REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1673/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić u pravnoj stvari tužiteljice OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 26. siječnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice ZI, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika Nikole Božića, odvjetnika, 9. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 00079, sklopljenog 30. siječnja 2007. između tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. kao davatelja kredita i tužiteljice OI kao korisnice kredita i to čl. III. u dijelu kojom je određen iznos troškova zaključenja Ugovora o kreditu u iznosu od 777,38 CHF, u vezi s čl. 3.2. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF- 2007-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita Davatelja kredita opunomoćuje te mu istodobno nalaže iznos kredita naveden u tč. II. Ugovora, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u tč. III. Ugovora, isplatiti O. Korisniku kredita ne pristoji pravo zahtijevati drukčiji način isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužiteljici OI iznos od 473,49 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 6. veljače 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2008. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 00079, sklopljenog 30. siječnja 2007. između tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. kao davatelja kredita i tužiteljice OI kao korisnice kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to čl. II. u dijelu kojom je određen iznos kredita u iznosu od 22.988,37 CHF i čl. III. u vezi s čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF- 2007-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF, vrijedećem na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., isplatiti tužiteljici OI iznos od 3.251,74 EUR sa zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 0,44 EUR od 31.03.2007. do isplate,

- iznos od 3,95 EUR od 31.03.2008. do isplate,

- iznos od 4,78 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- iznos od 8,19 EUR od 30.11.2008. do isplate,

- iznos od 0,33 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- iznos od 20,00 EUR od 31.01.2009. do isplate,

- iznos od 21,52 EUR od 28.02.2009. do isplate,

- iznos od 13,23 EUR od 31.03.2009. do isplate,

- iznos od 15,61 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- iznos od 16,38 EUR od 31.05.2009. do isplate,

- iznos od 12,62 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- iznos od 13,55 EUR od 31.07.2009. do isplate,

- iznos od 11,93 EUR od 31.08.2009. do isplate,

- iznos od 11,93 EUR od 30.09.2009. do isplate,

- iznos od 9,97 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- iznos od 13,93 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- iznos od 13,11 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- iznos od 17,43 EUR od 31.01.2010. do isplate,

- iznos od 19,03 EUR od 28.02.2010. do isplate,

- iznos od 20,33 EUR od 31.03.2010. do isplate,

- iznos od 22,87 EUR od 30.04.2010. do isplate,

- iznos od 27,57 EUR od 31.05.2010. do isplate,

- iznos od 30,77 EUR od 30.06.2010. do isplate,

- iznos od 35,81 EUR od 31.07.2010. do isplate,

- iznos od 38,68 EUR od 31.08.2010. do isplate,

- iznos od 42,65 EUR od 30.09.2010. do isplate,

- iznos od 41,18 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- iznos od 43,37 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- iznos od 54,07 EUR od 31.12.2010. do isplate,

- iznos od 53,60 EUR od 31.01.2011. do isplate,

- iznos od 53,01 EUR od 28.02.2011. do isplate,

- iznos od 58,34 EUR od 31.03.2011. do isplate,

- iznos od 51,81 EUR od 30.04.2011. do isplate,

- iznos od 58,10 EUR od 31.05.2011. do isplate,

- iznos od 68,48 EUR od 30.06.2011. do isplate,

- iznos od 83,71 EUR od 31.07.2011. do isplate,

- iznos od 93,92 EUR od 31.08.2011. do isplate,

- iznos od 74,94 EUR od 30.09.2011. do isplate,

- iznos od 68,09 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- iznos od 68,17 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- iznos od 73,27 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- iznos od 77,88 EUR od 31.01.2012. do isplate,

- iznos od 78,82 EUR od 29.02.2012. do isplate,

- iznos od 76,81 EUR od 31.03.2012. do isplate,

- iznos od 76,04 EUR od 30.04.2012. do isplate,

- iznos od 78,67 EUR od 31.05.2012. do isplate,

- iznos od 78,87 EUR od 30.06.2012. do isplate,

- iznos od 76,87 EUR od 31.07.2012. do isplate,

- iznos od 75,39 EUR od 31.08.2012. do isplate,

- iznos od 69,97 EUR od 30.09.2012. do isplate,

- iznos od 76,69 EUR od 31.10.2012. do isplate,

- iznos od 77,52 EUR od 30.11.2012. do isplate,

- iznos od 76,79 EUR od 31.12.2012. do isplate,

- iznos od 68,85 EUR od 31.01.2013. do isplate,

- iznos od 72,52 EUR od 28.02.2013. do isplate,

- iznos od 73,22 EUR od 31.03.2013. do isplate,

- iznos od 77,40 EUR od 30.04.2013. do isplate,

- iznos od 68,38 EUR od 31.05.2013. do isplate,

- iznos od 69,00 EUR od 30.06.2013. do isplate,

- iznos od 70,24 EUR od 31.07.2013. do isplate,

- iznos od 69,64 EUR od 31.08.2013. do isplate,

- iznos od 72,01 EUR od 30.09.2013. do isplate,

- iznos od 74,13 EUR od 31.10.2013. do isplate,

- iznos od 74,25 EUR od 30.11.2013. do isplate,

- iznos od 76,85 EUR od 31.12.2013. do isplate,

- iznos od 74,26 EUR od 31.01.2014. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2008. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 162,48 EUR s osnova ništetnih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i iznosa od 2,55 EUR s osnova ništetne odredbe o obvezi plaćanja troškova obrade kreditnog zahtjeva, zajedno sa zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. naknaditi tužiteljici OI parnični trošak u iznosu od 2.045,89 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu 1.625,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 9. ožujka 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 7. ožujka 2024. tužiteljica navodi kako je 30. siječnja 2007. između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu br. 00079 kojim je tuženik kao davatelj kredita, tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.988,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom. Tuženik kao trgovac nije informirao tužiteljicu kao potrošača, niti prije sklapanja, niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Poziva se na sadržaj presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Navodi, da iako tuženik nije sudjelovao u gore navedenim postupcima kao stranka, utvrđenja iz kolektivnog spora glede valute CHF imaju svoju primjenu i na predmetni Ugovor. U slučaju CHF-a radi se o specifičnoj valuti, valuti utočišta u koju se ulaže kapital u periodima i slučajevima globalnih gospodarskih kriza i recesija. Dakle, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno CHF je vrlo rizična valuta ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj. Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije bila uopće u mogućnosti pregovarati, niti utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, pa tako niti onu koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF, što istu čini nepoštenom u smislu odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te posljedično ništetnom. Došlo je do abnormalne aprecijacije tečaja CHF-a, uslijed globalne gospodarske krize 2008. Valutna klauzula poput predmetne, uslijed izostanka pravilnog ugovaranja, nije sadržavala mehanizam koji bi bio osigurač u slučaju nagle aprecijacije CHF-a, poput npr. klauzule garancije tečaja. Stoga, valutna klauzula, da bi ispunila svoju zaštitnu svrhu, mora biti ugovorena za oba slučaja moguće promjene vrijednosti novca, na gore i na dolje, kako bi se zaštitila i jedna i druga ugovorna strana te na taj način održala ravnoteža u vrijednosti međusobnih obveza. Ako nema tog odlučnog uvjeta, tada se ne radi o zaštitnoj klauzuli za osiguranje vrijednosti novčanih obveza, već o spekulativnoj klauzuli koja sadržajno ne odgovara svrsi valutne klauzule. Sklopljeni ugovor je formularni ugovor, odnosno adhezijski ugovor, obzirom da isti sadrži opće uvjete koje je unaprijed formulirala jedna ugovorna strana, u ovom slučaju tuženik. Tuženik je povrijedio i načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3., načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4., načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6., načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323., u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja te nedostatak aktivne legitimacije. Smatra da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još u rujnu 2014., a tužba je podnesena tek u ožujku 2024., ističe kako je potraživanje tužiteljice za sve mjesečne obroke u zastari. Osporava tvrdnje tužiteljice da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Ugovor je sklopio u dobroj vjeri te je u potpunosti informirao drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Osporava da bi se u konkretnom slučaju primjenjivao Zakon o zaštiti potrošača. Nadalje, a sve kad bi se taj Zakon i primjenjivao, upućuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe kako su sve ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive pa nisu ispunjeni niti osnovani kriteriji za raspravljanje nedopuštenosti takvih odredbi. Sve ugovorne odredbe u skladu su sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužiteljice ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljici je, kao i ostalim klijentima, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i CHF te im je prepuštena odluka koja je imala mogućnost pregovaranja. Tužiteljica je odabrala ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljicu je informirao o rizicima promjene tečaja, a ujedno se radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora. Tužiteljicu je u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužiteljica odabrala upravo navedenu valutu. Ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužiteljici što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužiteljice tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

3. Podneskom od 8. travnja 2024. tužiteljica je preinačila tužbu s obzirom da je povećala svoj tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev postavljen u tužbi. Tim podneskom tužiteljica predlaže utvrditi ništetnima i odredbe ugovora o obvezi plaćanja troškova obrade kreditnog zahtjeva te isplatu iznosa tih plaćenih troškova od 476,04 EUR. Tužiteljica navodi kako je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredirtnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Navodi kako joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao potrošača u odnosu na trgovca, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem će se tečaju obračunavati sporna naknada. Ističe kako joj je, prilikom isplate kredita 6. veljače 2007., tuženik naplatio trošak obrade kredita u iznosu od 777,38 CHF, koji trošak je uključen u opis posla kreditnog referenta tuženika. Tuženik, kao financijska institucija, naplaćuje odobrenja kredita kroz ugovorene kamate.

4. Sud je preinaku dopustio na ročištu održanom 28. studenog 2024., sukladno odredbi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), jer isto smatra svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Končano postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 26. veljače 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica predlaže utvrditi ništetnima dijelove odredbi čl. III. Ugovora, u vezi s čl. 3.2. Uvjeta ugovora o kreditu i odredbi II. i III. Ugovora, u vezi s čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu te predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 473,49 EUR i iznos od 3.251,74 EUR, sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Međutim, kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, a smanjenje tužbenog zahtjeva je djelomično povlačenje tužbe, to je sud o zahtjevima za isplatu odlučivao onako kako su bili postavljeni u tužbi i podnesku od 8. travnja 2024.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 00079 od 30. siječnja 2007. s Uvjetima ugovora o kreditu Inačica CHF-2007-02 (list 10-12), obavijest o odobrenju ugovora o kreditu od 31. siječnja 2007. (list 13), plan otplate (list 15-16), pregled uplata (list 17-30), izjavu TI od 28. rujna 2023. (list 42-44), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću (list 103-109) te saslušanjem tužiteljice (list 128-129).

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF te u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova zaključenja Ugovora te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i po osnovi ništetne odredbe o obvezi plaćanja troškova zaključenja Ugovora o kreditu.

9. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 00079 dana 30. siječnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). Nije sporno da je tuženik na temelju Ugovora o kreditu odobrio kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu 22.988,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja. Sporno je, je li tuženik u cijelosti informirao tužiteljicu, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena otplata kredita u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je li stoga takva ugovorna odredba ništetna, kao i pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe. Sporno je i je li dio ugovorih odredbi kojima je ugovoreno plaćanje troškova zaključenja Ugovora o kreditu ništetan te s tim u vezi, sporno je pripada li tužiteljici pravo na povrat tih troškova koje je platila tuženiku.

10. Na predmetni spor ne mogu se izravno primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće primijeniti ni odredbu čl. 502.c ZPP-a (tako i Vrhovni sud u odluci Revd 2379/21 od 1. lipnja 2021.). Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85, 86. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje ZOO).

11. Iz odredbe čl. II. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren iznos kredita kao kunska protuvrijednost 22.988,37 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja. Iz odredbe čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja.

12. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužiteljici značenja spornih ugovornih odredbi sud je saslušao tužiteljicu. U svom iskazu navodi kako su ona i suprug odlučili kupiti motorno vozilo za osobne potrebe. Otišli su u Porsche salon za prodaju automobila i odlučili koji automobil žele kupiti. Djelatnik auto kuće rekao je da je kredit u valuti CHF, a rata se plaća u kunama. Rekao je da će sve biti prikazano u valuti CHF, ali da će se sve plaćati u kunama. Rekao je da u ponudi imaju samo takve kredite i nemaju kredite u drugim valutama. Rečeno joj je da je to stabilna valuta i da će rata svaki mjesec biti ista. Nije joj ništa govorio o rizicima ugovaranja s valutnom klauzulom, a osobito s valutnom klauzulom u CHF. Tada nije ni znala što znači valutna klauzula. Kad su sljedeći put došli ugovor je bio pripremljen za javnog bilježnika te joj je rečeno da ugovor nosi na potpis i ovjeru kod javnog bilježnika. Tad je prvi put vidjela ugovor. Ugovor je pročitala. Kod javnog bilježnika je bila sama. Javni bilježnik ju je pitao je li pročitala ugovor, rekao joj je da je tu i otplatni plan i da su sve rate kredita iste. Potpisala je ugovor. Kredit je u cijelosti otplatila, a osobno ga je otplaćivala. Automobil je koristila za osobne potrebe i nije ga koristila u druge svrhe. Nisu joj rekli da će morati platiti naknadu za obradu kredita. Tu odredbu je vidjela tek kad je čitala ugovor kod javnog bilježnika. Nije se obratila tuženiku i eventualno tražila izmjenu ugovornih odredbi, ugovor je bio gotov, spreman i s potpisanim ugovorom mogli su preuzeti vozilo.

13. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je iskazivala jasno i uvjerljivo, a istinitost iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka. Sud nije posebno cijenio dostavljenu ovjerenu izjavu svjedoka TI jer se tužiteljica protivila da se ista koristi kao dokaz, a sve imajući na umu načelo neposrednosti kao jedno od načela parničnog postupka. No, neovisno navedenom, treba reći i to da TI nema neposrednih saznanja o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu jer nije sudjelovao u sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu, niti je o Ugovoru pregovarao s tužiteljicom.

14. Na temelju iskaza tužiteljice u dijelu u kojem navodi da na prvom razgovoru s djelatnicima auto kuće uopće nije razgovarala o ugovornim odredbama, dok je pri slijedećem dolasku ugovor već bio pripremljen, sud utvrđuje da tužiteljica prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja te ni na koji način nije bila informirana o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

15. Sud utvrđuje da tužiteljica kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem (tužiteljica je po zanimanju konfekcioner) nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

16. Naime, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.

17. Pri tome nije odlučna niti činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

18. Ovo zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže. Pri tome, tužiteljica nije mogla razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njezinu financijsku obvezu.

19. Dakle, sud utvrđuje da tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer joj nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezinu financijsku obvezu.

20. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je novcem koji je dobila predmetnim Ugovorom o kreditu kupila automobil koji je koristila za osobne potrebe. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice te sadržaj spisa, odnosno izvedene dokaze, iz kojih ne proizlazi nikakva naznaka da bi tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavi takvim djelatnostima, sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

21. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 87. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

24. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, dok je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba, ništetna.

25. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio ništetnima dijelove odredbi II. i III. Ugovora o kreditu, u vezi s čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i otplata kredita s valutnom klauzulom u CHF.

26. Nadalje, a u pogledu odredbe o obvezi plaćanja troškova zaključenja ugovora valja reći sljedeće. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi obveze plaćanja troškova zaključenja ugovora nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se tužiteljici kao potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklapao s potrošačima.

27. Kako je već navedeno, prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

28. Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

29. Plaćanje naknade za obradu kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u iznosu od 777,38 CHF, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presudi posl. br. Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

31. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

32. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

33. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako odredba čl. III. Ugovora o kreditu, u vezi s čl. 3.2. Uvjeta ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

34. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

35. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

36. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane tuženika u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je tuženik mogao biti svjestan da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita ili sl.).

37. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. III. Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja troškova zaključenja Ugovora, u vezi s čl. 3.2. Uvjeta Ugovora o kreditu.

38. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita te iznos koji je platila s osnove ništetne odredbe o troškovima zaključenja Ugovora o kreditu.

39. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako ukupna razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora iznosi 3.251,74 EUR. Troškovi zaključenja ugovora iznose 777,38 CHF, odnosno 473,49 EUR, a taj je iznos plaćen 6. veljače 207.

40. Stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju vještaka. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, nije proturječan sam sebi te ostalim izvedenim dokazima.

41. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi sukladno nalaz i mišljenju vještaka i to iznos od 3.251,74 EUR uslijed ništetne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu te iznos od 473,49 EUR uslijed ništetne odredbe o obvezi plaćanja troškova zaključenja kredita.

42. Zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 162,48 EUR i iznosa od 2,55 EUR (razlika između dosuđenih iznosa i iznosa koji je tužiteljica zahtijevala tužbom, jer se tuženik protivio djelomično povlačenju tužbe), sa zateznim kamatama, odbijen je kao neosnovan.

43. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem otplate kredita prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja pojedinog anuiteta te obveze plaćanja troškova zaključenja ugovora, tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s ekonomskim posljedicama takvih odredaba i parametrima koje je primjenjivao prilikom određivanja visine troškova, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od dana plaćanja, odnosno dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

45. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.)

46. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (9. ožujka 2026.), jer je ovom presudom odlučeno o pitanju ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o otplati kredita uz valutnu klauzulu te je odlučeno o ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja troškova zaključenja ugovora pa zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao.

47. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podnesaka od 2. travnja 2024., 8. travnja 2024. i 26. veljače 2025. u visini 100 bodova za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištima održanim 28. studenog 2024. i 26. veljače 2025. u visini 100 bodova za svako ročište prema Tbr. 9/1 Tarife te zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova prema Tbr 9/3 Tarife. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 54. Tarife iznosi 2,00 EUR pa tužiteljici za 650 bodova pripada iznos od 1.300,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (325,00 EUR) ukupno iznosi 1.625,00 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 40,30 EUR i presudu u iznosu 80,59 EUR te trošak predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu 300,00 EUR.

48. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 30. travnja 2024. jer je tužiteljica navode iz tog podneska mogla iznijeti i u podnesku od 8. travnja 2024., a trošak kojeg podneska je priznat tužiteljici.

49. Tužiteljica u ovom postupku nije uspjela s neznatnim dijelom zahtjeva u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi pa je tužiteljici trošak dosuđen u cijelosti sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

50. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđen parnični trošak u iznosu 2.045,89 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

51. Kako tuženik nije uspio u postupku to je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

52. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 9. ožujka 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika