1

Poslovni broj: 4 Kžzd-80/2023-4

 

Poslovni broj: 4 Kžzd-80/2023-4

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića, ujedno i suca za mladež i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. R., zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Kzd-73/2022 od 21. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

I/              Djelomično se prihvaća žalba optuženog I. R., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se optuženom I. R. prihvaćaju utvrđene pojedinačne kazne za svako od kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 od 1 (jedne) godine, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora po čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a na temelju čl. 57. st. 1., 2. i 5. KZ/11 optuženiku se izriče djelomična uvjetna osuda na način da se izvršava dio izrečene kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a dio kazne od 10 (deset) mjeseci neće se izvršiti ako optuženi I. R. u vremenu od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

II/              U povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri, tako da ista ispravno glasi:

 

              „Na temelju čl. 68. st. 1., 2. i 3. KZ/11 optuženom I. R. izriče se sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a nakon isteka neuvjetovanog dijela kazne, izvan zatvorskog sustava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju, a može trajati najdulje 1 (jednu) godinu i 6 (šest) mjeseci.“

 

III/              U preostalom dijelu, odbija se žalba optuženika kao neosnovana, te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom prvostupanjski sud proglasio je krivim optuženog I. R. zbog dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, povredom prava djeteta iz čl. 177. st. 2. KZ/11 (prvostupanjski sud propustio je kazneno djelo odrediti navođenjem ZID KZ iz NN 84/21 koji zakon je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela).

 

1.1.              Na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11 optuženiku su utvrđene pojedinačne kazne zatvora od po jedne godine za svako od kaznenih djela, nakon čega je primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 optuženiku izrečena jedinstvena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci.

 

1.2.              Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. srpnja do 21. prosinca 2022.

 

1.3.              Na temelju čl. 68. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja za koju je određeno da može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine i da će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava.

 

1.4.              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 121/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08, valja primijetiti da prvostupanjski sud nije naveo puni naziv primijenjenog procesnog zakona s naznakom Narodnih novina u kojima je isti objavljen) optuženi I. R. dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 800,00 kn (106,18 EUR) i trošak vještačenja  od 8.411,00 kuna (1.116,33 EUR) u korist državnog proračuna u roku od 15 dana „od dana pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe“ (suvišni dio).

 

2.              Protiv presude žali se optuženik po branitelju B. Z., odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da nadležni županijski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3.              Državni odvjetnik nije odgovorio na žalbu optuženika.

 

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledanje.

 

4.1.              Branitelj optuženika nije u žalbi zatražio obavijest o drugostupanjskoj sjednici, a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi svrsishodnim pozivanje stranaka na drugostupanjsku sjednicu.

 

5.              Žalba optuženika je djelomično osnovana te je dala povoda za ispitivanje pobijane presude i po službenoj dužnosti.

 

6.              Kako je naprijed navedeno optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i to u dva pojavna oblika, onom iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 i iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 3. st. 3. ZKP/08.

 

              Žalitelj nalazi proturječje izreke i razloga pobijane presude u pogledu oblika krivnje tvrdeći da je u izreci opisana neizravna namjera, a u obrazloženju izravna namjera (toč. 18. obrazloženja). U pobijanoj presudi nije ostvarena istaknuta povreda jer je i u izreci i u razlozima, iako donekle manjkavo, ali ipak razumljivo, opisano postupanje optuženika s izravnom namjerom. Ono što je opisano u izreci, a što žalitelj apostrofira je opis intelektualne komponente izravne namjere „iako svjestan da opisanim postupanjem ugrožava pravilan psihofizički razvoj svoje djece“, a ne neizravne namjere, jer je kod izravne namjere počinitelj svjestan obilježja kaznenog djela, a kod neizravne da može ostvariti obilježja kaznenog djela (čl. 28. st. 2. i 3. KZ/11). Tome nije proturječan dio obrazloženja da je optuženik djelo počinio s namjerom, iako se ne navodi kojim oblikom, citiranjem jedne SMS poruke optuženika „A ja namjerno pišem...da vidim do kud ide ljudska glupost“, već je naprotiv taj navod komplementaran izreci, jer očito predstavlja obrazlaganje postupanja optuženika s izravnom namjerom.

 

              Drugi oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj vidi u izostanku primjene odredbe čl. 3. st. 3. ZKP/08 na činjenično stanje i zaključka da je valjalo donijeti oslobađajuću presudu primjenom ovog pravno logičkog pravila. Na taj način žalitelj stvarno prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, koju žalbenu osnovu žalitelj dalje razrađuje u žalbi, pa će se na istu odgovoriti na odgovarajućem mjestu u ovoj odluci.

 

7.              U povodu žalbe optuženika ispitana je pobijana presuda po službenoj dužnosti kakvim ispitivanjem u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

8.              U odnosu na žalbenu osnovu samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer žalitelj ne navodi koja to odlučna ili važna činjenica ne bi bila utvrđena, valja odgovoriti kako nije ostvarena ova žalbena osnova.

 

              Žalitelj navodi kako nije ispravno utvrđeno postojanje obilježja kaznenog djela u pitanju „zlostavi“ jer navedeno utvrđenje ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza, pa je stoga valjalo primijeniti čl. 3. st. 3. ZKP/08. Žalitelj potvrđuje da je poslao SMS i WhatsApp poruke opisane u izreci, ali opovrgava da bi iste bile s ciljem ugrožavanja psihofizičkog razvoja djece; da iste jesu moguće bile neprimjerene, ali su bile usmjerene prema kćeri koja u dobi od 15 godina više nije dijete u nemogućnosti komunikacije s majkom djece, njegovom suprugom; djeca se ne boje oca, o njemu pričaju u pozitivnom svjetlu, pa ne postoji dokaz o zlostavljanju, pogotovo ne od poruka, djeca su prošla kroz niz stresnih situacija vezano uz rastavu braka roditelja, pa i tu okolnost valja uzeti u obzir; prvostupanjski je sud pribavio spis P Ob-182/21, ali stvarno nije uzeo u obzir činjenice koje proizlaze iz sadržaja tog spisa, da optuženik ne živi s suprugom i djecom od veljače 2021. i da je supruga blokirala sve kanale komunikacije s njom zbog čega je počeo sa slanjem poruka djeci. Djeca nemaju nikakvu fizičku niti psihičku traumu, o navedenome ne govori niti nalaz psihologijskog vještačenja. Žalitelj posebno osporava pravilnost dijela razloga pobijane presude i zaključka prvostupanjskog suda o značenju riječi „mulica“, baveći se semantičkom raspravom o stvarnom značenju te riječi.

 

              Podnijetom žalbom žalitelj stvarno ponavlja sadržaj svoje obrane u kojoj opravdava svoje postupanje nastojanjem za uspostavljanjem komunikacije s suprugom putem djece, prvenstveno najstarije kćeri E.. No, ta je obrana žalitelja s pravom u pobijanoj presudi otklonjena kao neodlučna za zaključak o postojanju obilježja kaznenog djela u pitanju. Optuženik, naime, ne spori da je djeci, prvenstveno kćeri E. slao poruke djelomično citirane u izreci pobijane presude u kojima je negativno pisao za majku djece, za djeda po majci, pozivao sina B. na fizički obračun s djedom, opterećivao djecu sadržajem svojeg odnosa s majkom djece, tko je kriv za rastavu, pisao o tome da neće plaćati uzdržavanje, da će izgubiti kuću, da ga prestanu prijavljivati policiji, lagati na sudu, a u pozivima ostvarenim s kćeri optuživao ju da je na majčinoj strani i da majka čini ružne svari prema njemu. Ove poruke smatra dijelom odgojno usmjerenima, a dijelom nastojanjem da dopre do majke djece kako bi ostvario kontakt sve s ciljem dobrobiti djece.

 

              Ovakvom žalbenom argumentacijom žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda za koje je prvostupanjski sud dao potpune i jasne razloge. Pozivajući se na sadržaj iskaza I. R., majke djece, žrtve E. R. i nalaz i mišljenje psihologijskog vještačenja vještaka L. R. K., kao i sam sadržaj poruka, prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik, na način opisan u izreci presude, ostvario obilježja oba inkriminirana mu kaznena djela. Na temelju iskaza svjedoka I. i E. R. i sadržaja poruke prvostupanjski sud je utvrdio broj poruka, njihov sadržaj i utjecaj istih na žrtve, pri čemu apostrofira iskaz svjedokinje I. R. da poruke djecu zbunjuju i uznemiruju, da su pod stresom i zabrinuti za svoju budućnost, da poruke ne čitaju i da izbjegavaju optuženikove pozive i da E. ponekad zna plakati. Tome je prvostupanjski sud dodao i sadržaj nalaza i mišljenja psihologijskog vještačenja iz rezultata kojega proizlazi da kod djece žrtava nije utvrđeno postojanje PTSP, ali da su utvrđene promjene u emocionalnom statusu u smislu ljutnje, plačljivosti i korištenja strategija izbjegavanja, kao posljedice poremećenog odnosa s optuženikom, time da nisu utvrđeni drugi traumatični događaji koji bi utjecali na žrtve. Za oboje žrtava zaključak je vještačenja da im je potrebna stručna pomoć, time da E. odlazi psihologu. Zaključak je vještačenja da se sve što je opisala vještakinja i pronašla kod djece da se može dovesti u vezu s ponašanjem optuženika, time da je stanju djece svakako doprinijela i rastava roditelja i svađe roditelja prije rastave. Zaključno vještakinja izlaže mišljenje da bi ovakvo ponašanje optuženika moglo dovesti do težih i ozbiljnijih posljedica kod djece žrtava, ako on ustraje u takvom ponašanju.

 

              Iz navedenoga jasno slijedi kako su postupci optuženika opisani u izreci pobijane presude poduzeti s namjerom zlostavljanja svoje djece i da su nastupile posljedice po psihički razvoj djece jer je za oboje djece potrebna stručna pomoć i podrška, prema mišljenju vještaka psihologa. Time su ostvarena sva obilježja kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 na štetu djece optuženika, koji imaju status djece do navršene 18. godine života. Žalbena argumentacija da tome nije tako jednostavno ne dovodi u sumnju prednje činjenične zaključke prvostupanjskog suda. Isto se odnosi i na raspravu o značenju riječi korištene u poruci, koja riječ svakako ima negativne konotacije, kao ženski oblik riječi „mulac“, pa i u smislu kojim barata prvostupanjski sud. Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.              Nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč 2. ZKP/08 jer je utvrđeno činjenično stanje ispravno podvedeno pod odredbu čl. 177. st. 2. KZ/11 čime je utvrđeno da je postupcima opisanim u izreci optuženik zlostavio djecu.

 

              Ovdje se žalitelj poziva na dvije odluke Županijskog suda u Splitu broj Kžzd-103/2018 i Županijskog suda u Zagrebu broj Kžzd-106/2022 koje ipak činjenično ne odgovaraju konkretnom predmetu, time da žalitelj niti ne izlaže konkretan činjenični supstrat citiranih odluka. Naime, u obje citirane odluke stavljen je naglasak na ipak manji broj upućenih poruka, koje se dijelom nisu odnosile na djecu, odnosno na zadržani roditeljski odnos i brigu optuženika prema djetetu žrtvi, koje sve okolnosti jednostavno ne postoje u konkretnom predmetu, kako je to obrazloženo naprijed.

 

              Predstavlja samo tvrdnju žalitelja da se brinuo i brine za djecu, da im je želio objasniti tko je kriv za rastavu i da je želio ostvariti komunikaciju s njima, pa da navedeno ne bi predstavljalo ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela.

 

              No, kod toga žalitelj ispušta iz vida kako je radnja počinjenja ovog kaznenog djela opisana svršenim glagolom „zlostavi“, dakle da se djelo čini i već jednokratnim aktom zlostavljanja. U konkretnom je slučaju optuženik proglašen krivim za slanje velikog broja poruka i telefonske pozive uznemirujućeg, pogrdnog i neprimjerenog sadržaja, koje žrtve E. R. brojčano određuje kao 30 i više poruka dnevno, u razdoblju od 1 godine, što je dovelo do posljedice opisane u izreci, a s obzirom na sadržaj nalaza i mišljenja psihologijskog vještačenja. Zlostavljanje je u sudskoj praksi definirano kao „znatan stupanj psihičke neugode“ (ŽS Bjelovar Kžzd-20/16), što je kao posljedica svakako utvrđeno u konkretnom predmetu. Optuženik je postupao s izravnom namjerom na što upućuje kako sadržaj njegova obraćanja djeci, a tako i brojnost i učestalost, koji način postupanja se može pripisati i karakteristikama njegove osobnosti, koji u svojem postupanju vidi odgojni utjecaj i način ostvarenja komunikacije s djecom. U tom smislu u svojem postupanju ne vidi zle pobude, ali navedeno predstavlja zlostavljanje jer se postojanje istoga ne prosuđuje prema subjektivnim kriterijima optuženika, već prema objektivnom značenju njegova postupanja i posljedicama po djecu žrtve. (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Kžm-32/08).[1] Zbog navedenoga nije osnovana žalba optuženika po osnovi povrede kaznenog zakona.

 

9.1.              No, prvostupanjski je sud ostvario povredu kaznenog zakona na štetu optuženika iz čl. 469. toč. 5. KZ/11 određujući trajanje sigurnosne mjere od 3 godine, iako je optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 godine i 6 mjeseci. Time je prekoračena ovlast koju prvostupanjski sud ima prema zakonu, jer je trajanje sigurnosne mjere iz čl. 68. KZ/11 nije ograničeno maksimalnim rokom trajanja, već duljinom trajanja kazne, tako da je u konkretnom slučaju maksimalno trajanje sigurnosne mjere bilo ograničeno, sukladno čl. 68. st. 3. KZ/11, maksimalno na duljinu trajanja jedinstvene kazne zatvora. No, s obzirom na preinaku prvostupanjske presude u pogledu vrste i mjere sankcije, tome je prilagođena i odluka o sigurnosnoj mjeri, o čemu u nastavku. Postojanje ove povrede kaznenog zakona ustanovljeno je u povodu žalbe optuženika, po službenoj dužnosti, primjenom čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

 

10.              Prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice potrebne za donošenje odluke o kaznenoj sankciji te je pravilno optuženiku kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, osobne i imovinske prilike i bitno smanjenu ubrojivost, a kao otegotnu okolnost upornost u inkriminiranom ponašanju na štetu dvoje djece. U ovom kontekstu osobnih i imovinskih prilika obuhvaćena je i potreba brige o starijem ocu, što u žalbi ističe žalitelj. Iz tih su razloga ispravno utvrđene pojedinačne kazne za svako od kaznenih djela na razini zakonskog minimuma propisane kazne za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11, a potom i izrečena jedinstvena kazna zatvora od 1 godine i 6 mjeseci, prema kriterijima iz čl. 51. st. 1. KZ/11. Kriteriji su ocjena počiniteljeve ličnosti i ocjena kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, čemu je u cijelosti udovoljeno u pobijanoj presudi. No, u pravu je žalitelj kada ističe da ispravno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, ukupnost kaznenih djela i osobnost optuženika  nisu adekvatno vrednovani kod izbora sankcije. Optuženik je neosuđivana osoba, bitno smanjeno ubrojiv u dijelu vremena počinjenja djela, valjalo je uzeti u obzir i njegove osobne, obiteljske i imovinske prilike, pa kada se ovo usporedi s ukupnošću djela, duljinom trajanja razdoblja počinjenja djela, počinjenjem dva kaznena djela na štetu dvoje djece, tada valja zaključiti da je za ostvarenje svrhe kažnjavanja dostatno optuženiku izreći djelomičnu uvjetnu osudu. Ocjena je ovog suda drugog stupnja da su ispunjene pretpostavke iz čl. 57. KZ/11 za izricanje djelomične uvjetne osude jer postoji visok stupanj vjerojatnosti da će izvršenjem samo dijela kazne i uvjetovanjem preostalog dijela kazne se utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela. Stoga je optuženiku prihvaćena jedinstvena kazna zatvora, no izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da je određeno da će se izvršiti dio kazne zatvora od 8 mjeseci, a dio kazne od 10 mjeseci neće, ako optuženik u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo. Ovakvim skupom sankcija ostvariti će se svrha kažnjavanja u općem i posebnom smislu i svrha djelomične uvjetne osude. Zbog navedenoga je djelomično prihvaćena žalba optuženika i preinačena pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji, kao u toč. I/ izreke.

 

11.              Uslijed te odluke, ali i utvrđene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri, preinačena je odluka o sigurnosnoj mjeri kao pod toč. II/ izreke. Ova sigurnosna mjera prilagođena je izrečenoj djelomičnoj uvjetnoj osudi, uz određenje da će se dio sigurnosne mjere izvršavati u zatvorskom sustavu do isteka neuvjetovanog dijela kazne, a da će se potom ista nastaviti izvršavati uz uvjetnu osudu izvan zatvorskog sustava, uz sudjelovanje probacijske službe. Trajanje sigurnosne mjere ograničeno je na 1 godinu u 6 mjeseci, koliko je ista mogla trajati prema pobijanoj presudi, jer nema žalbe na štetu optuženika, a određivanjem trajanja sigurnosne mjere do isteka vremena provjeravanja ovaj sud drugog stupnja prekoračio bi granice pobijanja prvostupanjske presude samo žalbom optuženika.

 

12.              Zbog naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci, primjenom odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08 u pogledu odluke o kaznenoj sankciji i sigurnosnoj mjeri, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, odnosno u povodu te žalbe, a po službenoj dužnosti, kao pod toč. I/ i II/ izreke, dok je u preostalom, nepreinačenom dijelu odbijena žalba optuženika kao neosnovana.

 

U Varaždinu 7. studenoga 2023.