Poslovni broj: P-1074/2024

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski i dr., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene dana 19. siječnja 2026. g., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba točke 11.3 Ugovora o kreditu broj: 9012247475 od 26.01.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Velibora Panjković OU - 219/2007 od 26.01.2007.godine, u dijelu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 da tužitelju BUKVIĆ DAVORU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 156,11 EUR (stopedesetšesteuraijedanaestcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.01.2007. i to po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.053,10 eur (tisućupedesettrieuraidesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10. ožujka 2026.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su dana 26.01.2007. godine tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 9012247475 na iznos kredita od 17.155,13 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Velibora Panjkovića OU-219/2007 od 26.01.2007. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.155,13 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi točke 11.3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita obvezuje platiti Banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% (jedan posto) od iznosa kredita.

Odredbom točke 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to 1,50 % od iznosa kredita, što se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, odnosno koja se odbija od isplaćenog iznosa kredita tužitelju. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz točke 11.3. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik da prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te da je stoga naplata nekakve naknade za obradu kredita u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna.

Ukazuje tužitelj da je Sud Europske unije u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna.

Tuženik da je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu u postotku od 1,50% iznosa kredita. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 257,33 CHF, odnosno 1.176,19 kn što je vidljivo iz pregleda uplata po kreditu na stranici 5., koji se dostavlja u prilogu, što preračunato u EUR iznosi 156,11 EUR.

Iako je tužitelj morao platiti tih 257,33 CHF odnosno 1.176,19 kn / 156,11 EUR po fiksnom tečaju, na ime podmirenja „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove– trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelj morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata.

Slijedom svega iznijetog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu (list 32-39 spisa) tuženik navodi da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 156,11 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

Ističe tuženik da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna , ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzorkuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva transparentna.

Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga da je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa.

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva da je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite.

Naglašava tuženik kako je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023) kreditnim institucijama zabranjeno potrošaču naplatiti (isključivo) naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da nije nepoštena, a posljedično niti n ištetna. Ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Dakle, Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, pojedinačne ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, da je očito kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navedeno da potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17:

„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Tuženik nadalje ukazuje kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u visini od 1,50% od iznosa kredita. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 17.155,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 1.176,16 kuna / 156,11 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža da se nikako ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Naime, tumačeći čl. 81. st. 1. ZZP-a, nepoštenost pojedine ugovorne odredbe ne uzrokuje svaki oblik neravnoteže, već ZZP zahtijeva da ona bude značajna.

Neravnotežu koja je u tržišnim odnosima uobičajena sudovi ne smiju uzimati u obzir, već samo neravnotežu koja izlazi iz uobičajenih okvira. Obzirom na informiranost tužitelja o obvezi plaćanja predmetne naknade te okolnost da je iznos naknade minimalan u odnosu na isplaćeni iznos kredita, nikako se ne može zaključiti kako je predmetna naknada uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana.

Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a.

Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, tuženik ukazuje na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17:

„Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

Tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, da proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika . Tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu.

Nadalje tuženik navodi kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također ističe kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika.

Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022) da je jasno kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Navedeno da je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.

Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 156,11 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 26. siječnja 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 4. srpnja 2024. godine. Stoga da je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok.

Dakle, budući je čl. 215. ZOO-a propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da je nesporno da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO-a, obzirom je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 26. siječnja 2007. godine.

Tuženik osporava i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom jer da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.

Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012247475 od 26. siječnja 2007., knjigovodstvenu karticu, Opće uvijete poslovanja s građanima, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 26. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012247475 (list 5-8 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.155,13 chf, uz rok otplate 72 mjeseca, za kupnju vozila. Odredbom čl. 11.3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Navedena naknada danas predstavlja protuvrijednosti utuženog iznosa od 156,11 eur, koja visina među strankama nije sporna, naime na ročištu dana 23. rujna 2025. (list 68-69 spisa) tuženik je naveo da više ne osporava visinu tužbenog zahtijeva.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 71-72 spisa) da je predmetni kredit njemu trebao za kupnju automobila za njegove osobne potrebe. On da je tek kada mu je kredit isplaćen vidio da mu je isplaćen manji iznos od ugovorenog, u ugovoru je vidio da je dužan platiti naknadu za obradu kredita, a taj iznos koji mu je manje uplaćen je odgovarao visini te naknade. Sa bankom nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o odredbi o naknadi za obradu zahtjeva. Kada je pitao djelatnika banke vezano za ovu odredbu o ulaznoj naknadi isti mu je rekao da je to tako. On nije znao niti su mu u banci obrazložili, na što se odnosi trošak te naknade koju mora platiti. Ne sjeća se da li je pitao na što se ona odnosi. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. U vrijeme potpisivanja ugovora, on je kao i danas bio komercijalist. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio član nekog trgovačkog društva ili obrta. Pročitao je opće uvijete poslovanja banke. Da bi ova odredba ugovora bila nepoštena shvatio je kada se počelo pričati o problematici švicaraca, ne sjeća se točno kada.

7. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora , odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP -a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i o visini te naknade. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu te nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo , te da mu u banci uopće nije rečeno na što se odnosi ta naknada.

10. Iz ugovora nije jasno što obuhvaćaju troškovi obrade kreditnog zahtjeva, dakle ostaje nejasno na što se odnosi naplaćena naknada, iz iskaza tužitelja proizlazi da njemu u banci nije objašnjeno koje troškove pokriva ova naknada, tužitelj je naveo da mu je na njegovo izričito pitanje vezano uz ovu odredbu djelatnik banke odgovorio „da je to tako“. Stoga je stav suda da se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993 određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik budući da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o predmetnoj pa kako je tužitelj temeljem čl. 11.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu ista je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da je ista nepoštena pa samim time ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je očito sastavila teksta ugovora, pa tako i spornu odredbu o naknadi o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, zbog čega je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev te utvrdio ništetnom dio odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćene naknade za obradu kredita č ija visina je među strankama nesporna, a proizlazi i iz knjigovodstvene kartice (list 10-24 spisa) i iznosi 156,11 eur (odnosno tadašnjih 1.176,19 kn).

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a ne od trenutka naplate kako to smatra tuženik.

16. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev u točci II te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 156,11 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (nije sporno da je naknada naplaćena 26. siječnja 2007., to navodi i sam tuženik u odgovoru na tužbu, a proizlazi i iz knjigovodstvene kartice) kako je to tužbenim zahtjevom zatraženo budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini naknade. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelja bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužan platiti.

17. Neosnovano tuženik prema mišljenu suda prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora jer predmet tužbenog zahtijeva nije samo isplata već i utvrđenje ništetnosti stoga je tužitelj ispravno vrijednost predmeta spora označio zbrojem vrijednosti oba zahtjeva što je u skladu s odredbom čl .37. st.1. ZPP-a.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredb i iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

18.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur; Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podneska od 16.9.2024. (200,00 eur; tbr.8.t.1), zastupanja dana 23.09.2025. i 19.1.2026. (200,00 eurx2, tbr.9.t.1) što ukupno iznosi 800,00 eur odnosno uvećano za PDV (200,00 eur) 1.000,00 eur. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur te na presudu u istom iznosu dakle ukupno je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos od 1.053,10 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

U Rijeci, 10. ožujka 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.