REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-1068/2019-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Saši Drobnjaku, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanom po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Goran Veljović i dr., odvjetnicima iz Pule, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 22. siječnja 2026., održane u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Saše Drobnjaka, odvjetnika iz Pule i punomoćnika tuženika Alana Alagića, odvjetnika iz Pule, te presude objavljene dana 9. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj: 060718106719 SN, Oznake: Uk-2 od 18. srpnja 2006. godine, a koja glasi:

„3.1. … godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva.

3.3. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.“,

pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj: 060718106719 SN, Oznake: Uk-2 od 18. srpnja 2006. godine, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi:

„1.1. …po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate…

1.3. …primjenom valutne klauzule.

1.4. Svaki će se povrat, izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.“,

pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 20.915,03 EUR (dvadesettisućadevetstopetnaest eura i tri centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. siječnja 2016. godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja učinjen podneskom od 28. svibnja 2020. u cijelosti.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.822,21 EUR roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos troška teče od 09. ožujka 2026. do isplate.

VI Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom, dana 18. srpnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj: 060718106719 SN, Oznake:

Uk-2 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 94.116,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Rok otplate kredita iznosi 30 godina o otplaćuje se u 360 jednakih mjesečnim anuiteta čiju visinu utvrđuje tuženik planom otplate. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,39% godišnje. Stranke su dana 20. siječnja 2016. godine zaključile Dodatak 1. Ugovora, kao radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pod novim brojem ugovora: 151109070381. Njime se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Člankom 3. Ugovora, ugovorena je kamatna stopa od 4,39% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, na čiju je primjenu tužitelj bezuvjetno pristao, budući se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, pa zato ni na iste utjecati. U vrijeme zaključenja Ugovora, stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te Ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Posljedično, ugovorna odredba o visini kamatne stope i njenim promjenama je nerazumljiva i netransparentna. Od dana sklapanja Ugovora pa nadalje, kamatna stopa se u nekoliko navrata povisila, zbog čega su se povisili i mjesečni anutiteti povrata kredita. Ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna odredba ugovora o kreditu (njegova cijena), te kao bitni sastojak ugovora mora biti određena odnosno odrediva. Čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređenena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da je upravo ovdje takav slučaj, gdje cijena kredita, odnosno visina kamatne stope isključivo ovisi o volji tuženika, proizlazi da je takva odredba Ugovora ništetna. Ona je kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana - ovdje na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju pak dužnik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost takve promjene obveze. Odlukom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, (donesene povodom podnijete revizije, između ostalih tuženika i ovdje tuženika, protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine) pravomoćno je utvrđeno kako je u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, pa se bankama nalaže prekinuti s korištenjem tih odredaba, te im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Proizlazi da je djelomice ništetna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora, pa se na isti ima primjenjivati fiksna kamatna stopa od 4,39% godišnje, kako je između parničnih stranaka i ugovoreno danom sklapanja Ugovora, sve do 01. siječnja 2014. odnosno do početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje. Zbog toga je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos naplaćen na ime uvećanih kamatnih stopa preko prethodno navedenih. Tužitelj i nadalje otplaćuje predmetni kredit, redovno trajnim nalogom. Na osnovu zaključenog Ugovora, tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 91.116,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Rok otplate kredita iznosi 30 godina, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunato u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Tijekom ugovornog odnosa parničnih stranaka, došlo je do povećanja tečaja CHF/kn zbog čega je došlo do daljnje nezakonite preplate po Ugovoru. Naime, činjenica je da se tijekom otplate kredita vrijednost CHF u odnosu na kn bitno povećala. Valutna klauzula jeste zaštitna klauzula kojom se vjerovnika (konkretno: tuženika) štiti od obezvrijeđivanja onoga što je dao. Svrha joj je osigurati ravnopravnost u ispunjenju novčanih obveza, što znači da se rizik od promjene vrijednosti (visine) novčane obveze mora pravedno i ravnopravno rasporediti, a ne da se taj rizik prebaci isključivo na klijenta, ovdje tužitelja. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god., pravomoćno se utvrđuje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stranke su dana 20. siječnja 2016. godine zaključile Dodatak 1. Ugovora, kao radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Njime se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Njime se mijenjaju odredbe iz Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Rješenjem Vrhovnog suda RH, broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o konverziji izmijenili osnovne ugovore o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat (više uplaćenih) novčanih iznosa. Prethodno navedena pravomoćna utvrđenja sudova o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, te ništetnosti odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, obvezujuća su u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema stanovištu tužitelja u konkretnom slučaju se, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je na dan zaključenja Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke. Obzirom na navedeno, tužitelj je tuženiku po osnovu Ugovora, preplatio iznos od 80.170,12 kn koji ovom tužbom potražuje od tuženika jer je isti neutemeljeno naplatio osnovom navedenih ništetnih odredbi. Također potražuje pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana uplate pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 17. studenog 2025. (list 765-767 spisa), predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini te ističe prigovor zastare. Prvenstveno, tuženik ukazuje da je člankom 17.2. Ugovora ugovoreno da će ugovorne strane u sporu rješenje potražiti u pregovorima, a ukoliko u tome ne uspiju, određuju mjesnu nadležnog suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je ovaj ugovor zaključen. Slijedom toga, a obzirom tužitelj nije dostavio dokaz da je prethodno pokušao riješiti spor u pregovorima s tuženikom, predlaže se da Sud tužbu odbaci kao preuranjenu. Nije sporno da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, dana 18.07.2006. godine Ugovor o kreditu broj 060718106719 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 94.116,00 CHF. Nije sporno da je člankom 3. stavkom 3.1. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,39% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva te da je člankom 3. stavkom 3.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Osporava se da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Naime, odredbom članka 17.5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te mu je uručena otplatna tablica sa iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan izrade otplatne tablice. Člankom 17.6. Ugovora o kreditu ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a osobito odluku o kamatama Banke, odluku o tarifi naknada i poslovne knjige i knjigovodstvene i druge isprave ili podneske Banke. Člankom 17.7. Ugovora o kreditu ugovorne strane poznavanje odredbi iz prethodnog stavka potvrđuju potpisom ovog Ugovora. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat sa važećim aktima Banke, između ostaloga i sa Odlukama o kamatama Banke temeljem kojih je bila ugovorena promjena kamatnih stopa, kao i sa Općim uvjetima i Politikama Banke te je na takve odredbe Ugovora o kreditu pristao svojom voljom. U vezi s gore navedenim, iz „Općih uvjeta odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu“ predviđeno je da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama banke, a utvrđuje se ovisno o slijedećim elementima: visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala; visini i kretanje referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i sl.) te prihodima i rashodima poslovanja. Nadalje, a u vezi s navedenim, kod mijenjanja kamatne stope odnosno pri donošenju izmjena i dopuna Odluke o kamatama banke, tuženik se drži kriterija iz „Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom“ (dalje Politika mijenjanja kamatnih stopa). Parametri temeljem kojih se određuje visina promjenjive kamatne stope određeni su u čl. 4.2. Politike. Tako je navedeno da se promjenjiva kamatna stopa po kreditima izračunava kao zbroj tržišnog indeksa (NRS, LIBOR) i fiksnog djela kamatne stope banke. Nakon toga su u tablici navedeni tržišni indeksi koje banka koristi za izračun promjenjive kamatne stope i dano je pojašnjenje što isti znače. Tako je za NRD pojašnjeno da predstavlja prosječnu kamatu koju bankovni sektor plaća kako bi pribavio sredstva potrebna za kreditno poslovanje. Nakon toga pojašnjeno je da se NRS koristi kao referentna kamatna stopa za određivanje varijabilnog dijela promjenjive kamatne stope na kredite. Nadalje, pojašnjeno je što je LIBOR – londonska međubankovna ponudbena kamatna stopa koja se obračunava na međusobne kredite banaka koje posluju na londonskom tržištu kapitala. Postoji LIBOR za CHF, za EUR i za USD, što je sve pojašnjeno u točki 4.2.1. Politike mijenjanja kamatnih stopa. Nakon toga dana je i sama formula za način izračuna promjenjive kamatne stope, kao i što znače sami parametri koji se koriste za određivanje kamatne stope. U točki 4.2.2. detaljno je regulirano formiranje promjenjivih kamatnih stopa po novoodobrenim kreditima, u točki 4.2.3. razdoblje izmjene promjenjivih kamatnih stopa, u točki 4.2.4 primjena promjenjivih kamatnih stopa na postojeći portfelj kredita, a u točki 4.2.5. obavještavanje klijenata o promjeni promjenjivih kamatnih stopa. Iz navedenih odredbi razvidno je da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala sukladno točnim, unaprijed utvrđenim, kriterijima te da banka ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Pritom se ukazuje da dokumenti banke, poput Općih uvjeta poslovanja, raznih Politika i Pravilnika su stalni dokumenti, koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni „zakon“ banke, po kojem ista postupa. U završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih sa tužiteljem navedeno je da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Navedeno iz razloga što ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu bilo bi ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom, zato su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut člankom 295. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se da su svi akti banke revidirani od strane Hrvatske Narodne Banke i da bez njenog odobrenja ne bi ni mogli biti donijeti. Vezano uz gore navedene opće akte tuženika, ukazuje se na recentnu sudsku praksu Županijskog suda u Puli u kojima je zauzeo stajalište da odluka u kolektivnom sporu što se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u švicarskim francima ne odnose na konkretni ugovor koji je predmet ovog spora u kojem je ugovor o kreditu vezan za eure, imajući na umu i Opće uvjete odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu u vrijeme sklapanja ugovora (koji su sastavni dio ugovora, a objavljuju se na internetskim stranicama tuženice), posebno sadržaj odredbe tih općih uvjeta o načinu promjene kamatne stope ugovorene kao promjenjive. Kao visoko stručnoj osobi u oblasti ekonomije tužitelju je bila razumljiva odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, svakako u vezi s Općih uvjeta…, koji su sastavni dio ugovora u smislu čl. 295. ZOO i tužitelju su bili dostupni i poznati, jer su objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a kojima je određeno da se visina kamatne stope određuje u skladu s odlukom o kamatama, te da se utvrđuje ovisno o visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištima novca i kapitala, iznosima i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR itd.), te prihodima i rashodima poslovanja. Slijedom svega navedenoga, razvidno je da predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima i Politikama Banke, koji su objavljeni na web stranicama tuženika (čl. 295. st. 4. ZOO-a). Sukladno odredbama članka 295. st. 2. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru iobvezuju kao i ove. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu odraz je slobodnih volja ugovornih strana te je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza. Štoviše, tužitelj se svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako je imao mogućnosti ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. fiksnu kamatnu stopu i neku drugu valutu, a u konačnici mogao je uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara. Sama činjenica da Ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti te sukladno njima, po potrebi i tržišnim prilikama, korigira kamatnu stopu, odredbu članka 3. Ugovora o kreditu čini valjnom i zakonitom a samu činidbu određenom odnosno odredivom. Nadalje, vezano uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sam Zakon o obveznim odnosima u članku 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena i stoga nije ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tuženik naknadno odredio na temelju ovlasti Ugovora o kreditu ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi. Naime, gore navedena odluka posl.br. Rev 360/14 od 01.12.2015. godine proizašla je iz postupka koji se prvotno vodio pred Općinskim sudom u Pazinu pod posl.br. P-324/11 te Županijskim sudom u Puli pod posl.br. Gž- 2658/12 u kojem je zauzeto (i potvrđeno) stajalište da se u ugovorima o kreditu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ne radi ni o neodređenoj ni neodredivoj obvezi…(posl.br.P-324/11), odnosno da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnom propisu, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. (posl.br. Gž-2658/12). Ovom presudom nije utvrđeno da bi samo ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu bilo nezakonito ili ništetno, naprotiv, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt-249/14 navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu legitimno pravo banaka. Budući da tužitelj u svojem tužbenom zahtjevu traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 4 ugovora o kreditu broj 9011962884 od 29. rujna 2006. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je sud u skladu s čl. 2 st. 1 ZPP-a vezan tužbenim zahtjevom kako ga je postavio tužitelj, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu jer ugovaranje promjenjive kamatne stope nije samo po sebi nezakonito ili ništetno. Nadalje, a vezano uz navode tužitelja glede kolektivnog postupka „Potrošač“, ističe se da su u kolektivnom postupku sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača. Međutim, u svakom pojedinom individualnom postupku (kao što je ovaj), sud je dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa. Naime, sud je dužan u svakom svakom pojedinačnom sudskom postupku utvrditi sve relevantne činjenice kao i što je tužitelj dužan dokazati sve okolnosti na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Slijedom toga, presude donesene u kolektivnom postupku nemaju pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni postupak kojega pokrene svaki potrošač. Odluke na koje se tužitelj poziva nikako se ne bi mogle izravno primijeniti na konkretan spor bez da tužitelj dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj nije dokazao. Takvo stajalište potvrđeno je i u odluci Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-311/2018 od 03.09.2018. godine u kojoj je sud utvrđivao da li se u tom konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka. Iz obrazloženja odluke jasno proizlazi stajalište suda da se u svakom konkretnom postupku mora utvrditi primjenjuju li se pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka na postupak koji pokrene svaki pojedini potrošač.Tuženik ukazuje da odredba članka 502.c ZPP-a uređuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, člankom 502c Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga, a kako slijedi iz citirane zakonske odredbe, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Međutim, iz tužbe proizlazi da tužitelj tužbu temelji na ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu s osnova stjecanja bez osnove, pa slijedom navedenoga, u konkretnom slučaju navedene odluke se ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se temelji ova tužba. Također, ukazuje se da je navedenim odlukama u kolektivnom postupku utvrđeno da bi promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Presude u kolektivnom sporu ima takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali činjenična utvrđenja je nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku. Međutim, ukoliko je sud drugačijeg stajališta, i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka Potrošač u smislu odredbi članka 502.c ZPP-a, u tom slučaju tuženik ističe i prigovor zastare obzirom je u slučaju naknade štete, zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od nastanka štete. S obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 18.07.2006. godine, očito je da je kako subjektivni tako i objektivni rok zastare protekao. Zaključno, ukazuje se da odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku stupila je na snagu tek dana 01.07.2013. godine, dakle znatno kasnije od zaključenja Ugovora o kreditu. Navedeno se odnosi na i na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača koja nije bila na snazi u trenutku nastanka konkretnog pravnog odnosa. Nadalje, vezano uz pravila o ništetnosti prema Zakonu o zaštiti potrošača tuženik ukazuje da je odredbama čl. 84. propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 81. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenih odredbi, a imajući u vidu odluke donesene u kolektivnom sporu „Potrošač“, da bi se na konkretni slučaj eventualno mogla primijeniti utvrđenja iz prethodno navedenih odluka (što tuženik osporava iz prethodno iznijetih razloga, međutim u slučaju da je sud drugačijeg stajališta u nastavku se očituje i na ovaj dio tužbe) potrebno je da budu kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da se radi o ugovoru o kreditu zaključenog u periodu od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je navedena odredba nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nije sporno da se radi o ugovoru o kreditu s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenom u spornom razdoblju. Tuženik je, sukladno odredbama ugovora o kreditu, o svakoj promjeni kamatne stope obavještavao tužitelja. Suprotno navodima iz tužbe, tužitelj je imao mogućnosti izbora kredita i u drugoj valuti, kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, a u konačnici tužitelj je imao mogućnosti podići kredit u nekoj drugoj banci pod drugim uvjetima ukoliko je smatrao da sporne odredbe Ugovora o kreditu narušavaju njegova prava. Međutim, tužitelj je svjesno i savjesno procijenio da mu ovakav ugovor o kreditu odgovara, a što je i potvrdio svojim potpisom. Tužitelj je imao mogućnosti svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili evenutalno tražiti dodatne dogovore ili pojašenjenja. Tužitelj je kao ugovorna strana pravnog posla, imao mogućnosti iskoristiti svoja prava, a što nije učinio. Tužitelj je tuženika ostavio u uvjerenju da razumije što potpisuje te je tuženik osnovano smatrao da su mu prava, obveze i posljedice zaključenja predmetnog ugovora bile jasne obzirom je prije potpisivanja pročitao cijeli ugovor. Nadalje, Opći uvjeti odnosno Politika tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi utvrđenih između tužitelj i tuženika pa isti vezuju kao i posebne pogodbe. Stoga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa sadržan je u odredbama Ugovora o kreditu koji propisuje promjenjivost kamatne stope i način promjene te općim aktima tuženika. Vezano uz gore navedeno ponovno se ukazuje se na recentnu sudsku praksu Županijskog suda u Puli i odluke toga suda posl.br. Gž-529/2018 od 03.09.2018. godine i posl.br. Gž-311/2018 od 03.09.2018.g. Slijedom svega navedenoga, o spornoj odredbi se prethodno pregovaralo obzirom je tužitelj izrijekom izabrao upravo ugovor o kreditu s primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se mijenja prema odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika koji su sastavni dio Ugovora o kreditu. Sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna obzirom iz same riječi „promjenjiva“ proizlazi da ista nije fiksna već da je podložna promjenama. Odredba je uočljiva obzirom je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Ugovor je pisan uobičajenim slovima a sve odredbe su pisane istom veličinom slova (odredba nije pisana malim slovima da bi bila neuočljiva). Odredba je i razumljiva obzirom se tužitelj svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara. Stranke su izričito ugovorile primjenu promjenjive kamatne stope koja se mijenja odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika, te uz obvezu tuženika da tužitelja pravodobno i pouzdano izvijesti o promjenama kamatne stope. Slijedom navedenoga, sporna odredba je razumljiva dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu. Tužitelj je na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristao, što je i potvrdio svojim potpisom. Slijedom toga, razvidno je da je sporna odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa stoga nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost. Nadalje, sporna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Naime, kamatna stopa mijenja se sukladno tržišnim uvjetima a tuženik ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Ponavlja se da su dokumenti banke, poput Općih uvjeta poslovanja i Politika, stalni dokumenti, koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni „zakon“ banke, po kojem ista postupa. U završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih sa tužiteljem navedeno je da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke. Navedeno iz razloga što ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu bilo bi ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju. Uostalom, zato su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut člankom 295. Zakona o obveznim odnosima. Suprotno navodima tužitelja, činjenica da je tuženik mijenjao kamatnu stopu ne znači da je ista automatski i nezakonita. Da bi ista bila nezakonita moraju biti ispunjeni svi zakonski uvjeti a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Zaključno, ponovno se ukazuje na sudsku praksu u kojem je Županijski sud u Puli u odluci posl.br. Gž-2658/12 zauzeo stajalište da sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, Narodne novine 35/05, 41/08) iz članka 4., 6., i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorm nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zalanaškog ugovora, pa nije narušio načela jednake vrijednosti činidbi. Slijedom navedenoga, a kako u konkretnom slučaju sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila viša od zakonom dopuštene kamatne stope niti je protivna načelima ZOO-a, stoga niti nije uzrokovala znatnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužtelja. Slijedom navedenoga, tuženik osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i sve odluke banke o promjeni kamatne stope bile ništetne. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF kojim je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 94.116,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a. Međutim, osporava se da bi tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan. Nije jasno koji su to parametri tužitelju bili bitni da donese valjanu odluku da zaključi Ugovor o kreditu, a osim toga, opće je poznato značenje valutne klauzule pa stoga nije jasno što to konkretno vezano uz odredbu o valutnoj klazuli je tužitelju ostalo nepoznato. Zaključenjem Ugovora, tužitelj i tuženik su svjesno i doborovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tuženika. Ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica. Valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu. U ugovorima o kreditu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu iznos odobrenoga kredita nominiran je u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom kreditu obavljaju u domaćoj valuti. Tako se pri odobravanju kredita nominiranog u stranoj valuti iznos kredita isplaćuje u kunama primjenom tečaja strane valute u odnosu na kunu koji vrijedi na dan isplate, a na isti način dužnici izračunavaju svoju obvezu plaćanja pri dospijeću konkretne rate/anuiteta po kreditu. Pritom su kreditne institucije do početka kolovoza 2013. godine imale mogućnost ugovarati primjenu različitih vrsta tečajeva koji su se rabili za preračunavanje obveze isplate i naplate, pa se vrlo često ugovarala primjena kupovnog tečaja za stranu valutu pri isplati kredita, a za naplatu dospjelih obveza ugovarala se primjena prodajnog tečaja. Međutim, od izmjene regulative (Zakon o kreditnim institucijama članak 302. stavak 6.) u 2013. godini kreditne institucije, u depozitno-kreditnim poslovima s potrošačima koji su ugovoreni s valutnom klauzulom, obvezne su primijeniti srednji tečaj HNB-a odgovarajuće strane valute u odnosu na kunu, a koji važi na dan transakcije. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza dužnika se povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Valutna klauzula je općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što je uostalom i potvrdio sam VSRH u odluci Revt-249/14 od 09.04.2015. godine. Slijedom toga, tužitelju nisu mogle biti nepoznate odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. S druge strane, tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF, pa se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. Vezano uz odluke iz kolektivnog postupka „Potrošač“ na koju se poziva tužitelj, tuženik ostaje kod svih navoda i prigovora iznijetih u ovom odgovoru na tužbu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu obzirom da je sve već navedeno primjenjivo kako i na valutnu klauzulu tako i na promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenoga, tuženik osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Nije sporno da je dana 20.01.2016. godine zaključena „radnja kojom se provodi Zakon i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) (Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu)“, a kojom je Radnjom provedena konverzija predmentog Ugovora o kreditu sukladno odredbama članka 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016). Konverzijom kredita, Ugovor o kreditu je sukladno volji stranaka, te sukladno odredbama ZPK, konvertiran iz ugovora o kreditu u valuti CHF u ugovor o kreditu u valuti EUR, čime je početni ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZPK. Konverzijom kredita obuhvaćeni su i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. S time u vezi ukazuje se na članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim se uređuje Načelo konverzije kredita: Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.Članak 19.c stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuje Način izračuna konverzije kredita. Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate. Sukladno navedenim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita a stranke su suglasno zaključile i provele konverziju predmetnog kredita. Zaključenje Radnje predstavlja slobodno očitovanje volja ugovornih strana kojim su stranke uredile svoje međusobne odnose proizašle iz Ugovora o kreditu. Slijedom toga, osporava se da bi u Dodatku Ugovora kojime je provedena konvezija bio pogrešno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Odredbama članka 2. te članka 5. Radnje stranke su suglasno izmijenile sporne odredbe članka 1. Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te odredbe članka 3. Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zaključenjem Radnje, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita su izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti. Također, konverzijom kredita ujedno su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. Stoga bi eventualnim usvajanjem tužbenoga zahtjeva za isplatom zapravo došlo do dvostruke naplate tužitelja. Takvo stajalište potvrđuje i brojna sudska praksa Općinskih i Županijskih sudova: "Po ocjeni ovog suda sklapanjem ugovora naslovljenog kao „Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni zakona o potrošačkom kreditiranju (nn 102/15)“ (list 137-138) prestao je važiti („otkazani“) Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 9. ožujka 2006. (list 7-11 spisa) u dijelu koji se odnosi na valutu kredita i kamatnu stopu koja je bila određena tim Ugovorom pa stoga tužitelj nema niti može imati valjani pravni osnov za svoju tražbinu “povrata po njegovoj tvrdnji preplaćenog iznosa kredita…“. Naime tužitelj (ni) ne osporava da bi izračun konverzije kredita bio suprotan odredbi članka 19c. Zakona o izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/05 dalje ZID ZPK) pa se tako i on sam u svom podnesku od 8. ožujka 2017. izričito pozivlje na „izvršenu konverziju kredita…“ kao razlog za usklađenje tužbenog zahtjeva (list 144) pa takvom dispozicijom (potpisivanje Ugovora od 18. ožujka 2016. naslovljenog kao „Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15)“ nema više pretpostavki za pozivanje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 - dalje ZZP) odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 149/09, 61/11, 78/15 – dalje: ZOO) na kojima je temeljio tužbu. Navedena pravna stajališta Županijskih sudova u potpunosti su u suglasnosti s ratio Zakona o potrošačkom kreditiranju kojime se uređuje konverzija kredita u CHF. Naime, iz obrazloženja Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima je predstavljena konverzija (P.Z. br. 899 od 10.09.2015.) proizlazi svrha i cilj predloženog zakonskog rješenja konverzije kredita u CHF. Na str. 4-6 obrazloženja navodi se kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Također, navodi se kako se pravilima o konverziji kredita postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe. Slijedom toga, proizlazi stajlište zakonodavca da u slučaju konverzije ugovora o kreditu, koja je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u. Imajući navedeno u vidu, odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora, pa je suvišno svako pozivanje na opća pravila obveznog prava o ništetnosti ili bilo koja druga slična pravila koja su u izravnoj koliziji s pravilima ZPK-a o konverziji. Navedeno iz razloga što pravila ZPK i konverzija ugovora o kreditu u CHF postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se namjerno odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava.Sukladno svemu navedenome, a obzirom su konverzijom kredita sporne odredbe Ugovora o kreditu izmijenjene, a tako izmijenjene odredbe su prilagođene odredbama ZZP i ZPK pa kao takve ne podliježu ispitivanju njihove (ne)poštenosti odnosno ništetnosti, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan. Osim toga, ukazuje se da je konverzijom kredita, početni kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR, čime je kredit u CHF u potpunosti prestao postojati. U vezi s navedenim, ukazuje se da se odluke u predmetu „Potrošač“ primjenjuje isključivo na kredite u CHF što potvrđuje i sudska praksa. Zaključno, tuženik ukazuje da je VSRH u odluci posl.br. Rev 2221/2018 od 03.09.2019. godine zauzeo jasno stajalište glede konvertiranih odnosno nekonvertiranih ugovora o kreditu u švicarskim francima. Iz navedenog proizlazi jasno stajalište VSRH da pravni interes korisnika kredita za utvrđenjem ništavih spornih odredbi ugovora o kreditu, postoji u onim slučajevima u kojima korisnici kredita nisu iskoristili mogućnost propisanu odredbama ZIDZPK, odnosno koji nisu konvertirali ugovore o kreditu. Slijedom toga, argumentum a contrario, korisnici kredita koji su iskoristili mogućnost propisanu odredbama ZIDZPK, odnosno koji su konvertirali ugovore o kreditu, ne bi imali pravni interes za podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu i isplate. Zaključno, Rješenjem VSRH posl.br. Gos 1/2019-36 od 04.03.2020. godine Vrhovni sud odlučujući u oglednom postupku o postavljenom pravnom pitanju važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava zauzeo pravna stjališta da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15), da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR, da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske, da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu, da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i slično. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“ Slijedom svega navedenoga, tuženik osporava da bi sporne odredbe kao i pripadajući Anexi Ugovora o kreditu bili ništetni. Tuženik predlaže da sud već u ovoj fazi postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Odlukom VSRH posl.br. Rev-2868/2018 od 12.02.2018. godine iznijeto je stajalište suda da klijenti banaka nisu izgubili pravni interes za utvrđivanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu usprkos zaključenoj konverziji. Međutim, navedeno ne znači da bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, već samo da ima procesno pravo na podnošenje takve tužbe. Kao što je već navedeno, tuženik osporava osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja. Nadalje, tuženik ponavlja da odluke donesene u kolektivnom postupku „Potrošač“ nisu obvezujuće za ovaj sud obzirom da navedene odluke obvezuju prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Slijedom svega navedenoga, tuženik osporava da bi sporne odredbe bile suprotne odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj takve navode ne potkrepljuje nikakvim dokazima. Osim toga, konverzijom kredita, sporne odredbe izmijenjene su na način da su iste u suglasnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju pa slijedom toga nije dopušteno ispitivanje njihove (ne)poštenosti. Naime, tužitelj smatra da bi se na predmetni ugovorni odnos trebala primijeniti početno ugovorena kamatna stopa tečaj CHF prema tečajnoj listi na dan zaključenja Ugovora obzirom da su jedino ti parametri bili poznati tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Međutim, tuženik osporava takvo stajalište tužitelja obzirom je isto suprotno volji stranaka i pravnom poslu. Naime, kao što je navedeno, tužitelju nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu kaluzulu i promjenjivu kamatnu stopu, obzirom su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamatne stope je općepoznat i jasan pojam pa se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije znao i nije razumio. Nadalje, nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu upravo s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, pa bi se primjenom prvotno ugovorene kamatne stope i primjenom tečaja na dan solemnizacije Ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem, a što nesporno nije bila volja ugovornih strana. Prvenstvena volja ugovornih strana bila je ugovoriti Ugovor o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj niti je bila volja ugovornih stranaka niti bi tuženik, pod takvim uvjetima, odobrio tužitelju predmetni Ugovor o kreditu. Ukoliko tužitelj smatra da je ništetna odredba glede načina promjene kamatnih stopa na način da se iste određuju sukladno Odlukama tuženika, trebao je predložiti konkretne parametre koji se trebaju primijeniti kako bi se došlo do promjenjive kamatne stope koju predlaže (te sukladno tim parametrima predložiti financijsko vještačenje) a ne tražiti utvrđenje početne kamatne stope. Naime, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u Ugovor o kreditu jer bi se time negirala nesporna činjenica da su stranke sklopile ugovor upravo takvog sadržaja. Slijedom toga, eventualno financijsko vještačenje bi trebalo utvrditi da li je pojedina promjena stope bila „opravdana“ objektivnim kriterijima pa time i utvrditi kolika je promjena kamatnih stopa trebala biti u spornom razdoblju. Početno ugovorena kamatna stopa JEST promjenjiva kamatna stopa, kao i sve daljnje izmjene te stope. Narav početno ugovorene kamatne stope jest da je ona promjenjiva, bez obzira bila ona početna pr. 6%, 7% ili 2%. Usputno rečeno, razlog zbog koje početna kamatna stopa iznosi 4,39% je upravo njezina narav promjenjive kamatne stope. Da su stranke ugovarale kredit uz fiksnu kamatnu stopu početna kamatna stopa bila bi daleko viša od ovdje ugovorenih 4,39% godišnje. Slijedom svega navedenoga, tuženik prvenstveno smatra da sporne odredbe o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu ništetne. Međutim, ukoliko je Sud drugačijeg stajališta, nužno je odredbu zamijeniti valjanom odredbom zbog naravi ugovora o kreditu i volji stranaka. U vezi s navedenim, tuženik ističe da je člankom 15.1. Ugovora o kreditu propisano da ako bilo koja odredba ugovora bude ništava, ista će se zamijeniti valjanom odredbom. Stoga, čak i u slučaju da sud utvrdi da bi odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu bile ništetne (što tuženik osporava), trebao bi istu zamijeniti odgovarajućom odredbom a ne jednostavno ju ukinuti. Tuženik se protivi dokaznim prijedlozima kao suvišnim obzirom već u ovom trenutku postoje razlozi za odbijanjem tužbenog zahtjeva. U vezi s navedenim, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i iznose koje potražuje tužitelj obzirom nije jasno što bi iznos od 80.170,12 kn trebao predstavljati, što bi trebali predstavljati pojedini iznosi koje potražuje tužitelj kao i što nije jasno temeljem kojih podataka je tužitelj došao do navedenih iznosa. Zaključno, potrebno je ukazati da tužitelj potražuje isplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od 11.09.2006. godine do isplate, dok je sama tužba podnijeta dana 11.06.2019. godine. Iz navedenoga je razvidno da je zahtjev tužitelja za isplatom zastario obzirom je podnijet nakon 13 godina. Naime, prema već prihvaćenoj praksi VSRH, potraživanje od druge ugovorne strane primljenog temeljem ništetnog ugovora zastarijeva u općem zastarnom roku koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno od dana nastupanja ništetnosti. To stajalište sudske prakse polazi od toga da je ništetan ugovor bez pravnog učinka od trenutka sklapanja, od kojeg trenutka i nastupaju pravne posljedice ništetnog ugovora, pri čemu je obveza vraćanja primljenog izvanugovorna obveza stečenog bez osnove koja dospijeva prvi sljedeći dan nakon nastanka obveze. Prema shvaćanju ovog suda, iz izloženog slijedi da zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana kada je tužitelj, u izvršenju ugovora o zajmu, predao tužitelju novčanu svotu u stranoj valuti, a to je, prema izloženim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, uslijedilo 4. siječnja 1998. godine. Budući da je tužba u ovoj stvari podnesena 29. studenog 1994. godine, dakle, nakon isteka općeg zastarnog roka od pet godina, to proizlazi da je osnovan prigovor zastare, kojeg je istakao tuženik, opirući se tužbenom zahtjevu.“ (VSRH Rev 374/2003-2 od 28.05.2003.) Ocjenjujući pitanje zastare drugostupanjski sud je zaključio da obveza vraćanja onog što je primljeno po osnovi ništavog pravnog posla dospijeva u trenutku nastupanja ništavosti, a da je to u konkretnom slučaju 25. kolovoz 1994., kad je sklopljen ugovor o zajmu, pa budući da je zahtjev za vraćanje pozajmljenog iznosa tužitelj prvi puta istakao u tužbi 29. svibnja 2000., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, da je sporno potraživanje zastarjelo. (VSRH Rev x 808/2011-2 od 12.09.2012.) Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu Obzirom na prigovor zastare istaknut po tuženoj, a glede tužiteljevog zahtjeva, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio takav prigovor pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju obveza vraćanja onog što je primljeno s osnova ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, a što je dakle bilo u trenutku sklapanja tog ništavog ugovora (26. lipnja 1996.), a kada je i izvršena primopredaja novca, što znači da je od tog dana i počeo teći petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 361. ZPP-a, a koji je istekao 27. lipnja 2001., dakle prije nego je tužba podnesena (27. studenoga 2001.).“ (VSRH Rev x 1125/2013 od 25.02.2014.) Međutim, glede zastare i ocjene istaknutog prigovora zastare sud prvog stupnja treba voditi računa u ponovljenom postupku o dospijeću svakog pojedinog anuiteta kredita. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. Niti prema jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) iz čl. 502. a ZPP_a, ne prekida zastaru za predmetno potraživanje. Prema tome, takvom kolektinom tužbom ne može se prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. Što se tiče početka tijeka zastarnog roka, budući da je tužitelj plaćao tuženiku anuitete sukcesivno, zastarni rok teče za svaku od tih isplata od kada je izvršena i završava istekom pet godina nakon toga…“ (ŽS u Osijeku Gž-2475/2016 od 06.07.2017.g.) Također, ističe se da su čak i prije pokretanja kolektivne tužbe od dana 04.04.2012. godine protekli zastarni rokovi u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatom tužitelja, slijedom čega je jasno da je tužbeni zahtjev tužitelja u zastari. Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže da Sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dokumentaciju i sudske odluke (list 8-353), provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš (list 354-504), izvršen je uvid u dokumentaciju (list 514-516), provedena je dopuna nalaza i mišljenja (list 525-552), izvršen je uvid u dokumentaciju (list 648-658), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je izvršen uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 18. srpnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, broj: 060718106719 SN, Oznake: Uk-2 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 94.116,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,39% godišnje kao i da su stranke dana 20. siječnja 2016. zaključile Dodatak 1. Ugovora pod novim brojem ugovora: 151109070381 kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, u nastavku ZID ZPK/15) te kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

6. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je i pitanje, s obzirom da se radi o konvertiranom kreditu, da li tužitelj koji je izvršio konverziju sada ima osnove tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa.

7. Tužitelj je u odnosu na prigovore tuženika tijekom postupka u bitnom isticao da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija te da u trenutku konverzije odredba o CHF valutnoj klauzuli još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. S druge strane, tuženik tijekom postupka tvrdi da su konverzijom riješeni svi međusobni odnosi iz predmetnog ugovora o kreditu i prigovara zastari.

8. Prije svega na konkretan slučaj primjenjuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće je li tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njezin kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe.

9. Vezano za svojstvo potrošača tužitelja valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bila odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, u nastavku: ZZP/03) koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U dokaznom je postupku proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke koji u svom iskazu navodi da je predmetni kredit podigao sa namjerom kupovine stana, i to za življenje, i u tom stanu žive on i njegova obitelj. Taj stan nije nikada korišten za neke druge svrhe. Kada se obratio banci tuženika sa namjerom ishođenja kredita primanja su mu bila takva da nije bio niti kreditno sposoban za podizanje tog kredita koji mu je konačno odobren tako da mu je supruga bila sudužnik, koliko se sjeća primanja su iznosila tada oko 3.600,00 kuna mjesečno. Od strane banke mu je ponuđen kredit vezan uz chf a na upit da li zna što je valutna klauzula i da li mu je to pojašnjeno od strane djelatnika banke navodi da nije siguran što je to valutna klauzula ali mu nitko nije objašnjavao kakva je valuta chf-a a posebno ga nitko nije upozoravao na rizike te valute. Jedino zna da se pričalo o kamatnoj stopi ali i da je promjenjiva ali mu nije objašnjeno na koji način se ta kamatna stopa mijenja niti tko donosi odluku o tome. U početku je taj mjesečni anuitet iznosio oko 1.800,00 kuna a kasnije je to raslo i misli da je u jednom trenutku ta rata bila i više nego dupla i da je iznosila oko 4.000,00 kuna mjesečno. Prateći opterećenost zbivanja kroz medije čuo je za konverziju i obratio se banci upravo zato jer mu je mjesečna rata rasla i chf je stalno bio u porastu. Na konverziju se odlučio jer je htio da mu se stabilizira ta daljnja otplata, shvatio je ipak da je euro stabilnija valuta. Misli da je dobio nekakav obračun uz tu konverziju ali se ne sjeća da li mu ne netko objašnjavao što je i po kojim kriterijima obračunavano. Inače taj kredit i dalje uredno otplaćuje i osnovna namjena mu je bila da mu se mjesečna rata anuiteta stabilizira, da nema daljnjih porasta a ne misli da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu odnosno konverziju obeštećen u odnosu na sve one poraste rata dok je kredit bio vezan uz chf. Na upit suda da li bi prihvatio sklapanje ugovora kao što je predmetni da ga je netko upozorio na rizike koji su se desili odnosno rast rate kredita, navodi da vjerojatno ne bi pristao, vjerojatno bi tražio neku drugu opciju. Inače nitko mu nije nudio kredit vezan uz eur prilikom sklapanja ugovora, niti kunski. Sadržaj ugovora o kreditu kao i dodatak ugovora je sastavljala banka, on je mogao takve ugovore samo prihvatiti, nije bio u poziciji da pregovara, naprotiv bio je na granici da mu uopće bude odobren kredit u odnosu na primanja koja je imao.Na upit tuženika navodi da mu je teško odgovoriti na pitanje da li mu se rata kredita umanjila nakon konverzije jer se ne sjeća kolika je bila točno neposredno prije konverzije, sada iznosi oko 280,00 eur.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je namjena kredita bila kupovina stana za življenje njega i njegove obitelji a niti iz ostalih dokaza se ne bi mogao izvesti zaključak niti posumnjati, da je kredit tužitelj koristio u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, u nastavku: ZID ZPK/15), čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Stoga ako tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se ne radi o potrošačkom kreditu, na njemu je teret dokazivanja te činjenice, a što on u ovom postupku nije dokazao. O teretu dokazivanja svojstva potrošača izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Inače je sud iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Pritom valja istaknuti da je bitna činjenica za ovaj postupak upravo dio iskaza koji se odnosi na tužiteljevo svojstvo potrošača pa je nadalje valjalo utvrditi odgovore na slijedeća pitanja:

- odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno,

- jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS- a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. I i II izreke.

11. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi a uz to se ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u EUR uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u EUR valuti, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u EUR vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen

– njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u EUR valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čanka. 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu članka 41. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu (i ne moraju) odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužiteljica tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatila zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

12. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi DC protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj C-118/17 nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda EU, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.

13. Valja napomenuti da Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan jer je konverzija izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužitelj je Dodatak ugovora o kreditu prihvatio. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužitelja, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Dodatak ugovora o kreditu jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje tog Dodatka, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatio kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi. Ono što sud u ovom postupku uzima u obzir je preplata priznata prilikom konverzije, što će biti obrazloženo u nastavku. Dakle stav je ovog suda da je Dodatak ugovoru o kreditu učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužitelju određen iznos, dok je tužitelj stava da mu je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

14. Radi utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, Goranki Šmer Maraš (list 354-504 spisa) sa zadatkom vještaku da se uvidom u dokumentaciju u spisu te ostalu financijsku dokumentaciju koju će po potrebi pribaviti od tužitelja ili tuženika očituje o visini tražbine tužitelja na način da po mjesecima izračuna razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu kao i da izračuna pretplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora o kreditu na dan isplate kredita.

Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka

- razlika preplaćene kamate, odnosno razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 9.416,89 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 43.423,75 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 5

- razlika preplaćenog tečaja, odnosno preplata koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita ukupno iznosi 52.976,76 HRK kako je specificirano u stupcu 11 Tabele br. 6.

15. Tuženik je isticao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka podneskom od 09. kolovoza 2021. na koje primjedbe se vještak Goranka Šmer Maraš očitovala (list 524 spisa) navodeći da je tuženik priložio svoj izračun sukladno kojem navodi da je razlika više plaćenog u anuitetima u odnosu na početnu obvezu s osnova promjene kamatne stope i tečaja manja u odnosu na izračun vještaka pa vještak navodi kako je ispravno i točno utvrdio preplaćene iznose primjenjujući ispravnu i vrlo preciznu metodu izračuna. S druge strane, tuženikov izračun nije precizan i točan iz razloga što je tuženik primijenio pogrešnu metodu izračuna u kojem je razliku zbog promijene kamatne stope izračunao po prodajnom tečaju na dan dospijeća, a tečajnu razliku anuiteta kao razliku između kunske protuvrijednosti početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća. Tuženikov izračun nije točan iz razloga što tužitelj nije plaćao anuitete po tečaju na dan dospijeća, već po tečaju na dan plaćanja, a što je razvidno iz ugovora o kreditu, tuženikove knjigovodstvene dokumentacije, a i iz vještakovih izračuna iz Nalaza i mišljenja. Tuženik u svom izračunu nije primijenio niti ispravnu metodu utvrđenja razlike, jer je tužitelju valjalo utvrditi razliku koju je platio s osnova promjene kamatne stope zanemarujući valutnu klauzulu, jer bi tečajne razlike primjenom valutne klauzule platio sa i bez promjene kamatne stope, dakle valjalo je isključiti tečajnu razliku u utvrđenju razlike s osnova promjene kamatne stope, a istu obračunati na način kako je to učinio vještak – u utvrđenju razlike plaćenih anuiteta s osnova valutne klauzule-tečajnih razlika. Nadalje tuženik nije obračunao tečajnu razliku po samoj osnovi što zapravo jest tečajna razlika. Tuženik je obračunao tečajnu razliku tijekom otplate kao razliku između početnog anuiteta po tečaju na dan dospijeća svakog anuiteta i početnog anuiteta po početnom tečaju. Ali iz knjigovodstvenih podataka tuženika, a temeljem kojih je vještak i vršio vještačenje, ne proizlazi da je plaćanje kredita tužitelj vršio na taj način, plaćajući uvijek isti početni anuitet po različitim tečajevima, već je plaćao anuitete kako su se oni mijenjali tijekom razdoblja otplate posljedično promjenama kamatne stope i to po tečaju na dan plaćanja. Dakle, tužitelj nije plaćao iznos početnog anuiteta kroz cijelo razdoblje otplate do konverzije s promjenom tečaja. Vještak nadalje pojašnjava što je tečajna razlika navodeći da tečajna razlika u konkretnom slučaju zapravo predstavlja iznos razlike između iznosa u CHF valuti u kunama koja je stvarno plaćena u odnosu na isti taj iznos valute da je plaćen po drugom tečaju. Dakle, u konkretnom slučaju se utvrđuje iznos anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan plaćanja u odnosu na taj isti iznos anuiteta da je plaćen po početnom tečaju, odnosno da do promjene tečaja nije došlo. Dakle, tuženikov simulirani izračun ne prati stvarne tuženikove knjigovodstvene podatke o otplati kredita. Nastavno navodi kako vještak u svojim izračunima nije uzeo u obzir i pozitivne i negativne razlike s osnova promjene kamatne stope i tečaja, jer mu je zadaćom bilo određeno utvrditi preplaćene iznose. S obzirom da tuženik tumači zadaću da se prikažu i negativne razlike vještak je izvršio dopunu nalaza i mišljenja koju prilaže. U odnosu na primjedbu kako vještak nije umanjio tražbinu tužitelja za preplatu po tuženiku iz konverzije vještak se očituje kako je vještak vršio izračun za utuženo razdoblje, a koje je do rujna 2015. godine, dok je prema knjigovodstvenim podacima tuženika razvidno da je tužitelj koristio kredit s vk u CHF do 22.01.2016. godine kada je učinjena konverzija kredita u kredit s vk u EUR. Vještak je u Nalazu i mišljenju istaknuo da je zaključena 20.01.2016. godine Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni I dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu) broj 151109070381 (novi broj) broj 060718106719 (stari broj) kojim je regulirana konverzija, međutim vještaku nije bilo zadaćom određeno utvrditi da li je provedena konverzija i da li je tuženik u konverziji utvrdio i isplatio te kada preplatu iz konverzije, te izvršiti izračun na način da se preplata po kreditu do 30.09.2015. godine umanji za preplatu iz konverzije na dan 22.01.2016. godine. U pogledu konverzije kredita, vještak će provesti dopunsko vještačenje konverzije kredita ukoliko na takvo dopunsko vještačenje s određenom zadaćom bude pozvan.

15.1. Slijedom svega navedenog iz pisane dopune nalaza i mišljenja (list 525- 538) proizlazi da na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka za utuženo razdoblje do 30.09.2015. godine razlika kamate kao razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu kao (razlika između više i manje plaćene kamate) ukupno iznosi 36.005,84 HRK, od toga:

- više plaćena kamata ukupno iznosi 43.423,75 HRK

- manje plaćena kamata ukupno iznosi -7.417,91 HRK.

Za utuženo razdoblje do 30.09.2015. godine razlika tečaja, odnosno po mjesecima razlika koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita s pozitivnim i negativnim tečajnim razlikama ukupno iznosi 51.707,13 HRK kako je specificirano u stupcu 11 Tabele br. 8, od toga:

- pozitivne tečajne razlike uslijed rasta tečaja 52.976,76 HRK (samo pozitivni iznosi)

- negativne tečajne razlike uslijed pada tečaja -1.269,63 HRK (samo negativni iznosi)

16. Nadalje iz pisane dopune nalaza i milšljenja (list 602-631) proizlazi da:

-razlika preplaćene kamate, odnosno razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu za razdoblje do 20.01.2016. godine iznosi 5.763,31 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 1 ove Dopune nalaza i mišljenja

-razlika preplaćenog tečaja, odnosno preplata nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita za razdoblje do 20.01.2016. godine u ukupnom iznosu od 7.538,49 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 2 ove Dopune nalaza i mišljenja

- ukupna zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 20.01.2016. godine iznosi 5.978,67 EUR kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 3 ove Dopune nalaza i mišljenja. Kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu i obračunata po početnom tečaju iznosi 352.590,53 HRK.

Razlika između nedospjelih glavnica nakon konverzije na dan 20.01.2016. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu, odnosno nedospjele glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 5.206,18 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita.

Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužitelja nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga:

- utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža. Dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 78.139,52 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita.

U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je vještak utvrdio, na dan 20.01.2016. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR 51.156,36 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF 78.139,52 CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 4.180,04 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

Tuženik tužitelju u konverziji kredita utvrdio preplatu na dan 20.01.2016. godine u 19.178,95 HRK za namirenje do 50% dospijelih anuiteta konvertiranog kredita u razdoblju do 10.02.2016. do 10.04.2017. godine, a što sada obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 2.545,48 EUR.

S obzirom na to da je ovim vještačenjem po kreditu na dan 20. siječnja 2016. godine utvrđena preplata s osnova promjene kamatne stope u iznosu od 5.763,31 EUR i preplata s osnova promjene tečaja tj. primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 7.538,49 EUR, a što ukupno iznosi 13.301,80 EUR, a da je tuženik utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od 2.545,48 EUR, razvidno je kako tuženik tužitelju u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja s financijskog aspekta nije izvršio restituciju u cijelosti.

Dakle, pozivom na odredbu čl. 171. i 172. ZOO-a na dan 20.01.2016. godine ukupna razlika utvđena vještačenjem s uključenim samo pozitivnim razlikama, s obračunatom zateznom kamatom, te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije:

- preplata s osnova promjenjive kamatne stope s primjenom iznosi 5.763,31 EUR

- preplata s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi 7.538,49 EUR

- zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 20.01.2016. godine umanjena za preplatu po tuženiku iz konverzije iznosi 3.433,19 EUR

- razlika u nedospjelim glavnicama iznosi 4.180,04 EUR, a sve kako je specificirano u Tabeli br. 6 ove Dopune nalaza i mišljenja.

17. Na predmetni nalaz i mišljenje i dopune nalaza i mišljenja tužitelj nije imao primjedbi i u skladu sa istim je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom predanom sudu 17. studenog 2025. (list 765-767 spisa), dok tuženik u podnesku predanom sudu 14. studenog 2025. (list 639-764) u bitnome osporava osnovanost osnove tužbenog zahtjeva te ističe da je potrebno uzeti u obzir i negativne razlike. Kako je nalaz i mišljenje izvršen sukladno danom mu zadatku, to nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud prihvaća kao stručan i objektivan i izrađen u skladu sa postavljenim zadatkom a vještak je u svojim pisanim dopunama detaljno pojasnila svoje procjene te u cijelosti otklonila primjedbe istaknute po tuženiku.Tuženik između ostalog navodi da kod simulacije kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom je potrebno uzeti u ozbir sve promjene tečaja i kamatne stope pa u konačnici od "više" uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja i kamatne stope što sud nije našao našao osnovanim obziorm da nije došlo do povrede interesa potrošača odnosno nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika. Dakle tuženik stoga nema pravo na isplatu razlike između tako zakonom određene kamate i iznosa kamate koja je bila ugovorena sklopljenm ugovorom o kreditu. Stoga je valjalo prihvatiti u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka jer predmet tužbenog zahtjeva je preplata po kreditu što uključuje samo pozitivne mjesečne razlike dok negativne mjesečne razlike nisu predmet ovoga spora.

18. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uskladila s dopunama nalaza pa je sud tužbeni zahtjev našao osnovanim. Slijedom navedenog je valjalo tužiteljici na ime preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope priznati iznosi 5.763,31 EUR te s preplate s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno 7.538,49 EUR. Nadalje je tužiteljici valjalo priznati na ime zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja umanjeno za preplatu po tuženiku iz konverzije iznos od iznosi 3.433,19 EUR. Naime sud je prihvatio dio prigovora tuženika da je potrebno uračunati iznos priznat konverzijom kao preplaćen iznos jer je taj iznos vraćen tužiteljici na način da je Dodatkom ugovoru o kreditu ugovoreno da će tužiteljica plaćati pola mjesečnog anuiteta određenog konverzijom, sve dok se taj iznos ne izravna, odnosno ne dosegne upravo taj iznos za koji je pri konverziji utvrđeno da je preplatila kredit, nakon čega će opet plaćati pun iznos novog anuiteta. Dakle, Dodatkom je ugovoreno vraćanje tog iznosa tužiteljici. No isto tako, Dodatkom je ugovorena i preostala nedospjela glavnica te tužiteljici valja priznati pravo na isplatu razlike između te glavnice i one koja bi bila po početnom otplatnom planu, isto kao što je tuženiku valjalo priznati pravo na uračunavanje iznosa za koji je u konverziji utvrđeno da je preplaćen. Naime, cilj je uspostaviti financijsko stanje stranaka kakvo bi bilo da nisu bile ugovorene nepoštene, ništetne odredbe, a to je moguće jedino priznavanjem upravo ovih iznosa koji su utvrđeni vještačenjem u ovom predmetu, a to je: preplata po kamati i preplata po tečaju ukupno 13.301,80 EUR ; razlika glavnice 4.180,04 EUR te uglavničene zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja umanjeno za preplatu po tuženiku iz konverzije u iznosu od 3.433,19 EUR.

19. Valja još napomenuti da zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi članka 1115. ZOO- a. Sukladno tome dalje valja obrazložiti način uračunavanja preplate priznate u konverziji. Vještakinja je obračunala zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose te od tog iznosa zakonskih zateznih kamata oduzet je iznos preplate priznate u konverziji. Navedeni iznos predstavlja ostatak uglavničenih zakonskih zateznih kamata koje tuženik duguje tužiteljici nakon odbitka preplaćenih iznosa priznatih konverzijom. Takvo uračunavanje u skladu je s odredbom članka 172. ZOO-a. Dakle, oduzimanjem iznosa preplate priznate u konverziji neosnovan je i tuženikov prigovor radi prijeboja iz podneska od 28. svibnja 2020. zbog čega je odlučeno kao u točci IV izreke.

20. Prigovor zastare je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 11. lipnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

21. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 22.05.2020. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 05.06.2020. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 09.11.2020. 100 bodova (Tbr.9/1), za sastav podneska od 17.11.2025. 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 22.01.2026. 100 bodova (Tbr.9/1) što sve uvećano za PDV iznosi 937,50 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 731,81 eur i za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 152,90 EUR pa je tužitelju ukupno priznat trošak u iznosu od 1.822,21 eur.

U Puli, 9. ožujka 2026.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

-tužitelju po pun.

-tuženiku po pun.