Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-874/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, te Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], kbr. 112., oboje zastupani po punomoćniku Nenadu Dianiću odvjetniku iz Ivanić-Grada, protiv tuženika 1. PIJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. GIJ, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Marku Krpan odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti, povodom žalbi 1. i 2. tuženika, izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4603/2020 od 25. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Uvažava se žalba tuženika 1. PIJ, i 2. GIJ, te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4603/2020 od 25. ožujka 2025. i sudi:

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja 1. SI i GI koji glase:

" I Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o zajmu broj [serijski broj] zaključen 15. lipnja 2011. godine između prvotužitelja i drugotužiteljice te prvotuženika. II U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sisku na nekretninama upisanim u - u zk. ul. [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] ostala zemljišta sa 1316 m2, tri zgrade sa 216 m2, dvoriše sa 503 m2. oranica Fundus sa 597 m2

-zkul [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina] i to kč br [katastarska čestica] Dolnje polje sa 2108 m2 (oranica dolnje polje sa 2108 m2), kč br [katastarska čestica] Donje polje sa 982 m2 (oranica donje polje sa 982 m2), kč br [katastarska čestica] kukınovčak sa 1403 m2 (šua kukinovčak sa 1403 m2)

- zk. ul [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina] i to kč br [katastarska čestica] zobišće sa 6078 m2 (oranica zobišče sa 6078 m2)

-zk. ul. [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina] i to kč br [katastarska čestica] Kukinovščak sa 4424 m2 (šuma Kukınovščak sa 4424 m2), kč br [katastarska čestica] Krči sa 5546 m2 (oranica Krči sa 5546 m2), kč br [katastarska čestica] Krči sa 5755 m2 (šuma Krči sa 5755 m2), kč br [katastarska čestica] stan sa 11031 (oranica stan sa 11031 m2).

koje su u vlasništvu prvotužitelja briše se uknjižba založnog prava, upisana u predmetu Općinskog suda u Sisku u predmetu Z-2815/2011, upisano na temelju Ugovora o zajmu broj [serijski broj] od 15 lipnja 2011 godine ovjerenog kao ovršni javnobilježnički akt. te radi osiguranja tražbine prvotuženika u iznosu od 12.167.44 EUR-a sto na dan 17 lipnja 2011. godine po srednjem tečaju HNB iznosi 89.969,31 kunu s godišnjım kamatama od 6,87% plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja s rokom otplate 15.09. 2014. i s eventualnim ovršnim troškovima, koje založno pravo je uknjiženo za korist prvotuženika, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana

III Nalaže se tuženicima solidarno platiti tužiteljima parnične troškove ovog postupka u iznosu od 2.750,00 eura, u roku 15 dana."

II.Nalaže 1. i 2. tužiteljima da naknade 1. i 2. tuženicima trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.953,40 eur, dok se odbijaju 1. i 2. tuženici sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u preostalom zatraženom dijelu za iznos od 962,50 eur kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan Ugovor o zajmu broj [serijski broj] od 15. lipnja 2011., sklopljen između 1. i 2. tužitelja, te 1. tuženika, točkom II. izreke određeno je da se na nekretninama pobliže opisanim u toj točki izreke, briše založno pravo upisano pod brojem Z 2815/2011, uknjiženo u korist 1. tuženika, točkom III. izreke naloženo je 1. i 2. tuženicima da naknade 1. i 2. tužiteljima parnični trošak u iznosu od 2.750,00 eur u roku od 15 dana.

2.Protiv citirane presude, žalbu podnose 1. i 2. tuženici iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba je osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga 1. i 2. tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi 1. i 2. tuženika kojima upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok su međutim osnovani navodi kojima se ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

7.1.Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja zaključuje da su 1. i 2. tužitelji u stanju nužde pristali sklopiti sporni Ugovor, kojom prilikom da su prevareni, jer su potpisali da su primili veći iznos od onog kojeg je naveden u ugovoru, te da su nakon toga bili zastrašivani kako bi vraćali i one iznose koje nisu bili dužni vraćati. U odnosu na to da ovdje 1. i 2. tuženici, nisu bili obuhvaćeni kaznenom presudom, prema uvjerenju suda nije od utjecaja, budući da po stavu suda iz svega proizlazi da su njihova imena odnosno identiteti korišteni kako bi se zavarale stranke, odnosno da bi se oštećenike kasnije onemogućilo u povratu svoje imovine. Ujedno je uvažio činjenicu da 1. tuženik nije sudjelovao u ovome postupku, da nije dao iskaz, da nije htio pristati na grafološko vještačenje, da nije bio prisutan prilikom solemnizacije ugovora. Slijedom toga, prvostupanjski suda utvrđuje da iz provedenih dokaza proizlazi da su 1. i 2. tužitelji oštećeni kaznenim djelima u kojima se kao zajmodavac imenom pojavljuje 1. tuženik, a da iz načina postupanja prilikom počinjenja kaznenih djela, da proizlazi i da je prijenos založnog prava 2. tuženiku učinjen s namjerom da se zadrži imovina ostvarena počinjenim kaznenim djelom.

7.2.U svezi prednje, poziva se sud na čl. 329. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), te smatra da ugovaranje nesrazmjerne koristi može biti i u korist treće osobe, pa čak i da tuženik nije imao saznanja o prilikama tužitelja, obzirom na to da su kod sklapanja ugovora, pregovarale druge osobe, mišljenja je da njima ta okolnost nije mogla ostati nepoznata budući da je 1. tužitelj pristao na vrlo nepovoljne uvjete kod sklapanja spornog Ugovora pritisnut životnim problemima i činjenicom da nije bio kreditno sposoban. Stoga je po uvjerenju suda prvog stupnja, dovoljna svijest onog tko je sudjelovao u nastanku ugovora, točnije u konkretnom slučaju djelatnika kreditnog ureda uz posredovane kojeg je Ugovor sklopljen, o stanju nužde 1. tužitelja, odnosno njegovom teškom materijalnom stanju, da bi predmetni Ugovor bio ništetan, nastavno čemu sud smatra da je isti zelenaški.

Nastavno iznesenim razlozima, sud udovoljava zahtjevima 1. i 2. tužitelja, te odlučuje kao u točkama I. i II. izreke, dok odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. i 2., te čl. 155. ZPP-a.

8.No, sagledavajući sve prethodno izneseno, iako je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sude pravilno o osnovanosti tužbenih zahtjeva 1. i 2. tužitelja, odlučivao kroz čl. 329. st.1. ZOO-a, ipak nisu ovome sudu prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio sud prvog stupnja, kada je zaključio da su u konkretnim objektivnim okolnostima ispunjene pretpostavke iz spomenute zakonske odredbe temeljem kojih se moglo udovoljiti tužbenim zahtjevima 1. i 2. tužitelja.

9.Naime, sukladno čl. 329. st.1. ZOO-a, ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao učiniti.

Analizirajući ovu zakonsku odredbu, za zaključiti je da bi se radilo o situaciji iz iste, da je neophodno da kumulativno budu ispunjene slijedeće pretpostavke: 1) objektivna - da postoji očigledni nerazmjer između obveza ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora,

2) subjektivna – da je oštećenik pristao na ovaj očiti nesrazmjer zbog nepovoljnih okolnosti (stanje nužde ili teško materijalno stanje drugog, njegovo nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost),

3) subjektivna - da je u vrijeme sklapanja zelenaškog ugovora postojalo znanje kod zelenaša o prednje navedenim okolnostima i njegova namjera da takvu situaciju iskoristi u svoju korist ili u korist određene treće osobe. Pri tome je teret dokaza o tim činjenicama na onoj strani koja tvrdi da cijeli ugovor ili neka njegova odredba imaju karakter zelenaškog ugovora, što je u ovom slučaju tužitelj.

10.1.Kad se sagledaju sa jedne strane potrebne pretpostavke, te s druge strane utvrđenja koja proizlaze iz rezultata dokaznog postupka, ovaj sud drži pogrešnim zaključak suda prvog stupnja, da su 1. i 2. tužitelji dokazali postojanje očiglednog nerazmjera između obveza ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora i to u vrijeme sklapanja spornog Ugovora.

Ovo iz razloga jer iz sadržaja spornog Ugovora o zajmu nedvojbeno proizlazi da je ovdje 1. tuženik kao zajmodavac sa ovdje 1. i 2. tužiteljima kao zajmoprimcima, sklopio Ugovor o zajmu broj [serijski broj] dana 15. lipnja 2011., koji je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Lade Draškić iz Zagreba, poslovni broj OV 3952/2011, kojim se 1. tuženik obvezao dati 1. tužitelju kao korisniku kredita u iznosu od 12.167,44 eur (u kunskoj protuvrijednosti od 90.000,00 kn), da je potpisom tog Ugovora, 1. tužitelj potvrdio primitak tog iznosa, da je Ugovor sklopljen na vrijeme od 39 mjeseci; da je kao glavno osiguranje vraćanja zajma, utvrđeno zasnivanje založnog prava na nekretninama u vlasništvu 1. tužitelja, a pobliže opisanih u točki II. izreke presude; da se zajam vraća u mjesečnim iznosima od po 349,00 eur, da se na taj zajam poštujući valutnu klauzulu, obračunava kamata od 6,87 % godišnje; da je ugovoreno da 1. tužitelj dopušta 1. tuženiku da bez daljnje privole ili suglasnosti u zemljišnim knjigama ishodi uknjižbu prava zaloga za zajam na založenim nekretninama; te da su ugovorne strane suglasne da 1. tuženik može neposredno na temelju tog Ugovora, zatražiti odnosno pokrenuti pred sudom ovrhu na nekretnini i cjelokupnoj imovini radi prisilne naplate bilo koje od tražbina koje proizlaze iz ovog Ugovora po neposrednoj dospjelosti.

10.2.Ponajprije što se tiče samog nesrazmjera između obveza ovdje 1. tuženika kao zajmodavca, te s druge strane obveza 1. i 2. tužitelja kao zajmoprimca, za napomenuti je da unatoč tome što je iz spornog Ugovora, razvidno da je 1. tužitelj kao zajmoprimac, kao osiguranje tražbine 1. tuženika kao zajmodavca (zajma), dozvolio da isti na većem broju nekretnina upiše založno pravo, da iz provedenog dokaznog postupka nije vidljivo koliko je iznosila tržišna cijena tih nekretnina u vrijeme sklapanja spornog Ugovora. Shodno tome, za zaključiti je da 1. i 2. tužitelji nisu dokazali da li je i u kojoj mjeri vrijednost založenih nekretnina bila veća od visine odobrenog zajma.

10.3.U svezi prednjeg, ovaj je sud vodio računa i o tome da iz iskaza 1. tužitelja proizlazi pored ostalog da isti prilikom potpisivanja spornog Ugovora, nije na ruke primio iznos naveden u spornom Ugovoru, odnosno manji iznos, prosudba je ovog suda, to protivno tumačenju prvostupanjskog suda ipak ne bi bila okolnost koja bi dovela u dvojbu pravnu valjanost tog Ugovora, već eventualno pitanja ispunjenja. Shodno tome, podredno se napominje bi se po ocjeni ovog suda taj pravni odnos između stranaka (u kontekstu tvrdnji tužitelja iznesenih u historijatu tužbe) načelno mogao riješiti kroz zahtjev za raskid ugovora zbog neispunjenja ili kroz zahtjev za ispunjenje pozivom na čl. 360. ZOO-a, no ne i kroz tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja na utvrđenje ništetnosti.

Osim toga, za dodati je i to da je iz stanja u spisu razvidno da je sporni Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika kod koje su pristupili 1. i 2. tužitelji, no ne i ovdje 1. tuženik, da tom prilikom 1. i 2. tužitelji nisu doveli u pitanje vjerodostojnost potpisa ovdje 1. tuženika na predmetnom Ugovoru.

Okolnost da solemnizaciji nije bio prisutan 1. tuženik, kraj činjenice da iz odredaba samog Ugovora proizlazi da je isplata pozajmljenog iznosa bila prilikom potpisivanja spornog Ugovora, odnosno da je 1. tužitelj potpisom tog Ugovora potvrdio da je od 1. tuženika kao zajmodavca primio iznos zajma upravo u visini navedenoj u čl. 2. Ugovora, protivno stajalištu suda prvog stupnja ne znači da 1. tuženik nije izvršio isplatu cijelog iznosa zajma.

11.1.U odnosu na daljnju pretpostavku koja se odnosi na subjektivne okolnosti na strani 1. tužitelja kao zajmoprimca, a koje predmetnom Ugovoru daju karakter zelenaškog ugovora - stanje nužde ili teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost, treba reći, da kada se analiziraju provedeni dokazi, a napose iskaz 1. tužitelja, da protivno tumačenju prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, prema prosudbi ovog suda nema govora o tome da bi bila ispunjena i ova pretpostavka.

11.2.Ovo iz razloga jer iz iskaza 1. tužitelja u bitnome proizlazi da je njegov otac bio sudužnik jednoj gospođi za isti kredit kakvog je i on podignuo, da se za ovaj kredit odlučio jer nije bio kreditno sposoban za podignut kredit u banci, da je bio razveden i morao plaćati alimentaciju, uzdržavati i baku, te urediti staru kuću u kojoj bi živo sa suprugom.

Kada se uzmu u obzir okolnosti zbog kojih se 1. tužitelj odlučio podignuti predmetni kredit, ovaj sud smatra da se iste mogu okarakterizirati kao teško imovno stanje 1. tužitelja, no ne ipak tako teško da bi isti bio „prisiljen“ sklopiti ovakav Ugovor, kao što to ovdje bio slučaj, a još manje da bi se ovdje moglo govoriti o nekakvom stanju nužde u smislu čl. 329. st.1. ZOO-a. Ovo napose u kontekstu činjenice da je njegov otac bio sudužnik u ovakvom istom kreditu, što znači da je imao mogućnost neposredno i detaljno se informirati o svim uvjetima takvog kredita.

Sukladno ovakvom stanju stvari, neutemeljenim drži ovaj sud zaključak suda prvog stupnja da su 1. i 2. tužitelji bili u stanju nužde u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, što ukazuje dalje na to da nema ovog subjektivnog elementa na strani 1. i 2. tužitelja.

12.1.Konačno, iz rezultata dokaznog postupka protivno stajalištu suda prvog stupnja po uvjerenju ovog suda nije razvidno ni to da bi 1. tuženik kao zajmodavac na bilo koji način bio upoznat sa time da su 1. i 2. tužitelji u trenutku sklapanja Ugovora o zajmu bili u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju, da bi glede takvih pravnih poslova bili nedovoljno iskusni, lakomisleni ili zavisni.

U svezi prednjeg, ovaj je sud imao u vidu da se u ovom dijelu prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz kaznene presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj KOV-SU-38/14 od 29. travnja 2014., unatoč činjenici da istom ni 1. ni 2. tuženik nisu bili obuhvaćeni kao okrivljenici, što je prema stavu prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju bilo u potpunosti pravno irelevantno.

12.2.No, protivno takvom shvaćanju, iako su u spomenutom kaznenom postupku ovdje 1. i 2. tužitelji pored čitavog niza drugih oštećenika, također bili navedeni kao oštećenici i to upravo u odnosu na uvodno citirani Ugovor, ovaj sud drži da se temeljem toga u konkretnim okolnostima ne može smatrati da su 1. i 2. tužitelji dokazali da je kod 1. tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora postojalo znanje o ranije navedenim „nepovoljnim“ okolnostima na strani 1. i 2. tužitelja, kao ni postojanje namjere 1. tuženika da takvu situaciju iskoristi u svoju korist ili u korist određene treće osobe.

U prilog pravilnosti prednje iznesenog zaključka po stajališta ovog suda, govori to da prema stanju u spisu, 1. tuženik prije sklapanja spornog Ugovora, od 1. tužitelja kao zajmoprimca nije tražio nikakve podatke o primanjima, niti je isti od strane 1. tuženika ili nekog drugog ispitivan o razlozima podizanja predmetnog kredita. Slijedom toga, nejasno je na koji je način 1. tuženik mogao uopće biti upoznat sa životnim prilikama 1. tužitelja, a time i 2. tužiteljice, odnosno okolnostima zbog koji je 1. tužitelj podignuo kredit.

13.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, pogrešno je sud prvog stupnja, u ovoj pravnoj situaciji primijenio mjerodavno materijalno prava, točnije čl. 329. st.1. ZOO-a, kada je utvrdio da su ispunjene pretpostavke za udovoljenje tužbenim zahtjevima 1. i 2. tužitelja, posljedično čemu je valjalo preinačiti pobijanu presudu, te odbiti 1. i 2. tužitelje sa njihovim zahtjevima kao neosnovanim.

14.1.Kako je povodom žalbe 1. i 2. tuženika, preinačena prvostupanjska presuda to je primjenom čl. 166. st.1. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka istih, uz primjenu čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a.

Dosuđeni parnični trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012 i dr.,, dalje: Tarife), a odnosi se na nagradu za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur, sastava podneska od 8. rujna 2021. u iznosu od 200,00 eur, nagrade za pristup na 5 ročišta u iznosu od 900,00 eur (od 5. svibnja 2022. u iznosu od 200,00 eur, od 28. rujna 2023. u iznosu od 100,00 eur, od 12. veljače 2024., 12. rujna 2024. i 11. veljače 2024. u iznosu od po 200,00 eur), što sve uvećano za PDV iznosi 1.625,00 eur, te uz uvećanje po Tbr. 36. Tarife, ukupno 1.787,50 eur, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 165.90 eur.

14.2.Budući da prema ocjeni ovog suda ni nije bilo ročišta na dan 17. veljače 2020., a podnesci od 5. studenog 2021. i 28. prosinca 2023. sukladno čl. 155. st.1. ZPP-a, nisu bili nužni za ishod spora, to neosnovanim drži ovaj sud dio zahtjeva 1. i 2. tuženika za naknadu dijela parničnog troška u iznosu od 962,50 eur.

15.Zbog svih prethodno iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbe 1. i 2. tuženika, te preinačiti prvostupanjsku presudu primjenom čl. 373.t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u izreci ove presude.

U Rijeci, 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković