REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-20/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužitelja ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kojeg zastupaju punomoćnici Vanda Benz i Cvijetko Rihteru, odvjetnicima u Dubrovniku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217 IZ Zagreba, Jurišićeva 4 kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, i tužitelja, 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ŽE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos 1.585,21 EUR (tisuću pet stotina osamdeset pet eura i dvadeset jedan centi) sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom preko dosuđenog u točki I. do zatraženog 6.518,11 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja kojim tuženik zahtjeva: „Utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 53.829,73 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 4.12.2015. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

IV. Svaka strana snosi svoje troškove

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa Sberbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 312223 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini solemniziran pod brojem OV-16088/2007 6. kolovoza 2007. kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 53.850 CHF prema srednjem tečaju za devize HNB na rok otplate 160 mjeseci. Tvrdi da je Dodatkom Ugovora regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi da je uslijed promjene valutne klauzule s osnov promjene tečaja prilikom odobrenja kredita i to jednostrano i samovoljnom tuženika, takva odredba ništetna te potražuje temeljem takve ništetne odredbe iznos 67.861,61 kn sa zateznim kamatama dospijevajući od svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Ukazuje na člankom 18. Ugovora o kreditu br. 312223 sklopljenog 6.8.2007. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Dalje, tuženik ističe prigovor zastare, ističe da je provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, prigovora da tužitelj nije potrošač, a i da je da nema izravne primjene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, da tužitelj nije dokazao ni osnov svoj potraživanja, odnosno da nije dokazao da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ističe da Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), osporava visinu potraživanja.

2.1. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 2 Ugovora o kreditu. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom br. 2 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 53.829,73 kn. Tvrdi da je tuženik navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 53.829,73 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 4.12.2015. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Među stranaka nije sporno da je Sberbank d.d., odnosno kasnije Nova hrvatska banka d.d. OIB 78427478595 prestao postojati nakon pravomoćno okončanog postupka pripajanja društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva ulica 4.

4. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti.

4.1. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

4.2. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/, 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 24. kolovoza 2007.), s tima da je danas na snazi istoimeni zakon iz 2014. godine (Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

4.3. Budući tuženica u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

4.4. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

4.5. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženice, tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženice sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužitelj bio obvezan putovati u Zagreb, što bi, s obzirom na mjesto njegovog prebivališta u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost i troškove putovanja iz mjesta prebivališta u [adresa] i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme.

4.6. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakon o parničnom postupku (""Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženicu na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženice, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u Dubrovniku (Podružnica Dubrovnik.), slijedi da je Općinski sud u Dubrovniku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

4.7. Slijedom svega navedenog nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

5. Predmet ovog spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

6. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 24. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 312223,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

6.1. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- postojanje tražbine tuženice prema tužitelju proizašle iz konverzije kredita, te

- zastara potraživanja.

7. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu broj 312223 (list 7-21 spisa), Dodatak Ugovora o kreditu (list 22-26 spisa), dokumentacija kredita (list 27-48, 113- 141 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Jeleni Ćurlica (list 144-151, 158-164 spisa), saslušana je sudska vještakinja, saslušan je tužitelj (list146-247 spisa).

8. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 24. kolovoza 2007. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit 53.850,00 CHF uz redovnu kamatnu stopu 4,2%, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 160 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.

10. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je trebao kredit kako bi mogao kupiti Pos stan od AP agencije te su u ponudi bile dvije banke kod kojih je mogao sklopiti ovaj ugovor i to Splitska i Volksbank. Kad je došao u banku kredit u CHF su mu ponudili kao kredit s najpovoljnijom kamatom i najmanjom ratom. Ovom prilikom nije dobio posebna objašnjena o promjenama koje bi mogle uslijediti niti sam je to on mogao razumjeti s obzirom da mu to nije struka. Ispočetka je rata kredita bila oko 1800 kuna, a kasnije se poduplala pa je rata kredita iznosila kao i njegova plaća. Pri sklapanju aneksa je pristupio jer je smatrao da će mu biti lakše financijski i jer ima dvoje maloljetne djece koje uzdržava. Ni kad je pristupio potpisivanju ugovora kod javnog bilježnika također nije dobio nikakva objašnjenja. U to vrijeme mogao podići kredit u eurima, ali su mu u banci savjetovali da to bude kredit u CHF jer je najpovoljniji. Stan kupio u okviru poticajne stanogradnje za stanovanje njegove obitelji.

11. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je naznačeno da se isti sklapa za kupnju stana u Programu poticane stanogradnje, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

12. U odnosu na prigovore tuženika valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev- 3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa je tako nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Iz iskaza tužitelja i Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je tužitelj potrošač jer je stan kupio u okviru poticajne stanogradnje za stanovanje svoje obitelji.

14. U pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

15. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09. dalje: ZZP/07) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetnim Ugovorom o kreditu s pravnim prednikom tuženika kao namjena kredita je navedena kupnja stana za potrebe stanovanja obitelji tužitelja, dok iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, te u suglasnosti s dokumentacijom koja prileži spisu, a iz kojeg u bitnome proizlazi da joj je predmetni kredit bio potreban za stana kojeg je koristio za osobne svrhe.

16. S obzirom da je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje stana bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni stan koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17.1. Iz iskaza tužitelja sasvim jasno proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo te da ju u banci nisu posebno informirali o značenju i rizicima valutne klauzule.

17.2. Jasno je da je tužitelj otplaćivao znatno uvećane anuitete, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kune, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač bez stručnog znanja iz područja financija, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

17.3. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

17.4. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice kojom tužitelja, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićena od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

17.5. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj odredbi o valutnoj klauzuli nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici, utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.

18. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

19. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Prijedloga Dodatka ugovora o kreditu i prihvata konverzije, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su sklopile dodatak Ugovora o kreditu.

20. Čitanjem Prijedloga Dodatka ugovora o kreditu i prihvata konverzije utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnice kredita nakon konverzije iznosi 14.478,79 EUR dok je preostali iznosi anuiteta do dospijeća 15.343,44 EUR, a iznos pretplate 7.053,09 EUR. Dodatkom je dalje određena buduća otplata anuiteta po srednjem tečaju HNB za euro na dan dospijeća, te fiksna kamatna stopa od 5,80% godišnje, primjenjiva od 1. listopada 2015. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužiteljice tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

20. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

22. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama – a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

24. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, njegovog Dodatka i odredbi glave IV.a ZPD-a proizlazi da je konverzijom kredita glavnica utvrđena kompromisno: veća je od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, ali manja od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju. Time je tužitelj konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi bio da je od početka sklopila ugovor denominiran u EUR, a ne u CHF.

25. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

26. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

27. Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

27.1. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

28. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

29. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD- a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

29.1. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

30. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 GE protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C- 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegove imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

31. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,2 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

33. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

34. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

35. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje te je stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju utvrdila da je razlika anuiteta u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu, iznosi 48.958,61 HRK odnosno po fiksnom konverzijskom tečaju 6.497,97 EUR, odnosno pozitivna tečajna razlika iznosi 6.518,11 EUR. Dopunom nalaza i mišljenja vještakinja je dostavila i obračun zateznih kamata koje su tekle na iznos obračunatih pretplata – pozitivnih razlika anuiteta po osnovi promjene tečaja i to do dana konverzije te iznose 2.120,19 EUR. Pregledom izračuna konverzije kredita broj 312223 na dan 30. rujna 2015. utvrđeno je da je tuženik prilikom konverzije priznao iznos pretplate 7.053,09 EUR (list 27 spisa).

35.1. Na ovako dan nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna.

36. Tužitelj je podneskom uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos 6.518,11 EUR sa zateznom kamatom, dospijevajući na svaki mjesečni iznos od dospijeće pa do isplate, dakle cjelokupni iznos pretplate pozitivnih tečajnih razlika sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate.

37. Tužitelju sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO- a pripadaju zatezne kamate na iznose pretplate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 1. listopad 2015., a obzirom da je tuženik utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

38. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezne kamate koje su tekle na iznos pretplate zbog rasta tečaja do dana konverzije iznose 2.120,19 EUR (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima vještačenja), sve do dana konverzije, kao i naglasila da je konverzija provedena sukladno zakonu dana 30. rujna 2015.. Pretplata po osnovi tečajne razlike iznosi 6.518,11 EUR, dok je u konverziji priznat iznos 7.053,09 EUR.

39. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.

40. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 7.053,09 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužitelja i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.

41. Stoga je ukupno izračunati iznos zateznih kamata na pretplatu do konverzije 2.120,19 EUR u potpunosti umanjen priznatim u konverziji, a preostalim iznosom priznatim u konverziji (4.932,9 EUR) valjalo je umanjiti iznos glavnice 6.518,11 EUR te tužitelju dosuditi iznos 1.585,21 EUR sa zateznom kamatom od dana konverzije uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO–a (točka I. izreke). Iznos preko dosuđenog do zatraženog odbijen je kao neosnovan (točka II. izreke).

42. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

43. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 11. siječnja 2022., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

44. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula prigovor radi prijeboja s osnova priznatog u konverziji te s osnova negativnih razlika. Istaknuti prigovor radi prijeboja negativnih tečajnih razlika nije osnovan, jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa da stoga ne može postojati njegova obveza na vraćanje nečega što nije primila. Naime, predmet ovog spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 214. ZOO/91, sada članka 1111. ZOO/05, neosnovano obogatio tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništavom/ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članak od 211. do 219. ZOO/91, sada članak od 1112. do 1120. ZOO/05) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to tuženik s uspjehom ne može isticati prigovor kao što je predmetni. U odnosu na prigovor radi prijeboja iznosa od iznosa 53.829,73 kune (koji predstavlja iznos priznat u konverziji) valja reći da je tužitelj izjavom o prijeboju prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu i prihvaćanje izračuna konverzije kredita broj 312223 na dan 30. rujna 2015. sadržajno priznao ovo potraživanje te su se tražbine i tužitelja i tuženice već tada susrele i prebile. Sud je ovom presudom navedeno i prihvatio kada je samo sudio razliku obračunatog potraživanja tužitelja umanjenu za potraživanje tuženice. S obzirom da je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju u odnosu na iznos 53.829,73 kn (koji iznos predstavlja iznos 7.053,09 EURa priznatog iznosa pretplate (list 27 spisa), a da iznos na ime negativnih razlika ne postoji, utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužitelju po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji (točka III. presude).

45. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a. Tužitelj da je uspio s osnovom 100%, a visinom 27,16%, u konačnici uspio u omjeru 24,32% (124,32% / 2=62,16%-37,84%=24,32%) 46.1. Stranke su djelomično uspjele na način da je tužitelj uspio s osnovom u potpunosti, i sa zahtjevom u odnosu na visinu, osim u dijelu koji je trebao biti umanjen zbog iznosa priznatog u konverziji. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., J protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

45.2. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Dubrovniku 9. ožujka 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika