REPUBLIKA HRVATSKA

P-1585/2019-29

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja PC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. (OIB: 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Metelko, Knežević i Partneri“ d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev i sudi:

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 060/05 od 07. prosinca 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 115.755,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 115.755,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 580,32 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 060/05 od 07. prosinca 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju zakonske zatezne kamate koje teku do 30. rujna 2015., i to kako slijedi:

- na iznos 29.29 eura od 01.11.2007.

- na iznos 28.79 eura od 01.12.2007.

- na iznos 29.66 eura od 01.01.2008.

- na iznos 29.52 eura od 01.02.2008.

- na iznos 57.70 eura od 01.03.2008.

- na iznos 57.37 eura od 01.04.2008.

- na iznos 55.50 eura od 01.05.2008.

- na iznos 56.20 eura od 01.06.2008.

- na iznos 55.65 eura od 01.07.2008.

- na iznos 55.53 eura od 01.08.2008.

- na iznos 55.51 eura od 01.09.2008.

- na iznos 57.64 eura od 01.10.2008.

- na iznos 58.93 eura od 01.11.2008.

- na iznos 57.09 eura od 01.12.2008.

- na iznos 79.90 eura od 01.01.2009.

- na iznos 80.27 eura od 01.02.2009.

- na iznos 68.31 eura od 01.03.2009.

- na iznos 71.05 eura od 01.04.2009.

- na iznos 71.60 eura od 01.05.2009.

- na iznos 66.88 eura od 01.06.2009.

- na iznos 67.71 eura od 01.07.2009.

- na iznos 85.41 eura od 01.08.2009.

- na iznos 90.69 eura od 01.09.2009.

- na iznos 84.85 eura od 01.10.2009.

- na iznos 88.62 eura od 01.11.2009.

- na iznos 88.01 eura od 01.12.2009.

- na iznos 98.21 eura od 01.01.2010.

- na iznos 104.75 eura od 01.02.2010.

- na iznos 103.33 eura od 01.03.2010.

- na iznos 109.83 eura od 01.04.2010.

- na iznos 121.74 eura od 01.05.2010.

- na iznos 112.72 eura od 01.06.2010.

- na iznos 126.39 eura od 01.07.2010.

- na iznos 125.93 eura od 01.08.2010.

- na iznos 154.26 eura od 01.09.2010.

- na iznos 137.76 eura od 01.10.2010.

- na iznos 141.58 eura od 01.11.2010.

- na iznos 132.42 eura od 01.12.2010.

- na iznos 133.93 eura od 01.01.2011.

- na iznos 127.89 eura od 01.02.2011.

- na iznos 131.55 eura od 01.03.2011.

- na iznos 131.74 eura od 01.04.2011.

- na iznos 142.91 eura od 01.05.2011.

- na iznos 166.66 eura od 01.06.2011.

- na iznos 193.67 eura od 01.07.2011.

- na iznos 209.16 eura od 01.08.2011.

- na iznos 163.70 eura od 01.09.2011.

- na iznos 148.42 eura od 01.10.2011.

- na iznos 149.43 eura od 01.11.2011.

- na iznos 151.54 eura od 01.12.2011.

- na iznos 164.74 eura od 01.01.2012.

- na iznos 168.71 eura od 01.02.2012.

- na iznos 164.38 eura od 01.03.2012.

- na iznos 163.73 eura od 01.04.2012.

- na iznos 165.92 eura od 01.05.2012.

- na iznos 169.73 eura od 01.06.2012.

- na iznos 164.98 eura od 01.07.2012.

- na iznos 163.67 eura od 01.08.2012.

- na iznos 152.01 eura od 01.09.2012.

- na iznos 162.05 eura od 01.10.2012.

- na iznos 166.73 eura od 01.11.2012.

- na iznos 163.63 eura od 01.12.2012.

- na iznos 159.90 eura od 01.01.2013.

- na iznos 158.62 eura od 01.02.2013.

- na iznos 157.29 eura od 01.03.2013.

- na iznos 166.57 eura od 01.04.2013.

- na iznos 152.92 eura od 01.05.2013.

- na iznos 150.69 eura od 01.06.2013.

- na iznos 152.02 eura od 01.07.2013.

- na iznos 150.62 eura od 01.08.2013.

- na iznos 155.61 eura od 01.09.2013.

- na iznos 158.84 eura od 01.10.2013.

- na iznos 160.42 eura od 01.11.2013.

- na iznos 166.05 eura od 01.12.2013.

- na iznos 160.37 eura od 01.01.2014.

- na iznos 117.43 eura od 01.02.2014.

- na iznos 120.61 eura od 01.03.2014.

- na iznos 117.84 eura od 01.04.2014.

- na iznos 113.87 eura od 01.05.2014.

- na iznos 114.73 eura od 01.06.2014.

- na iznos 117.56 eura od 01.07.2014.

- na iznos 119.83 eura od 01.08.2014.

- na iznos 120.41 eura od 01.09.2014.

- na iznos 122.83 eura od 01.10.2014.

- na iznos 126.32 eura od 01.11.2014.

- na iznos 126.97 eura od 01.12.2014.

- na iznos 127.48 eura od 01.01.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.02.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.03.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.04.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.05.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.06.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.07.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.08.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.09.2015.

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 30.09.2015.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati iznos 11.939,92 eura sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose označene pod točkom I./3. izreke ove presude teče od 1. listopada 2015. do isplate, zatim, u dijelu kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu isplati zateznu kamatu koja teče kako slijedi:

- na iznos 127.22 eura od 01.10.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.11.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.12.2015.

- na iznos 127.22 eura od 01.01.2016. pa sve do isplate,

kao i u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 4.469,30 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.10.2015.g., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022.g., te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak prouzročen joj ovim postupkom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tvrdi da je 7. prosinca 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 060/05 (dalje: Ugovor) kojim da mu je na raspolaganje stavljen kredit iskazan u visini od 115.755,00 CHF, međutim, koji iznos da mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s tim da su stranke 25. siječnja 2016. sklopile i Dodatak Ugovora kojim je isti konvertiran u valutu EUR. Naveo je i da je na unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru ugovorena valutna klauzula u valuti CHF i promjenjiva kamatna stopa (koja da je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje) u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, a čime da je ista ovisila isključivo o jednostranoj odluci tuženika. Ujedno je naveo da je postupanje tuženika na opisani način (ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana, a da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora nije s njim pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03., odnosno „Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07. te „Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.), Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91., odnosno „Narodne novine“ br. 35/05., 41/05., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05.), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava i zakonodavstvu Europske unije, sve na njegovu štetu. Nadalje je naveo da je zbog opisanog protupravnog postupanja tuženika protiv istog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a u kojem postupku da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita), a time i njegove, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu, a time i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok da je odlukom istog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača (korisnika kredita) koristeći u ugovorima o kreditu nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u valuti CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja takvih ugovora nije kao trgovac informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te time postupio protivno odredbama ZZP i ZOO. Slijedom istaknutog činjeničnog supstrata, tužitelj je konačno, a sukladno rezultatima u postupku provedenog financijskog vještačenja, ustao zahtjevom stavljajući ga u sadržaju kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenim zahtjevima ističući prigovor zastare kondemnatorne tražbine te navodeći u prilog istom da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. ZZP (kojom da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika) u vezi članka 230. ZOO. Osim toga, sve kad bi se u konkretnom slučaju imao primijeniti petogodišnji zastarni rok, da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11. lipnja 2014. nastupila zastara. Suviše toga, naveo je da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu ta da su stranke 25. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru (dalje: Dodatak) kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, sve u skladu odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a kojim da su stranke izmijenile osnovni Ugovor na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, a čime da je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), te koja kamatna stopa da se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja Ugovora. Suviše toga, naveo je da je cilj i osnovno načelo ZID ZPK/15. propisano odredbom članka 19.b kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, da je odredbom članka 19.c ZID ZPK/15. utvrđen način izračuna konverzije, i to na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste kojeg je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, kao i da se početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (uključujući sve njegove izmjene), na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s prethodno navedenim, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Osim toga, propisano je i da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Osim toga, da odredbama ZID ZPK/15. nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji, a u vezi s čim je banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZID ZPK/15., te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15., a u skladu s kojim odredbama da je u cijelosti postupio. Osim toga, da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15. dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, dok je tužitelj odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s njim odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, s tim da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje u konkretnom slučaju odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EUR-skim korisnikom kredita od početka, zbog čega da se zahtjev tužitelja ukazuje neutemeljenim. Naveo je i da je u oglednom postupku br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava doneseno rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Slijedom navedenog, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo jasno pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZID ZPK/15.) ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZID ZPK/15. posebni zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15. Istaknuo je i da Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZID ZPK/15. ustanovio posebna pravila temeljem kojih je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka, tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, a što da je i bio smisao ZID ZPK/15. kao posebnog zakona nesistemskog karaktera. Osim toga, da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15. nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Stoga je predložio da se tužba odbaci, podredno da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti i tužitelju naloži da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tužitelj je u očitovanju na navode tuženika iznesene u odgovoru na tužbu istaknuo da se prigovor zastare ukazuje neutemeljenim budući da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge „Potrošač“ podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P-1401/12 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05. te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt-249/14) odnosno od 13. lipnja 2014., s tim da se prilikom zauzimanja takvog stajališta posebice imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05.). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP/07. propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05. jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Osim toga, naveo je da iz presude Suda Europske unije br. C-452/18 od 9. srpnja 2020. jasno proizlazi da sporazum o konverziji kojim je promijenjena ništetna odredba o valutnoj klauzuli i posljedično kredit prebačen u EUR može biti valjan i prouzročiti odricanje potrošača od daljnjih potraživanja temeljem te ništetne odredbe, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat potrošačevog slobodnog i informiranog pristanka. U konkretnom slučaju da se to nije moglo ostvariti jer u trenutku kada je vršena konverzija, valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i nepoštena, pa potrošač nije bio, niti je mogao biti informiran da obnavlja odredbu koja je ništetna, a što posljedično može prouzročiti njegovo odricanje od restitucije temeljem njezine ništetnosti. Stoga, kako nema informiranog pristanka potrošača o ništetnosti odredbe koja se obnavlja sporazumom, isti je ništetan. Dakle, potrošači su se mogli odreći svojih prava samo izričito, slobodno i informirano, što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se odriču svojih prava nepoštena i ništetna, a kako je u trenutku konverzije valuta švicarski franak bila valjana, potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču, pa stoga, logično, nisu se u tom smislu ni mogli odreći svojih prava. Ovakvom zaključku ide u prilog i činjenica da se mogu preispitivati transparentnost i poštenost odredbe kojom je zamijenjena prijašnja nepoštena i ništetna odredba, iz čega proizlazi da se i odredba dodatka ugovora o kreditu kojim je učinjena konverzija može proglasiti nepoštenom, ako se ispostavi da stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale i ako je uzrokovala znatnu neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama. Osim toga, sporazum o konverziji nije valjan jer se nije ispunio gore navedeni uvjet prema kojemu su potrošaču trebali biti jasno i transparentno predočeni konkretni matematički izračuni što bi za njega značilo odricanje od ništetnosti odredbi, kao i zato što nisu ispunjena niti preostala dva kumulativna uvjeta: prvo, zakon je trebao imati za glavni cilj i svrhu otklanjanje ništetnosti odredbi ugovora, što se nije ostvarilo jer je nesporno da konverzija takav cilj nije imala, te drugo, da su banka i potrošač trebali transparentno pregovarati o otklanjanju ništetnosti, što se također nije ostvarilo jer u trenutku konverzije nije bila pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule. Prema tome, unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a što da potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje. Nadalje, budući da u skladu s pozitivnim propisima zaštita potrošača omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to slijedom navedenog tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi kao i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što da je u predmetnom postupku slučaj. Dakle, kako da sklapanjem ugovora o konverziji nije izričito i nakon informiranja odrekao svojih prava, a nije ostvario u cijelosti povrat onoga što mu je bilo nezakonito naplaćeno na temelju ništavih odredbi osnovnog ugovora, to da je tužbeni zahtjev osnovan jer tužitelj konverzijom osnovnog kredita nije ostvario zaštitu koju mu jamči Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), a koja je implementirana u naš pravni sustav. Osim toga, da Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23., dalje: ZPK) nije rješavao pitanje naknade potrošača prema osnovnim ugovorima, te da se konverzija provela radi promjene valute kako bi se dužnicima omogućio ravnopravan položaj i izbjeglo dužničko ropstvo. Budući da posljedice ništetnosti nisu nestale time što je izvršena konverzija, to da ima pravo tražiti saniranje svih posljedica koje je ništetnost proizvela. Dakle, odredbe o konverziji ne uređuju pitanje ništavosti osnovnih odredbi ugovora o kreditu, što je i pravno logično, jer je riječ o pojedinačnim pravima i odnosima koji su onda i stvar svakog pojedinog odnosa. Stoga, da mu je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju nepoštenih odredbi primio, jer bi u protivnom zadržao nešto za što više nema osnove. Sve dok posljedica nije naknađena i vraćena u onom opsegu u kojem je naplaćena i sve dok prijašnji kreditni odnos nije doveden u stanje u kakvom bi bio da te ništave odredbe nije bilo (članak 323. ZOO/05.) posljedica i dalje postoji. Slijedom navedenog, da je navedeno pitanje činjenica, a ne propisivanja, stoga da je za zaključiti da nikakav posebni propis ne može ozakoniti zadržavanje nečega što je primljeno na temelju ništave odredbe ugovora, te dok postoji posljedica koja nije naknađena egzistira zahtjev za vraćanje onoga tko trpi tu posljedicu.

4. Tuženik je, pak, u nastavku postupka naveo da je Sud Europske unije 5. svibnja 2022. donio odluku u predmetu br. C-567/20, kojom odlukom da je odgovoreno na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu u kojem se u bitnom navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi, i to na način da je utvrđeno da potrošači nemaju pravo osporavanja bilo odredbi Dodatka kojim je provedena konverzija, bilo osnovnog Ugovora o kreditu, pa da tako potrošači nemaju niti pravo povrata navodnih koristi, temeljeći takvo stajalište na sljedećem:

- da su odredbe Glave IV. ZID ZPK/15., u skladu s člankom 1. stavak 2. Direktive isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene Direktive - točke 55., 59. i 64. odluke),

- da je cilj zakonodavca kod donošenja odredaba o konverziji u ZID ZPK/15. bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom doista i postignut - točke 57. i 62. odluke),

- da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

4.1. Osim toga, tuženik je naveo i da ukoliko sud nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti) da je dužan u obzir uzeti i iznose odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao niže anuitete uslijed nižeg tečaja CHF u odnosu na tečaj te valute u vrijeme isplate kredita, te uslijed manje plaćenih kamata za razdoblje kada se primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene. Suviše toga, naveo je da tužitelj nije dokazao da je bio potrošač i da je sredstva ostvarena kreditom koristio isključivo za potrošačke svrhe. Konačno je, a vezano za tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, istaknuo da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, da bi takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. ZOO/91., a koja da je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO/05., da je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, s tim da u skladu s mišljenjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici održanoj 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO/91. treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, slijedom čega da bi tužitelj imao pravo tek na zatezne kamate od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske treba smatrati savjesnim.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 060/05 od 7. prosinca 2005. i Dodatka istom br. 001/15 od 25. siječnja 2016., Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., Izvještaja tuženika o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita od 14. studenog 2015., tuženikovih podataka po predmetnoj kreditnoj partiji od 16. veljače 2019. (Otplatni plan, promet po kreditu i promjene kamatne stope), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića, dipl. oec. Iz Solina od 28. studenog 2024., te iskaza tužitelja, dok stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke nakon sklapanja Ugovora, i to nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15., a sukladno odredbama navedenog propisa, u siječnju 2016. sklopile Dodatak sa stanjem na dan 30. rujna 2015., međutim, sporan je pravni doseg Dodatka, odnosno sporno je da li su sklapanjem Dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezane za ništetne odredbe Ugovora koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (o čemu će biti riječi u nastavku ovog obrazloženja) i da li se tim propisom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, a odgovori na koja pitanja su odlučni u vezi pitanja zaštite tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

8. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog dodatka ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe relevantnog ZZP, dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti ugovora primjenjuju odredbe relevantnog ZOO koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15. i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredbi o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je po drugoj strani stečeno bez osnove i platiti mu zatezne kamate.

9. Nadalje, stajalište je ovog suda da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da ZID ZPK/15. predstavlja posebni zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju odgovarajuće područje obveznog prava, odnosno ZOO/91. u konkretnom slučaju, a koji propis je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, slijedom čega opća pravila ZOO/91. o ništavosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15. o konverziji neće dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava) koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako navodi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15. upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15. imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Navedeni propis u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15. (br. U-I-3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti propis usklađenim s Ustavom i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog propisa s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15. zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske je posebno naglasio da ZID ZPK/15. ima legitimni cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanje dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge strane, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

10. Suviše toga, a neovisno o tome što se Direktiva u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako se navodi i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), te zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, valja primijetiti da Direktiva ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

11. Relevantne odredbe ZID ZPK/15. kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

„Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.

12. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15. bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

13. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, kako je to propisano općim propisom obveznog prava.

14. Iz citiranih odredbi ZID ZPK/15. i dodataka sklopljenih u skladu s tim odredbama proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dodacima uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZID ZPK/15.

15. Tijekom postupka između stranaka zapravo nije bilo sporno da je Dodatak sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15. (koji propis je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilni propis) - pri čemu je tužitelj navedeno pitanje držao irelevantnim - a što uostalom proizlazi i iz mišljenja u postupku angažiranog vještaka za financije. U takvoj situaciji se odredbe ZZP/03., 07. i 14. koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba potrošačkog prava prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi mu davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka na temelju odredbi ZID ZPK/15. kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja Ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti odgovarajućih odredbi Ugovora, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

17. Pri navedenoj ocjeni ovaj sud ima u vidu ustaljeno stajalište Suda Europske unije prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako se navodi i u odluci br. C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15. imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako navodi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15. je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15. Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istaknula, među ostalim, da ZID ZPK/15. predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema kredita u CHF.“.

18. Tako je ZID ZPK/15. u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim, omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15. te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15., također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu navedenog propisa zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregleda stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. navedenog propisa, iznos preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog propisa ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavka 1. točke 6. tog propisa ako je on utvrđen. S druge strane, odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. je propisano da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ZID ZPK/15., iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4., te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. snosi potrošač. Osim toga, člankom 19.e stavak 8. ZID ZPK/15. propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

19. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredi zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

20. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15. djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako navodi i Sud Europske unije u presudi br. C-308/156 PCO, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

21. Na taj je način, prema ocjeni ovog suda, sklapanjem Dodatka koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15.) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u svom zahtjevu unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15. bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

22. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate na iznose preplate stečene po tuženiku bez osnove tj. na temelju nepoštenih a time i ništetnih odredbi Ugovora, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredi, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa obveznog prava na čiju primjenu upućuju i odredbe potrošačkog prava, i to glede sporedne tražbine na pojedinačne iznose pretplate do dana konverzije (30. rujna 2015.).

23. Stoga, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15., nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

24. Drugim riječima potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15., nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatne stope, nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

25. Imajući u vidu naprijed navedeno, nije bilo pravne osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u pogledu isplate glavnica u visini od 11.939,92 EUR (na ime pretplate) i 4.469,30 EUR (na ime konverzijom manje obračunate pretplate), kao i za isplatu zateznih kamata na preplaćeni dio anuiteta od dana konverzije do isplate, a glede uplata anuiteta nakon dana konverzije u cijelosti, zbog čega je presuđeno kao pod točkom II. izreke.

26. Nasuprot tome, stajalište je ovog suda da tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćeni dio anuiteta uslijed nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (sve to primjenom relevantnog potrošačkog prava, a polazeći od činjenice da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača /koji je predmetni kredit ostvario radi zadovoljena stambenih potreba njegove obitelji - kupnje stana/, a tuženik status trgovca tj. pružatelja usluge), nastavno na što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i odredbe mjerodavnog potrošačkog prava (ZZP/03., 07. i 14. usklađenim s odredbama Direktive), sve to kraj utvrđenja ovog suda da se o navedenim odredbama u konkretnom slučaju nije posebno pregovaralo, kao i da su iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovo posebno polazeći od činjenice da su navedene odredbe sadržane u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu sastavljenom od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, odnosno koje odredbe su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora.

27. U vezi s naprijed navedenim zaključkom ovog suda valja navesti i da se tužitelj utemeljeno tijekom postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom odlukom je odbijena revizija tuženih banaka kojom su pobijale navedenu drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je potvrđena navedena prvostupanjska presuda kojom je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, pri čemu je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim, da nisu bile razumljive potrošačima jer da su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj. Osim toga, navedenim odlukama su odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanima s potrošačima u razdoblju od 10.09.2003. - 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, utvrđene nepoštenima, slijedom čega su na temelju članka 87. ZZP/03. te odredbe utvrđene ništetnima. Suviše toga, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika, te je u navedenoj presudi izraženo pravno shvaćanje da su navedene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valutne klauzule u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, što je uostalom utvrđeno i u konkretnom slučaju prihvaćanjem iskaza tužitelja kao logičnog i uvjerljivog, te koji ničim nije doveden u sumnju od strane tuženika, a iz kojeg proizlazi da u vrijeme sklapanja Ugovora, kao osoba koja je po zvanju ekonomist, ali po zanimanju voditelj optičarske radnje, nije posebno razumio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti da je u tom smislu bio poučen od strane tuženika, zatim, da je Ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke i ponuđen mu na potpis, s tim da se glede pojedinih odredbi nije posebno razgovaralo ili pregovaralo, kao i da mu je predmetni ugovor o kreditu nuđen od strane djelatnika banke kao najpovoljniji na tržištu.

28. Stoga, a kako je po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa pravomoćno utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF i time povrijedio prava i tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, i to u smislu da ga u vrijeme zaključenja Ugovora kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to je tuženik postupao suprotno naprijed u ovom obrazloženju citiranim odredbama tijekom spornog razdoblja važećih odredbi ZZP, odnosno načela savjesnosti i poštenja u smislu odredbi ZOO, to je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti zateznu kamatu na više plaćene iznose anuiteta (u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem) od dana njihovog plaćanja do konverzije predmetnih kredita, a što nije bilo obuhvaćeno sporazumom o konverziji sklopljenim između stranaka, te slijedom svega potonje navedenog presuditi kao pod točkom I. izreke, a u vezi s kojom odlukom se ističe da sud u konkretnom slučaju tuženika drži nepoštenim stjecateljem (koji je više plaćene anuitete do datuma konverzije stekao na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora) - članak 214. ZOO/91. odnosno članak 1115. ZOO/05. - koji zatezne kamate na više plaćene anuitete od strane tužitelja ima platiti od dana stjecanja istih.

29. U vezi s prihvaćajućim dijelom ove presude valja navesti i da je sud otklonio prigovor zastare kondemnatorne tražbine istaknut po tuženiku, a to stoga jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. srpnja 2012.) došlo do prekida zastare u skladu s odredbom članka 241. ZOO, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 donesena 13. lipnja 2014., od tog dana počinje teći opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO (u pogledu potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), dok u vezi potraživanja na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok počinje teći od 14. lipnja 2018. tj. dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, pa stoga, a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., proizlazi da zastara predmetnog kondemnatornog potraživanja tužitelja u dijelu kojem je istom udovoljeno (glede dijela sporednog /kamatnog/ zahtjeva koji u vezi zastare prati sudbinu glavnog zahtjeva) nije nastupila.

30. Nadalje, tuženik je, kao jača ugovorna strana, u konkretnom slučaju povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita sklapajući Ugovor s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz valutu CHF, kao i s promjenjivom kamatnom stopom, a koje odredbe su utvrđene nepoštenima i ništavima, pa polazeći i od činjenice da tužitelj od tuženika nije primio ništa u odnosu na iznos koji bi tuženika pripao na ime manje plaćenih anuiteta po navedenim ugovorima, te što je uostalom uzeto u obzir prilikom izrade novog otplatnog plana sačinjenog na temelju odredbi ZID ZPK/15., to tužitelj ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primio (ovo u vezi stajališta tuženika da bi za slučaj prihvaćanja zahtjeva tužitelja valjalo voditi računa o manje plaćenim anuitetima tijekom razdoblja kada su tečaj CHF i ugovorna kamatna stopa bili niži u odnosu tečaj CHF i kamatnu stopu na datum korištenja kredita.

31. Konačno, kako su stranke djelomično uspjele u ovoj parnici u približno jednakim dijelovima (to sve kraj činjenice da je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevima deklaratorne naravi te djelomično sa zahtjevom kondemnatorne naravi - u pogledu dijela potraživane zatezne kamate, dok je tuženik uspio glede preostalog dijela kondemnatornog zahtjeva tužitelja), to je o troškovima postupka odlučeno kao pod točkom III. izreke presude (članak 154. stavak 4. ZPP).

Šibenik, 9. ožujka 2026.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima