Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-606/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici ŠF, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetničkom društvu Kallay & Partneri, iz Zagreba, Ilica 1A/III, dana 09. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Reifessenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.359,20 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos od:

-0,74 EUR počev od 1.9.2006 pa do isplate

-0,92 EUR počev od 1.10.2006 pa do isplate

-0,52 EUR počev od 1.11.2006 pa do isplate

-12,24 EUR počev od 1.11.2008 pa do isplate

-15,96 EUR počev od 1.1.2009 pa do isplate

-18,65 EUR počev od 1.2.2009 pa do isplate

-19,86 EUR počev od 1.3.2009 pa do isplate

-16,87 EUR počev od 1.4.2009 pa do isplate

-17,52 EUR počev od 1.5.2009 pa do isplate

-12,30 EUR počev od 1.6.2009 pa do isplate

-8,45 EUR počev od 1.7.2009 pa do isplate

-9,48 EUR počev od 1.8.2009 pa do isplate

-11,50 EUR počev od 1.9.2009 pa do isplate

-11,33 EUR počev od 1.10.2009 pa do isplate

-9,28 EUR počev od 1.11.2009 pa do isplate

-13,12 EUR počev od 1.12.2009 pa do isplate

-16,21 EUR počev od 1.1.2010 pa do isplate

-20,59 EUR počev od 1.2.2010 pa do isplate

-19,59 EUR počev od 1.3.2010 pa do isplate

-25,54 EUR počev od 1.4.2010 pa do isplate

-24,41 EUR počev od 1.5.2010 pa do isplate

-26,61 EUR počev od 1.6.2010 pa do isplate

-45,66 EUR počev od 1.7.2010 pa do isplate

-41,73 EUR počev od 1.8.2010 pa do isplate

-53,71 EUR počev od 1.9.2010 pa do isplate

-49,75 EUR počev od 1.10.2010 pa do isplate

-42,92 EUR počev od 1.11.2010 pa do isplate

-56,96 EUR počev od 1.12.2010 pa do isplate

-74,83 EUR počev od 1.1.2011 pa do isplate

-62,18 EUR počev od 1.2.2011 pa do isplate

-66,62 EUR počev od 1.3.2011 pa do isplate

-60,97 EUR počev od 1.4.2011 pa do isplate

-61,99 EUR počev od 1.5.2011 pa do isplate

-85,94 EUR počev od 1.6.2011 pa do isplate

-88,27 EUR počev od 1.7.2011 pa do isplate

-108,00 EUR počev od 1.8.2011 pa do isplate

-97,75 EUR počev od 1.9.2011 pa do isplate

-86,53 EUR počev od 1.10.2011 pa do isplate

-84,72 EUR počev od 1.11.2011 pa do isplate

-83,87 EUR počev od 1.12.2011 pa do isplate

-89,18 EUR počev od 1.1.2012 pa do isplate

-93,82 EUR počev od 1.2.2012 pa do isplate

-94,44 EUR počev od 1.3.2012 pa do isplate

-91,23 EUR počev od 1.4.2012 pa do isplate

-93,40 EUR počev od 1.5.2012 pa do isplate

-94,88 EUR počev od 1.6.2012 pa do isplate

-92,39 EUR počev od 1.7.2012 pa do isplate

-93,04 EUR počev od 1.8.2012 pa do isplate

-91,17 EUR počev od 1.9.2012 pa do isplate

-87,14 EUR počev od 1.10.2012 pa do isplate

-91,44 EUR počev od 1.11.2012 pa do isplate

-93,51 EUR počev od 1.12.2012 pa do isplate

-92,06 EUR počev od 1.1.2013 pa do isplate

-83,94 EUR počev od 1.2.2013 pa do isplate

-90,84 EUR počev od 1.3.2013 pa do isplate

-91,44 EUR počev od 1.4.2013 pa do isplate

-88,74 EUR počev od 1.5.2013 pa do isplate

-80,33 EUr počev od 1.6.2013 pa do isplate

-80,12 EUr počev od 1.7.2013 pa do isplate

-82,18 EUR počev od 1.8.2013 pa do isplate

i to tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koje se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008.godine po stopi propisanoj čl.29.st.2 ZOO-a odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje od 01. kolovoza 2015. godine da isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanke kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 184,26 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,75 EUR od dana 01.12.2006., pa do isplate

- 3,02 EUR od dana 01.01.2007., pa do isplate

- 4,64 EUR od dana 01.02.2007., pa do isplate

- 4,71 EUR od dana 01.03.2007., pa do isplate

- 4,52 EUR od dana 01.04.2007., pa do isplate

- 7,62 EUR od dana 01.05.2007., pa do isplate

- 10,14 EUR od dana 01.06.2007., pa do isplate

- 11,86 EUR od dana 01.07.2007., pa do isplate

- 10,35 EUR od dana 01.08.2007., pa do isplate

- 9,08 EUR od dana 01.09.2007., pa do isplate

- 12,86 EUR od dana 01.10.2007., pa do isplate

- 13,33 EUR od dana 01.11.2007., pa do isplate

- 10,64 EUR od dana 01.12.2007., pa do isplate

- 11,92 EUR od dana 01.01.2008., pa do isplate

- 7,47 EUR od dana 01.02.2008., pa do isplate

- 5,02 EUR od dana 01.03.2008., pa do isplate

- 0,83 EUR od dana 01.04.2008., pa do isplate

- 7,13 EUR od dana 01.05.2008., pa do isplate

- 9,75 EUR od dana 01.06.2008., pa do isplate

- 6,64 EUR od dana 01.07.2008., pa do isplate

- 11,21 EUR od dana 01.08.2008., pa do isplate

- 10,98 EUR od dana 01.09.2008., pa do isplate

- 8,28 EUR od dana 01.10.2008., pa do isplate

- 1,51 EUR od dana 01.12.2008., pa do isplate

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.12.2006. godine do 31.12.2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. godine do 31.07. 2015. godine sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Reifessenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.450,00 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĐF, podnijela je dana 6. rujna 2021. godine tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 10. srpnja 2006. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 538-50- 3563148 (dalje u tekstu Ugovor). Tim Ugovorom je tuženik kao kreditor stavio tužiteljici kao korisniku kredita, na raspolaganje iznos od 28.577,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovor je rok otplate kredita na 84 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Za trajanje otplate kredita tužiteljica navodi kako je kamatna stopa više puta mijenjana na štetu tužiteljice, a sve to sukladno odredbi čl. 2. Ugovora koja odredba je utvrđena ništetnom i nepoštenom.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ista postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Predmetna presuda potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine.

3. Tužiteljica navodi da je prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istoga Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužiteljici kao potrošaču u cijelosti informirao os svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora I u svezi sa sklapanjem predmetnoga ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženik postupili suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača, NN96/03.

4. Tužiteljica stoga predlaže da sud utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovora o kreditu broj 538-50-3563148 od 10. srpnja 2006. godine i to odredbe vezane za kunsku protuvrijednosti CHF za redovnu kamatu promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te ništetnim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF važećem na dan dospijeća i povrat preplaćenih iznosa koje je tuženik primio na ime nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredaba u ukupnom iznosu od 32.394,93 kuna, pozivajući se pri tomu i na odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesen u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

5. Podneskom od 4. travnja 2022. godine tužiteljica je odustala od potraživanja na ime pretplaćenih kamata po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dok je glavni tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te tužbenim zahtjevom potraživala isplatu iznosa od 3.359,20 EUR.

6. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, istaknu prigovor mjesne nenadležnosti kao i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik je istaknu da predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

7. Tuženik je u svojem podnesku od 19. travnja 2022. godine istaknuo da je suglasan sa povlačenjem tužitelja koji se odnosi na povrat pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope te potražuje naknadu troška odgovora na tužbu prema Tarifi broj 8. toč. 1. u iznosu od 1.000,00 kuna plus PDV te ističe kako je zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjenljive kamatne stope bio zastario u trenutku podnošenja tužbe, a kako je tuženik istaknu u odgovoru na tužbu stoga je navedeni parnični trošak neosnovan prouzročen tuženiku.

8. U odnosu na pozivanje tužiteljice na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), tuženik ističe kako slijedi. Primjenjivost odredaba Direktive na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji je predmet ispitivanja u postupku koji se vodi pred Sudom Europske unije pod brojem C-567/20 povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u odnosu na pitanje primjene navedene Direktive na sporazume o konverziji sklopljene temeljem zakonske obveze propisane Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine (dalje: ZIDZPK).

9. Tuženi također ističe da je čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivat odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive dok je čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Tuženi je istaknuo prigovor statusa potrošača tužiteljice te je na ročištu dana 5. prosinca 2024. godine odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnice tuženika OF te na istom ročištu istaknuo prigovor radi prijeboja u visini negativne razlike.

10. Tuženik je nakon provedenog vještačenja specificirao svoj prigovor radi prijeboja u podnesku od 15. travnja 2025. godine te istim potražuje iznos od 184,26 EUR zajedno za zakonskim zateznim kamata koje teku na svaki pojedinačni iznos.

11. Nakon provedenog postupka sud je donio presudu poslovni broj P-331/2021-35 od 29. kolovoza 2025. godine na koju je tuženi uložio žalbu te je Županijski sud u Dubrovniku povodom žalbe donio Presudu i rješenje poslovni broj Gž -646/2025-2 od 05. studenog 2025. godine u kojoj je žalba djelomično uvažena, a djelomično odbija kao neosnovanu te se u pobijanom dijelu (točka I., II., IV. I VI.) presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-331/2021-35 od 29. kolovoza 2025. godine:

a) preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 538-50-3563148 od 10. srpnja 2006. u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF u svoti od 28.577,95 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

b) potvrđuje:

- u preostalom dijelu točke I. izreke kojom je utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 538-50-3563148 od 10. srpnja 2006. godine sklopljenog između parničnih stranaka, kojim su glavnice i povrat obveze vezane uz valutu švicarski franak,

- u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti

b) ukida u točki II., VI. I preostalom dijelu točke IV. Izreke kojim je odbijen prigovor prijeboja i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

12. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj 538-50-3563148 (dalje u tekstu: Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

13. Tijekom postupka nije sporno, da je tužiteljica 10. srpnja 2006. godine zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu na iznos kredita od 28.577,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate na 84 mjeseca.

14. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor u kreditu (strana 8-13), otplatni plan (strana 14-15), pregled promjena kamatne stope (strana 16-23), u zadužnicu (strana 32-33), zahtjev za kredit (strana 34), suglasnost (strana 35-36), u ponudu 15/2006 (strana 37), u dopis Porezne uprave od 27. travnja 2022. godine (strana 69), dopis Porezne uprave od 18. svibnja 2022. godine (strana 72), dopis MUP-a od 15. lipnja 2022. godine (strana 75), nalaz i mišljenje vještaka od 15. veljače 2025. godine (strana122-136).

15. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

16. Tužbeni zahtjev je osnovan.

17. Prigovor prijeboja nije osnovan.

18. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je odbio izvođenje dokaza saslušanjem javne bilježnice Dubravke Filipović-Kovačić iz [adresa] budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja korektnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizacije ugovora nije mogao potrošaču objasniti parametre kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja CHF niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru, a takvo stajalište je zauzeo ŽS u Zagrebu u svojoj presudi broj Gž-2735/2022 od 13. prosinca 2022. godine.

19. Iskaz tužiteljice koja navodi da je kredit podigla za kupovinu osobnog automobila u Mustač Komerc vozilo Citroën (potvrdom Ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno je da je vlasnica predmetnog vozila ĐF u razdoblju od 11. srpnja 2006. godine do 3. srpnja 2018. godine (strana 75) sud nalazi životnim i logičnim kao i ostatak iskaza u kojem tužiteljica navodi da joj je u Auto-kući odmah predloženo podizanje takve vrste kredita te su joj dali gotovi Ugovor o kreditu koji je nakon toga ovjerila kod javnog bilježnika. Tužiteljica također navodi da joj je bilo poznao da su svi uzimali te kredite i da je to bio najpovoljniji kredit dok nije bila upoznata sa rizicima istoga. Također je istaknula da nije mogla pregovarati o uvjetima kredita već joj je predočen gotovi ugovor. Na upit tužiteljica je izjavila da se nije raspitivala za ugovore u nekim drugim bankama, da je bila zadovoljna sa uvjetima iz ponuđenog ugovora, da je razumjela što u ugovoru piše te da u vrijeme potpisivanja ugovora nije joj bi lo predočeno da će se rata kredita mijenjati, kao i da u to vrijeme se ne sjeća što je predstavljala valutna klauzula, a kredit joj nije bio isplaćen na ruke neko je cijeli kredit korišten za kupovinu auta. Tužiteljica u vrijeme podizanja kredita iskazuje da nije imala registriran obrt, niti imala poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, a niti je kredit unijet u imovinu obrta jer isti nije ni imala.

20. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 10. srpnja 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 28.577,95 CHF, prema srednjem tečaju tuženika važećim na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseci,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,

- da je tužiteljica tijekom dosadašnje otplate kredita isti preplatila u ukupnom iznosu od 3.359,20 EUR i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (strana 122-136).

Utvrđenja iz kolektivnog spora i valutna klauzula

21. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

21.1. Tužiteljica u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što joj pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

21.2. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. godine), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužiteljica ne potpada pod pojam potrošača.

21.3. Obzirom da je, dakle, tužiteljica kao pojedinačni potrošač podnijela tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja tj. na novinske članke objavljene u Novom listu.

21.4. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužiteljica dobila u periodu koji je prethodio obraćanju iste kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe. U tom smislu sud je cijenio i ovjerenu izjavu TF (strana 96-97) voditeljice Službe upravljanja iskustvom klijenata koja nema konkretnih saznanja o predmetnom ugovoru.

21.5. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

21.6. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

21.7. Za pojedinačni postupak, kao što je ovaj, dakle, nije bitan taj dio predugovorne faze, već dio koji slijedi nakon obraćanja tužiteljice – potrošača, tuženiku -određenoj banci, radi dobivanja informacija za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, strana 54, treći pasus).

21.8. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužiteljici, nakon što mu se ista obratila radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njenu financijsku sudbinu.

21.9. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužiteljicu, a iz njena iskaza proizlazi da nije bila dovoljno upozorena na mogući rizik zbog čega se i usredotočila na visinu mjesečne rate u odnos sa vlastitim primanjima kao sigurnu kategoriju. Ovakvo ponašanje i razmišljanje je za prosječnog potrošača normalno i očekivano, odnosno pri podizanja kredita potrošač je usredotočen na visinu mjesečne rate i svoja stalna primanja, te prvenstveno razmišlja da li će moći podmiriti obvezu po kreditu od svojih primanja, uzimajući obije kategorije kao stalne ili malo promjenjive.

21.10. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljicom istoj objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

21.11. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bila izložena tužiteljica kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

21.12. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

21.13. Tuženik neosnovano ponavlja navode da banke nisu znale niti mogle znati buduće kretanje tečaja Švicarskog franaka, iako se upravo to pitanje razmatralo kao ključno pitanje u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev- 575/16-5 od 13. listopada 2017. godine naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (strana 46- 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine).

Prigovor radi prijeboja

22. Sukladno nalogu Županijskog suda u Dubrovniku iz Presude poslovni broj Gž- 646/2025-2 od 05. studenog 2025. godine prvostupanjski sud održao je ročište na kojem je tužiteljica u cijelosti ostala kod svoje tužbe i do sad istaknutih navoda te je ostala kod istaknutog prigovora zastare na bilo kakvo potraživanje tuženika prema tužiteljici, dok je tuženik ostao u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora te osporio navode istaknute od strane tužiteljice.

22.1. Tuženi je na pripremnom ročištu održanom 05. prosinca 2024. godine istaknuo prigovor radi prebijanja u visini negativne razlike te je tuženik nakon provedenog financijskog vještačenja u svojem podnesku od 15. travnja 2025. godine specificirao svoj prigovor radi prijeboja na način da potražuje iznos od 184,26 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose.

Nije sporno među strankama da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala anuitete po tečaju nižem od početnog, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od ugovorene, međutim sud smatra kako potrošač, u ovom slučaju tužiteljica, plaćanjem rate kredita po nižem tečaju nije ništa stekla (stjecatelj je tuženik odnosno banka) slijedom čega nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na tužiteljicu.

22.2. Tražbina tuženika suprotstavljena je tražbini tužiteljice kao potrošača tek pravomoćnošću presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine jer je tom presudom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantan među strankama.

22.3. Nadalje, tražbina tuženika na ime nižeg tečaja je zastarjela jer učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istog. S obzirom da je niži tečaj u predmetnom slučaju bio u razdoblju od 01. prosinca 2006. godine do 01. prosinca 2008. godine, potrebno je istaknuti da je zastara na tražbine tuženika na ime nižeg tečaja tekla neprekinuto od donošenja kolektivne presude i kasn ije, da ona nije za banke kao vjerovnike prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su oni u tom postupku bili pasivno legitimirani, slijedom čega im ne pripada benefit podnošenja tužbe i prekidanja zastarijevanja. To pravo pripada samo potrošačima, kao slabijoj i neravnopravnoj ugovornoj strani, u čiju korist i za čiji interes je podnesena tužba u kolektivnom sporu.

Utvrđenja iz parnice potrošač nisu stipulirana u korist banaka, već samo u korist potrošača pa kako je tražbina tuženika u cijelosti zastarjela 2013. godine ista se ne može staviti u prijeboj s obzirom da tužiteljica ističe prigovor zastare.

Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima, također se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno.

22.4. Tuženik prema tužiteljici nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužiteljica niti je nepošteni stjecatelj niti je išta stekla plaćajući po nižoj kamatnoj stopi da bi se tim iznosima trebala umanjivati njezina tražbina, pa je istaknuti prigovor radi prebijanja neosnovan, a tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji radi čega je sud odlučio kao u točci II. izreke presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

23.1. Sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjernom neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi stoga je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka.

23.2. Tužiteljici je kao potrebno priznati trošak (sukladno Tarifi Tbr. 7. toč. 1) sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 4. travnja 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 5. svibnja 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 23. studenog 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 5. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 28. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 6. veljače 2025. godine u iznosu od 50,00 EUR, sastav podneska od 11. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 24. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 07. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 29. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 EUR, što ukupno iznosu 2.050,00 EUR te navedenom trošku treba pridodati i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

23.3. Tužiteljici je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.450,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, a koji joj je trošak tuženik dužan nadoknaditi te je odlučeno kao u točci III. izreke presude.

24. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 09. ožujka 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužiteljicu: ŠF, odvjetnica u [adresa]

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Kallay & Partneri iz Zagreba