REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-928/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18 , protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6 , radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 9. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102941840 sklopljenog dana 10.04.2006. godine između ŠG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.938,93 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 26. travnja 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka 1.418,76 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 671,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili ŠG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su dana **.**.2006., ŠG i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102941840, i to tuženik kao kreditor, a ŠG kao korisnik kredita.

Navodi kako je čl. 10 Ugovora o kreditu, predviđeno naplaćivanje administrativne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, e je sukladno navedenom od korisnika kredita naplaćena naknada u iznosu od 14.600,17 kn / 1.938,93 eura, i to zaključno sa danom 26. travnjem 2006. Korisnik kredita je potrošač, a podredno, i da nije potrošač, ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Radi se ovdje o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe.

Ugovorne odredbe, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano netransparentne su, nepoštene, nezakonite i ništetne. Navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita:

- koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom;

- razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade;

- eventualnoj svrsi naknade;

- relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga; pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Posebno se napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga u smislu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako tuženik nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Ističe kako predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a. Naime, ZPK se uopće niti ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od kn 1.000.000,00, a tužitelju je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od CHF 315.181,94 odnosno iznos od kn 1.459.639,08.

Nadalje ističe kako se predmetni ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP obzirom da se zapravo radi o kreditu čija namjena je bila kupnja stana namijenjenog davanju u zakup poslovnim subjektima. Naime, korisnik kredita i sudužnik NG su predmetnim kreditom kupili stan na I. kat lijevo u zgradi na adresi [adresa]. Poslodavci korisnika kredita i sudužnika NG, NG, društvo AB-KOD d.o.o. i S i L Zagreb d.o.o., a čiji članovi društva su i korisnik kredita i sudužnik NG, su u predmetnom stanu imali prijavljeno sjedište te su ujedno imali u zakupu prostorije kupljene sredstvima predmetnog kredita. Dakle, činjenica je da je prednik tužitelja ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se prednik tužitelja ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila kupnja poslovnog prostora za davanje u zakup, prednik tužitelja kao korisnik kredita nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tuženik je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te je korisnik kredita mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Pojašnjava da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalnih troškova (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškova trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezanih regulatornih troškova (savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). Ne smatra da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare te osporava tijek zakonskih zateznih kamata.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ŠG upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. (list 7 spisa), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 5. lipnja 2023. (list 8 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 5. lipnja 2023. (list 9-14 spisa), Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102941840 od 10. travnja 2006. (list 15-21 spisa), izvadak iz knjiže položenih ugovora Općinskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela broj poduloška: 25672 / zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 23-26 spisa), Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102941840 od 27. prosinca 2011. (list 27-31 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5102941840 za razdoblje od 24. travnja 2006. do 30. rujna 2015. (list 32- 59 spisa), pregled prometa po partiji kredita 5114167552 za razdoblje od 1. rujna 2015. do 31. prosinca 2018. (list 60-66 spisa), Aneks broj 2 Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102941840 od 25. veljače 2016. (list 120-126 spisa), potvrdu tuženika o izvršenoj uplati naknade (list 162-163 spisa), Ugovor o prodaji potraživanja od 20. studenog 2018. (list 164-168 spisa), izvod iz poslovnih knjiga tuženika na dan 20. studenog 2018. (list 169-170 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. (list 171-172 spisa), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. (list 173-174 spisa), obavijest o kreditu (list 175 spisa), otplatni plan od 15. siječnja 2014. (list 176-178 spisa), obavijest o kreditu od 27. prosinca 2011. (list 179 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 12. listopada 2010. (list 180 spisa), otplatni plan od 12. listopada 2010. (list 181-182 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30. prosinca 2013. (list 183 spisa), Obavijest o usklađivanju kamatne stope 2. prosinca 2013. (list 184 spisa), metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode bane na koje se obračunava ugovorna naknada (list 185-190 spisa), obavijest o smanjenju kamatnih stopa po postojećim kreditima uz valutnu klauzulu u CHF (list 193 spisa), praćenje povijesti korektivnog faktora (list 194 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 12. listopada 2010. (list 195 spisa), potvrda o uplaćenim premijama životnog osiguranja (list 196 spisa), letak tuženika – Erste mjere kod otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 197-198 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (list 199-200 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (list 201 spisa), otplatni plan od 1. travnja 2009. (list 202-203 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2006. (list 204 spisa), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2006. (list 205 spisa), obavijest o povećanju kamatne stope (list 206 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 207 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. siječnja 2006. (list 208 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 209-210 spisa), otplatni plan od 10. lipnja 2016. (list 211-215 spisa), izračun konverzije kredita broj 5102941840 (dalje: CHF Kredit) na dan 30. rujna 2015. (list 216-227 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo AB-KOD d.o.o. (list 246-251 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo RETEKON d.o.o. (list 252-257 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo S i L Zagreb d.o.o. (list 258-262 spisa), Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. (list 266-267 spisa), Ugovor o zakupu od 1. lipnja 2009. (list 281-283 spisa), zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. (list 300 spisa), odluka Suda EU C- 621/17 (list 301-309 spisa), Ugovor o zakupu od 15. lipnja 2009. (list 310-312 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 321-324 spisa), Izvadak iz Općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva od 1. veljače 2006. (list 325-326 spisa), obračun naknade za bankarske usluge od 10. travnja 2006. (list 327 spisa), odluka Suda EU C-630/17 (list 338-356 spisa), publikacija Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu tradicionalno XXXV. savjetovanje godišnjak 27 iz 2020. godine (list 357 -405 spisa), letak – Erste stambeni krediti. Sve je u Vašim rukama (list 406-207 spisa), odluka Suda EU C-347/23 (list 427-433 spisa), kreditni zahtjev (list 436-439 spisa), iskaz svjedokinje ŠG i SG (list 461-464 spisa), iskaz svjedoka NG (list 467-469 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102941840, od 10. travnja 2006. te zahtjev za isplatu iznosa od 1.938,93 eura koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Predmetni Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102941840, od 10. travnja 2006. između ŠG, kao korisnika i ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07 dalje: ZZP)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 315.181,94 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Prema čl. 3. Ugovora riječ je o stambenom kreditu građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, dakle stambeni kredit za kupnju nekretnine. Prema odredbi čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,550 % godišnje. Nadalje prema čl. 10. Ugovora (naknada) za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate sa datumom ugovora.

8. ŠG je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 30. svibnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (tuženiku ) ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku naveden u čl.1. , kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.

Dakle činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa ju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

9. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

10. Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO -a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

11. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠG, korisnika kredita, te je ista u bitnom navela kako je tijekom 2006. podigla kredit kod tuženika za kupnju stana te joj je kolega NG bio sudužnik. Na predmetnom stanu upisani su kao suvlasnici NG i ona i to svaki u polovici dijela. Naime bila je riječ o velikom stanu od 120 m2, koji je imao i odvojen ulaz koji su i aktivirali te je ona koristila polovicu toga stana isključivo za stanovanje gdje je prijavila i svoje prebivalište, dakle samostalno je koristila taj fizički odvojen dio stana sa zasebnim ulazom. Drugu polovicu stana, koji se sastojao od dvije sobe je koristio NG i njegov brat za poslovanje. Podigla je kredit kod tuženika u iznosu od oko 300.000,00 švicarskih franaka, a u banci su joj preporučili kredit u CHF-u kao nepovoljniji. Nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora o kreditu pa tako niti oko odredbi o naknadi. U pogledu naknade od strane bankarskog službenika ni je informirana koje bi točno stvarni troškovi ulazili u istu i što bi banka time podmirivala. NG i ona su kao suvlasnici svaki u svojoj polovici dijela otplaćivali i rate predmetnog ugovora o kreditu. Ističe da ukoliko je neki dio rate plaćao AB kod d.o.o. to je onda plaćeno na ime dijela rate NG, a budući je ona svoj dio plaćala iz svoje plaće. Napominje da je društvo AB kod d.o.o. bilo u toj jednoj sobi koju je NG vjerojatno njima iznajmljivao. Dakle riječ je o dijelu stana koji je koristio isključivo NG. Društvo Retecon kratko je nakon podizanja kredita koristilo prostor koji se odnosio na dio stana koji je koristio NG. Ističe kako se u njezinoj polovici stana nikada nije obavljala nikakva poslovna djelatnost, nisu se nikada primali nikakvi poslovni partneri u tom prostoru i isti prostor je bio korišten isključivo za njezino stanovanje.

Sud je u ocijenio iskaz svjedoka ŠG vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv te je u skladu sa materijalnom dokumentacijom u spisu.

12. Iz iskaza svjedokinje SG proizlazi kako je ista tijekom 2006. radila kod tuženika kao financijski savjetnik za građanstvo. Po predočenju ugovora na listu 15-21 spisa mogu potvrditi da se na tom ugovoru nalazi njezin potpis kao savjetnika uz potpis tadašnjeg direktora. Prije sklapanja ugovora o kreditu svojim korisnicima prezentirali bi letke na kojima su bili prikazani svi krediti koje banka nudi, dakle kod stambenih kredita su bili prezentirani ugovoru sa hipotekom ili bez, navedenu se valute u kojima se krediti nudi, a između ostalog na tim letcima su bile navedene naknade za obradu zahtjeva te instrumenti osiguranja. Naime, korisnicima kredita bi prezentirali naknade koje su bile naznačene u postotku od iznosa kredita. Korisnik je mogao dobiti kredit uvećan i za tu naknadu ako je bilo prostora da mu se odobri kredit u tako uvećanom iznosu, a također postojala je mogućnost da se naknada plati u gotovini odvojeno od kredita. Navodi kako su korisnicima prezentirali da je kod naknada riječ o trošku za obradu zahtjeva, međutim nisu im prezentirali koji su to stvarni troškovi. Navodi kako je kod predmetnog ugovora o kreditu naknada plaćena u gotovini, a ista uvijek onda glasi na korisnika kredita.

Sud je navedenom ocijenio iskaz svjedoka SG vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv.

13. Sud je u bitnom prihvatio iskaz svjedoka NG, kao logičan životan i uvjerljiv jer je isti u skladu sa materijalnom dokumentacijom u spisu te sa iskazom VG . Iz njegovog iskaza je utvrđeno kako je zajedno sa ŠG kupio stan u [adresa] te su upisali suvlasništvo istog svaki u polovici dijela. ŠG i on su imali zajedničku firmu te su u tom stanu u [adresa] prvo bili u najmu a potom smo ga kupili. Nakon kupnje ŠG je odmah počela koristiti svoju polovicu stana u prihvatne svrhe odnosno u tom dijelu ona je živjela. Stan je bio pogodan da se može razdvojiti na dva dijeli budući da isti ima dva ulaza , no isti nije etažiran. Bio je prisutan prilikom sklapanja ugovora o kreditu 2006. kao sudužnik i pregovori sa bankom su bili po principu "uzmi ili ostavi". ŠG platila je naknadu za obradu kredita. Rate kredita otplaćivali su zajednički, svaki u polovici dijela. Bankarska službenica nije ih informira što bi točno ulazilo u tu naknadu odnosno koji stvarni troškovi bi sačinjavali istu. ŠG bila je također i potpisnica ugovora o zakupu kao zakupodavac druge polovice stana za društvo AB kod d.o.o. ŠG je za svoj dio stana plaćala rate. U slučaju kada nisu imali gotovine odnosno mogli platiti iz svojih osobnih primanja ratu bi podmirili sa računa firme, a potom bi isti prebijali sa dobiti. Cjelokupan navedeni kredit išao je za kupnju tog stana a ŠG koristila je svoj dio stana isključivo za privatne svrhe.

14. Dakle iz iskaza svjedoka ŠG i NG utvrđeno je da korisnik kredita ŠG nije pregovarala niti je imala uopće mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatila ugovor koji joj je ponuđen i sastavljen od strane banke. Također iz njihovih iskaza je utvrđeno da nisu od djelatnika banke u odnosu na spornu naknadu informirani o kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosila ta naknada. Također i iz iskaza bankarske službenice utvrđeno je da je kod predmetnog ugovora o kreditu naknada plaćena u gotovini, te je u tom slučaju ista i glasila na korisnika kredita, dakle na ŠG, te da nije korisnici kredita prezentirala koji to stvarni troškovi ulaze u naknadu za obradu.

15. Obzirom na istaknuti prigovor tuženika valja napomenuti kako se kredit veći od 1.000.000,00 kuna ne smatra se potrošačkim kreditom i na takav kredit se ne primjenjuje sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj:75/09).

16. U smislu ZZP-a, status potrošača ima svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (članak 3. ZZP-a). Dakle, iako je kredit veći od 1.000.000,00 kuna isti ne spada u potrošačke kredite prema ZPK-u, no korisnik kredita može imati status potrošača u smislu ZZP-a ako djeluje izvan svoje poslovne djelatnosti.

17. Iz dostavljenog kreditnog zahtjeva proizlazi kako je riječ o stambenom kreditu građana za kupnju nekretnine, da su kupci te nekretnine ŠG i NG te da će dio nekretnine i to dvije prostorije od 4 koristiti za iznajmljivanje.

18. Nadalje u konkretnom slučaju imajući u vidu iskaze ŠG, kao korisnice kredita, te svjedoka NG, sudužnika te suvlasnika u polovici dijela na predmetnoj nekretnini, sud je utvrdio da je veza ugovora o kreditu s profesionalnom aktivnošću korisnika kredita ŠG marginalna jer je cilj ugovora u odnosu na ŠG bilo prvenstveno zadovoljenje potrošačkih potreba. Naime iz iskaza svjedoka ŠG i NG utvrđeno je kako je upravo u polovici stana živjela ŠG te je ona svoju polovicu stana koristila isključivo u privatne svrhe, dakle dvije prostorije od četiri ista je koristila za svoje privatne potrebe (stanovanje) dok su ostale dvije prostorije iznajmljivane, a budući stan nije etažiran, to je ŠG bila potpisnica tih ugovora. Dakle prema ocjeni ovoga suda dominantna svrha ugovor o kreditu u odnosu na ŠG bilo je stanovanje i privatna upotreba stoga ista kao korisnik ima status potrošača.

19. Slijedom navedenog , prema ocjeni ovoga suda, ništetna je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,0 %naknade na iznos kredita.

20. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 1.938,93 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita.

21. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

22. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a kako također proizlazi i iz iskaza ŠG i SG.

23. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

25. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

26. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredta nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 10. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 315.181,94 CHF. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Zbog toga je i odredba čl. 10. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

28. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

29. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

30. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 1.938,93 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

31. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, a što proizlazi iz pregleda pometa po partiji kredita (list 59 spisa) a koji sam datum tuženik nije niti sporio. Naime tuženik je osporavao kamatu ističući kako bi tužitelj eventualno imao pravo na istu od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se treba smatrati savjesnim. Odnosno ističe ukoliko bi zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti bio osnovan kamate bi također mogle teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.

Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora već je riječ o stjecanju bez osnove (točka I. izreke).

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od ukupno 3.238,93 eura (zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva), a budući je na pripremnom ročištu 4. rujna 2025., obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, utvrđeno da u odnosu na deklaratorni zahtjev vrijednost predmeta spora iznosi 1.300,00 eura. Naime imajući u vidu kako deklaratorni tužbeni zahtjev može egzistirati i kao samostalni zahtjev to je prema ocjeni ovoga suda u odnosu na isti određena vrijednost predmeta spora od 1.300,00 eura u odnosu na koju je kao smjernica bio Zakon o sudskim pristojbama (čl. 25.).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za trošak sastava podneska od 21. kolovoza 2025. i 18. listopada 2025. iznos od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 4. rujna 2025., 20. listopada 2025. i 23. siječnja 2026. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), ročišta za objavu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) ukupno iznosi 1.300,00 eura. Troškovi su priznati sukladno troškovnici na listu 465 i 466 spisa.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,92 eura i presudu u iznosu od 78,84 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.418,76 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP -a , kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 25. svibnja 2025. i 29. lipnja 2025. jer isti niti ne prileže spisu, te podneska od 2. listopada 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Zatim nije mu priznat niti zatraženi putni trošak za pristup svjedoka NG budući isti nije niti tražio trošak pristupa na ročište, kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 9. ožujka 2026.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.