno-posljedične veze između prethodno spomenute štete i štetne radnje. Dakle, da nije bilo čina prodaje prijepornih nekretnina prije no što su se tužitelji u zemljišnim knjigama upisali kao vlasnici prijepornih nekretnina, isti ne bi ostali bez određene zarade koju su mogli ostvariti kupoprodajom tih nekretnina.

8.4.Na žalbene tvrdnje tuženih u dijelu u kojem smatraju da sud neutemeljeno poklanja vjeru iskazima svjedoka predloženim po tužiteljima, umjesto dokumentaciji koja se nalazi u spisu, držeći da su iskazi saslušanih svjedoka ne baš suvisli, valja odgovoriti da je protivno ocjeni istih, sud prvog stupnja prema stajalištu ovog suda, odlučujući o preostalim tužbenim zahtjevima, postupio sukladno čl. 8. ZPP-a, dakle da je cijenio svaki dokaz zasebno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, te u konačnici, pravilno ocijenio da su tužitelji doista dokazali da na njihovoj strani ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kroz institut dosjelosti.

8.5.1.Isto tako nisu u pravu tuženici kada ne prihvaća stajalište ovog suda u ranije spomenutoj ovosudnoj odluci poslovni broj Gž 2805/2015, glede primjene čl. 130. ZV-a.

Naime, suprotno ocjeni tuženika, prvostupanjski se sud pravilno pozvao na odredbe OGZ-a, ZOVO-a i ZV-a. Što se tiče čl. 130. st.2. ZV-a, istom je propisano da se vlasništvo nekretnina stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onog koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

8.5.2.No, u ovom slučaju, sada pok. 1 tuženica je svoje pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekla temeljem rješenja o nasljeđivanju, te je tako stečeno pravo upisala u zemljišne knjige, zbog čega se ista ne može smatrati osobom koja je postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige upisala svoje na prijepornim nekretninama, dok još pravo stečeno na temelju zakona (dosjelošću) nije bilo upisano.

Po prirodi stvari kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, gdje pravni sljednik pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115. ZV-a), dok je nasljeđivanje drugi pravni temelj stjecanja prava vlasništva (čl. 114. ZV-a) od onog koji se utemeljuje na pravno poslu kao što su to odluka suda ili druge nadležne vlasti te zakona.

Stoga, time što je sada pok. 1. tuženica stekla nasljeđivanjem pravo vlasništva predmetnih nekretnina, na tim nekretninama nisu prestala stvarna prava koja su pripadala tužiteljima na tim istim nekretninama (čl. 128. st. 3. ZV-a), posljedično čemu se i po uvjerenju ovog suda, tuženici ne mogu pozivati na rješenja o nasljeđivanju bez da su dokazali da su te nekretnine zaista činile ostavinsku imovinu pravnih prednica sada pok. 1. tuženice.

Iz prethodno navedenih razloga, suprotno tumačenju tuženih, stjecanje prava vlasništva sada pok. 1. tuženice na temelju nasljeđivanja, se ne može suprotstaviti pravu vlasništva tužitelja stečenog na temelju zakona (dosjelošću).

8.6.Vezano za žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatraju da je iz obrazloženja pobijane presude ostalo nejasno zbog čega je i 2. tuženik u obvezi isplatiti tužiteljima određene iznose, treba reći da suprotno tome ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je pobijanom presudom udovoljio tužbenim zahtjevima u odnosu na 2. tuženika, držeći iste pravno utemeljenim.

8.7.Nisu ovome sudu prihvatljivi argumenti tuženika u dijelu u kojem pobijaju odluku suda prvog stupnja glede tijeka zateznih kamata na dosuđene glavnice, koje po ocjeni tuženih pripadaju tužiteljima tek od presuđenja, jer da se radi o materijalnoj šteti.

Naime, polazeći od toga da je osnov tužbenih zahtjeva za isplatu i prema uvjerenju ovog suda, naknada štete, a da je u konkretnom slučaju visina štete utvrđena prema iznosima navedenim u Ugovoru o kupoprodaji prijepornih nekretnina iz 2008., dakle ista se nije mijenjala ni utvrđivala tijekom ovog parničnog postupka, iako se radi o imovinskoj šteti, ovaj sud drži da u konkretnim okolnostima tužiteljima pripada pravo na zakonske zatezne kamate počam od trenutka podnošenja tužbe, a ne od presuđenja. To budući da su tužitelji tada saznali između ostalog i za štetnika i visinu štete koju su pretrpjeli, pa se posljedično tome, pravilnom ukazuje i stajalište suda prvog stupnja u odnosu na tijek kamata na dosuđene glavnice.

9.U kontekstu prednje navedenih razloga, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene navode 1., 3-6. tužitelja koji su u svojim žalbama, pored ostalog, također osporili pravilnost stajališta prvostupanjskog suda glede tijeka zateznih kamata na dosuđene glavnice, smatrajući da im iste pripadaju od 7. ožujka 2008. (jer je 6. ožujka 2008. sada pok. 1. tuženica s Industrijskom zonom d.o.o. sklopila kupoprodajni ugovor o prodaji predmetnih nekretnina).

10.Budući da je iz prethodno iznesenih razloga, prema prosudbi ovog suda pravilna odluka suda prvog stupnja sadržana u točkama I.-VI. izreke, to je pravilno obvezao tuženike točkama VII. -X. izreke da tužiteljima naknade parnične troškove, slijedom čega se iste u dosuđujućem dijelu ukazuju pravilnim.

11.1.U odnosu na žalbe 1., te 3. -6. tužitelja u dijelu u kojem pobijaju odluku o trošku sadržanu u točki VII. izreke u odbijajućem dijelu, valja reći da su ti navodi djelomično osnovani iz razloga koji će se nastavno obrazložiti, dok u cijelosti nisu osnovani svih tužitelja u odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki XI. izreke.

11.2.1.Ponajprije treba reći da nisu u pravu tužitelji kada smatraju da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da ih se obveže točkom XI. izreke na naknadu troška tuženicima, odnosno da je 2. tužitelja zbog toga jer je njegov najmanji suvlasnički dio prijepornih nekretnina, valjalo obvezati da naknadi najmanji dio troška tuženicima.

Protivno uvjerenju tužitelja, prosudba je ovog suda da kako se tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da predmetne nekretnine ne ulaze u ostavinsku imovinu sada pok. ĐG, temelji na jednoj pravnoj osnovi, a zahtjevi za isplatu na drugoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te u konkretnoj pravnoj situaciji, ni prema stavu ovog suda nema mjesta zaključku da tužitelji u ovoj parnici nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu sa svojim tužbenim zahtjevima, slijedom čega je ispravno prvostupanjski sud obvezao tužitelje da u odnosu na pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev naknade tuženicima troškove koji su svezi istog nastali.

Što se tiče žalbenih navoda 2. tužitelja, glede veličine njegovog suvlasničkog dijela prijepornih nekretnina, koji podatak isti smatra relevantnim za njegov udio u troškovima, istome se skreće pažnja, da u tijeku ove parnice nije utvrđivano, niti su u spisu postojali egzaktni podaci o tome koliki bio točni dio pripadao svakome od tužitelja. Naime, kao što je razvidno iz prvostupanjskog postupka, ovdje se kao prethodno pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu, utvrđivalo izvanknjižno vlasništvo tužitelja, što znači da u zemljišnim knjigama nema zapisa o veličini suvlasničkog dijela svakog od tužitelja.

11.2.2.Nadalje, ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje 1. tužitelja, a ni 3. - 6. u dijelu u kojem isti smatraju da im pripada pravo na nagradu za sastav podneska od 26. veljače 2010., budući da ni prema uvjerenju ovog suda (po svom sadržaju) nije bio nužan za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

U kontekstu činjenice da su tužitelji prijedlog za određivanje privremene mjere povukli prije okončanja prvostupanjskog postupka, što po uvjerenju ovog suda znači da se ima smatrati da isti nije bio ni podnesen, to ni po ocjeni ovog suda istima ne pripada pravo na nagradu za sastav istog, kao ni nagrada za sastav žalbe na rješenje od 26. ožujka 2010.

Isto je i s podnescima na koje ukazuje 1. tužitelj odnosno 3.-6. tužitelji, od 18. svibnja 2010., 9. svibnja 2013., 3. srpnja 2013., 19. svibnja 2020., nagradu za sastav odgovora na žalbu, koje prvostupanjski sud nije osnovano uzeo u obzir pri izračunu parničnih troškova, budući da ni ti podnesci po ocjeni ovog suda nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

11.2.3.Nadalje, nije u pravu 1. tužitelj ni kada smatra da pogrešno sud prvog stupnja nije dosudio troškove sudskih pristojbi na tužbu, na privremenu mjeru, na žalbu, te se u svezi toga skreće pažnja istome, da iz stanja u spisu nije vidljivo da su tužitelji od strane suda uopće pozvani da podmire troškove navedenih pristojbi, što znači da im ti troškovi nisu nastali. Što se tiče troška sudske pristojbe na presudu ukazuje se 1. tužitelju da je taj trošak pobijanom presudom dosuđen.

Pogrešnim isto tako smatra ovaj sud žalbene tvrdnje 1. tužitelja u dijelu u kojem smatra da mu za pristup na ročišta od 25. rujna 2019. i 22. rujna 2020. pripadaju iznosi od po 2.812,39 eur, uz pripadajuća uvećanja, a koje je prvostupanjski sud dosudio za razdoblje dok su svi tužitelji bili zastupani po istom punomoćniku. Ovo iz razloga jer kako je u daljnjem periodu 1. tužitelj imao svog punomoćnika, te je preciziranim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 145.846,06 eur, to je upravo taj iznos mjerodavan za izračun visine nagrade za svaku parničnu radnju u tom periodu, slijedom čega je po ocjeni ovog suda, pravilno sud prvog stupnja za gore navedene parnične radnje utvrdio visinu pri'padajuće nagrade.

Konačno, nisu u pravu 3.-6. tužitelji kad smatraju da im za pristup na ročišta od 17. veljače 2010. i 12. veljače 2013. pripada nagrada od 100%, a ne 50% pozivom na Tbr.2. Tarife, kako je ispravno dosudio sud prvog stupnja, a to obzirom na sadržaj raspravnog zapisnika sa navedenog ročišta.

12.1.No, u pravu su 1. tužitelj, te 3. -6. tužitelji kada u svojim žalbama ukazuju na to da prvostupanjski sud nije dosudio nagradu za sastav tužbe, iako je ista bila sastavljena po kvalificiranom punomoćniku, kao ni za nagradu za podnesak od 13. listopada 2014.

Nastavno tome, a polazeći od ukupne vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjeve za isplatu (291.694,92 eur), te sukladno tome udio 1,. 3. -6. tužitelja u tome (92,5%), vodeći računa o Tbr. 7. t.1. u svezi s Tbr. 36. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 112/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa), ovaj sud drži da istima na ime nagrade za sastav tužbe i podneska od 13. listopada 2014., pripada nagrada od po 2.682,64 eur uz uvećanje za 50% odnosno ukupno 4.023,96 eur, što uvećano za PDV iznosi po 5.029,96 eur.

12.2.1.Vezano za 3.-6. tužitelje, odnosno žalbene tvrdnje u dijelu u kojem smatraju da im je sud za određene parnične radnje (ročišta od 17. veljače 2010., 12. veljače 2013., 22. svibnja 2013., 12. rujna 2013., 15. listopada 2013., 20. siječnja 2014., 2. travnja 2014., 20. svibnja 2014., 13. lipnja 2014., 13. listopada 2014., 25. studenog 2014., te nagrade za sastav žalbe na presudu), dosudio premalo, odnosno za određene radnje nije uopće priznao nagradu (pribava isprava iz Zk. odjela, katastra, pravomoćnih rješenja) za istaknuti je iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja za radnje za koje je smatrao da tužiteljima pripada nagrada u omjeru od 100%, dosudio iznose od po 5.273,24 eur, iako je prema ocjeni ovog puna nagrada (uvažavajući uvećanje po Tbr. 36. Tarife i PDV) iznosila sveukupno po 5.467,35 eur po radnji.

Osim toga, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja tužiteljima na ime pristupa na ročišta od 17. veljače 2010. i 12. veljače 2013. dosudio po 2.636,47 eur, iako je trebalo po 2.733,67 eur, za ročišta od 22. svibnja 2013., 12. rujna 2013., 15. listopada 2013., 20. siječnja 2014., 2. travnja 2014., 20. svibnja 2014., 13. lipnja 2014., nagrada u visini od po 5.273,24 eur, iako je trebalo po 5.467,35 eur, za pristup na ročište od 13. listopada 2014. je dosuđen iznos od 124,42 eur, iako je trebalo dosuditi iznos od 5.467,35 eur, dok za pristup na ročište za objavu presude od 25. studenog 2014., nije uopće dosuđena nagrada, iako je trebalo nagradu od ukupno 124,42 eur, te je za žalbu protiv presude dosuđena nagrada od 3.515,56 eur, iako je trebalo dosuditi i daljnji iznos od 130,58 eur, dok za pribavu potrebne dokumentacije je po Tbr. 32. Tarife trebalo priznati po 62,21 eur.

12.2.2.Obzirom na prednje izloženo, ovaj sud drži da 3. -6. tužitelji imaju pravo na razliku do pripadajuće nagrade za svaku od prethodno navedenih parničnih radnji i to također sukladno svom udjelu u visini ukupno utuženog iznosa (116.676,84 eur) kao vrijednosti predmeta spora (291.694,92 eur), što u konkretnoj pravnoj situaciji iznosi 40%.

Drugim riječima prema prosudbi ovog suda, 3.-6. tužiteljima za pristup na ročišta od 17. veljače 2010. i 12. veljače 2013., pripada daljnji iznos od razlike u iznosu od 97,20 eur u omjeru od 40% - 38,88 eur, za pristup na ročišta 22. svibnja 2013., 12. rujna 2013., 15. listopada 2013., 20. siječnja 2014., 2. travnja 2014., 20. svibnja 2014., 13. lipnja 2014., daljnji iznos od razlike u iznosu od po 194,11 eur u omjeru od 40% - 77,64 eur, za pristup na ročište od 13. listopada 2014. daljnji iznos od razlike u iznosu od 5.342,93 eur u omjeru od 40% - 2.137,17 eur, te nagrada za pristup na ročište za objavu presude od 25. studenog 2014. od ukupnog iznosa od 124,42 eur, razlika u omjeru od 40%-49,76 eur, te konačno za sastav žalbe daljnji iznos od razlike u visini od 130,58 eur u omjeru od 40% - 52,32 eur. Osim toga, pogrešno je postupio prvostupanjski sud kada nije tužiteljima sukladno Tbr. 32. Tarife, dosudio nagradu za pribavu Zk. izvatka, izvada iz katastra, te pravomoćnih rješenja, zbog čega 3. -6. tužiteljima pripada daljnji iznos ukupnog iznosa u visini od 186,63 eur u omjeru od 40%

- 74,65 eur.

Nastavno prednjem, u odnosu na točku VII. izreke, 3. -6. tužiteljima pripada daljnji parnični trošak u iznosu od 2.896,26, eur. što uvećano za PDV, iznosi 3.620,32 eur, te za Tbr. 36. Tarife, ukupno 4.706,42 eur.

12.3.1.Djelomično su u pravu 3.-6. tužitelji kada pobijaju pravilnost odluke o trošku u točki X. izreke.

Ovdje ponajprije valja istaknuti da nisu u pravu 3.-6. tužitelji kada smatraju da im za sastav podneska od 30. rujna 2016., za pristup na ročišta od 25. rujna 2019. i 22. rujna 2020., osim dosuđenog iznosa od po 1.167,96 eur, pripada daljnji iznos od po 1.748,95 eur.

Ovo stoga, što je prema uvjerenju ovog suda, za visinu nagrade za svaku od gore navedenih parničnih radnji, mjerodavna visina tužbenih zahtjeva 3. -6. tužitelja u ukupnom iznosu od 116.676,84 eur, posljedično čemu i po ocjeni ovog suda, puna nagrada za svaku od tih radnji iznosi 1.167,96 eur, koliko je u kunskim iznosima (obzirom na vrijeme donošenja pobijane presude), dosudio i sud prvog stupnja. Pored toga, ni prema uvjerenju ovog suda, 3. -6. tužitelji nemaju pravo na nagradu za sastav podneska od 19. svibnja 2020., budući da obzirom na sadržaj isti nije bio nužan za vođenje predmetnog postupka u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a. Isto tako, protivno stavu 3.-6. tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud istima, obzirom na sadržaj raspravnog zapisnika, za pristup na ročište od 21. svibnja 2020. dosudio nagradu od 66,36 eur.

12.3.2.No, djelomično su u pravu su 3.-6. tužitelji, u dijelu kojem smatraju da im za pristup na ročište od 12. rujna 2016. pripada nagrada veća od dosuđene – 66,36 eur, no iz ranije navedenih razloga ne u zatraženom iznosu, već samo do ukupnog iznosa od 1.167,96 eur, dakle 1.101,60 eur; za sastav podneska od 15. prosinca 2017. sukladno Tbr. 8.4. Tarife u iznosu od 33,18 eur.

Slijedom toga, prosudba je ovog suda da 3. -6. tužiteljima u odnosu na točku X. izreke, pripada daljnji parnični trošak u iznosu od 1.134,78 eur što uvećano za PDV iznosi 1.418,69 eur, te za Tbr. 36. Tarife, odnosno ukupno 1.844,01 eur.

13.Sagledavajući prethodno izloženo, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki VII. izreke, te obvezati tuženike da 1., te 3.-6. tužiteljima, naknade daljnji parnični trošak u iznosu od 10.059,92 eur, te 3.-6. tužiteljima daljnji trošak u iznosu od 4.706,42 eur, kao i odluku o trošku sadržanu u točki X. izreke, te obvezati tuženike da naknade 3.-6. tužiteljima daljnji parnični trošak u iznosu od 1.844,01 eur, dok se preostali dio zahtjeva 1., te 3.- 6. tužitelja za naknadu preostalih zatraženih troškova ukazuju neosnovani.

14.Rukovodeći se svime prethodno iznesenim, uvjerenje je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, pa nastavno tome ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženici iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nisu uspjeli dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka u točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke presude nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

15.1.Kako je iz ranije iznesenih razloga povodom žalbe 1. tužitelja djelomično preinačena prvostupanjska presuda u odlukama o trošku sadržana u točki VII. izreke, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka 1. tužitelja, uz primjenu čl. 154. st.2. ZPP-a, obzirom na uspjeh s izjavljenom žalbom koji iznosi 18%.

Nastavno tome, valjalo je 1. tužitelju sukladno odredbama Tarife, dosuditi nagradu za sastav žalbe, uz pripadajući PDV u iznosu od 298,62 eur, slijedom čega se neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.360,41 eur.

15.2.Međutim, što se tiče zahtjeva 3-6. tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, ovaj sud je vodio računa o tome da isti nisu uspjeli sa žalbom u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na glavnice dosuđene točkama III. i VI. izreke, kao ni s velikim dijelom žalbe kojom su pobijali odluke o trošku sadržane u točkama VII. i X. izreke. Shodno tome, ovaj sud drži da se glede 3-6. tužitelja radi o neznatnom uspjehu s izjavljenom žalbom u smislu čl. 154. st.5. ZPP-a, posljedično čemu je njihov zahtjev za naknadu ovih troškova neosnovan.

16.1.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika, potvrdiit presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., III., IV., V., VI. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, odbiti žalbe tužitelja i potvrditi pobijanu presudu u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točki VII. izreke u dijelu u kojem 1. tužitelju nije dosuđen zatraženi parnični trošak u iznosu od 21.092,97 eur, te 3. -6. tužiteljima u iznosu od 35.609,19 eur, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VIII. izreke u dijelu u kojem 1. tužitelju nije dosuđen zatraženi parnični trošak u iznosu od 7.563,40 eur, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki X. izreke u dijelu kojem 3. -6. tužiteljima nije dosuđen zatraženi parnični trošak u iznosu od 18.732,95 eur, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki XI. izreke, primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a.

16.2.Nadalje je valjalo djelomično prihvatiti žalbu 1. tužitelja, preinačiti presudu suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VII. izreke u preostalom odbijajućem dijelu, na način pobliže naveden u točki III. izreke rješenja, djelomično prihvatiti žalbu 3-6. tužitelja, preinačiti presudu u odlukama o parničnom trošku sadržanimj u točkama VII. i X. izreke u preostalom odbijajućem dijelu, na način pobliže naveden u točki IV. izreke rješenja, sve primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a.

17.Trošak odgovora na žalbu nije dosuđen 1. tužitelju jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki VI. izreke ovog rješenja.

18.Presuda suda prvog stupnja u točkama I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X. izreke od strane 2. tužitelja, ostaje neizmjenjena kao nepobijana, u točkama I. i II. izreke u cijelosti, točke III. izreke u odnosu na dosuđeni dio, u točkama IV. i V. izreke u cijelosti, u točki VI. izreke u dosuđujućem dijelu, u točkama VII., VIII., IX., X. izreke u dosuđujućem dijelu od strane 1., 3-6. tužitelja ostaje neizmjenjena kao nepobijana, u točki XI. izreke od strane 1.a., 1.b., 1.c. i 2. tuženika ostaje neizmjenjena kao nepobijana.

U Rijeci, 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković