Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-469/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JUU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne rasprave 10. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice JU, odvjetničke vježbenice u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika u Vinkovcima, 9. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-69000022420/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenim dana 21. veljače 2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 24. veljače 2006. godine po javnom bilježniku Bori Arambašić iz Vukovara pod brojem OU-152/06, u dijelu odredbe koji glasi: “ …a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici JUU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.118,68 eura (slovima: tisućustoosamnaest eura i šezdesetosam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od 9. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središn ja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.118,68 eura (slovima: tisućustoosamnaest eura i šezdesetosam centi).

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. rujna 2025. podnijela tužbu u kojoj navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske Banke d.d. Osijek/ Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., te da su dana 21. veljače 2006. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu br. 5140030250-69000022420/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 24. veljače 2006. godine po javnom bilježniku Bori Arambašić iz [adresa] pod brojem OU -152/06, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Također navodi da je predmetnim tipskim ugovorom u članku 7. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednik tuženika je prilikom isplate kredita dana 28. veljače 2006. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 5.468,77 kuna, odnosno 725,83 eura. Dalje navodi da se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.2. Obzirom na navedeno, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćan je naknade.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Navodi da prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.340,50 EUR kao suviše visoko naznačenoj, te ističe da je po predmetnom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita i u iznosu od 725,83 eura iz čega je razvidno da je vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev određena u nerazmjerno visokom iznosu. Smatra da se ovdje radi se obijesnom parničenju budući da tužitelj ni ne postavlja kondemnatorni zahtjev, pa je za pretpostaviti da namjerava po okončanju ovog postupka podnijeti tužbu radi isplate, te je tužiteljev isključivi cilj u ovom postupku ostvarivanje prava na odvjetničku nagradu.

2.2. Tuženik navodi da ne spori da je prednik tuženika dana 21. veljače 2006. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 5140030250-69000022420/2006 te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 7. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Navodi da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50 % (ugovorna transparentnost). Također navodi da tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Navodi da se tuženik financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva.

2.3. Tuženik također navodi da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru. Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Navodi da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

2.4. Tuženik dalje navodi da Zakon o zaštiti potrošača propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 78.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti) a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %, te je iz navedenog razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

2.5. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica ističe da činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Navodi da odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom.

3.1. Tužiteljica navodi da se u konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, također nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovoj odredbi obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dopis tuženika (stranica 5. spisa), ugovor o kreditu (stranica 6. -14. spisa), rješenja trgovačkog suda u Zagrebu (stranica 15.-16. spisa), te je saslušao tužitelja.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 21. veljače 2006. ugovor o kreditu broj: 5140030250-69000022420/2006 temeljem kojega je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u iznosu od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja. Nije sporno da su točkom 7. ugovora ugovorena naknada od 1,50 % od iznosa kredita.

7. Sporno je je li ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je navela da su ona i njezin bivši suprug imali namjeru renovirati kuću u [adresa], te su zajedno otišli u tada Slavonsku banku, Podružnica Vukovar radi sklapanja ugovora o kreditu. Navedenu banku je izabrao bivši suprug i dogovorio je iznos kredita. Navodi da kada je ona došla u banku da je ugovor već bio napisan, te ga je ona samo letimično pogledala, te joj je poznato da se u ugovoru ništa nije moglo mijenjati, te ga je mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Ugovor je sastavila banka, te je unijela sve odredbe ugovora, a jedino se moglo razgovarati oko iznosa kredita. Navela je da nije primijetila odredbu o plaćanju naknade, a također joj nitko u banci nije niti spominjao ovu odredbu niti joj je objašnjavao koliki iznos bi trebala platiti na ime naknade, a niti na što se ona odnosi. Navela je da je naknada naplaćena na način da je banka zadržala iznos naknade prilikom isplate kredita. Također je navela da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena kao administrativni tajnik u Lučkoj upravi u Vukovaru, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Navela je da joj je ovo bio prvi ugovor o kreditu, da službenici u banci nisu objašnjavali posebno odredbe kredita, te da su u kući koja je obnavljana novcem od kredita živjeli ona sa obitelji te da kuća nije iznajmljivana ili davana u zakup.

9. Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da tužiteljica od strane službenika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, te o iznosu naknade. Također je utvrđeno da tužiteljica nije bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, te se o naknadi nije mogao pregovarati. Utvrđeno je da je ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) između ostalog je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

11. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Slijedom navedenog, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

14. Sukladno odredbi članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva.

15. Slijedom toga, o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

16. Nadalje, sud prihvaća da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom . Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

17. Budući iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom je tužitelj na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su navedene odredbe Ugovora nepoštene, temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP .

18. Tijekom postupka je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18.1. Saslušanjem tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren radi renoviranja kuće.

18.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

19. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 1,50% od iznosa kredita.

20. Prigovor zastare je neosnovan, jer je člankom 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu.

21. Vezano za vrijednost predmeta spora, treba navesti da je odredbom članka 40. stavka 1. ZPP propisano da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, Stavkom 2. istog članka propisano je da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

21.1. Tužitelj u ovom postupku traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena ulazna naknada, dakle tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu, već se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu, pa je mjerodavna vrijednost spora koju je naznačio tužitelj. Tuženik je prigovorio da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, te je sud na pripremno ročištu od 8. siječnja 2026. provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te je utvrdio vrijednost predmeta spora u istom iznosu koji je naznačio tužitelj, odnosno u iznosu od 1.340,50 eura. Tuženik neosnovano navodi da bi se vrijednost predmeta spora trebala odrediti u iznosu od 725,83 eura, koji iznos je tuženik naplatio od tužitelja na ime naknade za obradu kredita iz razloga što tužitelj u ovom postupku ne traži isplatu novčanog iznosa, n iti je naveo da pristaje da umjesto udovoljenja zahtjevu primi određenu novčanu svotu. Nadalje, iznos koji je tužitelj naznačio ne dovodi u pitanje stvarnu nadležnost, sastav suda, vrstu postupka, ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka, radi čega je sud odredio vrijednost predmeta spora u istom iznosu koji je tužitelj naznačio u tužbi.

22. Nadalje, ovaj sud smatra da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe kojom traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade iz razloga što je tužiteljica stranka navedenog ugovora, te joj je temeljem navedene ugovorne odredbe naplaćena naknada, pa ista ima interes da sud utvrdi da je navedena ugovorna odredba ništetna.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

24. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23., dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 17. studenog 2025. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 8. siječnja 2026. i 10. veljače 2026. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 boda sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 450 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 900,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 112,50 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presuda u iznosu od 53,09 eura, odnosno ukupno 1.118,68 eura.

25. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP.

26. sud nije tužiteljici priznao trošak za sastava dopisa tuženiku od 10. lipnja 2024. u kojem dopisu traži od tuženika da mu dostavi potvrdu o naplaćenim troškovima obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu. Naime, tužiteljica u ovom postupku ne traži isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pa sastav dopisa kojim se traži potvrda o naplaćenim troškovima za obradu kredita nije bilo potrebno za vođenje ove parnice. Nadalje, sud nije tužiteljici priznao niti trošak za sastav podneska od 17. studenog 2025. kojim podneskom obavještava sud da je platila sudsku pristojbu na tužbu iz razloga što je tužiteljica bila dužna platiti sudsku pristojbu na tužbu u trenutku podnošenja tužbe, tako da sastav ovog podneska nije bio potreban za vođenje parnice. Također tužiteljici ne pripada niti trošak za sastav podneska od 9. veljače 2026. koji se odnosi na dostavu dopisa tužiteljice od 10. lipnja 2024. koji je uputila tuženiku, te dostavu troškovnika, iz razloga što je dopis od 10. lipnja 2024. mogla dostaviti uz tužbu, a troškovnik predati na raspravi od 10. veljače 2026., tako da ni sastav ovog podneska nije bio potreban za vođenje parnice.

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen temeljem članka 154. stavak 1. ZPP.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima, 9. ožujka 2026.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Marijan Belčić, S. Radića 14, [adresa] Osijek – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Maksimirska 81, [adresa] Zagreb – pun. tuženika