1

Poslovni broj: 13 Gž -37/2023-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Blanke Pervan, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice B. D., OIB: …, iz N. G., …, zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. društva J. i dr. iz N. G., …, protiv tuženice Z. b. d.d., OIB: …, Z., …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici S. P., odvjetnici u O. društvu P. & P. u Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj P-148/2022-9 od 6. listopada 2022., u sjednici održanoj dana 7. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Z. b. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški, poslovni broj P-148/2022-9 od 6. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., OIB:…, Z., … da tužiteljici B. D., OIB:…, N. G., … na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćenih kamata isplati ukupan iznos od 11.198,99 kuna/1.486,36 eura1 (jedanaest tisuća stotinu devedeset osam kuna devedeset devet lipa/ tisuću četiri stotine osamdeset šest eura trideset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

- na iznos od 95,71 kuna od 2.04.2008. do isplate,

- na iznos od 209,07 kuna od 2.05.2008. do isplate,

- na iznos od 205,46 kuna od 2.06.2008. do isplate,

- na iznos od 206,78 kuna od 2.07.2008. do isplate,

- na iznos od 200,82 kuna od 2.08.2008. do isplate,

- na iznos od 199,97 kuna od 2.09.2008. do isplate,

- na iznos od 201,35 kuna od 2.10.2008. do isplate,

- na iznos od 216,98 kuna od 2.11.2008. do isplate,

- na iznos od 202,70 kuna od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 214,88 kuna od 2.01.2009. do isplate,

- na iznos od 214,92 kuna od 2.02.2009. do isplate,

- na iznos od 214,06 kuna od 2.03.2009. do isplate,

- na iznos od 210,08 kuna od 2.04.2009. do isplate,

- na iznos od 207,89 kuna od 2.05.2009. do isplate,

- na iznos od 202,71 kuna od 2.06.2009. do isplate,

- na iznos od 197,89 kuna od 2.07.2009. do isplate,

- na iznos od 260,44 kuna od 2.08.2009. do isplate,

- na iznos od 260,81 kuna od 2.09.2009. do isplate,

- na iznos od 256,80 kuna od 2.10.2009. do isplate,

- na iznos od 253,95 kuna od 11.11.2009. do isplate

- na iznos od 251,82 kuna od 11.12.2009. do isplate,

- na iznos od 254,64 kuna od 12.01.2010. do isplate,

- na iznos od 255,58 kuna od 11.02.2010. do isplate,

- na iznos od 251,60 kuna od 11.03.2010. do isplate,

- na iznos od 254,49 kuna od 10.04. 2010. do isplate,

- na iznos od 250,56 kuna od 2.05.2010. do isplate,

- na iznos od 220,62 kuna od 2.06.2010. do isplate,

- na iznos od 230,40 kuna od 10.07.2010. do isplate,

- na iznos od 220,91 kuna od 11.08.2010. do isplate,

- na iznos od 235,05 kuna od 11.09.2010. do isplate,

- na iznos od 224,99 kuna od 12.10.2010. do isplate,

- na iznos od 218,58 kuna od 2.11.2010. do isplate,

- na iznos od 161,25 kuna od 2.12.2010. do isplate,

- na iznos od 164,86 kuna od 11.01.2011. do isplate,

- na iznos od 154,91 kuna od 11.02.2011. do isplate,

- na iznos od 155,04 kuna od 11.03.2011. do isplate,

- na iznos od 149,96 kuna od 12.04.2011. do isplate,

- na iznos od 153,95 kuna od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 157,29 kuna od 11.06.2011. do isplate,

- na iznos od 156,32 kuna od 12.07.2011. do isplate,

- na iznos od 143,93 kuna od 11.08.2011. do isplate,

- na iznos od 124,16 kuna od 10.09.2011. do isplate,

- na iznos od 119,78 kuna od 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 117,92 kuna od 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 115,83 kuna od 10.12.2011. do isplate,

- na iznos od 116,00 kuna od 11.01.2012. do isplate,

- na iznos od 115,64 kuna od 2.02.2012. do isplate,

- na iznos od 113,48 kuna od 2.03.2012. do isplate,

- na iznos od 110,19 kuna od 7.04.2012. do isplate,

- na iznos od 108,50 kuna od 2.05. 2012. do isplate,

- na iznos od 107,02 kuna od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 103,74 kuna od 11.07.2012. do isplate,

- na iznos od 101,57 kuna od 11.08 2012. do isplate,

- na iznos od 97,66 kuna od 11.09.2012. do isplate,

- na iznos od 95,93 kuna od 11.10.2012. do isplate,

- na iznos od 94,68 kuna od 10.11.2012. do isplate,

- na iznos od 92,06 kuna od 11.12.2012. do isplate,

- na iznos od 90,23 kuna od 11.01.2013. do isplate,

- na iznos od 86,36 kuna od 9.02.2013. do isplate,

- na iznos od 83,72 kuna od 10.03 2013. do isplate,

- na iznos od 82,64 kuna od 11.04.2013. do isplate,

- na iznos od 79,18 kuna od 11.05.2013. do isplate,

- na iznos od 76,29 kuna od 11.06.2013. do isplate,

- na iznos od 72,63 kuna od 11.07.2013. do isplate,

- na iznos od 71,09 kuna od 2.08.2013. do isplate,

- na iznos od 69,02 kuna od 2.09.2013. do isplate,

- na iznos od 67,25 kuna od 11.10.2013. do isplate,

- na iznos od 64,70 kuna od 12.11.2013. do isplate,

- na iznos od 62,45 kuna od 11.12.2013. do isplate,

- na iznos od 59,25 kuna od 11.01.2014. do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., OIB:…, Z., … da tužiteljici B. D., OIB:…, N. G., … na ime stjecanja bez osnove zbog utjecaja ništetne valutne klauzule u kamati isplati ukupan iznos od 3.691,71 kuna/489,97 eura 1 ( tri tisuće šest stotina devedeset jedna kuna sedamdeset jedna lipa/četiri stotine osamdeset devet eura devedeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

 

- na iznos od 24,32 kuna od 11.05.2011. do isplate,

- na iznos od 118,36 kuna od 11.06.2011. do isplate,

- na iznos od 121,45 kuna od 12.07.2011. do isplate,

- na iznos od 201,88 kuna od 11.08.2011. do isplate,

- na iznos od 122,66 kuna od 10.09.2011. do isplate,

- na iznos od 110,54 kuna od 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 109,05 kuna od 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 106,82 kuna od 10.12.2011. do isplate,

- na iznos od 114,59 kuna od 11.01.2012. do isplate,

- na iznos od 119,70 kuna od 2.02.2012. do isplate,

- na iznos od 117,43 kuna od 2.03.2012. do isplate,

- na iznos od 110,27 kuna od 7.04.2012. do isplate

- na iznos od 109,92 kuna od 2.05. 2012. do isplate,

- na iznos od 110,70 kuna od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 103,86 kuna od 11.07.2012. do isplate,

- na iznos od 101,74 kuna od 11.08.2012. do isplate,

- na iznos od 92,21 kuna od 11.09.2012. do isplate,

- na iznos od 92,15 kuna od 11.10.2012. do isplate,

- na iznos od 94,39 kuna od 10.11.2012. do isplate,

- na iznos od 90,59 kuna od 11.12.2012. do isplate,

- na iznos od 90,34 kuna od 11.01.2013. do isplate,

- na iznos od 81,53 kuna od 9.02.2013. do isplate,

- na iznos od 78,11 kuna od 10.03.2013. do isplate,

- na iznos od 81,26 kuna od 11.04.2013. do isplate,

- na iznos od 74,41 kuna od 11.05.2013. do isplate,

- na iznos od 69,93 kuna od 11.06.2013. do isplate,

- na iznos od 62,56 kuna od 11.07.2013. do isplate,

- na iznos od 63,92 kuna od 2.08.2013. do isplate,

- na iznos od 63,40 kuna od 2.09.2013. do isplate,

- na iznos od 63,75 kuna od 11.10.2013. do isplate,

- na iznos od 61,44 kuna od 12.11.2013. do isplate,

- na iznos od 60,33 kuna od 11.12.2013. do isplate,

- na iznos od 55,06 kuna od 11.01.2014. do isplate,

- na iznos od 55,86 kuna od 11.02.2014. do isplate,

- na iznos od 54,11 kuna od 11.03.2014. do isplate,

- na iznos od 50,67 kuna od 11.04.2014. do isplate,

- na iznos od 46,84 kuna od 10.05.2014. do isplate,

- na iznos od 43,90 kuna od 11.06.2014. do isplate,

- na iznos od 42,08 kuna od 11.07.2014. do isplate,

- na iznos od 40,81 kuna od 11.08.2014. do isplate,

- na iznos od 38,45 kuna od 11.09.2014. do isplate,

- na iznos od 35,20 kuna od 11.10.2014. do isplate,

- na iznos od 33,59 kuna od 11.11.2014. do isplate,

- na iznos od 30,92 kuna od 11.12.2014. do isplate,

- na iznos od 27,69 kuna od 2.01.2015. do isplate,

- na iznos od 24,99 kuna od 2.02.2015. do isplate,

- na iznos od 21,90 kuna od 11.03.2015. do isplate,

- na iznos od 18,80 kuna od 11.04.2015. do isplate,

- na iznos od 15,70 kuna od 12.05.2015. do isplate,

- na iznos od 12,58 kuna od 2.06.2015. do isplate,

- na iznos od 9,46 kuna od 11.07.2015. do isplate,

- na iznos od 6,33 kuna od 11.08.2015. do isplate,

- na iznos od 3,16 kuna od 2.09.2015. do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

 

III Nalaže se tuženiku Z. B. d.d., OIB:…, Z., … da tužiteljici B. D., OIB:…, N. G., … na ime stjecanja bez osnove zbog utjecaja ništetne valutne klauzule u glavnici isplati ukupan iznos od 37.041,90 kuna/4.916,30 eura1 (trideset sedam tisuća četrdeset jedna kuna devedeset lipa/ četiri tisuće devet stotina šesnaest eura trideset centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

 

- na iznos od 319,28 kuna od 12.07.2011. do isplate,

- na iznos od 907,95 kuna od 11.08.2011. do isplate,

- na iznos od 583,70 kuna od 10.09.2011. do isplate,

- na iznos od 541,08 kuna od 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 548,11 kuna od 11.11.2011. do isplate,

- na iznos od 551,70 kuna od 10.12.2011.do isplate,

- na iznos od 606,72 kuna od 11.01.2012. do isplate,

- na iznos od 650,39 kuna od 2.02.2012. do isplate,

- na iznos od 656,20 kuna od 2.03.2012. do isplate,

- na iznos od 633,50 kuna od 7.04.2012. do isplate

- na iznos od 651,50 kuna od 2.05.2012. do isplate,

- na iznos od 675,94 kuna od 12.06.2012. do isplate,

- na iznos od 654,23 kuna od 11.07.2012. do isplate,

- na iznos od 661,11 kuna od 11.08.2012. do isplate,

- na iznos od 620,91 kuna od 11.09.2012. do isplate,

- na iznos od 640,37 kuna od 11.10.2012. do isplate,

- na iznos od 676,44 kuna od 10.11.2012. do isplate,

- na iznos od 672,33 kuna od 11.12.2012. do isplate,

- na iznos od 693,46 kuna od 11.01.2013. do isplate,

- na iznos od 651,64 kuna od 9.02.2013. do isplate,

- na iznos od 654,23 kuna od 10.03.2013. do isplate,

- na iznos od 697,56 kuna od 11.04.2013. do isplate,

- na iznos od 669,20 kuna od 11.05.2013. do isplate,

- na iznos od 652,08 kuna od 11.06.2013. do isplate,

- na iznos od 613,58 kuna od 11.07.2013. do isplate,

- na iznos od 651,60 kuna od 2.08.2013. do isplate,

- na iznos od 673,97 kuna od 2.09.2013. do isplate,

- na iznos od 713,48 kuna od 11.10.2013. do isplate,

- na iznos od 707,16 kuna od 12.11.2013. do isplate,

- na iznos od 736,17 kuna od 11.12.2013. do isplate,

- na iznos od 710,27 kuna od 11.01.2014. do isplate,

- na iznos od 816,02 kuna od 11.02.2014. do isplate,

- na iznos od 829,59 kuna od 11.03.2014. do isplate,

- na iznos od 816,20 kuna od 11.04.2014. do isplate,

- na iznos od 804,28 kuna od 10.05.2014. do isplate,

- na iznos od 795,23 kuna od 11.06.2014. do isplate,

- na iznos od 808,69 kuna od 11.07.2014. do isplate,

- na iznos od 834,23 kuna od 11.08.2014. do isplate,

- na iznos od 845,98 kuna od 11.09.2014. do isplate,

- na iznos od 838,48 kuna od 11.10.2014. do isplate,

- na iznos od 863,53 kuna od 11.11.2014. do isplate,

- na iznos od 872,60 kuna od 11.12.2014. do isplate,

- na iznos od 864,91 kuna od 2.01.2015. do isplate,

- na iznos od 874,51 kuna od 2.02.2015. do isplate,

- na iznos od 873,88 kuna od 11.03.2015. do isplate,

- na iznos od 873,29 kuna od 11.04.2015. do isplate,

- na iznos od 872,68 kuna od 12.05.2015. do isplate,

- na iznos od 872,03 kuna od 2.06.2015. do isplate,

- na iznos od 871,39 kuna od 11.07.2015. do isplate,

- na iznos od 870,73 kuna od 11.08.2015. do isplate,

- na iznos od 867,79 kuna od 2.09.2015. do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

 

IV Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., OIB:…, Z., … da tužiteljici B. D., OIB:…, N. G., … naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kuna/1.824,93 eura1 (trinaest tisuća sedam stotina pedeset kuna/ tisuću osam stotina dvadeset četiri eura devedeset tri centa) sa zakonskim zateznim kamatama po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od presuđenja 6. listopada 2022. do isplate, u roku od 15 dana.''

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, te naloži tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka, zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred sucem pojedincem. U žalbi ističe da je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, kao i ona iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. istog Zakona, budući da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe imala na raspolaganju sve podatke za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. navedenog Zakona, budući da je prekoračen tužbeni zahtjev za isplatu time što su tužiteljici dosuđene isplate koje nije tražila u tužbi, a ni u preinaci tužbe od 16. studenoga 2020., a i ona povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c Zakona o parničnom postupku, budući da je sud prvog stupnja tužbeni zahtjev usvojio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora, a da pri tome nije saslušao tužiteljicu, posebno na okolnosti da ima status potrošača, kao i u odnosu je li primijenila dužnu pažnju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a što nije moguće utvrditi bez provođenja testa poštenja u odnosu na tužiteljicu. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u odnosu na pitanje zastare, a posebno je neosnovana primjena početka tijeka zastarnog roka s obzirom na preinaku tužbe od 17. svibnja 2022. Ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s tijekom zateznih kamata smatrajući kako se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom od 2008. i od 2011. pa nadalje tijekom presuđenih razdoblja. Navodi kako je dodatak Ugovora o kreditu sa tužiteljicom sklopljen 24. listopada 2005. pa se na odnose proizašle iz tog Ugovora valjano može primijeniti samo Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., a nikako oni naknadni. Izjavljuje i žalbu protiv odluke o troškovima postupka te smatra da su tužiteljici dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u sporu, time više što je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa zapravo osim tužbe nijedan od naknadnih podnesaka tužiteljice, kao ni nazočnost ročišta, na kojima se nisu izvodili nikakvi dokazi, ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude. također, nije vodio računa da je tužiteljica podneskom od 17. svibnja 2022. povukla tužbu za iznos od 4.667,08 kn, što se smatra uspjehom tuženice u postupku. Također, smatra kako tužiteljica nema pravo na trošak ročišta za objavu odluke, jer se radi o trošku koji nije bio nužan za vođenje parnice. Konačno, punomoćnik tužiteljice je u spis predao troškovnik na ročištu protivno odredbi 106.a st. 5. Zakona o parničnom postupku, pa je takav podnesak bez pravnog učinka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, s tim da u smislu odredbe st. 2. istoga članka tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

5.1. U konkretnom slučaju tužitelj je podnesenom tužbom zatražio s osnove razlike više otplaćene glavnice zbog valutne klauzule isplatu iznosa od 39.670,53 kn, s osnove stvarno otplaćene redovne kamate zbog utjecaja valutne klauzule isplatu iznosa od 4.953,99 kn te s osnove više otplaćene redovne kamate zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu isplatu iznosa od 11.975,16 kn, odnosno sveukupno 56.599,68 kn, dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio s osnove razlike više otplaćene glavnice zbog valutne klauzule isplatu iznosa od 37.041,90 kn (4.916,30 EUR), s osnove stvarno otplaćene redovne kamate zbog utjecaja valutne klauzule isplatu iznosa od 3.691,71 kn (489,97 EUR) te s osnove više otplaćene redovne kamate zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu isplatu iznosa od 11.198,99 kn (1.486,36 EUR), odnosno sveukupno 51.932,60 kn (6.892,63 EUR), dakle smanjio tužbeni zahtjev, pa se u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP tužba ne smatra preinačenom.

6. Pravilno se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude pozvao na odredbe čl. 502.a i čl. 502.c ZPP, odnosno na pravno utvrđenje iz donesenih presuda u kolektivnom sporu, slijedom čega nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i čl. 502.c ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica.

7. Nadalje, pred sudom prvog stupnja nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 106.a st. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), koji se, jer da bi se moglo smatrati da je podnesak koji nije podnesen u elektroničkom obliku povučen prethodno sud mora podnositelju naložiti da ga u roku od osam dana dostavi u elektroničkom obliku, što je u konkretnom slučaju izostalo.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

9. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

10. Tuženica u žalbi ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.12. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, također nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev, odnosno odluka suda nije utemeljena na činjeničnoj osnovi drukčijoj od one na koju se pozvala tužiteljica niti joj je dosuđeno više od onog što je tražila.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je primila na temelju ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredaba kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 297/03, kojeg su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 4. srpnja 2003., odnosno da joj isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa i bez primjene valutne klauzule i zbog utjecaja ništetne valutne klauzule u kamati u razdoblju od 2. travnja 2008. do zaključno 2. rujna 2015.

12. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je Ugovorom o kreditu zaključenim 4. srpnja 2003. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženice, kao kreditora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o krediti kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

13. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

14. Kako je u kolektivnom sporu, u kojem je utvrđeno kako je tuženica zaključujući ugovore o kreditima koristila u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, zastara ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, to je, imajući u vidu petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO, kao i da je tužba podnesena 7. lipnja 2019. (podneskom od 16. studenog 2020. tužbeni zahtjev je smanjen), prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare za potraživanja s osnove preplaćene kamate.

15. U kolektivnom sporu tužba je podnesena 4. travnja 2012., čime je prekinuta zastara, te je zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 7. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je i u odnosu na isplatu s osnova preplaćenog tečaja CHF valute prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

16. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je tuženica zaključujući ugovore o kreditima koristila u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredaba.

17. Kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno je utvrđeno je i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama ZZP/07, te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

20. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

21. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužiteljica sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju stana, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnice kredita.

22. U odnosu na prigovor tuženice u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženice nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

23. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

25. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

26. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog  razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

27. Isto tako, kondemnatorni dio pobijane presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR. 

28. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i uspostavljena ravnoteža između stranaka.

29. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

30. Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

31. Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

32. Dakle, iako tuženica u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužiteljice utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženica neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještačenja, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, a na koje nije bilo primjedbi, slijedom čega je pravilno prihvaćeno kao objektivno i dano u skladu s pravilima struke.

27. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

28. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

29. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.

31. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke.

32. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, budući da su sve radnje koje su priznate tužiteljici bile nužne za vođenje postupke, kao i pristup punomoćnika tužiteljice na ročište na kojem se objavila presuda, na koje tužiteljica ima pravo po Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

32.1. Osnovano u žalbi tuženica ukazuje kako je za dio zahtjeva tužba povučena, međutim, radi se o razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP/19, koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, valjalo jednako odlučiti o troškovima postupka.

33. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 7. studenoga 2023.

Predsjednik vijeća

 

Igor Delin, v.r.