REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-1957/2019-82

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Tomislav Keser, odvjetnik u Zagrebu i 2. tužiteljice LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Davor Marčec, odvjetnik u Velikoj Gorici, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljica osobno i punomoćnika stranaka, 9. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba 1. tužiteljice ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu kojim traže isplatu iznosa 29.199,02 eura/220.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, povučena.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev 1. tužiteljice ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice LB, OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi: „Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti 1. tužiteljici ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljici LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 471,26 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 1991. do isplate te iznos 463,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. veljače 1993. do isplate, u roku 15 dana.“

II Nalaže se 1. tužiteljici ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljici LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, parnični trošak u iznosu 2.200,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prednik tužiteljica JB u tužbi je naveo da je presudom Županijskog suda u Sisku broj K-44/94 od 9. travnja 2008. potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-577/08 od 15. srpnja 2008. optuženik EB proglašen krivim što je 15. listopada 1991. u Sisku, u gostioni "Nera", bez stvarnog razloga i povoda izvadio pištolj marke "ČZ-75" cal. 95 mm, broj 152219, uperio ga u glavu KB, koji je sjedio za stolom, a zatim ispalio jedan metak u glavu KB, nanijevši mu tako strijelnu ranu glave od koje je ĐB preminuo. U obnovljenom postupku Županijski sud u Sisku je presudom broj K-18/16 od 4. studenog 2016. potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-58/17 od 9. veljače 2017. u cijelosti ostavio na snazi presudu Županijskog suda u Sisku broj K-44/94 od 9. travnja 2008. Dalje je tvrdio da je EB počinio kazneno djelo na štetu pokojnog ĐB za vrijeme obavljanja službe kao pripadnik antiterorističke jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske oružjem – pištoljem u vlasništvu Republike Hrvatske iz čega da proizlazi odgovornost za štetu tužene.

1.1. Prednik tužiteljica dalje je naveo da je snosio troškove kupnje grobnog mjesta, pogreba i pogrebne opreme u ukupnom iznosu 50.526,00 konvertibilnih dinara što preračunato u kune iznosi 50,52 kune. Također je snosio trošak kupnje vijenaca u iznosu 500,00 kuna, trošak kupnje crnine u iznosu 3.000,00 kuna te dio troškova izrade nadgrobnog spomenika preračunato u kune u iznosu 3.492,22 kune. Naime, ukupni trošak izrade nadgrobnog spomenika iznosio je 8.000,00 DEM od kojih je Republika Hrvatska platila dio u iznosu 2.629,00 DEM slijedom čega potražuje naknadu dijela materijalnih troškova izrade nadgrobnog spomenika u iznosu 3.492,22 kune. Nadalje, prednik tužiteljica potraživao je i naknadu nematerijalne štete zbog smrti člana uže obitelji u iznosu 220.000,00 kuna. Stoga je predložio donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženoj isplatiti mu iznos 227.042,74 kune sa zateznim kamatama koje teku na iznos 220.000,00 kuna od 27. listopada 2017. do isplate, na iznos 3.550,52 kune od 18. listopada 1991. do isplate te na iznos 3.492,22 kune od 8. veljače 1993. do isplate, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva navodeći da na strani tužene ne postoji propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna i u uzročnoj vezi s učinjenom štetom. Smatra da u smislu odredbe čl. 218. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama preuzetom Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz područja obrane za štetu koju je vojna osoba u svezi obavljanja službe počinila trećoj osobi odgovara Republika Hrvatska, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo, a za ostale štete učinjene u vezi s obavljanjem vojne službe odgovara Republika Hrvatska po općim propisima o naknadi štete. Smatra da budući utužena šteta nije učinjena u vezi s obavljanjem vojne službe ne može biti riječ o odgovornosti tužene na temelju Zakona o službi u oružanim snagama. Također smatra da njezina odgovornost ne proizlazi niti iz odredaba Zakona o obveznim odnosima. Također navodi da vatreno oružje kojim je šteta počinjena nije vlasništvo Republike Hrvatske. Istaknula je prigovor zastare. Zaključno je predložila odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova.

2.1. U podnesku od 22. siječnja 2019. tužena je navela da predmetni pištolj „Češka-zbrojevka-75“ call. 9 mm, tv. broj [tvornički broj] nije evidentiran u Informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova te da PU sisačko-moslavačka ne raspolaže dokumentacijom iz koje bi bilo vidljivo da li je i koje službeno naoružanje EB zadužio 1991. kada se priključio pričuvnom sastavu policije ove PU, Antiterorističkoj jedinici „Vukovi“.

3. Rješenjem ovoga suda broj Pn-2805/18-6 od 16. svibnja 2019. utvrđen je prekid postupka zbog smrti tužitelja JB te je postupak nastavljen sa nasljednicama ĆB i SB (listovi 50-51 spisa).

4. Na ročištu održanom 17. siječnja 2020. tužiteljice su povukle tužbu u dijelu u kojem traže isplatu iznosa 29.199,02 eura/220.000,00 kuna na ime naknade nematerijalne štete (list 59 spisa) čemu se tužena nije protivila, zbog čega je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

5. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, na ročištu 21. siječnja 2025., tužiteljice predlažu donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženoj isplatiti 1. tužiteljici i 2. tužiteljici iznos 471,26 eura sa zateznim kamatama od 18. listopada 1991. do isplate te iznos 463,50 eura sa zateznim kamatama od 8. veljače 1993. do isplate, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora s tužbom (listovi 8-14 spisa), odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (list 16 spisa), presudu Županijskog suda u Sisku broj K-18/16 od 4. studenog 2016. (listovi 16-23 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-58/17 od 9. veljače 2017. (list 24 spisa), zapisnik o saslušanju svjedoka (listovi 25-28 spisa), potvrdu od 4. ožujka 1992. (list 29 spisa), dopis od 25. listopada 1991. (list 30 spisa), račun (list 31 spisa), potvrdu o uplati (list 32 spisa), zaključnicu (list 33 spisa), nalaz i mišljenje Centra za vještačenje d.o.o. (listovi 165-173 spisa), predmet Županijskog suda u Sisku broj K-18/16, saslušani su svjedoci IB (list 117 spisa), HB (listovi 135-136 spisa), MB (listovi 150-151 spisa), PB (list 243 spisa) te tužiteljice (list 254 spisa).

6.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev 1. tužiteljice i 2. tužiteljice u cijelosti neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu materijalne štete koju je prednik 1.- 2. tužiteljica pretrpio smrću sina, sada pokojnog ĐB, a koji zahtjev 1.-2. tužiteljice temelje na činjeničnoj osnovi da je smrt pokojnog ĐB bila rezultat kaznenog djela ubojstva počinjenog od strane EB - pripadnika Antiterorističke jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske „Vukovi“, za vrijeme obavljanja službe, oružjem – pištoljem u vlasništvu Republike Hrvatske.

7.1. Između stranaka prvenstveno je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja naknade štete.

8. Prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, dok je odredbom st. 2. istog članka propisano da potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

9. Prema odredbi čl. 377. ZOO kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja (st. 1.), prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete (st. 2.), a isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja (st. 3.).

9.1. Dakle, samim vođenjem kaznenog postupka i njegovim pravomoćnim okončanjem osuđujućom presudom prekida se zastara naknade štete, jer to izričito i propisuje odredba čl. 377. st. 2. ZOO-a, po kojoj prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, te stoga i zastara naknade štete počinjene kaznenim djelom počinje iznova teći tek od dana donošenja pravomoćne kaznene osuđujuće presude, kojom je štetnik oglašen krivim (tako VSRH u Rev-322/23 od 25. travnja 2023., Rev -2038/2016-2 od 26. siječnja 2022., Rev 226/2022-2 od 4. listopada 2022., Rev 2679/2011 od 22. travnja 2015., Rev 230/2012 od 6. srpnja 2016. i dr.)

10. Presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj K-44/94 od 9. travnja 2008. optuženi EB proglašen je krivim "da je dana 15. listopada 1991. godine u Sisku, ulica Ruđera Boškovića 2, u gostioni Nera bez stvarnog razloga i povoda, izvadio pištolj marke "ČZ-75" cal. 9 mm, broj 152219, uperio ga u ĐB koji je sjedio za stolom, a zatim ispalio jedan metak u njegovu glavu, nanijevši mu tako strijelnu ranu glave, od koje je ĐB, unatoč brze liječničke pomoći umro," dakle, drugog lišio života, pa da je time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom, označeno u čl. 34. st. 1. KZRH, i temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, te mu je temeljem čl. 63. KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. listopada 1991. godine do 11. studenog 1991. godine. Istom presudom temeljem čl. 80. KZ primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke "ČZ-75" cal. 9 mm, broj 152219.

10.1. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-577/08 od 15. travnja 2008. odbijena je žalba optuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

10.2. Presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj K-16/16 ostavljena je na snazi u cijelosti presuda Županijskog suda u Sisku broj K-44-94 od 9. travnja 2008. optuženi EB osuđen je zbog počinjenja kaznenog dijela protiv života i tijela – ubojstvom označenim u čl. 34. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 9/91, 33/92, 39/92, 77/92 i 91/92, dalje KZRH).

10.3. Prema odredbi čl. 34. st. 1. KZ RH za kazneno djelo ubojstva bila je predviđena kazna zatvora u trajanju od 5 do 15 godina pa se sukladno odredbi čl. 90. st. 1. točka 1. i 2. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" 53/91, 39/92 i 91/92, dalje OKZRH) krivično gonjenje ne može poduzeti kad protekne 15 godina od izvršenja krivičnoga djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od 10 godina.

10.4. Kako je predmetna presuda Županijskog suda u Sisku postala pravomoćna 2008., a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 24. listopada 2018., to zastara nije nastupila, zbog čega je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tužene.

11. Prema činjeničnim navodima tužbe i navodima iznesenima na pripremnom ročištu 17. siječnja 2020., tužiteljice svoj zahtjev temelje na tvrdnji da je osuđeni EB u vrijeme počinjenja kaznenog djela na štetu ĐB obavljao službu kao pripadnik Antiterorističke jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske „Vukovi“, oružjem – pištoljem u vlasništvu Republike Hrvatske.

12. Između stranaka nije sporno, a isto proizlazi i iz Potvrde od 4. ožujka 1992. (list 29 spisa) da je EB u vrijeme počinjenja kaznenog djela na štetu ĐB bio pripadnik Antiterorističke jedinice „Vukovi“.

13. Iz presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj K-16/16 proizlazi da je osuđeni EB prije štetnog događaja bio u [adresa] u sobi sa kolegicama AB i RB sa kojima je pio votku. Bio je razočaran zbog supruge te se htio ubiti. U jednom trenutku udario je rukom u staklena vrata i rasjekao ruku zbog čega su ga kolege VB i BB odvezli u bolnicu.

14. VB je u kaznenom postupku iskazao da je zatekao EB pod znatnim utjecajem alkohola, pri čemu je isti govorio da će se ubiti pa je repetirao pištolj tako da mu je metak stalno bio u cijevi. U jednom trenutku udario je rukom po nekom staklu koje se razbilo, a njemu presjeklo vene, pa je došlo do jakog krvarenja. On i BB koji je također bio tamo, zamotali su mu ruku i htjeli ga odvesti u bolnicu u Sisak, međutim optuženik je na putu do bolnice htio da svrate u jedan ugostiteljski lokal „Nera“ što su i učinili. Optuženik je u tom lokalu otišao na WC kako bi namočio vodom ruku koja mu je prokrvarila. Prije nego se vratio, svjedok navodi da je čuo pucanj, a zatim je došao optuženik i rekao im da je ubio čovjeka. BB mu je oduzeo pištolj i stavio ga na šank. Suglasno je, u kaznenom postupku, iskazao i svjedok BB, koji je naveo da je kritične zgode bio pripadnik antiterorističke jedinice zajedno sa EB i VB, te da je EB u [adresa] gdje je bio vidno alkoholiziran govorio da će se ubiti, pri čemu je nekoliko puta prislanjao cijev pištolja na glavu, ali su ga oni u tome sprječavali. U jednom trenutku je udario rukom po nekom staklu i rasjekao žile pa su ga on i VB htjeli odvesti u bolnicu u Sisak. Na putu do bolnice, optuženik je rekao da želi ići u jedan ugostiteljski lokal „Nera“ u Sisku pa su to i učinili i otišli u taj lokal. EB je otišao na WC, a na povratku ga je on vidio kako u ruci ima pištolj i govori da mu se netko u lokalu smije. Nakon toga začuo se pucanj i optuženik je rekao „Ubio sam čovjeka.“.

15. Iz navedenog slijedi da u trenutku počinjenja kaznenog djela EB nije obavljao vojnu službu, jer nije obavljao službeni zadatak.

16. U prilog tome govori i činjenica da je ranije tog dana EB sa zapovjednikom Ć otišao u bolnicu u društvu ruskog novinara, koji mu je nakon razgovora poklonio bocu votke, koju je ovaj u društvu kolega konzumirao u bazi Jodno (list 26-27 spisa).

17. Prema odredbi čl. 218. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 52/91), koji je bio na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja, tužena odgovara za štetu koju vojna osoba počini trećim osobama u svezi s obavljanjem službe, osim ako ne dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebala, dok za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem vojne službe odgovara po općim propisima o naknadi štete.

18. Dakle, zahtijeva se uzročna veza između štete i radnje štetnika kao vojne osobe u vezi obavljanja vojne službe, a obzirom na to da štetnik EB, u trenutku nastanka štetnog događaja, nije bio na obavljanju službene zadaće, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, ne postoji pretpostavka za odgovornost Republike Hrvatske, jer se štetni događaj zbio u vrijeme koje se ne može dovesti ni u kakvu vezu s njegovom pripadnošću jedinici „Vukovi“.

19. Prema shvaćanju ovoga suda odgovornost prema citiranoj zakonskoj odredbi ne postoji u onom slučaju kad je štetu počinila vojna osoba, ali štetna radnja nije ni u kakvoj vezi s obavljanjem službe, kao što je to u konkretnom slučaju, budući da je šteta posljedica osobnog sukoba pripadnika jedinice „Vukova“ s trećom osobom, a koji sukob nije posljedica obavljanja neke službene radnje (bilo u službi ili u vezi službe), a na što, nedvojbeno ukazuju utvrđene činjenice i okolnosti uslijed kojih je prouzročena šteta.

20. Međutim, neovisno o tome je li štetna radnja počinjena u vezi s obavljanjem službe ili ne, odgovornost tužene za štetu od opasne stvari može postojati u smislu odredaba čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO). Prema odredbi čl. 173. ZOO šteta nastala u vezi s opasnom stvarju smatra se da potječe od te stvari, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, dok prema odredbi čl. 174. st. 1. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a prema st. 2. istog članka imateljem se smatra vlasnik opasne stvari.

21. Valjalo je stoga utvrditi postoji li odgovornost tužene za štetu od opasne stvari prema odredbama čl. 173. i 174. ZOO, jer tužiteljice tvrde da je pokojni ĐB ubijen oružjem u vlasništvu tužene, a radi se o pištolju „Češka-zbrojevka-75“ call. 9 mm, tv. broj [tvornički broj].

22. Tužena je u podnesku od 22. siječnja 2019. navela da predmetni pištolj nije evidentiran u Informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova te da PU sisačko-moslavačka ne raspolaže dokumentacijom iz koje bi bilo vidljivo da li je i koje službeno naoružanje EB zadužio 1991. kada se priključio pričuvnom sastavu policije ove PU, Antiterorističkoj jedinici „Vukovi“.

23. Svjedok IB je u svom iskazu naveo da nije bio član antiterorističke jedinice MUP-a "Vukovi", već je bio skladištar naoružanja i minsko eksplozivnih sredstava u Sisku. Oružje se tada izdavalo na izdatnice i uz odobrenje ovlaštene osobe. Postojala je pisana evidencija o tome kome se izdaje koje oružje i temeljem čega se izdaje. Evidentiralo se dakle tko je odobrio izdavanje oružja, tko ga je izdao te preuzeo, a od 1993. počela se voditi i kompjuterska evidencija. Oružje je uvijek bilo zavedeno u evidencije prije nego što je bilo izdano.

Čeških zbrojevki kod njih je bilo jako jako malo. Najviše je bilo pištolja zastava 765 i tt zastava 762. Često se događalo da su policajci iz Zagreba već dolazili naoružani, te bi im davali ako je nešto zatrebalo od dodatne opreme ili streljiva. Ne može reći kakvo je bilo naoružanje članova antiterorističke jedinice "Vukovi" te koliko su oni uopće dolazili kod njih u skladište.

Članovi specijalnih jedinica uglavnom naoružavali iz drugih izvora te su dobivali bolje oružje od onog koje su imali na skladištu. Kod njih je najviše bilo poluautomatskih i automatskih pušaka te oružja muzejske vrijednosti. Češka zbrojevka spadala bi pod to bolje oružje. Specijalne jedinice najčešće su se u njihovom skladištu opskrbljivale nekom dodatnom opremom i to uglavnom grupno prije nekih akcija. Svo oružje pa tako i donirano ulazilo u pisanu evidenciju

24. Svjedok HB u svom iskazu je naveo da je krajem 1991., početkom 1992. bio zadužen za nabavku naoružanja i izdavanje naoružanja u PU Sisak. Pištolji marke "ČZ-75" došli su negdje 1990. godine po osnivanje Jedinica posebnih namjena i po osnivanju Specijalnih jedinica. Oni u PU Sisak nisu izdavali takvo oružje, već su izdavali puškomitraljeze. U vrijeme 1990.-1991. bilo je puno grupacija, što legalnih, što nelegalnih. Za dečke iz "Vukova" može reći da su oni bili pričuvni sastav smješten u lječilištu "Jodno" u Sisku, ali nisu bili aktivni policajci. Izdavali su oružje za "Vukove", tj. i oni su bili zaduženi za oružje u PU Sisak, a imali su i svoje privatno oružje ali i drugo oružje koje se nabavljalo na sve moguće načine. Oružje se izdavalo svakako, nešto se izdavalo uz vođenje evidencije, a nešto bez vođenja evidencije, sve do 1993.-1994., kada se počela voditi službena evidencija. "ČZ-75" nabavljale su se u pravilu "na crno“. "Vukovi" nisu bili Jedinica posebne namjene ili Specijalna jedinica. Oni su se zvali Specijalna jedinica, ali ne zna na temelju čega. I on je imao "ČZ-75", koji je dobio na način da ga je prijatelj skladištar zvao i rekao mu evo ti pošteni pištolj te ga zadužio za njega, a on je morao vratiti ruski pištolj koji je do tad imao. Cijela Hrvatska pa tako i PU Sisak tako je imala staro naoružanje "crvene zastave" iz Kragujevca te staro rusko naoružanje. Ne zna je li oružje prije nego što bi bilo izdano bilo zavedeno u službenoj evidenciji.

Pojasnio je da on osobno nikada nije vidio "ČZ-75" u PU Sisak, već ju je zadužio kao pripadnik Specijalne jedinice policije. Oružje se zaduživalo, osim u PU i u Specijalnim jedinicama. Nije postojalo standardno naoružanje te su svi imali od lovačkog, privatnog naoružanja, otetog, uzetog iz bivših vojarni. Za "Vukove" može reći da su bili isto opremljeni, ništa bolje, čak i lošije, dok je policija imala donekle standardno naoružanje, koje je bilo preuzeto od bivše milicije i JNA.

Kada mu se predočava dio iskaza ŽB sa lista 26 spisa u kojem navodi da su dobili nešto naoružanja te da je EB dobio za sebe oružje iz mjesne zajednice može reći da ne vjeruje da je dobio iz mjesne zajednice, već je vjerojatno sam nabavio. Moguće je da je po mjesnim zajednicama ostalo oružja od rezervnih sastava JNA, koje oružje je možda mogao dobiti i EB, ali to nikako nije mogla biti "ČZ-75", jer je to moderno oružje koje bivša milicija i JNA nisu imali. Za pokojnog ŽB može reći da je on imao veliki pištolj, američki colt, 45 mm, za kojeg zna da ga je nabavio privatno, jer su bili dobri prijatelji.

U PU Sisak imali su oružje bivših vojarni JNA, kao što je rekao to je bilo staro oružje te nije bilo "ČZ-75". Za donacije oružja ne može ništa sa sigurnošću reći, je li ih bilo, od koga, koje oružje i dr. Može reći da je on znao dolaziti u Zagreb i druge gradove po oružje, koje bi bilo natovareno u kamion te koje bi odvezao u PU Sisak, ali ni tako sigurno nije moglo biti utovareno pištolja "ČZ-75".

"Vukovima" je moglo biti dano oružje "ČZ-75" unutar MUP-a, ali jako teško, samo ako bi primjerice dobro poznavao nekoga visoko postavljenog u MUP-u, usudio bi se reći samo načelnika L ili PB, inače ne vjeruje. Te 1991. je svaki zapovjednik bio sretan da članovi njegove jedinice imaju bilo kakvo oružje, a ne da bi nekome zabranio da se neko oružje koristi. "ČZ-75" mogle su se kupiti u Bosni te može reći da su mnogi privatno odlazili u Bosnu radi nabavke tog oružja. Ovo zna sa sigurnošću.

Zaključno je rekao da u PU Sisak "ČZ-75" nije bilo, nikada ga nije vidio u PU, zadužio ga je kao pripadnik Specijalne jedinice, te misli da je malo vjerojatno da je i neki pripadnik " J" službeno mogao nabaviti "ČZ-75", jedino ako bi mu dali PB ili L. Također u mjesnoj zajednici "ČZ-75" nije moglo biti dobiveno.

25. Svjedok MB u svom iskazu naveo je da nema saznanja na koji način se nabavljalo, raspoređivalo i zaduživalo službeno naoružanja za pripadnike aniterorističke jedinice Vukovi, jer to nisu bili poslovi koje je obavljao. U PU sisačko moslavačkoj bilo je skladište naoružanja vojne opreme, odjeće i obuće te je u to vrijeme, početka rata bio problem nedostatka oružja, a oružje koje je zatečeno bilo je staro naoružanje bivše JNA i to uglavnom crvene zastave i nešto bereta. U to vrijeme početka rata teško da je bilo čeških zbrojevki. Jedinica „Vukovi“ bila je zadužena za održavanje sigurnosti na određeno području te je bila sačinjena od dobrovoljaca koji nisu bili mobilizirani. S obzirom na nedostatak oružja, ljudi su se snalazili kako svakako, donosili su svoje privatno oružje, tko je što imao.

26. Svjedok PB u svom iskazu rekao je da je do srpnja 1991. bio zapovjednik jedinice za posebne namjene, odnosno specijalne policije u Sisku. Nije bio povezan sa jedinicom "Vukova". Radi se o dragovoljačkoj postrojbi, a on je bio u ustrojstvenim jedinicama MUP-a. Poznato mu je da su se "Vukovi" naoružavali donacijama i preko kriznog stožera, a ne službenim kanalima. Ovo o čemu je govorio odnosi se na razdoblje negdje do lipnja-srpnja i kolovoza 1991. Ne zna je li se što promijenilo do listopada 1991. Koliko mu je poznato teško da bi članovi jedinice "Vukova" službenim putem bili naoružani ČZ 75 9 mm. To su tada bili moderni pištolji te jedva da je imao takve pištolje za specijalnu policiju.

Jedinica "Vukova" ustrojbeno nije bila pod MUP-om. Nakon što mu se predočava potvrda sa lista 29 spisa pojasnio je da ona potvrđuje ono o čemu je govorio, jer iz nje proizlazi da se radilo o jedinici dobrovoljaca. Izdana je od strane MUP-a 1992. Jedan manji broj pripadnika "Vukova" koji su prošli zdravstvene i sigurnosne provjere postali aktivnim djelatnicima MUP-a. Nije mu poznato ime EB. Baza postrojbe "Vukova" bila je u lječilištu Jodno u Sisku.

Bilo je slučajeva da bi MUP na kraju rata darovao neka od oružja pripadnicima vojnih postrojbi, ali je to bilo vrlo rijetko za posebne zasluge te bi to bilo popraćeno darovnicom ministra, zamjenika ministra i sl.

Poznato mu je da su pripadnici "Vukova" imali dugo i kratko naoružanje. Početkom 1991. u Sisku je bilo stanje kaosa te sigurno niti on kao zapovjednik ustrojbene jedinice ne bi branio svojim pripadnicima da koriste svoje privatno oružje. Za pripadnike dobrovoljaca bilo je poželjno da dođu sa svojim oružjem te da se neka evidencija o zaduživanju službenog oružja počela voditi negdje listopad-studeni 1991. Nakon što mu se opiše štetni događaj, rekao je da se istoga sjeća ali ne zna otkuda pripadniku "Vukova" češka zbrojevka.

27. Sud je prihvatio iskaze svih saslušanih svjedoka, kao istinite, jer su isti iskazivali jasno, uvjerljivo i iskreno te se radi o svjedocima koji nisu zainteresirani za ishod ovoga postupka ikoji nemaju razloga neistinito iskazivati.

28. Stoga je sud temeljem iskaza svjedoka HB, koji je krajem 1991. i početkom 1992. bio zadužen za nabavku naoružanja i izdavanje naoružanja u PU Sisak utvrdio da su sastav „Vukovi“ bili pričuvni sastav smješten u lječilištu „Jodno“, koji su se naoružavali u PU Sisak, ali su imali i svoje oružje. On nikada nije vidio „ČZ- 75“ u PU Sisak, već ju je zadužio kao pripadnik specijalne jedinice. U tom smislu iskazao je i svjedok MB koji je rekao da je jedinica „Vukovi“ bila sačinjena od dobrovoljaca koji nisu bili mobilizirani te da su se ljudi za oružje snalazili kako su znali. Jednako je iskazivao i svjedok PB koji je bio zapovjednik jedinice za posebne namjene, specijalne policije u Sisku, koji je rekao da su „Vukovi“ bili dobrovoljačka postrojba.

29. Temeljem iskaza svjedoka HB sud je dalje utvrdio da su se „Vukovi“, makar djelomično, naoružavali u PU Sisak, ali su imali i svoje oružje. On nikada nije vidio „ČZ-75“ u PU Sisak, već ju je zadužio kao pripadnik specijalne jedinice. „ČZ-75“ došli su negdje 1990. po osnivanju Jedinica posebnih namjena i Specijalnih jedinica te su se nabavljali u pravilu „na crno“, a „Vukovi nisu bili specijalna jedinica niti jedinica posebne namjene. „ČZ-75“ nije moglo biti dobiveno u mjesnoj zajednici. „ČZ-75“ moglo je biti dano „Vukovima“ ako bi poznavao nekoga visoko postavljenog u MUP-u te su se mogle kupiti u Bosni, a mnogi su privatno odlazili u Bosnu radi nabavke tog oružja. I svjedok PB je iskazao da teško da bi članovi „Vukova“ službenim putem bili naoružani „ČZ-75“, jer je jedva imao takve pištolje za specijalnu policiju

30. Iz sadržaja spisa i izvedenih dokaza ne proizlazi istinitost tvrdnji tužiteljice da bi pištolj „ČZ-75“ kojim je EB usmrtio prednika tužiteljica bio u vlasništvu tužene.

31. Naime, da bi sud mogao smatrati neku činjenicu utvrđenom potrebno je dovesti uvjerenje suda u stupnju izvjesnosti u pogledu postojanja i sadržaja pravno relevantnih činjenica. Stupanj izvjesnosti postojanja činjenica podrazumijeva da je uvjerenje suda takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

32. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda, temeljem izvedenih dokaza nije moguće u stupnju izvjesnosti utvrditi da bi pištolj „ČZ-75“, kojim je ubijen sin odnosno brat tužiteljica bio u vlasništvu tužene.

33. Na kraju treba reći da je 1. tužiteljica tek u podnesku od 21. siječnja 2026., dostavljenom u spis niti jedan i pol sat prije održavanja ročišta na kojem je zaključena glavna rasprava, istaknula da tužena odgovara za propuste svojih policijskih djelatnika, pri tome ukazujući na odluku u predmetu E protiv Republike Hrvatske.

34. Prvo tužiteljici treba odgovoriti da je odluka u predmetu E protiv Republike Hrvatske donesena u predmetu slijedećih okolnosti. U poslijeratno doba, 2003. godine, policija je primila prijave od nekoliko osoba u kojima se navodilo da jedan muškarac nezakonito posjeduje oružje uključujući automatsku pušku, posjedovanje koje je fizičkim osobama zabranjeno. U istim prijavama bilo je navedeno da je muškarac pucao u susjedstvu i ozbiljno prijetio majci, bivšoj supruzi i bivšim članovima obitelji, nakon čega je sud izdao nalog za pretragu njegove kuće s ciljem pronalaska nezakonitog oružja. U toj pretrazi nije pronađena automatska puška koju je muškarac sakrio u zamotani tepih i kojom je kasnije usmrtio dijete. Utvrđena je odgovornost Republike Hrvatske zbog nepravilne pretrage.

35. U okolnostima predmetnog štetnog događaja radilo se o situaciji koja se dogodila na ratištu za vrijeme rata u Republici Hrvatskoj, kada je za vrijeme druženja u bazi „Jodno“ EB konzumirao veliku količinu alkohola, nakon čega su ga kolege iz jedinice „Vukovi“ išli odvesti u bolnicu, a nakon što je razbio staklo, ozlijedio ruku i prijetio da će si oduzeti život. Na putu do bolnice stali su u ugostiteljskom objektu gdje se dogodio štetni događaj. Dakle, kolege koje su EB vozile u bolnicu nisu postupale iz pozicije vlasti, po službenom nalogu ili u vezi obavljanja službenog zadatka, već su željeli pomoći kolegi iz jedinice, koji se nalazio pod utjecajem alkohola i u teškom stanju. Pri tome treba reći da EB nije bio poznat zbog nasilja, agresivnosti prema drugim osobama, a niti je ranije konzumirao alkohol. Upravo suprotno zapovjednik ŽB je saslušan u kaznenom postupku rekao da se EB pokazao kao vrlo dobar i disciplinirani vojnik, koji se isticao hrabrošću i humanošću te je u pojedinim akcijama vodio brigu o izvlačenju ranjenika i u kratkom periodu bio je postavljen za komandira voda.

36. Dakle, odluka na koju je ukazala 1. tužiteljica u predmetu E protiv Republike Hrvatske donesena je u bitno različitim činjeničnim okolnosti od onih u konkretnom slučaju, zbog čega ta odluka nije primjenjiva u ovom postupku.

37. Slijedom svega iznesenog, prema shvaćanju ovoga suda, ne postoji odgovornost tužene naknaditi štetu tužiteljicama, zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' 138/23, dalje Tarifa).

38.1. Stoga je tuženoj, prema vrijednosti predmeta spora 30.133,78 eura priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini 250 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i sastava podneska od 22. siječnja 2019. u visini 250 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife.

38.2. Prema vrijednosti predmeta spora 934,76 eura tuženoj je priznat trošak zastupanja na ročištu 17. siječnja 2020. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 3. veljače 2021. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 14. listopada 2021. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 9. ožujka 2022. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, zastupanja na ročištu 1. lipnja 2023. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 29. ožujka 2024. u visini 75 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 23. siječnja 2025. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 21. siječnja 2026. u visini 75 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

38.3. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura, te tuženoj pripada iznos 2.200,00 eura.

38.4. Slijedom svega navedenog, tuženoj je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 2.200,00 eura.

38.5. Na tako određeni trošak tuženoj su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

39. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda, županijskom sudu.

Dostaviti:

- punomoćniku 1. tužiteljice

- punomoćniku 2. tužiteljice

- punomoćniku tužene