REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj P-724/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužitelja NC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćniku Petru Petrović odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, ZAGREB, Zagreb koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 23. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, dana 9. ožujka 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama posl. broj Ovr-239/2025 od 21.ožujka 2025. godine nije dopuštena.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, obračunatim sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju NC, OIB [osobni identifikacijski broj] da tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB 52634238587u roku od 15 (petnaest) dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je kao ovršenik u ovršnom predmetu posl. broj Ovr-239/2025 Općinskog suda u Sesvetama zaprimio dana 22.04.2025. godine zaključak Općinskog suda u Sesvetama posl. broj Ovr-239/2025 od 15.04.2025. godine, kojim ga se upućuje da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi posl. broj Ovr-239/2025 od 21.03.2025. godine iz razloga propisanoga člankom 50. st. 1. točke 7. i 10. Ovršnog zakona, a u vezi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona. Navodi da je dana 21.03.2025. doneseno rješenje o ovrsi na temelju prijedloga ovrhovoditelja od dana 13. ožujka 2025. i to pljenidbom novčanih sredstava na svim njegovim računima u svim bankama a sve na temelju ovršne isprave, Ugovora o zakupu poslovnog prostora br. 302/2018., poslovnog prostora u zgradi na adresi [adresa], etaža E-6, ukupne površine 281,81 m2, od 9. siječnja 2018. godine zaključenog između ovdje tuženika, kao zakupodavca i njega kao zakupoprimca. Smatra da tužena nije ovlaštena tražiti ovrhu pljenidbom novčanih sredstava protiv tužitelja kao i da je ispunjenje tražbine ovdje tuženika odgođeno zbog sljedećih razloga:

- u upravnom postupku pravomoćnim i ovršnim rješenjem potvrđeno pravo retencije

- u tijeku je upravni postupak po zahtjevu za isplatu novčane pomoći za popravak konstrukcije zgrade prije početka obnove jer je zgrada neupotrebljiva

- člankom 12 Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostorije (dalje: ZZKPP) propisano je kako zakupnik nije dužan plaćati zakupninu kada poslovni prostor nije u stanju koje je potrebno za obavljanje poslovne djelatnosti, čime se manifestira načelo istovremenosti ispunjenja obveza – ne mora se plaćati zakupnina ako se prostor ne može koristiti.

- jer je ustao tužbom za utvrđenje nezakonitosti otkaza Ugovora o zakupu poslovnog prostora pa smatra da je postupak koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, posl. br. P-4505/2023 prethodno pitanje za ovršni postupak

- jer je člankom 14. stavkom 3. Ugovora o zakupu određeno da se ovršnost odnosi na naplatu zakupnine i svih ostalih troškova i naplata predviđenih ugovorom ali se pri tome ne navodi je li to samo za one naknade i troškove koji proizlaze iz ugovora ili i onih iz otkazanih ugovora.

- te što točku 14 Ugovora o zakupu smatra neprimjenjivom na tražbine tuženika koje su nastale zbog otkaza ugovora.

Budući da tuženik tvrdi da mu je Ugovor iz 01/2018 godine otkazan u srpnju 2019. godine smatra da ne postoje uvjeti za naplatu zakupnine nakon tog datuma. No kako je on osporio taj otkaz pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-4505/2023 smatra da je odlučno za ovaj postupak utvrditi zakonitost, odnosno nezakonitost otkaza Ugovora o zakupu jer bez takvog prvotnog utvrđenja nema niti ugovorene pretpostavke sukladno čl. 8. st. 6. predmetnog Ugovora. Naime pitanje osnovanosti izdavanja računa može se pojaviti tek ako je osnovna pretpostavka ispunjena, jer tek tada račun može imati pravni učinak u smislu potvrde postojanja i dospijeća obveze. U protivnom, samo izdavanje računa, bez prethodno ispunjene pretpostavke zakonitog otkaza ili nastavka korištenja prostora, ne može stvoriti valjanu osnovu za ovrhu, niti se može smatrati da je obveza na plaćanje nastala u skladu s ugovorom. Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, kao u cijelosti neosnovane. Navodi da je u cijelosti naplaćeno potraživanje po predmetnoj ovrsi 21. svibnja 2025. pa smatra da se ovdje radi o obijesnom parničenju, a da su dokazni prijedlozi tužitelja usmjereni isključivo odugovlačenju postupka. U odnosu na pozivanje tužitelja na pravo retencije na temelju članka 49. Zakona o naknadi navodi da ni tužitelj ni tuženik nisu ovlaštenici prava na naknadu pa se institut iz tog Zakona ni ne može primijeniti u ovoj stvari. Budući da je tužitelj nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora jer mu je ugovor o zakupu otkazan te ga više nema pravo posjedovati pa ni na temelju članka 165. stavka 4. Zakona o vlasništvu nije ovlašten zadržati stvar. Navode kojima tužitelj u pitanje dovodi visinu naknade sud nije ovlašten ispitivati u ovoj parnici jer zbog tih razloga tužitelj nije upućen na pokretane iste. Dalje navodi da se njeno potraživanje ne odnosi na neplaćene zakupnine već na naknadu za korištenje jer je došlo do otkaza Ugovora o zakupu, a tužitelj duži niz godina i nakon otkaza Ugovora koristi navedeni prostor, a nije ga vratio tuženiku. Tvrdnje tužitelja da je cijena naknade za korištenje bespredmetna jer je nekretnina stradala u potresu pa je neupotrebljiva smatra neosnovanima i to iz razloga što tužitelj u istoj zgradi, dakle u istoj nekretnini koristi još jedan poslovni prostor za koji je također sklopio Ugovor o zakupu broj: 202/2018 i za koji redovito podmiruje naknadu i u istoj redovito i obavlja poslovnu aktivnost. Tvrdi da se tužitelj nije obraćao Državnim nekretninama d.o.o. radi ukazivanja na bilo kakve materijalne nedostatke poslovnog prostora uključujući i one izazvane potresom. Osim toga predstavnici suvlasnika zgrade su obavijestili Državne nekretnine d.o.o. da je na zgradi obavljen veći dio hitnih intervencija te je napravljeno izvješće o detaljnom pregledu zgrade iz kojeg proizlazi da predmetni prostor nije pretrpio značajniju dodatnu štetu. Osim toga tužitelju je Ugovor o zakupu poslovnog prostora otkazan 2019. dakle znatno prije potresa jer poslovni prostor nikada nije priveo svrsi, a što je prema odredbama ugovora bio obvezan, a unatoč tome u njemu je počeo obavljati djelatnost. Neosnovanima smatra i tvrdnje tužitelja da je za ovaj postupak odlučno utvrditi zakonitost otkaza Ugovora o zakupu te da se bez pravomoćnog utvrđenja zakonitosti otkaza ne može smatrati dospjelim naknada iz čl. 8. st. 6. Ugovora o zakupu.

Tvrdi da pogrešno smatra tužitelj da odgovor na navedeno pitanje predstavlja prethodno pitanje u ovoj parnici jer je predmetni Ugovor otkazan prije roka sukladno Ugovoru o zakupu koje su stranke sklopile suglasnošću volja, a taj dvostrano obvezni ugovor proizvodi pravne učinke. Ponovno navodi da u ovršnom postupku potražuje naknadu za korištenje iz članka 8. stavka 6. Ugovora o zakupu koja se isplaćuje nakon otkaza ugovora, i koju odredbu su stranke suglasno ugovorile a prema kojoj je zakupnik u slučaju otkaza Ugovora prije isteka roka kao i u slučaju da nastavi koristiti poslovni prostor nakon isteka Ugovora dužan zakupodavcu plaćati mjesečnu naknadu za korištenje u visini mjesečne zakupnine sve dok zakupnik ne preda zakupodavcu u posjed poslovni prostor slobodan od osoba i stvari. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid te pročitao pravomoćno rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 20. veljače 2008. (list 10-16), Otkaz Ugovora o zakupu poslovnog prostora (list 17-18), djelomično rješenje o novčanoj pomoći, Ministarstva prostornog uređenja graditeljstva i državne imovine od 17. studenoga 2022. (list 19-27), zaključak Općinskog suda u Sesvetama, OVR- 239/25 od 15. travnja 2025. (list 31-33), prijedlog za ovrhu u tom postupku (list 34-38), rješenje o ovrsi (list 39), Ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 63-72), izvadak iz zemljišne knjige (list 73-77), kartica partnera za tužitelja-obrt Dinara za poslovni prostor u [adresa] prema kontu 11802 i prema kontu 118020, kartica partnera za tužitelja (list 81-84), Odgovor OGDO-a od 19. siječanja 2024. na zahtjev tužitelja za isplatom ulaganja za poslovni prostor u [adresa] s povratnicom (list 85-89), Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1645/20 od 27. kolovoza 2021., Županijskog suda u Bjelovaru, Gž-132/2022-2 od 20. listopada 2022. i Vrhovnog suda RH, Revd-1716/2023-2 od 6. lipnja 2023. sve iz predmeta koji se vodio među strankama radi proglašenja nedopuštenom ovrhe radi ispražnjenja i predaje u posjed predmetne nekretnine tuženiku (list 98-114), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 118), te je pročitan spis ovog suda OVR-239/25 čija preslika u relevantnom dijelu prileži ovom spisu.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. dalje ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, broj: Ovr-239/25 od 21. ožujka 2025. pljenidbom novčanih sredstava tužitelja kao ovršenika donesenog po prijedlogu za ovrhu ovdje tuženika kao ovrhovoditelja, a na temelju ovršne isprave; Ugovora o zakupu poslovnog prostora br. 302/2018 solemniziranog po javnoj bilježnici Vlasti Zajec 16. siječnja 2018., a koji je ovršan s danom 17. kolovoza 2019.

6. Zaključkom Općinskog suda u Sesvetama, Ovr-239/2025-10 od 15. travnja 2025. upućen je tužitelj u roku od 15 dana od dostave tog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i 10. Ovršnog Zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24. dalje OZ), odnosno iz razloga da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave te zbog toga što ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka. Tužba je podnesena u ostavljenom roku.

7. Ovršna isprava temeljem koje je predložena ovrha je Ugovora o zakupu poslovnog prostora br. 302/2018 solemniziranog po javnoj bilježnici Vlasti Zajec 16. siječnja 2018., ovršna s danom 17. kolovoza 2019. Na temelju tog Ugovora o zakupu tuženik je tužitelju dao u zakup poslovni prostor u svom vlasništvu, odgovarajući suvlasnički dio nekretnine poslovni prostor koji se sastoji od 12 prostorija u prizemlju ulične zgrade u površini 239,34 m2 sa skladištem površine 42,47 m2 u dvorišnom dijelu zgrade, ukupne površine 281,81 m2 u [adresa].

8. Tužitelj i tuženik su kao ugovorne strane člankom 8. stavkom 6. i 7. Ugovora suglasno ugovorile da je zakupnik u slučaju otkaza Ugovora prije isteka roka kao i u slučaju da nastavi koristiti poslovni prostor nakon isteka Ugovora dužan zakupodavcu plaćati mjesečnu naknadu za korištenje poslovnog prostora u visini mjesečne zakupnine, koja obveza postoji sve dok zakupnik ne preda zakupodavcu u posjed poslovni prostor slobodan od osoba i stvari s time da navedena naknada dospijeva jednako kao i mjesečna zakupnina. Članak 14. stavak 5. Ugovora sadrži izjavu ovdje tužitelja da se na temelju tog Ugovora s potvrdom ovršnosti može radi naplate nepodmirenih dospjelih potraživanja neposredno provesti ovrha.

9. Radi naplate neplaćene naknade za korištenje poslovnog prostora u iznosu od 35.760,60 EUR-a u razdoblju od prosinca 2023. do veljače 2025. tuženik je podnio prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi, a ovaj sud donio rješenje o ovrsi broj: OVR- 239/2025-4 od 21. ožujka 2025.

10. Među strankama nije prijeporno da su sklopile naprijed navedeni Ugovor o zakupu poslovnog prostora te da su člankom 8. stavkom 6. i 7. te člankom 14. stavkom 5. Ugovora međusobno regulirale prava i obveze kao što je naprijed navedeno. Među strankama nije prijeporno ni da je tuženik tužitelju otkazao zakup poslovnog prostora u [adresa] površine 281,81 m2. Iz podataka spisa (list 86-87 i 17-19) proizlazi da je tuženik tužitelju zakup poslovnog prostora otkazao 11. srpnja 2019. godine jer u ugovorenom roku nije priveo namjeni poslovni prostor.

11. Kraj ovakvog stanja stvari, a s obzirom na naprijed navedeni Ugovor o zakupu i njegov sadržaj suprotno tvrdnji tužitelja nije ispunjen žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona zbog kojih je tužitelj naprijed navedenim zaključkom upućen u parničnom postupku osporavati rješenje o ovrsi jer tuženik s obzirom na naprijed navedeni ugovorni odnos kao jedna od stranaka ugovora jest ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave radi naplate svoga potraživanja.

12. Budući da ovdje tuženik svoje potraživanje zasniva na ovršnoj ispravi, Ugovoru o zakupu i ugovornoj volji stranaka, a koji ugovor ni u jednom svom dijelu nije stavljen izvan snage, pogrešno smatra tužitelj da je odlučivanje u postupku koji je pokrenuo kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u predmetu P-4505/2023 radi utvrđenja nezakonitosti otkaza predmetnog Ugovora o zakupu poslovnog prostora prethodno pitanje za ovaj postupak. Naime navedeno ne predstavlja posebnu samostalnu cjelinu bez koje se ne može riješiti ovaj postupak.

13. Nadalje ne može se prihvatiti ni navod tužitelja da mu je sukladno rješenju Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 20.veljače 2008. potvrđeno pravo retencije te da ne treba izvršiti svoju obvezu dok mu tuženik ne isplati ulaganja koja je on izvršio u poslovni prostor. Pri tom se tužitelj poziva na odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", 92/96....98/19. dalje Zakon o naknadi). U odnosu na navedeno ovdje treba navesti da ni tužitelj ni tuženik nisu ovlaštenici naknade sukladno Zakonu o naknadi pa se specifične odredbe tog lex specialisa o pravu zadržanja- retencije (članak 49. stavak 3. ) ni ne odnose na njihovu pravnu situaciju. Naime, Republika Hrvatska je pravo vlasništva na ovdje prijepornoj nekretnini stekla na temelju članka 77. Zakona o naknadi, a ne kao ovlaštenik naknade.

Osim toga pravilno navodi tuženik da u situaciji kada je tužitelju otkazan Ugovor o zakupu poslovnog prostora otkazan (još 2019.) da je on nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora pa da ni u smislu članka 165. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96....152/14) nije ovlašten zadržati stvar odnosno ni na temelju tog zakona nema pravo retencije.

14. U odnosu na navode tužitelja da tuženikov zahtjev za isplatu nije osnovan jer je cijena zakupnine postala bespredmetna budući da je predmetna nekretnina stradala u potresu Sud smatra potrebnim navesti da je prema dokazima u spisu koje stranke nisu osporavale Ugovor o zakupu poslovnog prostora raskinut 11. srpnja 2019. godine, dakle znatno prije potresa te da tuženikovo potraživanje predstavlja naknadu za korištenje prostora za koji je otkazan ugovor o zakupu. Tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da je predmetni poslovni prostor vratio tuženiku već upravo suprotno da je i dalje u posjedu predmetnog poslovnog prostora no pogrešno smatra da ima pravo retencije istoga.

15. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužitelj u istoj zgradi na istoj adresi ima još jedan poslovni prostor za koji je između stranaka sklopljen Ugovor o zakupu broj 202/2018 za koji tužitelj redovito podmiruje naknadu za korištenje i u kojem uredno obavlja svoju poslovnu aktivnost. Navedene tvrdnje tužitelj nije osporavao, već upravo suprotno u stranačkom iskazu (koji u tom dijelu sud prihvaća jer je jasan i uvjerlji) na ročištu dana 23. siječnja 2026. također naveo da ima u istoj zgradi, na istoj adresi u najmu i drugi poslovni prostor u kojem redovito obavlja poslovnu djelatnost (osim u rujnu 2024. kad djelatnost nije obavljao jer je vršena konstrukcijska obnova). Tužitelj nije osporavao ni tvrdnju tuženika da su predstavnici suvlasnika zgrade u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor obavijestili Državne nekretnine d.o.o. još 2021. godine da je na zgradi obavljen veći dio hitnih intervencija te napravljeno izvješće o detaljnom pregledu zgrade iz kojeg proizlazi da predmetni poslovni prostor nije pretrpio značajniju dodatnu štetu. Nadalje iz iskaza tužitelja proizlazi i da u predmetnom poslovnom prostoru za koji mu je otkazan Ugovor o zakupu nikada nije obavljao poslovnu aktivnost niti je taj prostor priveo namjeni, ali da je taj poslovni posjed i dalje u njegovom posjedu. Sud i taj dio iskaza tužitelja prihvaća ocjenjujući ga jasnim i uvjerljivim.

16. Kraj takvog stanja stvari ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da je predmetni poslovni prostor postao potpuno neupotrebljiv zbog potresa pa da zbog navedenoga nije u obvezi plaćati zakup. Ovo i iz razloga što u istoj zgradi, na istoj adresi tužitelj u zakupu ima i drugi poslovni prostor u kojem kroz sve godine obavlja poslovnu aktivnost, a koju nije narušio potres. Osim toga potraživanje tuženika proizlazi iz okolnosti da mu tužitelj nije u posjed vratio poslovni prostor za koji mu je još 2019. godine otkazan Ugovor o zakupu zbog čega je tuženik i dalje u obvezi plaćati naknadu za korištenje. Osim toga među strankama nije prijeporno da tužitelj nikada nije priveo svrsi predmetni poslovni prostor, a što je i bio razlog za raskid Ugovora o zakupu, a da je poslovni prostor i dalje u posjedu tužitelja. Životno bi bilo logično da je tuženik da je predmetni poslovni prostor u potresu u većoj mjeri ili u potpunosti stradao bar nakon potresa vratio tuženiku isti, a tužitelj to prema osobnom iskazu nije učinio pa se stoga ni ne može ekskulpirati svoje ugovorne obveze.

17. Tužitelj u svom iskazu navodi da je zbog oštećenja u potresu navedene nekretnine zatražio smanjenje najma od javnopravnog tijela tuženika, no za navedenu tvrdnju tijekom postupka nije dostavio nikakav dokaz.

18. Imajući na umu ostale materijalne dokaze (knjigovodstvene kartice) u spisu te tvrdnju tuženika da se tužitelj nije obraćao Državnim nekretninama d.o.o. sa zahtjevom za umanjenje zakupnine odnosno naknade za korištenje poslovnog prostora zbog neupotrebljivosti ovaj Sud iskaz tužitelja u tom dijelu nije mogao ocijeniti istinitim i prihvatiti ga.

19. Radi potkrepe svojih tvrdnji i osporavanja tvrdnji tužitelja tuženik se poziva i u spis dostavlja pravomoćnu odluku Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-132/22 od 20. listopada 2022. kojom je preinačena prvostupanjska presuda te odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe radi ispražnjenja i predaje u posjed ovrhovoditelju ovdje predmetne nekretnine kao i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revd-1716/23 od 6. lipnja 2023. kojim je prijedlog za dopuštenje revizije protiv navedene presude županijskog suda odbijen.

20. Imajući na umu i navedeni dokaz kao i sadržaj Ugovora o zakupu poslovnog prostora, a poglavito njegove članke 8 stavak 6. i 14. stavak 5., okolnost da nije prijeporno da je tuženik i dalje u posjedu poslovnog prostora iako je Ugovor o zakupu raskinut još 2019. godine, te da tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da je na ime naknade za korištenje poslovnog prostora izvršio bilo kakva plaćanja ovaj sud utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz članka 50. stavka 1. točke 10. Ovršnog zakona na koje se poziva tužitelj.

21. Kako se tužba na koju je tužitelj kao ovršenik upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, a kako je to i propisano čankom 52. stavkom 5. i člankom 55. stavkom 3. Ovršnog zakona, a tužitelj je upućen podnijeti tužbu iz razloga članka 50. stavka 1. točke 7. i 10. ta kako po ocjeni ovoga suda nije ostvaren razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ-a a svi razlozi koje tužitelj navodi u postupku nisu razlozi koje u vidu ima članak 50. stavak 1. točka 10. OZ-a to je tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom trebalo odbiti.

Razloge koje tužitelj navodi tijekom ovog postupka (određena visina naknade za poslovni prostor), a zbog kojih nije upućen u parnicu sud nije ni mogao ispitivati.

22. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavku 4., a u vezi s člankom 155. st. 1. ZPP-a i prema vrijednosti predmeta spora. Tuženiku je priznat nužan i opravdani trošak postupka i to za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR-a, pripremno ročište od 13. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a, ročište od 12. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a (50% naknade) jer se na istom nije raspravljalo ni o činjeničnim ni o pravnim pitanjima već je isto odgođeno zbog nedolaska tužitelja, te ročište 23. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 RUR-a, a što čini ukupni opravdani trošak tuženika od 700,00 EUR-a zbog čega je odlučeno kao u izreci. Tužitelju na dosuđeni trošak od dana presuđenja pripadaju i zakonske zatezne kamate. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška za pristup ročištu 12. prosinca 2025. u iznosu preko dosuđenoga.

U Svetom Ivanu Zelini, 9. ožujka 2026.

S u d a c

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe

-tuženiku putem punomoćnika

II/Kal 30 dana