Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-111/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužiteljice ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Marinku Brajko i Marinu Brajko, odvjetnicima u Đakovu, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Buterin & Partneri d.o.o., Zagreb, radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice IL te zamjeničkog punomoćnika tuženika Slavka Baotića, odvjetnika u Županji, dana 9. ožujka 2026. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se u cijelosti nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate pokrenutim od strane ovrhovoditelja, sada tuženika B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, sa sjedištem u [adresa], protiv ovršenice, sada tužiteljice ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], temeljem zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Davida Crnova pod brojem OV-6515/10.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 812,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2026. godine pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica tužbom koju je podnijela ovome sudu dana 22. travnja 2025. godine, traži da sud proglasi nedopuštenim pljenidbu i prijenos novčanih sredstava koji se po njenim računima provode kod Financijske agencije izravnom naplatom na temelju Zadužnice od 4. studenoga 2010. godine. U tužbi navodi da je 17. ožujka 2025. godine podnijela ovome sudu prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a zbog zastare, radi čega je zaključkom suda upućena na pokretanje predmetne parnice. Tužiteljica navodi da je predmetna Zadužnica ovjerena dana 10. studenoga 2010. godine po javnom bilježniku Davidu Crnovu iz [adresa] pod brojem OV-6515/10, sa svrhom osiguranja tražbine tadašnjeg vjerovnika, Privredne banke Zagreb d.d., po Ugovoru o kreditu broj 9015480230, u iznosu od 9.650,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a da je uslijed neredovite otplate kredita, Ugovor ubrzo otkazan, te je tadašnji vjerovnik 2012. godine Zadužnicu podnosio na izravnu naplatu. Naknadno je tražbina ustupljena ovdje tuženiku. Tužiteljica dalje navodi kako je predmetna Zadužnica bila u redoslijedu naplate sve do 4. kolovoza 2018. godine, kada je sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, isknjižena, a kako je tuženik tek 15. listopada 2024. godine ponovno podnio Zadužnicu na izravnu naplatu, odnosno nakon više od pet godina otkada je ista bila isknjižena, smatra da je nastupila zastara. Naime, tužiteljica navodi kako se ovdje primjenjuje zastarni rok od pet godina, obzirom je na Zadužnici samo ovjeren potpis dužnika, a nije potvrđena (solemnizirana) od strane javnog bilježnika. Slijedom navedenog, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodeći, prije svega, da je tužba nedopuštena, a podredno neosnovana. Naime, tuženik navodi da je 15. listopada 2024. kod Financijske agencije (dalje FINA) pokrenuo izravnu naplatu temeljem Zadužnice, a da je tužiteljica kao ovršenik tek 17. ožujka 2025. godine podnijela prijedlog koji je ovršni sud cijenio kao prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Međutim, kako je odredbom članka 210. st. 2. Ovršnog zakona propisano da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi iz odredbi članka 50. i 53. Ovršnog zakona, to tuženik smatra da je tužiteljica prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnijela nakon proteka roka od osam dana, pa da se imaju primijeniti odredbe članka 53. Ovršnog zakona, kojim je uređen pravni institut žalbe nakon proteka roka. Kako se žalba nakon proteka roka može podnijeti samo kada se zakonom propisani razlozi nisu mogli istaknuti iz opravdanih razloga, to tuženik smatra da je primjenom odredbe članka 53. st. 4. Ovršnog zakona prijedlog tužiteljice kao ovršenika trebalo odbaciti, jer je istaknula prigovor zastare koji je mogla podnijeti u roku, a ne ju upućivati na parnicu. Dalje, navodi da kako je rješenje o upućivanju na parnicu, kao pozitivna procesna pretpostavka dopuštenosti podnošenja ove tužbe, doneseno nepravilnom primjenom zakonskih odredbi, da je predmetna tužba nedopuštena, radi čega ju predlaže odbaciti. Tuženik se dalje, opreza radi, očituje na istaknuti prigovor zastare te navodi da je nesporno da je potraživanje iz Ugovora o kreditu broj 9015480230 sklopljenog između ranijeg vjerovnika Privredne banke Zagreb d.d., BL kao korisnika kredita i tužiteljice kao solidarnog dužnika, osigurano predmetnom Zadužnicom temeljem koje je pokrenuta predmetna izravna naplata te da su prava iz spomenute zadužnice prešla s ranijeg vjerovnika kao cedenta na tuženika kao cesionara, ali da tužiteljica neosnovano navodi da se na predmetno potraživanje primjenjuje petogodišnji zastarni rok, jer predmetno potraživanje proizlazi, dakle, iz spomenutog Ugovora o kreditu, a koji je solemniziran od strane javnog bilježnika, pa se sukladno članku 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući da potraživanje proizlazi iz ugovora koji predstavlja javnobilježnički akt, primjenjuje desetogodišnji zastarni rok. Kako je raniji vjerovnik 17. svibnja i 3. rujna 2012. godine aktivirao istu Zadužnicu odnosno dostavljao Zadužnicu na provedbu Financijskoj agenciji, došlo je do prekida zastare, a od dana 4. kolovoza 2018. godine kada je zadužnica isknjižena iz redoslijeda naplate stupanjem na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, pa do ponovne aktivacije 15. listopada 2024., nije prošlo više od deset godina, to je prigovor zastare neosnovan. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu kao nedopuštenu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu, tužiteljica je isticala kako su neosnovani navodi tuženika da je prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnijela nakon proteka roka od osam dana kao i da se u ovoj stvari ima primijeniti desetogodišnji zastarni rok, jer izravna naplata nije pokrenuta temeljem Ugovora o kreditu već Zadužnice kao zasebne ovršne isprave, na kojoj je potpis dužnika (samo) ovjeren pa se primjenjuje petogodišnji zastarni rok, dok se tuženik i dalje protivio tužbi i tužbenom zahtjev u cijelosti, ponavljajući kako se tražbina odnosi na Ugovor o kreditu koji je solemniziran, dakle, u obliku javnobilježničkog akta, pa da se stoga primjenjuje desetogodišnji zastarni rok.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to: Zahtjev za izravnu naplatu od 15. listopada 2024. (str. 5 i 6 spisa), Zadužnicu broj OV-6515/10 od 10. studenoga 2010. (str. 7 i 8 spisa), podatke Financijske agencije iz Očevidnika osnova za plaćanje od 16. siječnja 2025. (str. 9 do 19 spisa), rješenje o odobravanju sekundarne pravne pomoći od 10. ožujka 2025. (str. 22 do 28 spisa), specifikacije izvršenja osnove za plaćanje OV-6515/10 od 14. travnja 2025. (str. 35 i 36 spisa), Izmjene i dopune Izjave o prijenosu prava od 15. prosinca 2016. godine s prilozima (str. 39 do 43 spisa), Ugovor o kreditu broj 9015480230 od 4. studenoga 2010. (str. 45 do 50 spisa) te ovosudni predmet Ovr-294/2025. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice za njeno saslušanje kao stranke, jer je temeljem izvedenih materijalnih dokaza u spisu, sud ocijenio činjenično stanje dovoljno utvrđenim za donošenje odluke o predmetnoj stvari.

5. Među strankama je nesporno da se predmetna izravna naplata provodi temeljem Zadužnice broj OV-6515/10 od 4. studenoga 2010. godine, na kojoj je potpis dužnika ovjeren po javnom bilježniku dana 10. studenoga 2010. godine, da se ista kao sredstvo osiguranja odnosi na Ugovor o kreditu broj 9015480230 od 4. studenoga 2010. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku dana 10. studenoga 2010. godine pod brojem OV-6516/10 te da je Ugovor o kreditu zbog neplaćanja otkazan 2012. godine. Također, nesporno je da je predmetna Zadužnica prethodno bila podnesena Financijskoj agenciji na naplatu dana 17. svibnja i 3. rujna 2012. godine, da je 4. kolovoza 2018. godine bila isknjižena iz redoslijeda naplate sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, te da je ponovno na naplatu podnesena 15. listopada 2024. godine. Sve to proizlazi iz priloženih materijalnih dokaza u spisu, a kako stranke navedeno nisu sporile, nema potrebe za pojedinačnu analizu svakog dokaza.

6. Sporno je među strankama prije svega je li tužba dopuštena, a zatim, je li nastupila zastara tražbine, s time da je među strankama sporno da li se u predmetnoj stvari primjenjuje petogodišnji zastarni rok ili zastarni rok od deset godina.

7. Sud je stava kako je prigovor tuženika da je predmetna tužba nedopuštena, neosnovan. Naime, odredbom članka 210. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., dalje OZ) se propisuje da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. ovoga Zakona, prema odredbi članka 209. stavka 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim. Odredbom članka 210. st. 2. OZ-a je propisano da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovoga članka, na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovoga članka, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

8. Odredbama članka 210. OZ-a nije propisan rok u kojem je ovršenik dužan podnijeti prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, kao niti odredbama čl. 50. i 53. OZ-a na koje upućuje čl. 210. OZ-a. Također, odredbe čl. 210. OZ-a ne upućuju na primjenu članka 11. st. 3. OZ-a kojim je propisan rok od osam dana, pa slijedom toga, nadležan ovršni sud povodom prijedloga ovršenika iz članka 210. OZ-a ne može odbaciti prijedlog kao nepravovremen jer se na pravna sredstva ovršenika u postupku izravne naplate ne primjenjuje rok koji je propisan za žalbu protiv rješenja o ovrsi, već se na pravna sredstva ovršenika iz čl. 210. OZ-a imaju samo odgovarajuće primijeniti odredbe članka 50. i 53. OZ-a, odnosno žalbeni razlozi po redovitoj žalbi i žalbeni razlozi po žalbi nakon proteka roka (tako i Županijski sud u Osijeku u rješenju broj Gž Ovr-265/2021-2 od 22. travnja 2021. godine). Naime, uvjet da bi pravna sredstva ovršenika iz čl. 210. OZ-a bila dopuštena ("pravodobna") jest da su podnesena nadležnom sudu za vrijeme dok je izravna naplata u tijeku, odnosno da se izravna naplata još uvijek provodi, jer je upravo propisano da ih ovršenik može podnijeti kad primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena naplata ili nakon što na drugi način sazna za izravnu naplatu, bez navođenja roka i bez perfekcije od strane koga sve ovršenik može biti obaviješten odnosno saznati za pokrenutu izravnu naplatu.

9. Nastavno na navedeno, ovaj sud je stava kako predmetna tužba nije nedopuštena, jer je podnesena temeljem (ispravno) donesenog zaključka ovršnog suda o upućivanju na parnicu, a koji je procesna pretpostavka za dopuštenost tužbe za proglašenje ovrhe (izravne naplate) nedopuštenom. Kako je uz ovo tužba podnesena u roku od 15 dana od dana kada je tužiteljica zaprimila zaključak o upućivanju na parnicu, jer ga je zaprimila dana 18. travnja 2025., a tužbu je podnijela 22. travnja 2025. godine, to slijedom navedenog, nije bilo razloga da se tužba odbacuje, kako je to predlagao tuženik.

10. U odnosu na istaknut prigovor zastare tražbine, prije svega, treba navesti kako tuženik pogrešno navodi da se u predmetnoj stvari ima primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz članka 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje ZOO) jer da predmetna tražbina proizlazi iz Ugovora o kreditu koji je sklopljen i potvrđen u obliku javnobilježničkog akta. Ovo iz razloga jer se predmetna izravna naplata ne provodi temeljem navedenog Ugovora o kreditu, već temeljem Zadužnice, kao samostalne ovršen isprave, te je potpuno irelevantna činjenica što je Zadužnicom osigurana tražbina iz Ugovora o kreditu. Zadužnica je zasebna ovršna isprava koja ima učinak rješenja o ovrsi kojom se zapljenjuje tražbina po računu ovršenika i prenosi na ovrhovoditelja, te se ista samostalno podnosi na naplatu.

11. Dalje, nije sporno da predmetna Zadužnica nije potvrđena od strane javnog bilježnika, već je samo potpis dužnika, ovdje tužiteljice, ovjeren od strane javnog bilježnika (str. 7 i 8 spisa).

12. U vrijeme kada je predmetna Zadužnica izdana, institut zadužnice je bio uređen člankom 183. Ovršnog zakona "Narodne novine", broj 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005. i 67/2008. (dalje: OZ/96). Odredba članka 183. stavka 1. OZ/96, koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja Zadužnice glasi: "Dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenoga vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod banaka te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate." S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi članka 183. stavka 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje. Naime, zadužnica sama po sebi nije "pravomoćna sudska odluka" već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje.

13. Zadužnica izdana u smislu članka 183. stavka 1. OZ/96, dakle, nije javnobilježnički akt, niti privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 19. studenog 2018. upravo slijedi: "Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz članka 371. ZOO/91 (sada članka 225. ZOO/05), dok se tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od deset godina iz članka 379.

ZOO/91 (sada članka 233. ZOO/05)."

14. U ovom postupku odlučna je činjenica kada je predmetna Zadužnica isknjižena iz redoslijeda osnova za plaćanje, jer otada počinje teći zastarni rok od pet godina. Kako je Zadužnica isknjižena 4. kolovoza 2018. godine, a zatim ponovo podnesena na naplatu 15. listopada 2024., proizlazi da je podnesena nakon proteka navedenog roka od pet godina pa je stoga u zastari.

15. Slijedom navedenog, kako je osnovan prigovor zastare, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti, kao pod točkom I. izreke ove presude.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a. Tužiteljica je zahtijevala naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.625,00 eura, a njezin zahtjev je djelomično osnovan.

17. Prije svega treba navesti da je sud trošak odmjeravao primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23., dalje OT) a u odnosu na vrijednost predmeta spora u iznosu od 9.650,00 eura. Naime, tužiteljica je tijekom postupka navodila kako je omaškom u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 9.650,00 eura, a da ista treba glasiti na iznos od 19.431,71 eura, jer je to ukupni iznos glavnice i zateznih kamata za koji se izravna naplata provodi. Tuženik je prigovorio novopostavljenoj vrijednosti predmeta spora, navodeći da je tužiteljica istu naznačila u suviše visokom iznosu i da bi vrijednost predmeta spora trebala biti u iznosu glavnog zahtjeva, odnosno 9.650,00 eura, a koji iznos proizlazi i iz samog teksta Zadužnice. Povodom toga, sud je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 9.650,00 eura, a iz razloga jer se radi o parnici u kojoj tužbeni zahtjev nije isplata novčanog iznosa, već proglašenje ovrhe (izravne naplate) nedopuštenom, pa se uzima u obzir vrijednost predmeta spora koja je naznačena u tužbi (tako Županijski sud u Bjelovaru broj Gž-1602/2021-3 od 28. prosinca 2021.), a što je u konkretnom slučaju ujedno glavnični iznos predmetnog potraživanja.

18. Sud je tako tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 7.1. OT-a), a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 500,00 eura, zatim, sastava podneska od 2. lipnja 2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 8.1. OT-a), a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 500,00 eura, zastupanja na ročištu 24. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 9.1. OT-a), a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 500,00 eura te za pristup ročištu za objavu presude 50,00 eura (sukladno Tbr. 9.3. OT-a), a ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za 25% PDV-a, što je ukupno 812,50 eura. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

19. Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 22. siječnja 2026. godine jer se radi o podnesku koji nije bio neophodan za vođenje ove parnice – članak 155. st. 1. ZPP-a, pa je za navedeno, kao i za prekomjerno zahtijevane iznose na priznat trošak, tužiteljica odbijena pod točkom III. izreke ove presude.

U Đakovu 9. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku