REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-2941/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužiteljice HI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog drušva Strukan Delić Mandac d.o.o. Zagreba, Miramarska cesta 32, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Nenada Strukana, odvjetnika i punomoćnika tuženika LI, odvjetničkog vježbenika, dana 09. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici HI, iz [adresa], iznos u visini od 10.215,22 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična 2 9

kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom kako slijedi:

-iznos od 2,05 EUR s kamatom tekućom od 05. siječnja 2008. sve do isplate,

-iznos od 25,31 EUR s kamatom tekućom od 15. veljače 2008. sve do isplate,

-iznos od 33,23 EUR s kamatom tekućom od 14. ožujka 2008. sve do isplate,

-iznos od 33,23 EUR s kamatom tekućom od 05. travanja 2008. sve do isplate,

-iznos od 21,21EUR s kamatom tekućom od 06. svibnja 2008. sve do isplate,

-iznos od 24,68 EUR s kamatom tekućom od 05. lipnja 2008. sve do isplate,

-iznos od 24,17 EUR s kamatom tekućom od 05. srpnja 2008. sve do isplate,

-iznos od 20,13 EUR s kamatom tekućom od 05. kolovoza 2008. sve do isplate,

-iznos od 20,16 EUR s kamatom tekućom od 05. rujna 2008. sve do isplate,

-iznos od 29,33 EUR s kamatom tekućom od 05. listopada 2008. sve do isplate,

-iznos od 51,99 EUR s kamatom tekućom od 05. studenog 2008. sve do isplate,

-iznos od 39,72 EUR s kamatom tekućom od 05. prosinca 2008. sve do isplate,

-iznos od 59,78 EUR s kamatom tekućom od 06. siječnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 62,35 EUR s kamatom tekućom od 06. veljače 2009. sve do isplate,

-iznos od 64,24 EUR s kamatom tekućom od 05. ožujka 2009. sve do isplate,

-iznos od 56,06 EUR s kamatom tekućom od 05. travnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 73,21 EUR s kamatom tekućom od 05. svibnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 66,83 EUR s kamatom tekućom od 05. lipnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 64,68 EUR s kamatom tekućom od 05. srpnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 64,20 EUR s kamatom tekućom od 05. kolovoza 2009. sve do isplate,

-iznos od 67,28 EUR s kamatom tekućom od 05. rujna 2009. sve do isplate,

-iznos od 63,35 EUR s kamatom tekućom od 06. listopada 2009. sve do isplate,

-iznos od 64,19 EUR s kamatom tekućom od 06. studenog 2009. sve do isplate,

-iznos od 66,61 EUR s kamatom tekućom od 05. prosinca 2009. sve do isplate,

-iznos od 71,63 EUR s kamatom tekućom od 08. siječnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 78,20 EUR s kamatom tekućom od 06. veljače 2010. sve do isplate,

-iznos od 77,33 EUR s kamatom tekućom od 06. ožujka 2010. sve do isplate,

-iznos od 86,15 EUR s kamatom tekućom od 07. travnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 85,48 EUR s kamatom tekućom od 07. svibnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 90,92 EUR s kamatom tekućom od 05. lipnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 112,12 EUR s kamatom tekućom od 10. srpnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 101,88 EUR s kamatom tekućom od 05. kolovoza 2010. sve do isplate,

-iznos od 125,57 EUR s kamatom tekućom od 07. rujna 2010. sve do isplate,

-iznos od 118,23 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2010. sve do isplate,

-iznos od 96,94 EUR s kamatom tekućom od 06. studenog 2010. sve do isplate,

-iznos od 121,63 EUR s kamatom tekućom od 07. prosinca 2010. sve do isplate,

-iznos od 139,72 EUR s kamatom tekućom od 08. siječnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 129,04 EUR s kamatom tekućom od 05. veljače 2011. sve do isplate,

-iznos od 130,74 EUR s kamatom tekućom od 05. ožujka 2011. sve do isplate,

-iznos od 122,80 EUR s kamatom tekućom od 07. travnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 141,99 EUR s kamatom tekućom od 21. svibnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 149,52 EUR s kamatom tekućom od 05. lipnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 137,78 EUR s kamatom tekućom od 06. srpnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 195,91 EUR s kamatom tekućom od 05. kolovoza 2011. sve do isplate,

-iznos od 196,51 EUR s kamatom tekućom od 07. rujna 2011. sve do isplate,

-iznos od 147,03 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2011. sve do isplate,

-iznos od 128,58 EUR s kamatom tekućom od 09. studenog 2011. sve do isplate,

-iznos od 128,26 EUR s kamatom tekućom od 07. prosinca 2011. sve do isplate, -iznos od 138,45 EUR s kamatom tekućom od 06. siječnja 2012. sve do isplate, 2 9

-iznos od 145,97 EUR s kamatom tekućom od 07. veljače 2012. sve do isplate,

-iznos od 145,03 EUR s kamatom tekućom od 07. ožujka 2012. sve do isplate,

-iznos od 140,81 EUR s kamatom tekućom od 06. travnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 142,83 EUR s kamatom tekućom od 05. svibnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 145,86 EUR s kamatom tekućom od 06. lipnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 142,05 EUR s kamatom tekućom od 06. srpnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 143,73 EUR s kamatom tekućom od 05. kolovoza 2012. sve do isplate,

-iznos od 139,92 EUR s kamatom tekućom od 06. rujna 2012. sve do isplate,

-iznos od 136,81 EUR s kamatom tekućom od 06. listopada 2012. sve do isplate,

-iznos od 142,05 EUR s kamatom tekućom od 07. studenog 2012. sve do isplate,

-iznos od 139,13 EUR s kamatom tekućom od 06. prosinca 2012. sve do isplate,

-iznos od 143,32 EUR s kamatom tekućom od 05. siječnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 135,08 EUR s kamatom tekućom od 06. veljače 2013. sve do isplate,

-iznos od 138,61 EUR s kamatom tekućom od 06. ožujka 2013. sve do isplate,

-iznos od 142,38 EUR s kamatom tekućom od 05. travnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 137,44 EUR s kamatom tekućom od 07. svibnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 131,08 EUR s kamatom tekućom od 09. lipnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 127,69 EUR s kamatom tekućom od 10. srpnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 130,16 EUR s kamatom tekućom od 08. kolovoza 2013. sve do isplate,

-iznos od 134,08 EUR s kamatom tekućom od 06. rujna 2013. sve do isplate,

-iznos od 139,54 EUR s kamatom tekućom od 05. listopada 2013. sve do isplate

-iznos od 138,80 EUR s kamatom tekućom od 07. studenog 2013. sve do isplate,

-iznos od 140,98 EUR s kamatom tekućom od 07. prosinca 2013. sve do isplate,

-iznos od 136,22 EUR s kamatom tekućom od 11. siječnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 130,57 EUR s kamatom tekućom od 07. veljače 2014. sve do isplate,

-iznos od 132,56 EUR s kamatom tekućom od 07. ožujka 2014. sve do isplate,

-iznos od 130,24 EUR s kamatom tekućom od 08. travnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 129,44 EUR s kamatom tekućom od 07. svibnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 126,99 EUR s kamatom tekućom od 06. lipnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 129,37 EUR s kamatom tekućom od 05. srpnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 132,71 EUR s kamatom tekućom od 05. kolovoza 2014. sve do isplate,

-iznos od 134,77 EUR s kamatom tekućom od 05. rujna 2014. sve do isplate,

-iznos od 135,41 EUR s kamatom tekućom od 07. listopada 2014. sve do isplate,

-iznos od 138,89 EUR s kamatom tekućom od 07. studenog 2014. sve do isplate,

-iznos od 139,93 EUR s kamatom tekućom od 06. prosinca 2014. sve do isplate,

-iznos od 139,81 EUR s kamatom tekućom od 08. siječnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 06. ožujka 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 06. ožujka 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 05. travnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 07. svibnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 06. lipnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 05. srpnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 07. kolovoza 2015. sve do isplate,

-iznos od 140,57 EUR s kamatom tekućom od 05. rujna 2015. sve do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

2 9

"I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici HI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.828,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

51,27 € od 19.10.2007. godine do isplate,

51,40 € od 08.11.2007. godine do isplate,

51,18 € od 08.12.2007. godine do isplate,

51,23 € od 05.01.2008. godine do isplate,

50,59 € od 15.02.2008. godine do isplate,

50,54 € od 14.03.2008. godine do isplate,

50,49 € od 05.04.2008. godine do isplate,

50,26 € od 06.05.2008. godine do isplate,

50,14 € od 05.06.2008. godine do isplate,

49,95 € od 05.07.2008. godine do isplate,

49,79 € od 05.08.2008. godine do isplate,

49,11 € od 05.09.2008. godine do isplate,

48,85 € od 05.10.2008. godine do isplate,

49,10 € od 05.11.2008. godine do isplate,

49,14 € od 05.12.2008. godine do isplate,

50,00 € od 06.01.2009. godine do isplate,

50,35 € od 05.02.2009. godine do isplate,

50,22 € od 05.03.2009. godine do isplate,

70,38 € od 05.04.2009. godine do isplate,

69,96 € od 05.05.2009. godine do isplate,

69,25 € od 05.06.2009. godine do isplate,

68,98 € od 05.07.2009. godine do isplate,

68,89 € od 05.08.2009. godine do isplate,

68,80 € od 05.09.2009. godine do isplate,

67,85 € od 06.10.2009. godine do isplate,

67,90 € od 06.11.2009. godine do isplate,

68,04 € od 05.12.2009. godine do isplate,

67,69 € od 08.01.2010. godine do isplate,

67,83 € od 06.02.2010. godine do isplate,

67,22 € od 06.03.2010. godine do isplate,

67,07 € od 07.04.2010. godine do isplate,

66,82 € od 07.05.2010. godine do isplate,

66,76 € od 05.06.2010. godine do isplate,

65,86 € od 10.07.2010. godine do isplate,

66,17 € od 05.08.2010. godine do isplate,

66,51 € od 07.09.2010. godine do isplate,

66,48 € od 07.10.2010. godine do isplate,

66,68 € od 06.11.2010. godine do isplate,

66,88 € od 07.12.2010. godine do isplate,

66,85 € od 08.01.2011. godine do isplate,

66,85 € od 05.02.2011. godine do isplate,

66,63 € od 05.03.2011. godine do isplate,

66,09 € od 07.04.2011. godine do isplate,

66,32 € od 21.05.2011. godine do isplate,

66,45 € od 05.06.2011. godine do isplate,

65,73 € od 06.07.2011. godine do isplate,

2 9

65,95 € od 05.08.2011. godine do isplate,

66,25 € od 07.09.2011. godine do isplate,

66,14 € od 07.10.2011. godine do isplate,

65,90 € od 09.11.2011. godine do isplate,

65,84 € od 07.12.2011. godine do isplate,

65,81 € od 06.01.2012. godine do isplate,

66,05 € od 07.02.2012. godine do isplate,

65,66 € od 07.03.2012. godine do isplate,

64,77 € od 06.04.2012. godine do isplate,

64,73 € od 05.05.2012. godine do isplate,

65,00 € od 06.06.2012. godine do isplate,

64,23 € od 06.07.2012. godine do isplate,

64,28 € od 05.08.2012. godine do isplate,

63,55 € od 06.09.2012. godine do isplate,

63,50 € od 06.10.2012. godine do isplate,

63,66 € od 07.11.2012. godine do isplate,

63,44 € od 06.12.2012. godine do isplate,

63,55 € od 05.01.2013. godine do isplate,

63,53 € od 06.02.2013. godine do isplate,

63,29 € od 06.03.2013. godine do isplate,

63,14 € od 05.04.2013. godine do isplate,

62,74 € od 07.05.2013. godine do isplate,

62,00 € od 09.06.2013. godine do isplate,

61,72 € od 10.07.2013. godine do isplate,

61,44 € od 08.08.2013. godine do isplate,

61,67 € od 06.09.2013. godine do isplate,

61,78 € od 05.10.2013. godine do isplate,

61,54 € od 07.11.2013. godine do isplate,

61,45 € od 07.12.2013. godine do isplate,

61,11 € od 11.01.2014. godine do isplate,

61,08 € od 07.02.2014. godine do isplate,

60,79 € od 06.03.2014. godine do isplate,

60,46 € od 08.04.2014. godine do isplate,

59,83 € od 07.05.2014. godine do isplate,

59,32 € od 06.06.2014. godine do isplate,

61,26 € od 05.07.2014. godine do isplate,

61,40 € od 05.08.2014. godine do isplate,

60,92 € od 05.09.2014. godine do isplate,

60,86 € od 07.10.2014. godine do isplate,

60,78 € od 07.11.2014. godine do isplate,

60,57 € od 06.12.2014. godine do isplate,

53,54 € od 08.01.2015. godine do isplate,

53,32 € od 06.03.2015. godine do isplate,

53,03 € od 06.03.2015. godine do isplate,

52,54 € od 05.04.2015. godine do isplate,

51,83 € od 07.05.2015. godine do isplate,

51,57 € od 06.06.2015. godine do isplate,

47,49 € od 05.07.2015. godine do isplate,

47,15 € od 07.08.2015. godine do isplate,

46,71 € od 05.09.2015. godine do isplate,

2 9

i to od dospijeća pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01.01.2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, pa od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine, pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.251,94 EUR zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 101,53 EUR sa zateznom kamatom

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužiteljici HI, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.093,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 09. ožujka 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 5103653616 dana 20. kolovoza 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 84.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, početno ugovorena kamatna stopa 4,75%, rok otplate kredita 180 mjesečnih anuiteta, da je dana 11. veljače 2016. godine sklopila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit u kunama s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR. Navodi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa u odnosu početno ugovorenu kamatnu stopu, da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi 2 9

poslovni broj Pž-7129/2013-10 od 13. lipnja 2014. godine utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke. Ističe da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti to jest u vrijednosti švicarskog franka. Navodi kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i da je prilikom otplate kredita dovedena u nepovoljan položaj te da nije bila upozorena s rizikom povezanim s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Tužiteljica navodi da joj Aneksom 1. Ugovora o kreditu tuženik postupio po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je ništetan Aneks 1 Ugovoru o kreditu, jer ako je ništetan osnovni ugovor, ništetni su i svi njegovi dodaci, odnosno aneksi, jer se ništetnost prosuđuje ex tunc. Navodi da sklapanjem Aneksa 1. Ugovora o kreditu nisu otklonjeni nedostaci osnovnog Ugovora o kreditu, da prilikom izračuna konverzije tuženik nije uzeo u obzir da su ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke, pa tužiteljici u izračunu nisu priznate razlike anuiteta između početno ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje je naknadno bez dogovora s tužiteljicom mijenjao. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupaka sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljicom sklopio ugovor kako navodi u tužbi, ističe prigovor zastare jer se primjenjuje zastarni rok od tri godine (postupak radi naknade štete).Tuženik navodi da je tužiteljicom sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, da su stranke promijenili ugovorenu valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu iz osnovnog ugovora, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u valuti EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je sukladno čl. 19. c točka 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeo u obzir cjelokupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, te je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Navodi da je konverzijom kredita ispunio svoju zakonsku obvezu u odnosu na konverziju, a da je tužiteljica odlučila urediti svoj ugovorni odnos s tuženikom tako da prihvati konverziju te je time u cijelosti neosnovano njezino potraživanje u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu u CHF pružio sve informacije tužiteljici, a koje su bile i dostupne u reklamnim materijalima kao i u oglasima tuženika, tuženik detaljno obrazlaže informacije koje je pružao građanima, ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije mogla ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik navodi da je tužiteljica bila obavještena o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, posebice se ističe kako je i tuženik preuzeo rizik za sklapanje ove vrste ugovora jer se zaduživao u valuti CHF kako bi isti mogao plasirati na tržištu građanima. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da je ista ugovorena sukladno tada važećim pozitivnim propisima, detaljno obrazlaže metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Nadalje tuženik ističe i prigovor prijeboja u visini iznosa 1.491,30 CHF sa zateznim kamatama i to za razdoblje kada je tužiteljica plaćala nižu kamatnu 2 9

stopu od ugovorene. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupaka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u izračun razlike preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope (list 15-18 spisa), otplatni plan po kreditu tužiteljice (list 20-24 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planom, obavijest o promjeni po kreditu (list 25-49, list 68-95 spisa), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu od 11.02.2016.g. (list 50-57 spisa), izračun konverzije (list 58-67 spisa), Ugovor o kreditu od 20.07.2007.g. (list (96-108 spisa), ponudu za sklapanje aneksa ugovoru o kreditu, Obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije (list 160-185, list 316-319spisa), odluke općinskih sudova, odluke Županijskog suda, oduke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 124-137, list 196-197, list 222-239, list 244-276, list 266-272, list 311-315, list 340- 375, list 391-427, list 450-456, list 486-504, list 538-542, list 574-581, list 666-692, list 711-736, list 739-760 spisa), stručne članke (list 138-142, list 240-243, list 273- 303, list 428-449, list 457-487 spisa), reviziju tuženika protiv odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (list 143-165 spisa), reklamne materijale za sklapanje ugovora za stambene kredite, informacije o valutnoj klauzuli, dopise HNB- a (list 166-189, list 306-311 spisa), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 190-195 spisa), Pisani iskaz TI (list 304-305 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF sa zateznom kamatom i povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope ugovorene na stambene kredite u valuti EUR.

5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 29. studenog 2019. godine (list 199-221 spisa). Tužiteljica u bitnom navodi da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nigdje ne spominje ništetne ugovorne odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu, da brošure i reklamni materijali nisu dokaz da bi tuženik informirao tužiteljicu o rizicima vezani uz ugovaranje kredita kojim je glavnica vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, ističe da je tuženik nije informirao o bilo kakvim rizicima, niti joj je pojasnio na temelju kojih parametara bi se mogla mijenjati kamatna stopa. Osporava prigovor radi prebijanja, jer je tuženik nepošteni stjecatelj, potraživanje tuženika nema osnove, osporava tijek zatezne kamate jer tuženik nije pošteni stjecatelj. Tužiteljica se protivi navodima tuženika, protivi se istaknutom prigovoru prijeboja jer joj tuženik nikada nije isplatio iznos koji stavlja u prijeboj. Osporava istaknuti prigovor zastare.

2 9

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 26.03.2020.g., od dana 23.10.2020.g., dana 04.11.2020.g. te od dana 30.11.2023.g. (list 253-265, list 321- 338, list 376-390, list 569-573 spisa). U bitnom ističe da je odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari da su stranke sklopile Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a tim Aneksom su stranke sklopile novu pravnu osnov, tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/2019 i poslovni broj Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. Navodi kako tužiteljica nema pravni interes postavljati kondemnatorne tužbene zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa tužiteljice i tuženika kao banke, jer su stranke naknadno uredile svoje ugovorne odnose. Tuženik osporava navode tužiteljice u odnosu na tumačenje presude H koju je donio Sud EU (broj predmeta C-118/17). Ostaje kod istaknutog prigovora zastare. Tuženik se u tijeku postupka poziva na odluke Suda EU broj C-81/19 i C-452/18 iz kojih jasno proizlazi da se ne primjenjuje Direktiva Vijeća 93/13 u ovoj konkretnoj pravnoj stvari. Ističe da je konverzija kredita odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15 pa je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive. Tuženik se poziva i na odluku Suda EU broj C-567/20 u kojoj odluci je zauzeto stajalište da Aneks ugovora o kreditu isključen je od ispitivanja nepoštenosti, time da niti predmetom ispitivanja ne može biti niti konverzija kredita koja je provedena sukladno zakonskim propisima. Navodi da Aneks 1 Ugovora o kreditu koji su zaključili tužiteljica i tuženik je sklopljen na temelju posebnog zakona ZID ZPK/15 i voljom stranka te isti proizvodi pravne učinke od samog početka, Aneksom 1 Ugovora o kreditu stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužiteljica nema stoga pravni interes voditi ovaj postupak, te je tužiteljica prihvatom konverzije pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice. Ujedno osporava tijek zateznih kamata na utuženi iznos. U tijeku ovog postupak tuženik se poziva i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u rješenju poslovni broj Revd 2021/2020 od 01.06.2022.g. . Tuženik ostaje kod istaknutog prigovora radi prijeboja (podneska tuženika od 31.07.2024.g. - list 664-665 spisa).

6. Tužiteljica zahtjeva u tužbi povrat iznosa izračunatih konverzijom u odnosu na kamatnu stopu, a sve prema ponudi za sklapanje aneksa 1 Ugovora o kreditu i izračunu konverzije (točka 11. tužbe). Tužiteljica tvrdi da je tuženik primijenio kamatnu stopu na stambene kredite koje je odobravao u valuti EUR ali da se i ta kamatna stopa, a koju je primijenio prilikom izračun mijenjala od 2007. godine, a kako tuženik prije sklapanja Aneksa 1 Ugovora o kreditu 11.02.2016.g. nije upoznao tužiteljicu s parametrima na temelju kojih se mijenjala kamatna stopa na kredite u EUR to je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj u Aneksu 1 Ugovora o kreditu ništetna.

Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) sa zateznom kamatom i utvrđenje ništetnosti Aneksa 1 Ugovora o kreditu od 11.02.2016. godine. Zahtjeva i povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koja je primijenjena u izračunu konverzije.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

2 9

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu dana 20. kolovoza 2007. godine na iznos od 84.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,75% na rok od 180 mjeseci, namjena kredita – stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 96-108 spisa),

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu dana 11. veljače 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 50-57 spisa).

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2007. godine kupovala nekretninu koja je bila opterećena hipotekom u iznosu od 50.000,00 eura, da je trebala kredit kako bi ovu hipoteku otplatila za stan koji kupuje. Navodi da su joj prijatelji preporučili tuženika i kada je došla kod direktora u banku on joj je rekao da neće biti problema da se odobri kredit od 50.000,00 eura, da joj je djelatnica banke ponudila kredit u CHF, da je rekla djelatnici banke da joj treba kredit u EUR i to jako brzo radi kupnje stana i tada joj je rečeno da će biti puno brže odobrenje kredita i isplata ako uzme kredit u CHF time da su joj predočili visinu kamate i glavnice s valutnom klauzulom u EUR i u CHF. Iskazuje da je dokumente nosila doma i razgovarala s kolegama na poslu i s mužem, svi su joj rekli da CHF kredit je najpovoljniji i da to sve banke nude, a i djelatnica banke joj je isto tako preporučila kredit u CHF jer je to najpovoljniji kredit, ona nije imala nikakve sumnje da bi to bio nepovoljan kredit za nju. Navodi da je pročitala Ugovor o kreditu kao i dodatak ugovoru o kreditu. Navodi da je bila u banci tri do četiri puta prije nego što je potpisala ugovor o kreditu, a prije potpisivanja Aneksa 1 Ugovoru o kreditu bila je cca tri puta. Navodi da je potpisala ugovor, da joj javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe, a nakon nekog vremena su se povećale rate kredita, kredit je otplaćivala trajnim nalogom na tekućem računu. Nadalje ističe da joj je bio poznat pojam valutne klauzule, ali da je djelatnica banke nije upozorila na rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nije znala da će biti takva oscilacija u otplati kredita time da joj djelatnica banke nije predočila na temelju čega može doći do promjene visine kamatne stope. Tužiteljica navodi da je cijelo vrijeme bila u strahu hoće li moći ovaj kredit otplaćivati i čula je da se vode ovrši postupci protiv građana jer ljudi ne mogu otplaćivati kredite, pa kada se 2015. godine država uključila u ovaj problem tako da banke nude konverziju ona je pristala na konverziju jer nije više mogla otplaćivati kredit u CHF. Smatra da joj banka vratila je dio novca koje su izračunali do dana konverzije, ali to sigurno nije sav novac koji je preplatila. Nadalje iskazuje da joj je djelatnica banke predočila sve uvjete konverzije i pristala je da se kredit konvertira, a kada se nudila konverzija nije znala da se ne može konvertirati ništetan ugovor o kreditu, ne sjeća se da li je nakon konverzije rasla kamatna stopa ili rata kredita. Ističe da u vrijeme zaključenja Ugovora o konverziji nije joj bilo poznato da bi bila ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, niti je znala da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u valuti EUR, a tuženik joj nije predočio kod konverzije o čemu ovisi promjena kamatne stope za kredite u EUR i da se nakon konverzije mijenjala kamatna stopa za ovaj kredit u EUR, time da nikada nije kamatna stopa bila niža od početno ugovorene u CHF. Tužiteljica navodi da je dipl. pravnik i radila je u to vrijeme u Središnjem uredu za upravljanje državnom imovinom, nije bila u to vrijeme nositelj obrta, niti neke druge poslovne aktivnosti, kredit je otplaćivala osobno. Iskazu saslušane tužiteljice sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo. 2 9

Tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedoka ĐI. Tužiteljica povlači prijedlog za saslušanjem svjedoka PI.

Sud je u tijeku dokaznog postupka ocijenio Pisani iskaz TI kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (Pisani iskaz – list 304-305 spisa). Naime iz sadržaja Pisanog iskaza od 27. siječnja 2020. godine proizlazi kako je ĆI uputila e-mail zaposlenicima banke da trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava kako bi bili svjesni mogućnosti promjene tečaja, te je uputila materijale u kojima je naglašeno na koji način trebaju odgovarati na pojedina pitanja klijenata, kao i da treba postaviti letak u poslovnicama banke na vidljivo mjesto. Kako iz Pisanog iskaza TI ne proizlazi da bi tužiteljici bile predočene sve bitne informacije u odnosu na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i da su tužiteljici predočeni svi parametri koji utječu na mogućnost promjene kamatne stope to je sud ocijenio sadržaj Pisanog iskaza kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 20. kolovoza 2007. godine, jer su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Aneks Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksa 1. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

2 9

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. U tijeku postupka tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač. Sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, stambeni kredit (čl. 3. Ugovora o kreditu, iskaz tužiteljice). Tuženik na 2 9

kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno tj. da tužiteljica nema status potrošača. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu - stambeni kredit za kupnju nekretnine, pa ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane time da iz iskaza tužiteljice nedvosmisleno proizlazi da je kredit koristila za kupnju stana.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 13. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 06. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara nastupa danom 13. lipnja 2019. godine a u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine). Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu HIĆ i HIĆČ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

U ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktiva 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da 2 9

je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbama članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 01.10.2010.g., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužiteljica nije bio u zastari u bilo kojemu dijelu te je tužiteljica opravdano smatrala da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužiteljica iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

13. Uvidom u Aneks 1 Ugovora o kreditu od 11.02.2016.g. (dalje: Aneks 1 Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 34.147,75 EUR. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.1, čl. 3., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, izračun konverzije, obveze iz osnovnog ugovora, ugovorna kamata, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, izračun konverzije, ugovorna kamata, čl.8. – anuiteti, čl.9.,čl. 10.,čl.11. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno tržišnim uvjetima i da je tužiteljica dobrovoljno pristala na konverziju kredita.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

2 9

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Aneksa 1 Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 20. kolovoza 2007. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio 2 9

provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kojeg prava se nije odrekla. Nadalje nije sporno da je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji su sklopili tužiteljica i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog po stajalištu ovog suda tužiteljici kao korisniku tj. potrošaču pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi valutne klauzule. Pri tome sud ističe kako u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužiteljica nije niti mogla odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Aneksa 1. Ugovoru o kreditu nije mogla znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika 2 9

da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Sud je izvršio uvid u dostavljene odluke Županijskih sudova te odluku Suda EU broj C-567/20. Prema stajalištu ovog suda iz sadržaja odluke Suda EU broj C-567/20 ne proizlazi da bi uslijed konverzije kredita otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog spora.

U odnosu na odluke Županijskih sudova koje dostavlja tuženik sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu na dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

Nadalje je sud imao u vidu i stajališta autora stručnih članaka koje dostavlja tuženik. Kako pravna znanost ima utjecaj na odluke sudova snagom svoje uvjerljivosti ovaj sud kako je prethodno navedeno primijenio je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome sud ističe da je tuženik prilikom izračuna konverzije sve uplaćene iznose pa i one s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe uračunavao prilikom 2 9

konverzije, a koje odredbe i preplaćeni iznosi su predmet ovog spora (nesporno između stranaka).

19. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda Europske unije i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

2 9

21. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 20. kolovoza 2007. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i promjenjive kamatne stope i da tužiteljici je jedino bilo moguće odobriti kredit kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu jer joj drugu vrstu kredita nisu niti ponudili.

22. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 2 9

78/15, 80/22, 153/23, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

23. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i 2 9

nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

25. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u 2 9

slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

26. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu u članku čl.2., i članku 8. Ugovora o kreditu sklopljenim između Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice HI, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Sud je po prijedlogu tužiteljice i tuženika proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 04.07.2024. g. (list 609-657 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,75% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,75%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih kamata prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih kamata prema obračunu tuženika iznosi 1.886,42 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 9.595,59 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.273,56 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 67.370,90 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.941,66 EUR,

- ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Zaključka Nalaza) iznosi 76.966,49 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 10.215,22 EUR,

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih kamata prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih kamata prema obračunu tuženika iznosi -1.491,14 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi -9.432,84 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi - 1.251,94 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -80,03 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -10,62 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta po EUR otplatnom planu (2.4.) i otplatnog plana u CHF po obračunu Banke (2.2) iznosi 43.916,59 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 5.828,72 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, ostaje kod prigovora radi prijeboja s osnova tzv. negativne razlike u iznosu od 1.251,94 EUR/9.432,84 kn 2 9

sa zateznom kamatom (podnesak tuženika od 31.072024.g. - list 662-692 spisa). Tuženik predlaže da se vještak očituje da li je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK.

28. U pismenoj dopuni nalaza i mišljenja od 01.10.2025.g. (list 768-769 spisa) vještak Darko Prpić očitovao se na primjedbe tuženika, navodi da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (dostavljena dokumentacija). Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete su sve uplate tužiteljice. Iznos preplate koju tužiteljica potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

Ovakvim dopunskim očitovanjem vještaka po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.

29. Tuženik navodi da je bio dužan sačiniti izračun konverzije i ponuditi tužiteljici sklapanje aneksa, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Navodi da sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na navode tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od dana sklapanja sud ističe kako takva činjenica nije niti sporna. Naime u pravu je tuženik kada navodi da je smisao ZID ZPK/15 bilo otklanjanje neravnoteže u slučaju kredita u CHF i kredita u EUR. Donošenjem ZID ZPK samo se izjednačio položaj potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i potrošača kojima je odobren i isplaćen kredit kojim je glavnica vezana uz valutu EUR. U spornom vremenskom razdoblju u kojem tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa valuta EUR je bila stabilna i nije se mijenjao tečaj budući je Hrvatska narodna banka "branila" tečaj EUR ali ne i valutu CHF koji tečaj je rastao a time i obveze tužiteljice po kreditu. Stoga sama činjenica da se izjednačio 2015. godine položaj potrošača koji su bili zaduženi u kreditima s valutnom klauzulom kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i uz valutu EUR ne otklanja obvezu tuženika da izvrši povrat preplaćenih iznosa, jer u konačnici da se štitio tečaj CHF ne bi niti tužiteljica uplaćivala visoku razliku u mjesečnim anuitetima s osnova glavnice, a na koje posljedice tj. rizik nije bila upozorena. U konačnici ZID ZPK/15 ne stavlja 2 9

van snage odredbe Zakona o obveznim odnosima - pravila o stjecanju bez osnove i odredbu kojom je propisano da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Članak 19.c. ZID ZPK/15 propisuje samo način izračuna konverzije, a koju odredbu tuženik tumači na način da i sve uplaćene iznose pa i preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunava prilikom izrade simultanog otplatnog plana u EUR.

Nadalje u odnosu na navode tuženika da Aneks 1 Ugovoru o kreditu proizvodi pravne učinke retroaktivno i da je riječ o novom pravnom osnovu sud je ocijenio takve navode kao neosnovane. Aneksom Ugovora o kreditu stranke su ugovorile čl. 2. da sve odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu i dalji su na snazi, iz čega proizlazi da Aneksom su sukladno odredbama ZID ZPK izmijenjene odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ali ne i ostale odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu koji je i dalje na snazi.

30. Tuženik podneskom od 31. srpnja 2025. godine ističe prigovor prijeboja za iznos od 1.251,94 EUR (9.432,84 kn). Tužiteljica se protivi tražbini tuženika radi prijeboja. Sud u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 1.251,94 EUR s osnova tzv. negativne razlike nije umanjio tražbinu tužiteljice. Da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO-a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.

Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine ocijenio da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za rizik tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako 2 9

glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičini zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97). Sud je ocijenio kao djelomično osnovan prigovor zastare. Tuženik ističe prigovor prijeboja za tražbine. U odnosu na prvi iznos s tzv. negativne razlike isti je dospio dana 08.11.2011. godine a zadnji dana 04.09.2015. godine, tuženik ističe prigovor radi prijeboja u odgovoru na tužbu od dana 09. kolovoza 2019. godine. Slijedom navedenog nastupila je zastara u odnosu na iznose s tzv. negativne razlike i to za prvi iznos dana 08.11.2011. godine te za daljnje iznose sve do 04.08.2014. godine, to je nastupila zastara za pojedinačne iznose sve do 04.08.2014. godine time da nije došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe budući da tuženik nije potrošač. U odnosu na tražbinu tuženika od 04.08.2014. godine pa do 04.09.2015. godine tuženik nije dokazao osnov kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Kako uz utvrđeni kao djelomično osnovan prigovor zastare je nesporno da plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila to ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika kao pod točkom III. izreke presude.

31. Visinu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.273,56 EUR i s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF u iznosu od 8.941,66 EUR, ukupno 10.215,22 EUR sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

32. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače 2 9

zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

33. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 20. kolovoza 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u visini od 84.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF i da se mijenjala visina kamatne stope do dana konverzije.

Nije niti sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks 1 Ugovoru o kreditu dana 11. veljače 2016. godine, nije sporan izračun konverzije niti da je tuženik izvršio izračun konverziju sukladno čl. 19.c. ZID ZPK.

Tužiteljica tvrdi da je u izračunu konverzije tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na stambene kredite koje je isplaćivao potrošačima temeljem Ugovora o kreditu kojim je valuta klauzula vezana uz glavnica valuti EUR (nesporno između stranaka). Tužiteljica navodi da joj tuženik nije pojasnio parametre temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa na stambene kredite kojim je ugovorena valutna klauzula kojim je glavnica vezana uz valutu EUR. Zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope za stambene kredite u valuti EUR (glavni tužbeni zahtjev), a koju visinu kamatne stope je primjenjivao u izračunu konverzije.

Sud je ocijenio tužbeni zahtjev u ovom dijelu kao neosnovan. Naime nesporno je između stranaka da je tuženik izvršio izračun sukladno čl. 19.c. ZID ZPK.

34. Odredbom čl. 19.c. u točki 1. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

U vrijeme izračuna konverzije kada je tužiteljica zaprimila ponudu za konvertiranje kredita visina kamatne stope na stambene kredite koje je tuženik sklapao s potrošačima a kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu EUR visina kamatne stope u vremenska razdoblja u kojima se primjenjivala 2 9

takva kamatna stopa je bila poznata, pa je tužiteljica mogla znati visinu kamatne stope i odlučiti da li želi sklopiti Aneks 1 Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Pri tome sud ističe kako tužiteljica čini nespornim da je tuženik izvršio izračun sukladno čl. 19.c. ZID ZPK.

Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude, kao i navode (osnov) tužiteljice iz točke 11. tužbe.

35. Tužiteljica nakon dostave nalaza i mišljenja uskladila je tužbeni zahtjev podneskom od 14.08.2024. godine. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Tužiteljica tužbom zahtjeva isplatu iznosa 124.360,44 kn/16.505,47 EUR ukupno, dočim je specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka te zahtjeva isplatu ukupno iznosa u visini od 16.403,94 EUR. Tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 101,53 EUR. Kako se tuženik protivi djelomičnom povlačenju tužbe to je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 101,53 EUR sa zateznom kamatom kao pod točkom IV. izreke presude.

36. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 06.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.11.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 09.12.2019.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 05.11.2020.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 03.06.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.08.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.02.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 23.01.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 09.03.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.500,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, ukupno 1.875,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (28,94%) priznat je trošak u iznosu od 542,62 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 153,16 EUR (1.154,00 kn) jer tužiteljica je platila sudsku pristojbu, ukupno 1.093,95 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište dana 12.03.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), jer isto sud nije održao niti zakazao.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 09. ožujka 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić 2 9

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku