REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3856/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KI iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar & Rukavina j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici ĆI, ŠI, Dino Miljak i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno izamjenika punomoćnika tužitelja Antona Ćorića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. "NAKNADA" Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102748045 od 5. prosinca 2005., sklopljenog između tužitelja KI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB:23057039320, u dijelu koji glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 501,96 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od u iznosu 718,53 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 718,53 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. lipnja 2024. navodi da je s tuženikom dana 5. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102748045, za kredit u iznosu od 79.630,87 CHF (u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj), uz rok otplate od 216 mjeseci. Prema odredbama čl. 10. Ugovora o kreditu određeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tužitelj, kao korisnik kredita, dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunato s datumom Ugovora te da je tužitelj suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Temeljem prethodno citirane odredbe, tužitelju je dana 14. prosinca 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.781,99 kuna (501,96 EUR). U bitnom navodi da se radi o standardnoj odredbi ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i jača/dominantna ugovorna strana, na sadržaj koje tužitelj kao potrošač ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati, niti su stranke o istoj pojedinačno pregovarale. Pri tome sadržajno ističe da se radi od netransparentnoj odredbi te da kao potrošač od strane tuženika nije bio informiran o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer mu nije bila razjašnjena relacija između iznosa jednokratne naknade za obradu kredita i zauzvrat pruženih usluga niti je bio upoznat s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača.Stoga ističe da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1. i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03) te smatra da ima pravo zahtijevati povrat iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem navedene ništetne odredbe. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl.10. predmetnog Ugovora sadržaja kao pod točkom I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 501,96 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.501,96 EUR, jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 501,96 EUR zbog čega smatra da je vrijednost predmeta spora naznačena u previsokom iznosu. U cijelosti osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. Ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima predmetnog kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Ističe da je spornom odredbom o tzv. ulaznoj naknadi propisan jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita, što čini tu odredbu jasnom, lako uočljivom i razumljivom te stoga smatra da poštenost iste u smislu odredbi čl. 84. ZZP/03 i čl. 4.st.2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ nije dopušteno ocjenjivati. Pri tome ističe da sukladno odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li ugovorna odredba poštena valja uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Nadalje, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je o navedenoj obvezi tužitelj informiran i tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita na način da je službenica Banke gospođa ŽI, koja je ugovarala predmetni kredit s tužiteljem, jasno iskomunicirala tužitelju da postoji njegova obveza na plaćanje takve naknade za odobrenje kredita. Također, navodi da je tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje navodi da je navedena naknada pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i slično. Stoga smatra da je nesporno i logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Poziva se na prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine, sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva od siječnja 2011. te u bitnom ističe da je primjerice za proces samo jednog stambenog kredita potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada te da svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak, a da utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita te navodi da je s obzirom na troškove nastale prilikom obrade (predmetnog) kredita tuženik sukladno odredbi čl. 10. Ugovora naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 3.781,99 kuna. Također, u bitnom smatra i da se priroda stvarno pruženih usluga (na koje se odnosi plaćanje predmetne naknade) može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog Ugovora, kao i da predmetna ugovorna odredba nije morala sadržavati detaljno navedene sve usluge koje se pružaju za iznos koji se naplaćuje temeljem iste ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te se u tom pravcu poziva na stajališta Suda EU, između ostalog, u presudi C-621/17 (Kiss protiv CIB Bank). Osporava da bi sporna ugovorna odredba uzrokovala takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03. Ističe i prigovor zastare (u odnosu na novčani tužbeni zahtjev) jer je predmetna naknada naplaćena u prosincu 2005., a ako bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi sporna odredba bila nepoštena, smatra da se na zahtjev za isplatu ima primijeniti petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja. Također, osporava i tijek zatraženih zateznih kamata. Naime, navodi da u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnima sporne ugovorne odredbe te postojanje utužene novčane tražbine, a što u cijelosti osporava, takav zahtjev u odnosu na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan te da bi u tom slučaju tužitelj eventualno imao pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe, budući je tužitelj zahtjev za povrat stečenog po osnovi sporne ugovorne odredbe postavio tek u tužbi, a tuženik se ima smatrati poštenim stjecateljem utuženog novčanog iznosa. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102748045 od 5. prosinca 2005. (listovi 5-11 spisa), u Pregled prometa po partiji kredita 5102748045 za razdoblje od 14.12.2005. do 22.10.2018.(listovi 12-32 spisa), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine, sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva od siječnja 2011. (listovi 68-69 spisa), Izvadak iz Općih odredbi kataloga sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 20.04.2005. (listovi 94-104 spisa), Obračun naknade za bankarske usluge od 05. prosinca 2005. (list 105 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 186-188 spisa).

4. Ocjenjujući izvedene dokaze, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5.1. Nije sporno da je između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, RI, kao sudužnika te MGM PROJEKT d.o.o., kao založnog dužnika zaključen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607- 5102748045 od 5. prosinca 2005. (listovi 5-11 spisa), temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u svrhu kupnje nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.630,87 CHF obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl.2. i čl.); uz rok vraćanja od 216 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl.6.); da je ugovorena otplata kredita u 216 mjesečnih obroka nakon puštanja kredita u tečaj…uz iznos mjesečnog obroka od 445,17 CHF koji se obračunava na način da se iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti; da glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od 47.778,53 CHF, a glavnica u anuitetskoj otplati vraća se u 216 mjesečnih anuiteta uz iznos anuiteta od 324,40 CHF; da ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 31.852,34 CHF te se ostatak vrijednosti vraća jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka…; da se povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate…naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju uz primjenu valutne klauzule odnosno prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke…(čl.7.); da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,55 % godišnje…te da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate, u skladu s važećim odlukama Banke…(čl.8.); da je prema članku 10. "NAKNADA", između ostalog određeno " Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana"; da su ugovorne strane ugovorile da se radi osiguranja tražbina iz ovog Ugovora zasniva založno pravo na nekretnini u vlasništvu založnog dužnika- stanu koji se nalazi u stambenoj zgradi na adresi [adresa] u [adresa], pobliže opisanom u čl. 12. Ugovora; da je ugovoreno da će se za sve što ovim Ugovorom nije predviđeno, primjenjivati važeći pozitivni propisi i opći akti Banke (čl.16. st. 4.)

5.2. Također, nije sporno da je tužitelju, temeljem sporne odredbe čl.10. Ugovora o kreditu dana 14. prosinca 2005. naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita (1,00% od iznosa kredita) u iznosu od 3.781,99 kuna (501,96 EUR), a kako to proizlazi iz sadržaja Pregleda prometa po partiji kredita 5102748045 za razdoblje od 14.12.2005. do 22.10.2018. (listovi 12-32 spisa) i Obračun naknade za bankarske usluge od 05. prosinca 2005. (list 105 spisa).

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03.) Naime, iz iskaza tužitelja (listovi 186-187 spisa), koji je sud prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren, kao bitno proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja kupnje stana na adresi u [adresa], a koji je kupio od prodavatelja MGM Projekt d.o.o., kod kojeg je u to vrijeme bio zaposlen na radnom mjestu glavnog inženjera. U navedeni stan je zajedno sa svojom obitelji uselio krajem 2005. te u istom od tada neprekidno stanuje, a stan se sve vrijeme koristi isključivo za stanovanje odnosno privatne potrebe njegove obitelji te nikada nije davan u najam trećim osobama, pri čemu iz podatka JRO MUP-a u sustavu eSpis proizlazi i da tužitelj sve vrijeme ima i prijavljeno prebivalište na adresi navedenog stana. Ovdje valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten (niti djelomično) u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Stoga sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je svrha zaključenja predmetnog Ugovora bila isključivo potrošačka.

6.2. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je prije zaključenja predmetnog Ugovora imao je kontakte sa zaposlenicima tuženika u poslovnici u Ulici grada Vukovara u Zagrebu. Odlučio se za kredit s valutnom klauzulom u CHF budući mu je isti od strane zaposlenika tuženika bio prezentiran kao najpovoljniji. Od strane tuženika nije bio informiran o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja takvog kredita niti je bio informiran o većim rizicima fluktuacije tečaja kod kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. Osim o iznosu kredita i roku otplate, o drugim ugovornim odredbama nije imao mogućnost pregovarati. Tako nije imao mogućnost pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi vezano za obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita niti o visini iste naknade. Od strane zaposlenika tuženika nije bio informiran na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje navedene naknade, a na navedenu obvezu je morao pristati ukoliko je želio da mu se odobri kredit. Također, nije imao mogućnost pregovarati niti o odredbi kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke niti je od strane tuženika bio informiran o tome u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o kriterijima i parametrima promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita zbog povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope došlo je do znatnog povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je plaćao, tako da je u jednom razdoblju mjesečni anuitet viši i za 30-40% u odnosu na početni.

7.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Iz stipulacije sporne odredbe čl.10. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi standardnog ugovora, kojom je određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti naknadu u visini od 1,00 % od iznosa kredita obračunato s datumom Ugovora, a minimalno 200,00 kuna. Iako naizgled jasna i razumljiva, navedena odredba prema ocjeni ovog suda ne zadovoljava zahtjev transparentnosti budući je ista u neodređena, u pogledu vrste usluga i troškova na koje se ista odnosi.

9. Pri tome, prema stajalištu ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju temeljem sporne odredbe nisu samorazumljivi. U odnosu na navode tuženika koji ističe da, između ostalog, predmetna naknada u zbiru s ostalim naknadama banke, pokriva troškove poput plaća zaposlenika tuženika , valja navesti da se radi o troškovima koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade za obradu kredita koja je temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena tužitelju. Također, valja dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa stoga tuženik ne može osnovano dodatno još i redovne troškove svog poslovanja prenijeti na teret tužitelja kao korisnika kredita –potrošača, ukoliko se i uzme da se naplaćeni iznos predmetne naknade doista odnosi na prethodno navedene troškove, kako to tvrdi tuženik. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za koju tuženik navodi da predstavlja trošak obrade kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj naknadi za obradu kredita, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe čl. 10. Ugovora, temeljem koje je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u iznosu od nespornih 3.781,99 kuna (501,96 EUR), proizlazi da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj informiran na koje točno nastale troškove ili pružene usluge se predmetna naknada odnosi, pri čemu valja istaknuti da tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao (tijekom postupka odustao je od prijedloga za saslušanjem svjedokinje ŽI, zaposlenice koja je ugovarala predmetni kredit s tužiteljem).

11. U odnosu na ispravu "Izvadak iz Općih odredbi kataloga sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 20.04.2005." (listovi 94-104 spisa ) koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, valja navesti da se pod točkom 4. "Kamatna stopa i naknada" samo navodi da je naknada za kredita kao i metoda obračuna definirana Odlukom o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva te da naknade određuje periodično Uprava Banke i da se naknada može odrediti u rasponu unutar kojeg se određuje cijena pojedinačnog proizvoda. Nadalje, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru, po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio Odluku o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva (koja se spominje u prethodno navedenoj ispravi), pa tako nije dokazao niti da bi u navedenom internom aktu tuženika bilo pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

12.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio spornu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna sporna ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

12.2. U odnosu na pozivanje tuženika na Odluku Suda Europske unije u predmetu Kiss i CIB Bank, C-621/17 od 3. listopada 2019., a vezano za zahtjev transparentnosti valja reći, da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

13. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja).

14. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom stambenom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

15. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba čl.10. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini naplaćenog iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između iznosa naknade koji mu je naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

16. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe čl.10.. predmetnog Ugovora o kreditu te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

17. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je tuženik po osnovi ništetne odredbe čl. 10. Ugovora tužitelju za obradu kredita dana 14. prosinca 2005. naplatio iznos od 3.781,99 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 501,96 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos 501,96 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2005. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II/ izreke.

18. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

19. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

20.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 501,96 EUR određenoj rješenjem donesenim na ročištu 25. veljače 2025., imajući u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (ukupno 2.501,96 EUR). Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Budući je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

20.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-50 bodova, za sastav 2 podneska (od 29. kolovoza 2024. i 17. listopada 2025.) prema Tbr. 8/1 –po 50 bodova, za zastupanje na ročištu od 20. listopada 2025., prema Tbr.9/5-12,5 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 25. veljače 2025. i 23. siječnja 2026.), prema Tbr 9/1-po 50 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 262,5 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 656,25 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 35,74 EUR i zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 718,53 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

20.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamatama na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

20.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, s obzirom na određenu vrijednost predmeta spora od 501,96 EUR, tužitelju trošak pojedinih parničnih radnji nije priznat u zatraženom iznosu od po 200,00 EUR (100 bodova x2 EUR). Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 718,53 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 9. ožujka 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (26,54 EUR)

2. pun. tuženika