1

Poslovni broj: 8 Pr-2176/2021-56

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

                                                                                 Poslovni broj: 8 Pr-2176/2021-56

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. M., iz V. T., OIB:…, zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici u V., protiv tuženika B. N. d.o.o., iz N., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD P. i dr. d.o.o. V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 26. rujna 2023., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 7. studenoga 2023. kao dana donošenja i objave presude,

 

p r e s u d i o   j e

I.               Utvrđuje se da je nedopušten i ne proizvodi pravne učinke otkaz ugovora o radu temeljem Odluke tužene o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj… od 17.9.2021., kojom tuženik tužitelju otkazuje Ugovor o radu broj…, sklopljen na neodređeno vrijeme 7.1.2020., temeljem kojeg je tužitelj društvu tužene obavljao poslove radnog mjesta konobar. 

 

II.             Utvrđuje se da radni odnos tužitelja kod tužene prestaje s danom 18.11.2021.

             

III.          Nalaže se tuženiku B. N. d.o.o., iz N., OIB:… da tužitelju I. M., OIB:… s osnova naknade štete isplati iznos od 3.586,07 EUR/ 27.019,23 kn[1] (slovima: tri tisuće petsto osamdeset šest EUR i sedam centi/dvadeset sedam tisuća devetnaest kuna i dvadeset tri lipe), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od 17.10.2021. do 31.12.2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 8 dana.

 

IV.              Nalaže se tuženiku B. N. d.o.o., iz N., OIB:… da tužitelju I. M., iz V. T., OIB:… isplati plaću za prekovremeni rad u iznosu od 2.921,25 EUR/ 22.010,17 kn[2] bruto (slovima: dvije tisuće devetsto dvadeset jedan EUR i dvadeset pet centi/dvadeset dvije tisuće kuna i sedamnaest lipa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po stopi koja se od dospijeća pojedinih iznosa do 31.12.2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a) tekućom: - na iznos od 59,43 Eur / 447,74 kn od 16.3.2021. godine do isplate,

-   na iznos od 428,15 Eur / 3.225,92 kn od 16.4.2021. godine do isplate,

-   na iznos od 328,86 Eur / 2.477,77 kn od 16.5.2021. godine do isplate,

-   na iznos od 725,29 Eur / 5.464,73 kn od 16.6.2021. godine do isplate,

-   na iznos od 210,99 Eur /1.589,74 kn od 16.7.2021. godine do isplate,

-   na iznos od 821,13 Eur / 6.186,78 kn od 16.8.2021. godine do isplate, - na iznos od 347,40 Eur / 2.617,49 kn od 16.9.2021. godine do isplate,  u roku od 8 dana.

 

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je nedopuštena i ne proizvode pravne učinke Odluka tužene od

11.10.2021. godine kojom je tužena odbila zahtjev za zaštitu prava tužitelja od dana 24.9.2021. godine."

 

VI.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak na dosuđeni iznos pod toč. IV. izreke (2.921,25 EUR/ 22.010,17 kn) kao neosnovan.

 

VII.            Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika B. N. d.o.o., iz N., OIB: … s osnova naknade štete u iznosu od 10.936,29 kn te se odbija zahtjev tuženika da se ta tražbina stavi u prijeboj s eventualnom tražbinom tužitelja s osnove plaće za razdoblje od 17. rujna 2021., pa do 16. listopada 2021.

 

VIII.          Nalaže se tuženoj B. N. d.o.o., iz N., OIB:… da tužitelju I. M., iz V. T., OIB:…, nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.983,90 EUR/30.017,25 kn (slovima: tri tisuće devetsto osamdeset tri EUR i devedeset centi/trideset tisuća sedamnaest kuna i dvadeset pet lipa) u roku od 8 dana sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja ove presude, 7. studenoga 2023. pa do isplate. 

 

r i j e š i o   j e

 

              Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj potražuje da mu tuženik na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor isplati iznos od 331,81 EUR/ 2.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31.7.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, (čl. 29. st. 2. ZOO-a) tekućom od 1.3.2021. do isplate.

 

Obrazloženje

 

1.                  Tužitelj je 22. listopada 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete i isplate. U tužbi navodi da je 22.9.2021. zaprimio Odluku tužene o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj… od 17.9.2021., kojom tužena tužitelju otkazuje Ugovor o radu broj…, od 7.1.2020. temeljem kojeg je tužitelj društvu tužene obavljao poslove radnog mjesta konobar, uz koji je sklopljeno je i pet aneksa, koji nisu obuhvaćeni odlukom o otkazu ugovora o radu. U Odluci o otkazu navodi se da radnik ne može obavljati povjerene poslove zbog "određenih sposobnosti”, a poslodavac mu nema mogućnosti ponuditi drugo radno mjesto ili ga obrazovati za druge poslove. Tuženik je istovremeno s tužiteljem, osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu dao i radnici A. H. koja jedina uz tužitelja, u tom trenutku nije željela potpisati Aneks ugovora o radu kojim bi im se plaća smanjila na minimalnu plaću. Radnici koji su potpisali takav aneks ostali su u radnom odnosu kod tuženika i premješteni su na rad u drugi ugostiteljski objekt tužene, budući da je ugostiteljski objekt u kojem je radio tužitelj zatvoren. U povodu zahtjeva za zaštitu prava radnika podnesenog od strane tužitelja odbijen je tužiteljev zahtjev za zaštitu prava. Prema čl. 115. st. 1. t.2. Zakona o radu poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti. Prema čl. 120.st.2. Zakona o radu poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. U odluci o otkazu nisu specificirane sposobnosti koje je tužitelj eventualno izgubio, a zbog kojih, nakon skoro dvije godine rada, ne može više obavljati poslove svog radnog mjesta. Tuženik je tužitelju u pet navrata podizao plaću, iz čega proizlazi da je uredno izvršavao sve radne obveze, i bio nagrađen za svoj dobar rad većom plaćom. Tužitelj i dalje može normalno obavljati poslove svog radnog mjesta, a iz pobijane odluke o otkazu nije jasno zašto tuženik smatra drugačije. Poslodavac je dužan decidirano navesti razloge na temelju kojih je donio odluku o otkazu, odnosno istaknuti argumente koji opravdavaju njegovu odluku o otkazu, u vidu podataka na temelju kojih se može objektivno ocijeniti postoje li doista razlozi za otkazivanje. Odluka o otkazu mora biti dostatno i odgovarajuće obrazložena, jer se u protivnom ista ne da ispitati. Sporna odluka o otkazu od 17.9.2021. ne sadrži obrazloženje koje bi bilo dostatno u smislu čl. 120. st. 2. Zakona o radu, a nepreciznost i neargumentiranost odluke o otkazu dovodi do neodrživosti iste. Također, u odluci o otkazu se navodi da je tužitelj dužan odraditi otkazni rok u trajanju do 16.10.2021., no nakon 17.9.2021., kada je tužitelj, zajedno sa svim drugim konobarima koji nisu pristali potpisati smanjenje plaće na minimalnu, upućen da ne dolazi više na posao, nitko ga nije pozvao na rad, pa čak niti nakon e-mail poruke od 17.9.2021. kada je tužitelj tražilo da mu se objasni u kojem je statusu njegov radni odnos. Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu da iz pobijane odluke o otkazu, zbog  nedostatka obrazloženja, nije moguće utvrditi postojanje uvjeta iz čl. 115. st. 1. t.2. Zakona o radu, jasno je da je otkaz poslodavca nije dopušten, a to je jasno i iz Odluke kojom je tužena odbila zahtjev za zaštitu prava radnika od 24.9.2021. kao neosnovan. U navedenoj Odluci tužena navodi da je tužitelju otkazala ugovor o radu zbog njegove konfliktne naravi i čestih sukoba s nadređenim, zbog čega nije u mogućnosti obavljati poslove radnog mjesta na način koji bi poslodavcu bio prihvatljiv (bez vikanja i stvaranja napete atmosfere pred gostima restorana). Takvu narav radnika tužena smatra razlogom za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, no dalje u Odluci navodi da bi se ti razlozi mogli svesti i pod razloge za otkaz skrivljenim ponašanjem radnika, koji radniku nije dala, jer bi to bilo otegotnije za samog tužitelja. Tužena dakle priznaje da je tužitelju otkazala ugovor o radu pogrešnom vrstom otkaza, uslijed čega se u ovom postupku niti ne može raspravljati o eventualnim razlozima za otkaz zbog skrivljenog ponašanja radnika, iako tužitelj postojanje istih također osporava. Tužena u konkretnom slučaju nije imala namjeru riješiti se radnika koji su imali lošu narav, već onih radnika koji nisu željeli pristati na smanjenje plaće na minimalnu plaću, te je to jedini pravi razlog za otkazivanje u ovdje konkretnom slučaju. Takva praksa tužene postoji i od ranije, te su otkaz i ranije dobivali radnici koji nisu željeli potpisivati isprave pripremljene od poslodavca, kojima se nezakonito umanjuju prava radnika. Među navedene isprave spada i prijeboj međusobnih potraživanja radnika i poslodavca, koje poslodavac predlaže na način da radnik koji je u razdobljima korona lockdowna bio upućen da ne dolazi na posao, a primao je plaću (djelomično i iz potpora države), nakon prestanka lockdowna mora odraditi sve sate provedene kod kuće, i to u prekovremenom radu koji mu poslodavac neće platiti. Na takve sporazume cilja tužena u Odluci od 11.10.2021. u kojoj navodi da je radnik potpisivao suglasnost za usteg plaće. Svi koji navedeno nisu htjeli potpisivati dobili su već ranije otkaze ugovora o radu. Tužitelj je u tom režimu odradio čak 316 prekovremenih sati, za koje ovom tužbom potražuje isplatu. Nepristajanje na jednostrano umanjenje plaće ne može se podvesti pod niti jedan zakonit razlog za otkaz te je postupanje tuženika u konkretnom slučaju u cijelosti nezakonito. Prema čl. 125. Zakona o radu ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Tužitelju, zbog diskriminacije, nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod poslodavca  te traži da sud utvrdi da je radni odnos stranaka prestao danom donošenja prvostupanjske presude, a na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza će tražiti tri ugovorene mjesečne plaće, što iznosi budući da je ugovorena plaća 9.006,41 kn bruto, 27.019,23 kn. U razdoblju od veljače do kolovoza 2021. tužitelj je kod tužene odradio 316 prekovremenih sati koje mu tužena nije platila i to: u veljači 2021. godine: 7 sati, u ožujku 2021. godine: 58 sati, u travnju 2021. 38 sati, u svibnju 2021. 80 sati, u lipnju 2021. 22 sata, u srpnju 2021. 78 sati,  u kolovozu 2021. 33 sata, što je razvidno iz Evidencije o radnom vremenu tužitelja za navedeno razdoblje, koje je tužitelj potpisivao svaki mjesec. Usporedbom navedenih evidencija sa isplatnim listama tužitelja dobit će se broj prekovremeno odrađenih sati tužitelja, a visina naknade plaće predlaže se utvrditi vještačenjem. Prema čl. 82.st.1 Zakona o radu, u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Radniku je za 2021. godinu ostalo za iskoristiti osam dana godišnjeg odmora, koji neće iskoristiti krivnjom tužene, budući da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu. Na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor tužitelj potražuje iznos od 2.500,00 kn bruto, no točan iznos naknade za neiskorišteni godišnji odmor predlaže utvrditi vještačenjem.

 

2.                 Tuženik u odgovoru na tužbu navodi osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Točno je da je tuženik donio Odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj… kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu br…. sklopljen na neodređeno vrijeme. Odluka o otkazu je obrazložena, jasna i razumljiva. Radnik zbog svoje konfliktne naravi i čestih sukoba s nadređenim nije u mogućnosti obavljati poslove svog radnog mjesta na način koji bi za poslodavca bio prihvatljiv (bez vikanja i stvaranja napete atmosfere pred gostima restorana, pa je s obzirom na narav radnika, donijeta odluka o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Poslodavac je doista radniku podizao plaću, ali ranije, prije nego je postalo očito da su konflikti radnika s nadređenima posljedica trajnih osobina radnika, odnosno njegove naravi. Naime, tužitelj je očito ekscesne naravi i kao takav ne može raditi u ugostiteljstvu gdje se očekuje mirna atmosfera, ljubaznost prema gostima, a kako bi gosti rado ponovno navraćali u ugostiteljski objekt. Vikanje radnika na nadređenog sigurno nisu nešto što bi gosti željeli doživljavati. Iz navedenog razloga, osoba takvih konfliktnih i ekscesnih osobina i sklonosti kao tužitelj jednostavno nije u mogućnosti uredno ispunjavati obveze radnog mjesta konobar. Ne radi se o otkazu skrivljenim ponašanjem radnika, već o osobno uvjetovanom otkazu zbog osobina tužitelja što jasno proizlazi iz Odluke o otkazu. Netočno je da bi tužitelju bio rečeno da ne dolazi na posao. Istome je u Otkazu ugovora o radu jasno navedeno da treba odraditi otkazni rok. Isto tako je od zaposlenice tuženika A. P. prilikom uručenja Oduke o otkazu ugovora o radu bio upućen da se obrati svojem voditelju radi odrađivanja otkaznog roka. Međutim, tužitelj nije sve do isteka otkaznog roka niti jednom došao na posao. Nije na poslodavcu da radnike zove na rad, već je na radniku da dolazi na posao i obavlja svoje radne zadatke. Neistiniti su navodi tužitelja da bi se tuženik „rješavao“ radnika koji nisu htjeli pristati na smanjenje plaće. Tužitelj navodi da istome zbog diskriminacije nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, ali ne navodi koji bi bio osnov diskriminacije, već samo paušalno iznosi tvrdnje o diskriminaciji, a nije bio diskriminiran kod tuženika. Osporava se tražbina tužitelja u iznosu od 27.019,23 kn s osnove naknade štete. Ovdje valja istaknuti je cilj dosuđenja naknade štete zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu i sudskog raskida tog ugovora o radu materijalno osiguranje radnika u određenom razdoblju (Presuda Županijskog suda u Varaždinu Gž-1672/05 od 7.3.2006. godine, Izbor 2/06, ZOO, Pravo, Zagreb 2017). Tužitelj posljednjih mjesec dana otkaznog roka nije niti odradio, a kod tuženika je radio 21 mjesec. Tuženik stavlja prigovor radi prijeboja te predlaže da se stavi u prijeboj s eventualnom tražbinom tužitelja tražbina tuženika s osnove plaće za razdoblje od 17. rujna 2021. pa do 16. listopada 2021. kada tužitelj nije uopće radio, a što je nesporno. Navedeni iznos tuženik potražuje s osnove naknade štete (čl.107. Zakona o radu), a s obzirom da je tužitelju isplatio plaću za razdoblje kada ista nije radio bez opravdanog razloga. Netočno je da tuženik ima bilo kakva dugovanja prema tužitelju. Naime, tužitelju su sva primanja isplaćivana, a sukladno dogovoru tužitelja i tuženika. Tužitelj je potpisivao evidencije radnih sati i suglasnost za usteg plaće. O svim materijalnim pravima je tužitelj bio informiran. Netočno je da bi tužitelj u razdoblju od veljače do kolovoza 2021. odradio prekovremene sate kako je to navedeno u tužbi tužitelja Naime, tužitelj nije radilo u razdobljima 2020. godine zbog pandemije COVID-19, a tuženik mu je isplaćivao punu plaću iako nije radio, čim eje na neki način kreditirao tužitelja. Tužitelj se sa tuženikom dogovorio da će isplaćene, a neodrađene sate odraditi te je i dao suglasnost da mu se neodrađeni sati ustegnu s plaće, odnosno da će vrati tuženiku isplaćeni iznos ukoliko bi isti prestao raditi kod tuženika. Tužitelj se obvezao da će odraditi sve sate koje mu je tuženik platio, a koji nisu odrađeni, to je odrađivao i uredno potpisivao obračunske liste plaće bez da je istima prigovarao ili podnio zahtjev za zaštitu prava ukoliko je smatrao da mu je tuženik povrijedio neko pravo, a sada nakon 8 mjeseci, traži da mu tuženik isplati ono  što se obvezao da će ili odraditi kod tuženika, odnosno u protivnom, ako ne odradi, da je suglasan da mu se naknada za neodrađene sate ustegne s plaće. Tužitelj potražuje i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koji nije iskoristio u 2021., ali ta tražbina u vrijeme podnošenja tužbe još nije dospjela te će tuženik naknadu za godišnji odmor isplatiti s posljednjom plaćom za listopad 2021. Tuženik nije dao povod za tužbu zbog neisplaćenog godišnjeg odmora, jer nikada nije bi bilo navedeno da tuženik istu ne bi isplato. Ista će biti isplaćena s posljednjom plaćom. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da naslovni Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

             

3.                  Tužitelj u podnesku od 21. prosinca 2021. navodi da je 19.11.2021. godine zasnovao radni odnos kod novog poslodavca slijedom čega mijenja točku II. tužbenog zahtjeva na način da ista glasi: „Utvrđuje se da radni odnos tužitelja kod tužene prestaje s danom 18.11.2021. godine", a i povlači toč. V tužbenog zahtjeva jer je tuženik tužitelju isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Kao dokaz svojih navoda da je otkaz nedopušten u spis predmeta dostavla preslik WhatApp poruka iz grupe radnika poruka od 15.9.2021., iz koje je vidljivo da su radnici 15.9.2021. bili pozvani na potpis aneksa ugovora o radu, a radi se o aneksima kojima im se plaća trebala smanjiti na minimalnu plaću. Netočni su navodi tužene da tužitelju nakon otkazivanja nije rečeno da ne dolazi na posao, i da ga je radnica A. P. prilikom uručenja Odluke o otkazu uputila da se obrati svom voditelju radi odrađivanja otkaznog roka, ali da se tužitelj više nije pojavio na poslu, da su točni, tužena bi tužitelju dala izvanredan otkaz ugovora o radu zbog izostanka s rada i ne bi mu isplatila plaću za razdoblje u kojem navodno nije dolazio na posao. Ugostiteljski objekt u kojem je radio tužitelj, je nakon otkazivanja zatvoren, pa se postavlja pitanje gdje se tužitelj i kome, bez poziva poslodavca trebao javiti na rad. Iz priloženih WhatApp poruka iz grupe radnika tuženika je vidljivo na koji način se u društvu tuženika vršila tjedna organizacija rada, a tužitelj nakon 17.9.2021. nije dobio više nikakvu WhatApp poruku iz koje bi proizlazilo da mora doći na rad, već mu je u WhatApp grupi radnika tuženika napisano, kad je pitao koji je njegov status i zašto nije nigdje raspoređen na rad, kao ostali radnici (B., M. i S.,) da su iz uprave zvali da si dođe po papire. Iz predmetnih WhatApp poruka je vidljivo da je ugostiteljski objekt u kojem je tužitelj radio (T.) zatvoren, a radnici su raspoređeni na rad u Č., privatni posjed tadašnjeg direktora tužene na kojem su radnici morali obavljati razne poljoprivredne i vrtlarske poslove. Tužena tužitelju ništa oko njegovog statusa i odrađivanja otkaznog roka nije objasnila niti u odgovoru na e-mail poruku od 22.9.2021. koja je dostavljena uz tužbu. Prigovor prijeboja kojim tužena traži da se s utuženom tražbinom u prijeboj stavi tražbina tužene s osnova naknade štete smatra neosnovanim. Nejasno je gdje tužena nalazi protupravno postupanje tužitelja potrebno za opravdanost zahtjeva za naknadu štete. Taj zahtjev tužene više liči na zahtjev za povrat isplaćene plaće, nego na zahtjev za naknadu štete, no navedeno je protivno odredbi čl. 1112. ZOO-a, koja izričito propisuje da vraćanje plaćenog nema pravo tražiti onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti. Tužena osporava da ima bilo kakva dugovanja prema tužitelju, pa i dugovanja s osnova utuženih prekovremenih sati, jer je tužitelj potpisivao evidencije radnih sati, a 30.11.2020. je potpisao i Suglasnost za obustavu plaće zbog neodrađenih sati. Tužena smatra da je model stjecanja koristi na teret radnika, kojeg se dosjetila, valjan i zakonit samo zato jer je tužitelj potpisao spornu Suglasnost za obustavu plaće zbog neodrađenih sati, no to ne stoji i nema uporište u mjerodavnim propisima. Tužitelj je navedenu ispravu doista potpisao, no ista sama po sebi ne može proizvoditi pravni učinak. Tužena bi najprije morala objasniti koji je pravni osnov tražbine koju je 30.11.2020. imala prema tužitelju, a radi naplate koje bi imala pravo vršiti obustavu plaće tužitelja. Tužena u odgovoru na tužbu tvrdi da je zapravo kreditirala tužitelja isplatom plaće u vrijeme kada tužitelj nije radio, no ne objašnjava na koji su način dogovoreni uvjeti zajma prije same pozajmice, i iz čega proizlazi da su obje strane bile svjesne da se radi o zajmu, koji će se pod određenim uvjetima kasnije morati vraćati. Ukoliko će pak tužena tvrditi da je pretrpjela štetu zbog toga što je tužitelju isplaćivala plaću u vrijeme kada zbog lockdowna nije radio, tada tužitelj to osporava jer je tužena dobivala potpore od države za očuvanje radnih mjesta, i zbog toga što ne postoji protupravnost u postupanju tužitelja. Tužena je otkazivanjem ugovora o radu tužitelju takvu štetu mogla definitivno izbjeći, no primamljivije je bilo prihvatiti potpore države, i kasnije još tražiti radnike, dovodeći ih u zabludu i prisilu prijetnjom otkazivanja, da odrade sve sate koje nisu odradili zbog lockdowna 2020. godine. Tužena čak nije vodila računa niti o limitima koje za prekovremeni rad propisuje Zakon o radu, tako da je tužitelj kroz razdoblje od sedam mjeseci odradio čak 316 prekovremena sata, sve protivno čl. 65. st.4. Zakona o radu. Prema Zakonu o radu, organizacija radnog vremena (uključujući i u periodu lockdowna radi pandemije koronavirusa) isključivo je u domeni poslodavca. Poslodavac je prema Zakonu o radu dužan radniku osigurati posao, te mu je dužan uvijek platiti osnovnu ugovorenu plaću, bez obzira da li je rad organizirao tako da radnici stvarno rade ili zbog određenih okolnosti poslodavac nije imao potrebu za faktičnim radom radnika. Prema čl. 7.st.1. i 2. Zakona o radu poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. Prema čl. 26.st.1. Zakona o radu poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan je donijeti i objaviti pravilnik o radu kojim se uređuju plaće, organizacija rada, postupak i mjere za zaštitu dostojanstva radnika te mjere zaštite od diskriminacije i druga pitanja važna za radnike zaposlene kod toga poslodavca, ako ta pitanja nisu uređena kolektivnim ugovorom. Prema čl. 60.st.1. Zakona o radu radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Tužitelj je za vrijeme radnog odnosa kod tuženika odrađivao radne sate prema rasporedu koji je organizirala tužena. Tužitelj je tako prema odluci tužene ostajao kod kuće u vrijeme lockdowna 2020., isto kao što je, također prema odluci tužene, u razdoblju od veljače do kolovoza 2021. odradio puni ugovoreni broj sati, te je radio i prekovremeno, pa i u noćnoj smjeni i za blagdane i praznike. Pri tome nije bilo nikakvog protupravnog postupanja tužitelja, koje bi moglo predstavljati temelj za naknadu štete prema poslodavcu. Također nema dokaza da je postojao bilo kakav pravno relevantan dug tužitelja prema poslodavcu s bilo koje osnove. Tekst isprave „Suglasnost za obustavu plaće zbog neodrađenih sati" je prvenstveno nelogičan i neživotan, jer se postavlja pitanje zašto bi tuženik tužitelju uopće platio sate koje nije odradio, ako je postojala krivnja radnika za propuštanje obavljanja rada. Ako pak je tuženik bio taj koji je organizirao rad na način da tužitelj neke radne sate nije odradio, onda nema osnova za vraćanje plaće koje je za te radne sate primio. U tom slučaju nema osnove za prijeboj, jer tražbina tužene, koju tužena obustavlja temeljem isprave „Suglasnost za obustavu plaće zbog neodrađenih sati" zapravo ne postoji. Suglasnost radnika za obustavu plaće od 30.11.2020. ne proizvodi pravne učinke, što je tuženiku, kao poslodavcu koji ima bogato iskustvo u zapošljavanju radnika, bilo itekako poznato, za razliku od tužitelja koji je predmetnu ispravu potpisao u strahu od poslodavca, prvenstveno od otkazivanja, i pod dojmom atmosfere konstantnog prozivanja i zastrašivanja, kakva je vladala kroz cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa kod poslodavca. U konkretnom slučaju radi se o radno-pravnom odnosu, u kojem je tužena, kao poslodavac, u nadređenoj poziciji u odnosu na tužitelja, a u kom kontekstu valja promatrati i potpisivanje sadržaja isprave „Utvrđivanje naknade štete zbog neodrađenih sati". Naime, članak 3. ZOO-a u općoj odredbi propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu. Ratio legis ove odredbe je upravo potreba uravnoteženja ugovornih pozicija i zaštite slabijeg ugovornog partnera u skladu s načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (članak 11. ZOO-a). U konkretnom slučaju ne može se govoriti o suglasno izraženoj ugovornoj volji dvaju ravnopravnih stranaka, a koja bi za cilj imala neisplatu plaće tužitelju, dakle ugrožavanje egzistencije tužitelja. Slijedom navedenog, proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja zloupotrijebio odredbu čl. 96. Zakona o radu prema kojoj poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezina dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće, budući da je znao da njegova tražbina na ime naknade štete (ili nekog drugog pravnog osnova) ne postoji. Tuženik je prema tužitelju postupao protivno načelu zabrane zlouporabe prava u smislu odredbi članka 6. ZOO-a, koja se podredno primjenjuje na radne odnose. Sporazum o prijeboju protivan je prisilnim propisima koji reguliraju prebijanje tražbina, kao i moralu. Budući da sporazum o prijeboju ne proizvodi pravni učinak, tuženik je dužan tužitelju isplatiti utužene prekovremene sate za razdoblje od veljače do kolovoza 2021. godine.

 

4.                  Tuženik u podnesku od 27. siječnja 2021. navodi da iz Whatsapp poruka koje dostavlja tužitelj nije razvidno da je tužitelj bio pozvan sklopiti aneks ugovora o radu kojima bi se plaća radnicima trebala smanjiti, a kako to tvrdi tužitelj, a navedeno je i irelevantno za ovaj postupak. Poruke koje tužitelj dostavlja iz Whatsapp grupe radnika ne predstavljaju službenu komunikaciju poslodavca s radnicima. Tuženik nema utjecaja na ono što radnici komuniciraju u svojoj grupi, pa isto nije ni službeni način obavještavanja radnika. Iz poruka na koje se tužitelj poziva je razvidno da je neka osoba (ne vidi se koja) za 17. rujna 2021. godine pozvana da dođe „po papire“, ali za kasnije razdoblje, nakon otkaza, nema nikakvih poruka u grupi radnika. Netočno je da bi tužitelju bio rečeno da ne dolazi na posao. Istome je u Otkazu ugovora o radu jasno navedeno da treba odraditi otkazni rok. Ukoliko je intencija tuženika bila da tužitelj nakon otkaza ne dolazi raditi, u Odluci o otkazu je istog mogao osloboditi obveze rada. Međutim, tužitelj je trebao odraditi otkazni rok te je od zaposlenice tuženika A. P. prilikom uručenja Oduke o otkazu ugovora o radu tužitelj bio upućen da se obrati svojem voditelju radi odrađivanja otkaznog roka. Tužitelj ne osporava da sve do isteka otkaznog roka niti jednom nije došao na posao, samoinicijativno, iako nije oslobođen obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka, nije dolazio na posao tijekom otkaznog roka. Tužitelj je upućen da se obrati voditelju i istome se mogao obratiti bez obzira na činjenicu da je pizzerija bila zatvorena jer su preostali objekti: restoran i caffe bar bili otvoreni. Tužitelj niti u jednom trenutku nije došao na posao, a niti telefonski kontaktirao voditelja. Iako irelevantno za ovaj postupak, netočno je da su radnici bili raspoređeni na rad u Č., privatni posjed tadašnjeg direktora tuženika. Naime, tuženik za potrebe pripreme hrane uzgaja i svoje poljoprivredne proizvode te su radnici u razdoblju kada je restoran bio zatvoren preraspoređeni na rad u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda, a sukladno čl.2. Ugovora o radu. Iz Izvatka iz sudskog registra za tuženika razvidno je da je tuženik registriran, između ostalog, za poljoprivrednu djelatnost, integriranu proizvodnju poljoprivrednih proizvoda, poljoprivredno savjetodavnu djelatnost, ekološku proizvodnju, preradu, uvoz i izvoz ekoloških proizvoda, itd. Društvu B. n. d.o.o. je pripojeno društvo R. Č. d.o.o. koje se također bavi ugostiteljskom djelatnošću. Iako tužitelj niti ne tvrdi da je ikad premješten na rad na poljoprivredno imanje u Č., isti problematizira premještanje radnika, iako je isto sukladno zaključenim ugovorima o radu radnika. Premještanje drugih radnika je bez značaja za ovaj predmet. Netočno je i da se ispravama tuženika radnicima umanjuju prava, pa tako i u ispravi „Suglasnost za obustavu plaće zbog neodrađenih sati“. Tužitelj nije odrađivao prekovremene sate, već je odrađivao sate rada koje je dobio isplaćene. Tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava kad je primio raspored rada, a niti se protivi Suglasnosti za obustavu plaće, već je istu potpisao budući da je ista odgovarala dogovoru parničnih stranaka. Sukladno čl. 7. st.1. i 2. Zakona o radu na koji se i tužitelj poziva poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. Dakle, postupanje tuženika je u potpunosti sukladno odredbama Zakona o radu. Netočno je da poslodavac ima bilo kakva dugovanja prema radniku. Naime, radniku su sva primanja isplaćivana, a sukladno dogovoru poslodavca i radnika. Radnik je potpisivao evidencije radnih sati i suglasnost za usteg plaće. O svim materijalnim pravima je radnik bila informiran. Netočno je da Suglasnost radnika za obustavu plaće ne bi proizvodila učinke te da bi kod tuženika vladala atmosfera konstantnog prozivanja, zastrašivanja, te da bi isprava bila propisana u strahu od poslodavca. Da je točno ono što navodi tužitelj, isti bi zasigurno dao otkaz budući da u ugostiteljstvu postoji izražena potreba za zapošljavanjem radnika te bi tužitelj mogao pronaći novi posao, a što dokazuje i činjenica da se tužitelj zaposlio odmah nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika. Netočno je da sporazum o prijeboju ne proizvodi pravne učinke, a budući da je isti sklopljen sukladno čl. 96. Zakon o radu. U vrijeme potpisivanja Suglasnosti, tražbina tuženika je već nastala i tužitelj je pristao da se ista namiri ustegom dijela plaće tužitelja. Na taj način je i postupano, a čemu se tužitelj nije protivio. Tužitelj nije osporavao iznos koji je dugovao tuženiku. Tuženik nije zloupotrijebio nijednu odredbu Zakona o radu na štetu tužitelja. Tuženik ostaje kod prigovora radi prijeboja te predlaže da se stavi u prijeboj s eventualnom tražbinom tužitelja tražbina tuženika s osnove plaće za razdoblje od 17. rujna 2021. godine, pa do 16. listopada 2021. godine u kojem razdoblju tužitelj nije uopće radio, a što je nesporno. Navedeni iznos tuženik potražuje s osnove naknade štete. Radi se o iznosu od 10.936,29 kn, od čega se iznos od 4.074,25 kn odnosi na plaću za zadnjih 13 dana rujna 2021. godine, a iznos od 6.862,04 kn se odnosi na plaću za listopad 2021. godine (do 16.10.2021.). Da je otkaz opravdan i da se tužitelj zbog svoje konfliktne naravi i čestih sukoba s nadređenim nije u mogućnosti obavljati poslove svog radnog mjesta na način koji bi za poslodavca bio prihvatljiv (bez vikanja i stvaranja napete atmosfere pred gostima restorana) predlaže se saslušati i radnog kolegu tužitelja g. M. P.. Tužitelj povlači tužbu u dijelu pod t. V. tužbenog zahtjeva. Tuženik na povlačenje pristaje, ali predlaže da se tuženiku prizna trošak postupka sukladno djelomičnom uspjehu u sporu. Naime, tužitelj je tužbu za isplate naknade za godišnji odmor podnio prije dospijeća iste, te posljedično sada i povukao tužbu budući da mu je tražbina plaćena o dospijeću, pa se stoga navedena činjenica treba uzeti u obzir u i priznati tuženiku trošak u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

             

5.                 U podnesku od 10. svibnja 2023. tužitelj je postavio svoj konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud odlučivao.

 

6.                  U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: odluka o otkazu ugovora o radu  (stranica 7 spisa), ugovor o radu br…. (stranice 8-12 spisa), Aneksi ugovora o radu (stranice 13-17 spisa), Zahtjev za zaštitu prava radnika i priložene povratnice (stranice 18-21 spisa), odluka tuženika o zahtjevu za zaštitu prava (stranice 22-24 spisa), e-mail komunikacija između tužitelja i tuženika (stranice 25 i 26 spisa), obračuni isplaćene plaće (stranice 27-39 spisa), preslike whatsApp poruke od 16. i 17.09.2021., preslik poruka sa tablicama rasporeda radnog vremena za 8/21 (stranice 57-66 spisa), izvadak iz sudskog registra (stranice 71-74 spisa), Aneks ugovora o zakupu za ribnjak u vlasništvu RH na području općine N. (stranice 75-79 spisa), dokument pod nazivom fiskalizacija – pregled detaljnih podataka poslovnog prostora (stranice 80 i 81) obračun isplaćene plaće (stranice 82 i 83 spisa), izvadak po transakcijskom računu (stranice 84 i 85 spisa), poruke whatsApp grupe predane na ročištu 22. veljače 2022. (stranice 88-90 spisa), upozorenja pred otkaz ugovora o radu (stranice 91 i 92 spisa), Pravilnik o radu tuženika u omotnici (stranice 114-169 spisa), obračuni isplaćene plaće (stranice 179-200 spisa), evidencija o radnom vremenu radnika (stranice 201-207 spisa), evidencija o radnom vremenu radnika (stranice 211-235 spisa), dokumentacija tužitelja predana na ročištu 24. svibnja 2022. – promjena rasporeda radnog vremena (stranica 241 spisa), evidencija radnih sati predana na ročištu 23. rujna 2022. (stranica 261-263 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije K. Š., pročitan je Nalaz i mišljenje vještakinje K. Š. od 3. travnja 2023. (stranice 281-296 spisa), očitovanje vještakinje na primjedbe tužitelja (stranice 308-313 spisa), saslušani su svjedoci A. H., S. S., M. F., B. P., I. B. B., M.D.,D. P., N. C.,D. G.,M. P., A. P. i N. K. te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja. Nije saslušan i zakonska zastupnica tuženika jer je tuženik na ročištu održanom 24. studenoga 2022. od tog dokaznog prijedloga odustao.

7.                 Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u većem dijelu osnovan te da je tuženikov prigovor radi prebijanja iz podneska od 27. siječnja 2022. neosnovan.

8.                 Između stranaka nije sporno:

-                da je tužitelj s tuženikom 7. siječnja 2020. sklopio Ugovor o radu broj…, sklopljen na neodređeno vrijeme temeljem kojeg je tužitelj za tuženika obavljao poslove radnog mjesta konobar.

 

-                da je tuženik tužitelju Odlukom o osobno uvjetovanom  otkazu od 17. rujna 2021, otkazao ugovora o radu broj…,

 

-                da je tužitelj protiv odluke o otkazu pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava kojem nije udovoljeno,

 

-                da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno te da je u vezi s tim 30. studenoga 2020. potpisao suglasnost za obustavu plaće zbog neodrađenih sati,

 

-                da tužitelj nakon primitka odluke o otkazu nije odradio otkazni rok,

 

9.                 Sporno je da li je da li je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, odnosno da li je otkaz dopušten, da li su ostvareni uvjeti za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, da li je osnovan zahtjev tužitelja da mu se isplati plaća za ostvarene prekovremene sate u utuženom razdoblju tražbina tužitelja s obzirom na to da je potpisao suglasnost za ustegu plaće, da li je ta suglasnost valjana te da li je osnovan tuženikov prigovor radi previjanja međusobnih tražbina. 

 

10.             Sud je prvo odlučivao o tome da li postoje procesno-pravne pretpostavke za vođenje ovog spora. Prema čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023-u daljnjem tekstu ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

11.             Iz stanja spisa je razvidno da je tužitelj protiv Odluke tuženika o otkazu njegovog ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava 24. rujna 2021., koji je tuženik primio 28. rujna 2021. te da se tuženik o tom njegovom zahtjevu za zaštitu prava očitovao odlukom od 11. listopada 2021. predanom na poštu 13. listopada 2021. kojom je tužiteljev zahtjev za zaštitu prava odbijen. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. listopada 2021., tužitelj je u skladu čl. 133. st. 2. Zakona o radu pravodobno podnio tužbu kojom traži da se odluka o otkazu tužiteljevog ugovora o radu utvrdi nedopuštenom.

12.             Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu od 17. rujna 2021., zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, zahtjev tužitelja za isplatu plaće po osnovu prekovremenog rada te tuženikov prigovor radi prebijanja kojim traži da se stavi u prijeboj njegova tražbina s osnova naknade štete u iznosu od 10.936,29 kn, od čega se iznos od 4.074,25 kn odnosi na plaću za zadnjih 13 dana rujna 2021. godine, a iznos od 6.862,04 kn se odnosi na plaću za listopad 2021. godine  s eventualnom tražbinom tužitelja s osnove plaće za razdoblje od 17. rujna 2021. godine, pa do 16. listopada 2021. godine u kojem razdoblju tužitelj nije uopće radio.

             

13.             Za donošenje odluke u ovom sporu treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radu koji je bio na snazi u utuženom razdoblju ( Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019,-u daljnjem tekstu ZR) i Zakona o obveznim odnosima. 

 

14.             Na temelju dostavljene dokumentacije sud je utvrdio:

 

-                čitanjem dokumentacije koju je tužitelj predao uz tužbu da je tužitelj s tuženikom sklopio  Ugovor o radu broj…, na neodređeno vrijeme 7.1.2020., temeljem kojeg je tužitelj obavljao poslove konobara, da je sklopio i pet aneksa tog Ugovora, i to Aneks od 7.2.2020., Aneks od 1.12.2020., Aneks od 1.4.2021., Aneks od 1.6.2021. i Aneks od 1.7.2021., da je 22.9.2021. zaprimio Odluku tuženika o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, da se u Odluci o otkazu navodi da radnik ne može obavljati povjerene poslove zbog "određenih sposobnosti”, a poslodavac mu nema mogućnosti ponuditi drugo radno mjesto ili ga obrazovati za druge poslove, da je tužitelj preporučenom poštanskom pošiljkom od 24.9.2021. tuženiku dostavio zahtjev za zaštitu prava radnika koji je tuženik primio 28.9.2021. te se na isti očitovao  odlukom od 11.10.2021., predanom na poštu dana 13.10.2021., kojom je odbio zahtjev za zaštitu prava tužitelja kao neosnovan, da je tužitelj tuženiku 22. rujna 2021. poslao email poruku kojom između od poslodavca traži obrazloženje zbog čega mu je otkazan ugovor o radu osobno uvjetovanim otkazom te da ga se obavijesti da li se nakon otkaza mora javiti na posao, ukoliko treba, gdje i kada, na koju mu je odgovoreno istoga dana tako da je dodatno pojašnjen otkaz te je još navedeno i to da u slučaju reoditog otkaza radnik ima pravo na otkazni rok od 15 dana do 3 mjeseca, ovisno o stažu provedenom kod poslodavca, što mu je poslodavac i omogućio te na temelju priloženih isplatnih lista kolika plaća je tužitelju isplaćena od strane tuženika u vremenu od mjeseca veljače do mjeseca kolovoza 2021.

 

-   čitanjem po tužitelju dostavljenih preslika WhatApp poruka iz grupe radnika da su radnici 15.9.2021. bili pozvani na potpis aneksa ugovora o radu, kojima im se plaća trebala smanjiti na minimalnu plaću te na koji način se  u društvu tuženika vršila tjedna organizacija rada te da tužitelj nakon otkaza više na taj način nije bio raspoređen na rad.

 

-   čitanjem po tuženiku priložene dokumentacije sud je utvrdio da je tužitelj 30. studenoga 2020. potpisao "Suglasnost za obustavu plaće zbog neodrađenih sati  u kojoj se navodi da će radnik u slučaju otkaza poslodavcu nadoknaditi neodrađene sate utvrđene na posljednji radni dan, na način da će mu se pri zadnjoj plaći obračunati neodrađeni sati i obustaviti s plaće i ostalih materijalnih prava i naknada, što je sve predmet poslovanja tuženika, da je tuženik s Republikom Hrvatskom sklopio Ugovor o… (str.75-77 spisa), da je tužitelj od tuženika dobio više upozorenja pred otkaz ugovora o radu, što sve sadrži tuženikov Pravilnik o radu (omotnica na str. 114169 spisa). Sud je nadalje čitanjem dokumentacije na str. 179-207 spisa i na str. 261263 spisa, koju je tuženik naknadno dostavio po nalogu suda utvrdio kakav je bio raspored rada tužitelja u utuženom razdoblju, koliko sati je odradio u tom razdoblju  te koje iznose plaća i naknada plaća je tužitelj primio od tuženika u tom razdoblju. 

 

15.             Na temelju iskaza saslušanih svjedoka sud je utvrdio da tužitelj radio kod tuženika na poslovima konobara, da mu je otkazan ugovor o radu u vrijeme kad se od radnika tražilo da potpišu anekse ugovora o radu kojima se plaća smanjuje na minimalnu plaću, da tužitelj, radnica A. H. i V. F. te anekse nisu potpisali nakon čega im je otkazan ugovor o radu, a V. F. je dala otkaz, da je ugostiteljski objekt tuženika u kojem je tužitelj radio nakon toga prestao poslovati, a radnici su premješteni na rad na drugu loklaciju, da su tužitelj, a i drugi radnici tijekom 2021. godine nakon prvog lockdowna zbog pandemije bolesti Covid 19 radili prekovremeno, da su se u vezi s tim evidentirali minus sati i potpisivale suglasnosti, da su radnici bili prisiljeni potpisati suglasnosti za ustegu od plaće zbog neodrađenih sati u vrijeme lockdowna u strahu od otkaza, da im taj prekovremeni rad nije plaćen zbog toga što nisu radili tijekom lockdowna, a dobivali su plaće, što im je bilo evidentirano kao "minus sati", da su tužitelj i drugi radnici tuženika kad su se nakon lockdowna vratili na posao potpisali izjavu da će odraditi te minus sate i da pristaju na to da neće dobiti zadnju plaću, da je tužitelj prema iskazu svjedokinje A. H. dobio opomenu pred otkaz od tuženika zbog ponašanja prema voditelju N. B., da je ta svjedokinja od kolega čula da se žale na ponašanje tužitelja, da je svjedokinja S. S. bila prisutna u situacijama kad su nastali konflikti između tužitelja i drugih radnika, da je tužitelj jednom prilikom bio neugodan  i prema njoj, tražio da radi brže, čisti i njegove stolove, obraćao joj se povišenim tonom pred gostima, govorio povišenim tonom i u drugim situacijama pred gostima, da je prema iskazu svjedokinje M. F. tužitelj ponekad bio konfliktan, uvijek je smatrao da je on u pravu, a kad mu nešto nije bilo po volji tada bi se derao, a tako se ponašao i pred gostima, da se često dešavalo da se tužitelj na opisani način ponašao, da je vikao pred gostima, a prema njoj se tako ponašao najmanje jednom tjedno, da su se zbog takvog tužiteljevog ponašanja žalili voditeljici, gospođi D., što je bilo bezuspješno, da je prema iskazu svjedoka B. P. znao povisiti ton u situacijama kad ne bi bio zadovoljan  u vezi sa međusobnim dogovorima i razgovorima te da se i ponašao i pred gostima, da je prema iskazu svjedoka D. G. tužitelj prije otkaza dobio dvije opomene koje mu je dala M. D. zbog neprimjerenog ponašanja prema kolegama s kojima je radio, izderavao se na njih, izazivao konflikte pa su se oni žalili na njegovo ponašanje, da je tužitelj te opomene potpisao, da su se na njegovo ponašanje žalili V. F., M. F., B. P. i S. S., da je svjedok M. P. čuo je da je bilo nekih konflikata između tužitelja i drugih radnika kod šanka, da je bilo nekih iskrica, a to se dogodilo nekoliko puta, da su prema iskazima svjedokinje N. K. i A. P. tužitelju prije predmetnog otkaza ugovor ponuđene dvije opcije, sporazumni otkaz ugovora o radu ili osobno uvjetovani otkaz, da on niti jedno od toga nije prihvatio, pa mu je odluka o osobno uvjetovanom otkazu poslana poštom na njegovu adresu, da je odluka o osobno uvjetovanom otkazu sastavljena prema primljenim instrukcijama uprave zbog tužiteljeve konfliktne naravi i njegovog lošeg odnosa prema kolegama što se manifestiralo i pred gostima, da u odluci o otkazu nije napisano da se tužitelju otkazuje ugovor o radu zbog konfliktne naravi, jer se smatralo da to ne treba detaljnije opisivati već je dovoljno napisati da mu se daje osobno uvjetovani otkaz, da je tužitelj nakon što je dobio otkaz posao e-mail u računovodstvo u kojem je između ostalog pitao i o otkaznom roku, a postavio je i pitanje u vezi s osobno uvjetovanim otkazom, da mu je u na njegovo pitanje zbog čega treba odraditi otkazni rok ako smatraju da je nesposoban rečeno mu je da prema Zakonu o radu u slučaju takve vrste otkaza treba odraditi otkazni rok, da mu je poslodavac ipak isplatio plaću za vrijeme otkaznog roka iako ga nije odradio, jer je  zaključio da ne treba stvarati dodatne napetosti u vezi s tim te da je za vrijeme lockdawna poslodavac primao naknadu za očuvanje radnih mjesta.

 

16.             Sud je iskaze svjedoka koji su svjedočili uvjerljivo, sigurno i u većem dijelu suglasno, nakon pomne i temeljite analize prihvatio kao vjerodostojne te zaključio da njihovi opisi događaja odgovaraju stvarnom činjeničnom stanju. U vezi s tim se napominje da iskazi nekih od svjedoka kao što su I. B. B. koja je izjavila da  da tužitelj kad je radio s njom nije ispoljavao konfliktnu narav prema zaposlenicima niti gostima prema kojima se odnosio ljubazno i korektno, D. P. koji je izjavio da osobno nije imao konflikta sa tužiteljem niti je vidio da bi on imao kakve konflikte s drugima niti je čuo da bi ih imao, ne pobijaju iskaze onih svjedoka iz čijih iskaza proizlazi da da se tužitelj u više navrata pred gostima ugostiteljskog objekta nije ponašao korektno i na primjeren način prema drugim zaposlenicima, jer to što navedeni svjedoci o tome nemaju saznanja, ne znači da se tužitelj nije tako ponašao u vrijeme kad oni nisu bili prisutni.  

             

17.             O predmetu spora iskazivao je i tužitelj koji u svom iskazu navodi da je pokrenuo ovaj spor, jer nije točno da nije sposoban za rad kao što se navodi u odluci o otkazu,  već je stvarni razlog otkaza to što je odbio potpisati aneks ugovora o radu prema kojem bi mu se plaća smanjila na minimalnu plaću, da su zbog toga otkaz dobili i svi drugi radnici koji taj aneks ugovora o radu nisu htjeli potpisati, da mu nisu plaćeni prekovremeni sati kojih je preko 300, misli da ih je 316 sati, da je u prvom lockdownu koji je trajao od  21. ožujka 2020. do 20. svibnja 2020. bio zabranjen rad u ugostiteljskim objektima odlukom nadležnih tijela pa su svi radnici bili upućeni kući, zbog toga je od njega i drugih radnika zatraženo da odreknu godišnjeg odmora i da nakon lockdowna odrade 152 sata rada koliko je tada bilo evidentirano da nisu radili za vrijeme lockdowna nakon što se odbije godišnji odmor i ti sati su prikazani u evidencijama kao minus sati, da poslodavac nije imao pravo to tražiti od radnika jer je dobio potpore za očuvanje radnih mjesta, 4.000,00 kn po radniku a i imao je određene olakšice u vezi s plaćanjem doprinosa, da im je poslodavac u vezi s time u mjesecu studenom 2020. dao neki svoj dokument kojeg primjerak nisu dobili i morali su potpisati da se slažu s obustavom plaće za sve neodrađene sate koje su dobili plaćene, da je drugi lockdown bio od 21. studenoga 2020. do 1. svibnja 2021. pa se povećao broj evidentiranih minus sati na preko 300., da je nakon lockdowna morao odraditi te evidentirane minus sate i to kao prekovremeni rad, jer je trebalo odraditi i redovne sate a bilo je situacija da sam morao odraditi smjene od 15 i više sati, a jednom prilikom čak i 20 sati u komadu, da je odradio sve evidentirane minus sate a i više od toga i to 29 sati koji mu nisu također plaćeni kao prekovremeni rad, da su se u toj situaciji kao i on našli i svi drugi radnici koji su odbili potpisati Aneks ugovora o smanjenju plaće, da mu je voditeljica M. D. kad ju je pitao što će se dogoditi ako ne potpiše aneks o smanjenju plaće rekla da će dobiti otkaz, što se i dogodilo, da su Aneks ugovora o radu potpisala samo 3 radnika koji su bili upućeni u rad u drugi ugostiteljski objekt jer su se picerija i kafić B. zatvorili zbog nedovoljnog broja radnika, a radnika je bilo premalo zbog toga što su oni koji nisu potpisali Aneks dobili otkaz, da su mu kad je  pozvan radi otkaza predočene dvije verzije otkaza, sporazumni raskid ugovora o radu sa mogućnošću isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor, a druga verzija je bila osobno uvjetovani otkaz u kojem je pisalo da je nesposoban za rad, iako nije bilo nikakvih medicinskih razloga za to niti je bilo obrazloženo zbog čega nije sposoban za rad, da nije točno da nije sposoban za  obavljanje poslova konobara, nakon otkaza radi i dalje taj isti posao i nema nikakvih problema, da smatra kako je tuženikova tražbina koja se odnosi na neodrađeni otkazni rok neosnovana, jer otkazni rok nije niti mogao odraditi budući da su objekti u kojima je radio bili zatvoreni, da mu je voditeljica M. D. glede otkaznog roka rekla da se obrati upravi sa kojom do tada nije kontaktirao, ali im je poslao e-mail poruku u kojem je postavio određena pitanja u vezi s otkazom, zatražio je objašnjenje zbog čega nije sposoban za rad, da mu je na to odgovorila djelatnica u administraciji, da na pitanje gdje da odradi otkazni rok, i kome da se obrati u vezi s time nije dobio nikakav odgovor te da nije došao u sjedište poslodavca javiti se na rad, jer mu nije bilo odgovoreno na njegovo pitanje upućeno putem emaila gdje se treba javiti zbog odrađivanja otkaznog roka.

 

18.             Nakon pomne analize iskaza tužitelja sud zaključuje da se njegov iskaz u pogledu potpisivanja aneksa ugovora o smanjenu plaće, prekida rada zbog corona virusa, odrađivanja sati koji nisu bili odrađeni zbog lockdawna putem prekovremenog rada, prekovremenom radu, minus satima, potpisivanja suglasnosti o ustegi od plaće te njegovim kontaktima sa poslodavcem u vezi sa određivanjem otkaznog roka slaže sa iskazima svjedoka, posebno onih koji kod tuženika rade ili su radili u ugostiteljskom objektu u kojem je radio i tužitelj, ali da svojim iskazom, iako je naveo kako smatra da je sposoban za obavljanje poslova konobara koje poslove i nadalje po njemu uspješno obavlja za drugog poslodavca, nije osporio navode onih svjedoka koji su naveli da se u više navrata na neprimjeren način ponašao prema drugim zaposlenicima pred gostima ugostiteljskog objekta te da je zbog toga dobivao pisana upozorenja poslodavca, što za ovaj slučaj i nije relevantno kao što će biti obrazloženo u nastavku obrazloženja. 

 

19.             Na temelju Nalaza i mišljenja vještakinje K. Š. dopunjenog očitovanjem od 3. svibnja 2023. u kojem je prilikom izračuna uzeta u obzir i po tuženiku dodatno dostavljena evidencija radnog vremena potpisana od strane tužitelja, predana na ročištu održanom 23. rujna 2022. (str. 261-263 spisa), sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario ukupno 316 sati prekovremenog rada te da razlika između bruto plaće koju je tuženik isplatio tužitelju i bruto plaće u koju je obračunat prekovremeni rad za 316 sati iznosi 22.010,17 HRK, protuvrijednost 2.921,25 EUR, a odnosi se na razliku plaće za: veljaču u iznosu od 447,74 HRK, protuvrijednost 59,43 EUR, ožujak u iznosu od 3.225,92 HRK, protuvrijednost 428,15 EUR, travanj u iznosu od 2.477,77 HRK, protuvrijednost 328,86 EUR, svibanj u iznosu od 5.464,73 HRK, protuvrijednost 725,29 EUR, lipanj u iznosu od 1.589,74 HRK, protuvrijednost 210,99 EUR, srpanj u iznosu od 6.186,78 HRK, protuvrijednost 821,13 EUR i kolovoz u iznosu od 2.617,49 HRK, protuvrijednost 347,40 EUR.

20.             Vještakinja je u skladu s dobivenim zadatkom prema dostavljenoj dokumentaciji očitovala o broju prekovremenih sati koji tužitelju nisu obračunati i plaćeni te izračunala koliko tužitelju po tom osnovu nije plaćeno u bruto iznosu, a primjedbi na njezin Nalaz nakon što ga je na traženje tužitelja dopunila u podnesku od 3. svibnja 2023. više nije bilo. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje K. Š. kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu.

21.             Iz rezultata provedenog dokaznog postupka dakle proizlazi da je tužitelj s tuženikom 7. siječnja 2020. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da mu je taj Ugovor otkazan Odlukom o osobno uvjetovanom otkazu koji je dostavljen tužitelju 22. rujna 2021., da je tužitelj protiv Odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava kojem tuženik nije udovoljio, da je tužitelj u utuženom razdoblju za tuženika obavljao poslove konobara u ugostiteljskom objektu, da se tužitelj u više navrata prilikom obavljanja tog posla nije ponašao na primjeran način prema drugim zaposlenicima i to pred gostima ugostiteljskog objekta, da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario 316 sati prekovremenog rada koji mu nije plaćen te da je tužitelj potpisao ispravu pod nazivom "suglasnost za obustavu s plaće zbog neodrađenih sati" od 30. studenoga 2020.,

22.             Prema čl. 115. Zakona o radu poslodavac može redovito otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako za to ima opravdani razlog), ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) ili ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu). Prema čl. 120. Zakona o radu otkaz mora biti u pisanom obliku, a poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Prema čl. 125. tog zakona ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a radnik može zahtjev za prestanak ugovora o radu, podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

23.             Iz tuženikove Odluke o otkazu tužiteljevog Ugovora o radu proizlazi da je riječ o redovitom otkazu ugovora o radu i to osobno uvjetovanom otkazu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, da se kao razlog otkaza navodi da radnik ne može obavljati povjerene poslove zbog određenih sposobnosti, a poslodavac mu nema mogućnost ponuditi drugo radno mjesto ili ga obrazovati za druge poslove, da otkazni rok traje do

16.10.2021. i počinje teći danom dostave otkaza radniku, a u obrazloženju odluke se navodi samo to da da radnik nije u mogućnosti obavljati ugovorene poslove konobara zbog određenih sposobnosti te je donijeta odluka o osobno uvjetovanom otkazu. Već na temelju takvog sadržaja spornog otkaza ugovora o radu se može zaključiti da nije zakonit, odnosno da je nedopušten, jer je izreka odluke o otkazu protivna zakonskoj odredbi prema kojoj se osobno uvjetovani otkaz radniku može dati samo ako zbog "trajnih osobina ili sposobnosti" radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, a u izreci niti u obrazloženju sporne odluke se ne navodi da su određene sposobnosti zbog kojih se daje otkaz trajne, a i odluka o otkazu ne sadrži odgovarajuće obrazloženje. U obrazloženju predmetne odluke o otkazu se naime samo ponavlja toč. II. izreke odluke, a ne pojašnjava se koje su to određene sposobnosti zbog koji radnik nije u mogućnosti obavljati ugovorene poslove konobara, pa dakle sporna odluka o osobno uvjetovanom otkazu uopće nije obrazložena iako iza izreke slijedi tekst pod nazivom "obrazloženje". Ako osobine ili određene sposobnosti zbog kojih poslodavac radniku daje osobno uvjetovani otkaz nisu trajne, a u ovom slučaju se ne navodi da su trajne, u tom slučaju se takva vrsta otkaza niti ne može dati radniku. Zbog toga, a i zbog toga što naznačeni razlog otkaza nije obrazložen, tužitelju u ovom slučaju nije na propisan način otkazan ugovor o radu, slijedom čega je odluka o otkazu koju tužitelj osporava nedopuštena. To što je tuženik o svom odgovoru na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava dao obrazloženje otkaza, odnosno naveo da se otkaz daje, jer radnik zbog svoje konfliktne naravi i čestih sukoba sa nadređenima nije u mogućnosti obavljati poslove svog radnog mjesta na način koji bi za poslodavca bi prihvatljiv (bez vikanja i stvaranja napete atmosfere pred gostima restorana) ne otklanja nedostatak odluke o otkazu koji se sastoji u tome da ista nije obrazložena, jer obrazloženje mora sadržavati sama odluka o otkazu, a ne daljnje odluke povezane s tim, a kad bi se to i moglo prihvatiti kao obrazloženje, i u tom slučaju bi predmetni otkaz bio nedopušten. To prije svega iz razloga što se izreka odluke o otkazu, pa niti u odgovoru tuženika na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, ne navodi da se ugovor o radu otkazuje osobno uvjetovanim otkazom, jer radnik zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, niti iz naknadno danog obrazloženja proizlazi da kod radnika postoje trajne osobine ili sposobnosti  koje mu onemogućavaju izvršavanje radnih obveza. Zakon o radu osobno uvjetovani otkaz definira  formulacijom "nemogućnost izvršavanja obveza iz radnog odnosa radi trajnih osobina ili sposobnosti", pa se postavlja pitanje koji su to slučajevi, odnosno koje su to trajne osobine ili nedostatak sposobnosti koje mogu biti razlog za redoviti otkaz ugovora o radu iz osobno uvjetovanih razloga, ali se u svakom slučaju razlog za otkazivanje ugovora o radu mora nalaziti na strani radnika, takav razlog  mora biti trajne naravi i da ne postoji radnikova krivnja za urednost izvršavanja radnih obveza preuzetih ugovorom o radu. Pretpostavke za takvu vrstu otkaza su ostvarene najčešće u slučajevima kada se kod radnika utvrdi profesionalna nesposobnost za rad koja ima za posljedicu trajnu promjenu radnikovih sposobnosti zbog čega radnik ne može obavljati povjerene mu poslove, pa kad poslodavac nema mogućnosti ponuditi mu drugo radno mjesto ili ga obrazovati za druge poslove, stječu se uvjeti za osobno uvjetovani otkaz.  Nadalje zakonit bi bio i osobno uvjetovani otkaz kada bi poslodavac utvrdio da radnik nije sposoban obavljati ugovorene poslove za koje je sklopio ugovor o radu unatoč svom zalaganju, odnosno kada drugi radnici koji rade na istim poslovima ostvaruju značajno bolje rezultate, što ovdje također nije slučaj. U vezi s tim se napominje da da se ne može zaključiti da netko ima konfliktnu narav koja ga onemogućava da uredno izvršava svoje radne obveze, kao što se navodi u obrazloženju odluke kojom se odbija tužiteljev zahtjev za zaštitu prava, samo na osnovu toga što je u više navrata zatečen u verbalnom sukobu sa drugim zaposlenicima, već bi se takav zaključak mogao donijeti kad bi to bilo potkrijepljeno i mišljenjem stručnih osoba kao što su psiholog ili psihijatar, dakle osobno uvjetovani otkaz bi se radniku zbog toga mogao dati  samo onda kad bi takvo ponašanje radnika bilo uzrokovano trajnim promjenama u njegovom zdravstvenom stanju, što ovdje također nije slučaj. U ovom slučaju iz naknadno danog obrazloženja otkaza zapravo proizlazi da je tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa time što se često sukobljavao s nadređenima pred gostima restorana, a da se tužitelj zaista tako i ponašao te time kršio svoje obveze iz radnog odnosa proizlazi i uz u ovom postupku provedenih dokaza, iskaza svjedoka koji su potvrdili navode tuženika da se tužitelj nekorektno i na neprimjeren način ponašao na radnom mjestu pred gostima ugostiteljskog objekta u kojem je radio kao konobar.  Budući da takvi postupci radnika predstavljaju osnovu za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, a ne za osobno uvjetovani otkaz koji je radniku dan u ovom slučaju, činjenica da je tužitelj svojim ponašanjem na radnom mjestu kršio obveze iz radnog odnosa nije odlučna za donošenje odluke u ovom sporu u kojem se osporava tuženikova odluka o osobno uvjetovanom otkazu. S obzirom na to da tuženikova odluka o osobno uvjetovanom otkazu ima bitnih formalnih nedostataka kao što je prethodno obrazloženo, a niti tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužitelj imao takve trajne osobine ili sposobnosti zbog kojih nije u mogućnosti obavljati povjerene mu poslove, Sud u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, odnosno utvrdio da je otkaz tužiteljevog ugovora o radu nedopušten. S obzirom na to da je otkaz tužiteljevog ugovora o radu odlukom suda utvrđen nedopuštenim, usvojen je i tužiteljev daljnji zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, jer zbog nastalog poremećenog odnosa tužitelja s tuženikom, na što nedvojbeno ukazuje i sadržaj tuženikovog odgovora na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava u kojem se navodi da tužitelj ima konfliktnu narav i da se sukobljava sa nadređenima u ugostiteljskom objektu, tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika. Stoga prema stavu ovog suda, bez obzira što je otkaz utvrđen nedopuštenim iz prethodno navedenih razloga, što tužitelja dovodi u radno pravnu poziciju prije tog otkaza, valjalo je udovoljiti zahtjevu tužitelja i odrediti sudski raskid  ugovora o radu kao što je prethodno obrazloženo, primjenom odredaba čl. 125. st. 1. Zakona o radu. S obzirom na sve izložene okolnosti slučaja, posebno okolnost da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kraće vrijeme, od 7. siječnja 2020. do otkaza koji mu je dostavljen 22. rujna 2021. te da se tijekom postupka očitovao da je nakon otkaza zasnovao novi radni odnos, a poštujući načelo razmjernosti te uz uvažavanje osnovnih načela obveznog prava iz čl. 2., 3., i 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 - dalje u tekstu: ZOO) te pravilnom primjenom čl. 125. i čl. 8. Zakona o radu, kao dan prestanka ugovora o radu utvrđen je dan 18. studenoga 2021., s kojim danom je tužitelj zasnovao radni odnos s novim poslodavcem, u kom pogledu je tužitelj glede toga i izmijenio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 21. prosinca 2021. Tužitelj prema čl. 125. st. 1. zakona o radu u slučaju kao što je ovaj, kad sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, ima pravo na naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika. Stoga  je tužitelju je na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u skladu s citiranim propisom dosuđen propisani minimalni iznos od tri mjesečne ugovorene bruto plaće tužitelja koja za mjesec kolovoz 2021. prema nalazu vještaka iznosi 9.006.41 kn/1.195,36 EUR, dakle dosudio mu je iznos od ukupno 3.586,07 EUR koliko tužitelj tužbenim  zahtjevom po tom osnovu i potražuje, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,  odnosno odlučeno je kao u toč. III. izreke ove presude. 

24.             Iz rezultata provedenog dokaznog postupka nadalje proizlazi da tuženik tužitelju nije isplatio plaću za sve odrađene sate rada, da mu nije isplatio plaću za ostvareni prekovremeni rad, a tužitelj je prema Nalazu vještaka u utuženom razdoblju ostvario 316 sati prekovremenog rada za koji mu pripada bruto plaća u iznosu od 2.921,25 EUR/22.010,17 kn, koja mu prema Nalazu vještakinje nije isplaćena. Tuženik osporava tu tražbinu tužitelja navodeći da je tužitelj potpisom suglasnosti o obustavi plaće od 30. studenoga 2020. pristao da će u slučaju otkaza poslodavcu nadoknaditi neodrađene sate utvrđene na posljednji radni dan na način da će mu se pri zadnjoj plaći obračunati neodrađeni sati i obustaviti s plaće i ostalih materijalnih prava i naknada. Sud je protivno stavu tuženika zaključio da tuženik nema pravo na sustegu plaće tužitelja po osnovu predmetne tražbine te da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje da mu se isplati plaća za 316 odrađenih sati prekovremenog rada koja prema nalazu vještakinje iznosi 2.921,25 EUR/22.010,17 kn bruto osnovan, osim u dijelu kojim traži isplatu zatezne kamate i na onaj dio tog iznosa koji otpada na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. U vezi s tim se napominje da radnik prije pokretanja sudskog spora protiv poslodavca radi ostvarenja novčane tražbine, prethodno prema čl. 133. st. 3. Zakona o radu ne mora poslodavcu podnijeti zahtjev za zaštitu prava kako to pogrešno smatra tuženi u slučaju kad sudskim putem ostvaruje novčanu tražbinu.

 

25.             Prema čl. 90. st. 2. Zakona o radu poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, ista se prema st. 3. može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka i ostalih primitaka, prema čl. 94. st. 1. tog zakona za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a prema Toč. 1. tuženikove Odluke o izmjeni Pravilnika o radu od 1.5.2019. u slučaju kad radnik radi prekovremeno ima pravo na povećanje plaće od 55%. Prema čl. 95. st. 3. tog zakona radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a prema st. 5. tog članka ako Zakonom o radu, drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Prema čl. 96. Zakona o radu poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezina dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće, a radnik ne može suglasnost za uskratu plaće ili dijela plaće  dati prije nastanka potraživanja. Prema čl. 2. Zakona o obveznim odnosima sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Prema čl. 4. Zakona o obveznim odnosima u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Prema čl. 322. tog zakona  ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

26.             U vezi sa Suglasnosti za koju tuženik tvrdi da predstavlja osnov za neplaćanje odrađenih prekovremenih sati se prije svega napominje da se u njoj ne navodi na koje se neodrađene, a isplaćene sate odnosi, da se odnosi upravo na vrijeme lockdawna kad je restoran u kojem je radio tužitelj bio zatvoren zbog pandemije Covid 19, a i to da u njoj piše da je radnik dužan poslodavcu nadoknaditi sve neodrađene sate putem obustave od plaće, već piše da će mu se po tom osnovu u slučaju otkaza ugovora o radu izvršiti ustega samo pri isplati zadnje plaće, pa slijedom toga tužitelju na temelju te suglasnosti ne bi niti mogao biti sustegnut od plaće ukupan bruto iznos plaće ostvarene prekovremenim radom, koji je prema Nalazu vještakinje znatno veći od njegove zadnje obračunate i isplaćene mu plaće. S obzirom na to da je u ovom slučaju tuženik kao poslodavac u skladu s gore citiranim čl. 95. st. 3. Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme kad je u ovom slučaju došlo do prekida rada zbog pandemije Covid 19, dakle prekida do kojeg nije došlo krivnjom radnika, bio dužan radnicima koji zbog toga nisu radili  isplatiti naknadu plaće, i to u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, budući Zakonom o radu, drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, a niti tuženikovim Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, proizlazi da tuženik nije niti mogao potraživati od radnika da mu prekovremenim radom nadoknade sate rada koji nisu odradili za vrijeme prvog i drugog lockdawna, da dakle ta njegova tražbina prema radnicima, pa tako i prema tužitelju ne postoji. Kako poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezina dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće, a prema citiranom čl. 96. Zakona o radu radnik ne može suglasnost za uskratu plaće ili dijela plaće dati prije nastanka potraživanja, budući da potraživanje prema tužitelju po osnovu neodrađenih sati nije niti nastalo kao što je prethodno obrazloženo, suglasnost za ustegu od plaće koju je tužitelj potpisao nije pravno valjana, jer je tuženik od njega tražio suglasnost za obustavu od njegove plaće za potraživanje koje niti ne postoji. Kad i ne bi bilo tako, predmeta suglasnost je ništetna, jer je protivna prisilnim propisima i moralu društva. To iz razloga što je tuženik u ovom slučaju kao poslodavac od svojih radnika, pa tako i tužitelja, tražio da mu nadoknade štetu nastalu mu zbog prekida rada koji nije bio uzrokovan krivnjom radnika i za koji je dobio potpore i olakšice od strane države, dakle zatajio im je da im u takvom slučaju treba plaćati naknadu plaće iako ne rade i tražio od njih da mu to nadoknade iako na to nije imao pravo, pa se takvo njegovo postupanje nedvojbeno može okvalificirati kao protuzakonito, nesavjesno i nepošteno, zbog čega je i predmetna suglasnost ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati neisplaćenu mu plaću u utuženom razdoblju u iznosu od 2.921,25 EUR/22.010,17 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odnosno odlučeno je kao u toč. IV. izreke ove presude.

27.             Dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu razlike plaće, je neosnovan. Prema odredbama članka 45. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 - dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Odredbama članka 45. stavak 4. i 5. ZPD i članka 61. stavak 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 95/05, 96/06 , 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 - dalje: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. toga Zakona i članka 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavak 9. i članka 16. stavak 2. toga Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavak 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbijen kao neosnovan.

 

28.             Odbijen je kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži  da se proglasi da je nedopuštena i ne proizvode pravne učinke Odluka tuženika od 11.10.2021. kojom je tužena odbila zahtjev za zaštitu prava tužitelja od 24.9.2021. jer radnik prema mjerodavnim odredbama Zakona o radu može u sudskom sporu tražiti da se utvrdi nedopuštenom samo odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu, a ne i njegov odgovor na u povodu toga od strane radnika podnesen zahtjev za zaštitu prava, na kojem predmetni otkaz ugovora o radi nije niti utemeljen.

             

29.             Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do  31.12. 2022. se temeljem čl. 3. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15) određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate se temeljem čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni tog zakona (NN 156/22) po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je

Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena.

 

30.             Tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od  10.936,29 kn, koji se odnosi na plaću za zadnjih 13 dana rujna 2021. godine te plaću za listopad 2021., za koji tuženik navodi da ga je podnio po osnovu naknade štete nastale mu zbog toga što tuženik nije odradio otkazni rok sud je ocijenio neosnovanim. Nesporno je da je tužitelju isplaćena plaća za vrijeme kad je trebao odraditi otkazni rok iako ga nije odradio. U vezi s tim se prije svega napominje da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelju u povodu njegova traženja podnesenog putem e-maila od 22. rujna 2021. nije odgovoreno gdje nakon zatvaranja ugostiteljskog objekta treba odraditi otkazni rok, odgovoreno mu je samo da ima pravo na otkazni rok u slučaju osobno uvjetovanog otkaza koji je dobio, a da je tužitelj poslao tu e-mail poruku potvrdile su i svjedokinje N. K. i A. P.. Kako je ugostiteljski objekt u kojem je tužitelj radio prije otkaza nakon otkaza zatvoren, radnici koji nisu dobili otkaz raspoređeni na rad na drugu lokaciju na obavljanje drugih poslova, a ne poslova ugostiteljskih radnika, tužitelj nije kao što je bilo uobičajeno dobio WhatApp poruku kojom bi bio raspoređen na rad tijekom otkaznog roka niti mu je na njegov upit poslan putem e-maila odgovoreno gdje treba odraditi otkazni rok, tužitelj je na osnovu svega toga osnovano zaključio se od njega niti ne traži da odradi otkazni rok, pa dakle njegovo postupanje u vezi s tim nije bilo protupravno, što prema čl. 107. Zakona o radu predstavlja osnovu da poslodavac, u ovom slučaju tuženik, od njega potražuje naknadu štete zbog toga što nije odradio otkazni rok.  Nadalje tuženik nije niti dokazao da mu je zbog toga nastala šteta, koja bi mu po stavu suda zbog toga mogla nastati samo ako bi tuženik morao angažirati drugog radnika da umjesto tužitelja u vrijeme kad mu je tekao otkazni rok odrađuje poslove konobara, a kako je ugostiteljski objekt bio zatvoren te su radnici koji su radili u njemu premješteni na drugu lokaciju obavljati neke druge poslove, a ne poslove konobara, što proizlazi iz provedenih dokaza, takva šteta tuženiku nedvojbeno nije nastala. Njegova tražbina za koju traži da se prebije sa tražbinom tužitelja je zapravo tražbina po osnovu stjecanja bez osnova, budući da je tužitelju isplaćena plaća za rad koji nije odradio. Budući da je tuženik kao poslodavac nedvojbeno znao da tužitelj nije radio za vrijeme otkaznog roka, a ipak mu je isplatio plaću, što proizlazi i iz iskaza po tuženiku predloženih svjedokinja N. K. i A. P. koje su izjavile da je poslodavac tužitelju isplatio plaću za vrijeme otkaznog roka iako ga nije odradio, jer je  zaključio da ne treba stvarati dodatne napetosti u vezi s tim,  proizlazi da je tuženik plaću za vrijeme kad je tekao otkazni rok tužitelju platio znajući da ju nije dužan platiti, to prema čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima, tuženik nema pravo tražiti od tužitelja povrat tog iznosa. 

 

31.             Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

 

32.             S obzirom na to da je tužitelj u podnesku od 21. prosinca 2021. djelomično povukao tužbu i to u dijelu kojim potražuje naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 2.500,00 kuna, čemu se tuženik nije protivio, sud je rješenje sadržanim u izreci ove odluke utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena.

 

33.             Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je tužitelju koji je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u većem dijelu uspio u parnici, , priznao i dosudio trošak postupka, a u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio mu je samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelj je uspio u cijelosti sa svojim zahtjevom da se otkaz utvrdi nedopuštenim, zahtjevom za isplatu neisplaćene mu plaće za prekovremeni radi i zahtjevom za naknadu štete zbog otkaza ugovora o radu, dok nije uspio u cijelosti samo u jednom manjem dijelu svog tužbenog zahtjeva, da se proglasi nedopuštenim i odluka tuženika kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu, sa zahtjevom za isplatom zatezne kamate i na iznose poreza i prireza porezu na dohodak sadržane u dosuđenom bruto iznosu plaće za prekovremeni rad te je povukao tužbu glede zahtjeva za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor po kom osnovu je potraživao svega 331,81 EUR, u pogledu čega nisu niti nastali posebni troškovi. Stoga je sud primijenivši odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a odlučio da tuženik tužitelju nadoknadi sve troškove ovog postupka, budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je priznato: za sastav zahtjeva za zaštitu prava koji je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe iznos od 99,54 EUR/750,00 kn prema tbr. 26. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 137/22 i 126/22  - dalje OT), za sastav tužbe iznos od  199,08 EUR/1.500,00 kn prema tbr. 7. toč. 1. OT, za sastav četiri obrazložena podneska od 21.12.2021., 23.5.2022., 20.4.2023., i 10. 5.2023., za svaki podnesak iznos od 199,08 EUR/1.500,00 kn prema tbr. 8. toč. 1. u vezi s tbr. 7/1. OT, za zastupanje na osam ročišta kod suda održana 22.2.2022., 25.3.2022., 11.5.2022., 24.5.2022., 19.7.2022., 23.9.2022., 24.11.2022. i 26.9.2023. za svako ročište po 199,08 EUR/1.500,00 kn prema tbr. 9. toč. 1., za zastupanje na ročištu za objavu presude održano 7.11.2023. iznos od 99,54 EUR/750,00 kn prema Tbr. 9. toč. 3. OT, te trošak financijskoknjigovodstveno vještačenja u iznosu od 500,00 EUR/3.767,25 kn, odnosno sveukupno 3.983,90 EUR/30.017,25 kn. Svi troškovi koji su dosuđeni tužitelju su po mišljenju suda bili nužni i opravdani za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a te su usklađeni sa važećom odvjetničkom tarifom. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a u skladu s čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 142/12, 25/13, 93/14, 73/17 - dalje OZ). 

 

U Varaždinu 7. studenoga 2023. 

 

                              Sutkinja

                                                                                                                                    Jadranka Orlović

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. 

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).   Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

 

Dostaviti:

1/ tužitelju po punomoćnici B. M., odvjetnici u V., 

2/ tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u O. P. i dr. d.o.o. V.,

3/ Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured V., Ispostava V.,  – nakon pravomoćnosti