REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] Z 5
Poslovni broj: Us I-1420/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Adamićeva 10, OIB: 32420472134, radi poreza na kuće za odmor, 9. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, KLASA: UP/II-410-03/24- 01/163, URBROJ: 2170-02-01/5-25-2 od 31. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Krka, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-05/24-01/242, URBROJ: 2170-9-03-05/4-24-2 od 29. travnja 2024., kojim je tužitelju za 2024. utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor koja se nalazi na adresi [adresa], korisne površine 88,70 m[2] , u iznosu od 310,45 EUR.
2. Tužitelj je ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te se poziva na pravno pravilo "ne bis in idem" i navodi da isti princip oporezivanja nije primijenjen u svim identičnim slučajevima, te da uredno ispunjava svoje zakonske obveze prema sustavu i predlaže da ga se oslobodi plaćanja poreza na kuće za odmor jer se ni minute nije odmarao u istima, te predlaže da se poništi rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. U svojoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja tužitelj da je izjavio da predmetnu nekretninu koristi isključivo za iznajmljivanje turistima. Već je u nebrojenim odlukama upravnih sudova da je utvrđeno da sama prijava prebivališta na adresi nekretnine za koju se utvrđuje obveza plaćanja poreza na kuću za odmor, nije dovoljan dokaz načina korištenja nekretnine, već da je potrebno drugim dokazima utvrditi da se u nekretnini stvarno stalno živi, a ne samo povremeno ili sezonski. Slijedom navedenog, ovo da je tijelo izvršilo uvid u preostale podatke pribavljene od prvostupanjskog tijela. Prvostupanjsko tijelo da je pribavilo od nadležnog komunalnog društva karticu potrošnje vode za predmetnu nekretninu. Uvidom u navedene podatke da je razvidno da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje već povremeno odnosno sezonski u 2023. Potrošnja vode zabilježena od samo od srpnja do listopada kada je zabilježena potrošnja vode u rasponu od 4 do 9 m3 mjesečno. U lipnju, studenom i prosincu zabilježena je smanjena, gotovo zanemariva potrošnja vode u odnosu na ranije razdoblje i to po 1-2 m3 mjesečno. U ostalih 5 mjeseci u 2023. da uopće nije zabilježena potrošnja vode u nekretnini, kao ni u razdoblju do 31. ožujka 2024., te da je razvidno da se nekretnina koristila povremeno odnosno sezonski. Uvidom u podatke o potrošnji vode za predmetnu nekretninu, koji prileže spisu prvostupanjskog tijela pokazuju da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje već povremeno odnosno sezonski. U 2023. potrošnja vode zabilježena od samo od svibnja do rujna, dok je u ostalim mjesecima potrošnja vode nepostojeća. Iz navedenog je razvidno da se nekretnina koristila povremeno ili sezonski. Napominje se da je porez na kuće za odmor godišnji porez za čije se utvrđivanje koriste podaci o korištenju nekretnine iz prethodne godine, sukladno članku 49. Zakona o lokalnim porezima. Budući da je tužitelj i sam u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja istaknuo da se nekretnina koristi isključivo za iznajmljivanje turistima što ga sukladno Zakonu o lokalnim porezima ne oslobađa obveze poreza na kuću za odmor te da je prema potrošnji vode u 2023. razvidno da se nekretnina koristila samo povremeno ili sezonski, postojala je osnova za utvrđivanje poreza na predmetnu kuću za odmor u vlasništvu žalitelja. Kako je odlučna činjenica u ovom upravnom postupku upravo način korištenja predmetne nekretnine odnosno da li se ista koristila povremeno ili sezonski, dokaznim postupkom i ocjenom priloženih dokaza u spisu predmeta ocijenjeno je da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje, već povremeno. Stoga, prvostupanjsko tijelo je u svom rješenju pravilno utvrdio da se radi o kući za odmor, a kako tužitelj u upravnom postupku nije dostavio odgovarajuće dokaze da je predmetnu nekretninu koristio za stalno stanovanje, iako je sukladno odredbi članka 88. Općeg poreznog zakona upravo na njemu bio teret dokaza onih činjenica koje smanjuju ili ukidaju porez, žalbeni navodi žalitelja su neosnovani i predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev odbiju.
4. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne a stranke nisu izričito tražile održavanje rasprave, to je, na temelju odredbe članka 98. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24; dalje ZUS) te odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.
5. Sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju i ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Sukladno odredbi članka 25. i članka 26. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj: 115/16, 101/17, 114/22 i 114/23; dalje: Zakon) porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Porez se plaća u iznosu od 0,60 do 5,00 eura po jednom četvornom metru korisne površine kuće, a visinu poreza propisuje svojom odlukom predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.
7. Odredbom članka 25. Zakona, propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor (stavak 1.). Obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor (stavak 2.).
8. Odredbom članka 2. stavak 1. točka 12. Zakona propisano je da je kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski.
9. Odredbom članka 3. Odluke o općinskim porezima Grada [adresa] ("Službene novine" broj: 47/23), propisano je da se porez na kuće za odmor plaća u iznosu od 3,50 eura po jednom četvornom metru korisne površine kuće za odmor na cijelom području Grada Krk.
10. Prvostupanjsko porezno tijelo je pribavilo podatke o potrošnji vode za predmetnu nekretninu, te je prema dostavljenim podacima društva za pružanje vodnih usluga da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje već povremeno u 2023., kada je potrošnja vode zabilježena samo od svibnja do rujna, dok u ostalim mjesecima nije zabilježena potrošnja vode.
11. Iz navedenog proizlazi da se predmetna nekretnina ne koristi za stalno stanovanje, već povremeno.
12. Zakonom nije predviđeno oslobođenje od plaćanja poreza na kuće za odmor u dijelu koji se iznajmljuje gostima i na koji se plaća porez na dohodak u paušalnom iznosu. Ako isto oslobođenje nije predviđeno ni odlukom jedinice lokalne samouprave, porezni obveznik ne ostvaruje pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na kuće za odmor. Stoga su neosnovani navodi tužitelja da je predmetnu nekretninu iznajmljivao i da ga se stoga oslobodi od plaćanja poreza na kuće za odmor. Porez na kuće za odmor i porez na dohodak u paušalnom iznosu od djelatnosti iznajmljivanja nekretnine utvrđuju se s dva različita zakona i dvije različite osnove jer porez na kuće za odmor utvrđuje se s osnove vlasništva kuće za odmor, a porez na dohodak u paušalnom iznosu s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja.
13. Također se ovdje ne može govoriti da je povrijeđeno načelo "ne bis in idem", obzirom da tužitelj nije ničim dokazao da se radi o situaciji da se ne može dva puta suditi za istu stvar nakon što je pravomoćna presuda donesena.
14. Slijedom gore izloženog, analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koje prileži spisu upravnog postupka te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, ocjena je ovoga Suda da činjenice utvrđene u tijeku upravnog postupka, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuju na osnovanost zaključka javnopravnih tijela da predmetna nekretnina tužitelju ne služi kao mjesto stalnog stanovanja gdje se nalazi težište njegovih životnih interesa, slijedom čega Sud utvrđuje da se osporavana odluka tuženika temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što tužitelj prigovorima iznijetim u tužbi nije doveo u sumnju.
15. Stoga, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, te je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
U Rijeci 9. ožujka 2026.
Sutkinja:
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
Dostaviti:
- tužitelju ZR iz [adresa]
- tuženiku Primorsko-goranskoj županiji, Upravnom odjelu za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Adamićeva 10
