Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-747/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sutkinji tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, ulica Ferde Rusana 4, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Radoslava Lopašića 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. siječnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), dana 06. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 164,01 eura (slovima: stotinnušezdesetičetiri eura jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku na iznos od 164,01 eura od 05.01.2006. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 238,66 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate tekućom od 06. ožujka 2026., kao od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ĆJ protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., podnio je tužbu radi isplate dana 18. rujna 2025. radi isplate iznosa od 164,01 eura sa zateznom kamatom tekućom od 05. siječnja 2006. pa do isplate.

U tužbi navodi da su stranke dana 04. siječnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu br. 02/06, a prema kojem je tuženi kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.376,51 eura obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca.

2. Ističe da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 1.235,73 HRK

3. Da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita po Ugovoru o kreditu broj 02/06 od 04. siječnja 2006. ništetna, utvrđeno je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni br. P-49/25 od 01. kolovoza 2025.

Tužitelj je na ime naknade za obradu kredita tuženiku platio dana 04. siječnja 2006. iznos od 1.235,73 HRK (što uz fiksni tečaj konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 164,01 eura).

Predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe č lanka 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

5. Tuženik smatra da uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

6. Ističe da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

7. Tuženik ističe da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

8. Nadalje, tuženik ukazuje na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

9. Tuženik navodi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita.

10. Tuženik se poziva na Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava.

Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

11. Nadalje, napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

-da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

-operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

-troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

-povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

12. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (NJ protiv CIB Bank Zrt.). Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

13.1. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

14. Smatra da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani, s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

15. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a, ističući da se o navedenom također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača .

Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

16. Tuženik ističe da odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik smatra da se ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

17. Tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 04. siječnja 2006., no ukoliko bi sud smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. S obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 04. siječnja 2006. od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 15 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

U odnosu na zakonske zatezne kamate koje tužitelj potražuje od dana 05. siječnja 2006. tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

18. Tuženik se poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

19. Tuženik ističe ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim.

Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.

20. Očitujući se na navode tuženika u odgovoru na tužbu, tužitelj ističe da se radi radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

Smatra da se radi o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Tužitelj ističe kako su tvrdnje tuženika da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita u potpunosti pogrešne te činjenica da postoje navedene „Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa“ ne znači da je u konkretnom slučaju službenik tuženika doista i upoznao s informacijama o plaćanju sporne naknade.

Člankom 87. istog Zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

22. Stoga tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obveza transparentnosti ugovorenih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 EEZ ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. To je odraz ustaljenog stajališta Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

23. Tužitelj ističe da je tzv. ulazna naknada prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka obzirom tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a kojom obvezom je tužena za krajnji cilj imala isključivo ostvarenje dodatnog profita.

Da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita po Ugovoru o kreditu broj 02/06 od 04. siječnja 2006. ništetna, utvrđeno je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Posl.br.: P-49/25 od 01. kolovoza 2025. te obzirom se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, niti nema mogućnosti za daljnje raspravljanje glede navedeni tvrdnji tuženika.

24. Nadalje, tužitelj ističe kako je člankom 4. stavkom 1. točkom 21. i 32. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Dakle, kako se radi o nenamjenskom kreditu odobrenom za osobne potrebe tužitelja, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti, nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena.

Na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, u suprotnom bi tužitelj trebao dokazivati negativnu činjenicu – da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a što je protivno pravilu da se ne dokazuju negativne činjenice.

25. Tužitelj ima status potrošača i da je riječ o tipskom ugovoru otisnutom na unaprijed pripremljenom obrascu, a na odredbe ugovora na koje tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecaja proizlazi iz ranije vođenih postupaka i to pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-49/25 od 01. kolovoza 2025. kojom je utvrđena ništetnost naknade za obradu kredita, te obzirom se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, nema niti mogućnosti za daljnje raspravljanje glede tvrdnji tuženika i po ovom prigovoru tuženika.

26. Tužitelj osporava prigovor zastare tuženika, navodeći da je ima status potrošača i da je riječ o tipskom ugovoru otisnutom na unaprijed pripremljenom obrascu, a na odredbe ugovora na koje tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecaja proizlazi iz ranije vođenih postupaka i to pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-49/25 od 01. kolovoza 2025. kojom je utvrđena ništetnost naknade za obradu kredita, te obzirom se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, nema niti mogućnosti za daljnje raspravljanje glede tvrdnji tuženika i po ovom prigovoru tuženika.

27. Izveden je dokaz uvidom u podatke tuženika od 11. prosinca 2024. (list 4), Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 4. siječnja 2006. (list 5-7), ovosudnu presudu broj P-49/2025-11 od 1. kolovoza 2025. sa potvrdom pravomoćnosti (list 8-20), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 35-71), Obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 73-77), Izvod iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (list 84).

28. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

29. Tužbeni zahtjev je osnovan.

30. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom dana 04. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj br. 02/06, kojim je Ugovorom (čl. 1.) tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.376,51 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je rok otplate kredita na razdoblje od 84 mjeseca.

31. U konkretnom slučaju tužitelju je odobren nenamjenski kredit (čl. 5. Ugovora o kreditu).

32. Nema spora između stranaka da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

33. Prema potvrdi tuženika od 11. prosinca 2024. (list 4) proizlazi da je naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 1.235,73 kn.

34. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu isticao da nije ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulazna naknada" čl. 2. Ugovora o kreditu, da tužitelj nema svojstvo potrošača, da je uredba ugovora jasna, razumljiva i lako uočljiva koja ne uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama između stranaka , za istači je da je takav navod tuženika neosnovan, jer je to riješeno kao prethodno pitanje ovosudnom presudom broj P-49/2025-11 od 01. kolovoza 2025., kojom je presuđeno da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 06/05 od 04. siječnja 2006. zaključena između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke. Citirana presuda postala je pravomoćna 02. rujna 2025.

35. Isto tako, neosnovan je navod tuženika, a kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tužitelj u ovom postupku nije dokazao status potrošača, obzirom da je to njegovo svojstvo već i utvrđeno u pravomoćno dovršenom postupku, kako je to i obrazloženo pod obrazloženjem broj 39., 39.1.

Osim toga, na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužitelj ne nastupa kao potrošač, jer bi u suprotnom tužitelj trebao dokazivati negativnu činjenicu, tj. da ne obavlja trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a što je protivno pravilu da se ne dokazuju negativne činjenice.

36. Naime, čl. 4. st. 1. toč. 21. i 32. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09), propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, a koju činjenicu tuženik svojim navodima nije osporio niti predložio dokaze iz kojih bi to proizlazilo, radi se radi o kreditu odobrenom za osobne potrebe, a ne u svrhu poslovne djelatnosti ili poduzetničke aktivnosti, nedvojbeno je da tužitelj ima svojstvo potrošača i uživa zaštitu koja je potrošačima zajamčena.

Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u ovom postupku ocijenjen kao neosnovan.

37. Iz dopisa tuženika priloženog uz tužbu od 11. prosinca 2024. (list 4), proizlazi da je tužitelju dana 04. siječnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.235,73 kuna, a što sada uz primjenu fiksnog tečaja za konverziju 1 euro=7,53450 kn iznosi 164,01 eura.

38. Kako je prethodno navedeno, iz pravomoćne presude ovoga suda P -49/2025 od 01. kolovoza 2025, u kojem je postupku tužitelj saslušan kao stranka, a iz kojeg iskaza nedvojbeno proizlazi da je kredit utrošio za osobne potrebe, da mu je citiranim ugovorom bila nametnuta odredba (čl. 2. Ugovora), kojom je propisano plaćanje naknade za obradu kredita, jer se radi o nenamjenskom i tipskom Ugovoru koji je bio unaprijed napisan, da nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora pa tako niti o odredbi čl. 2. Ugovora kojom je odredbom propisano da je u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. naknada mu je obračunata od iznosa odobrenog kredita, nije mu pojašnjeno niti obrazloženo u čemu se sastoji i kako se obračunava. Isto tako, nije mu pojašnjeno na koji način se obračunavala ta naknada i od čega se sastojala, a nije bio upoznat s činjenicom da je mogao podnijeti zahtjev koji bi mu se uvažio da ne mora platiti navedenu naknadu, po zanimanju je diplomirani pravnik i nema nikakvu ekonomsku naobrazbu, a također je utvrđeno da u vrijeme podizanja kredita nije imao nikakovu ekonomsku naobrazbu, niti je bio vlasnik OPG-a ili trgovačkog društva.

U ovom postupku nije izveden dokaz saslušanjem tužitelja, iako je to bio dokazni prijedlog u tužbi pa je sukladno tome isti i bio pozvan na ročište 21. siječnja 2026. , na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu, jer tužitelj nije pristupio na istu zbog objektivnih okolnosti koje je opravdao medicinskom dokumentacijom (spriječenost zbog zdravstvenih razloga) pa je od tog dokaznog prijedloga punomoćnik tužitelja i odustao.

39. Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj platio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 164,01 eura (1.235,73 kn), a koja visina naknade u ovom postupku nije bila sporna između stranaka, a osim toga visina iste proizlazi iz potvrde tuženika od

11. prosinca 2024. (list 4).

40. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane norme, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita-tužitelj na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa prednik tuženika nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati dodatnu naknadu za „obradu kreditnog zahtjeva“, a da pritom uopće nije shvatljivo što se tom naknadom plaća.

41. Isto tako, kako je prethodno navedeno, što proizlazi iz obrazloženja pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-49/2025-11 od 01. kolovoza 2025., a što nedvojbeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da se nije pregovaralo o odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita.

42. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom članka 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene.

43. Imajući u vidu prethodno izneseno, činjenica je da tuženik nije predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, proizlazi da tuženik tužitelju nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi (naknadi za obradu kredita iz čl. 2 Ugovora), okolnosti da se radi o tipskom Ugovoru te okolnosti da se o toj odredbi Ugovora nije pregovaralo, što je ukupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takova ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a kako to nedvojbeno proizlazi i iz spomenute pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru P-49/2025-11 od 01. kolovoza 2025.

44. Osim toga, u konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

45. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

46. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

46.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219. st. 1. ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita kao i za prijevremenu otplatu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega , u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

47. Kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

48. Osim toga, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., obzirom da je rješenjem istoga suda Revd 797/2023-2 od 1. ožujka 2023., dopuštena revizija, odgovoreno na postavljeno pitanje na način:

" Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

49. Kako između stranaka nije bila sporna visina, to je valjalo tuženika obvezati da tužitelju isplati iznos 164,01 eura zateznom kamatom tekućom od slijedeće dana od dana plaćanja naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada od 05. siječnja 2006. (naknada naplaćena dana 04. siječnja 2006.), po stopi prema čl. 29. st. 2 ZOO-a a kako je presuđeno kao pod toč. I. izreke presude.

50. Isto tako, nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

Naime, obzirom na Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

Dakle, kako je presudom Općinskog suda u Bjelovaru, P-49/2025-11 od 01. kolovoza 2025., utvrđena ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, a kako je tuženik u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetne odredbe, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Bjelovaru, P-49/2025-11 od 01. kolovoza 2025., a koja je postala pravomoćna dana 02. rujna 2025., to nedvojbeno proizlazi da nije nastupila zastara za ovosudnu tužiteljevu tražbinu.

51. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u ovom postupku uspio u cijelosti.

Priznati troškovi tužitelja sastoje se od sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 07. studenog 2025. kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 21. siječnja 2026., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu radi objave presude 06. ožujka 2026. u iznosu od 25,00 eura, PDV-a u iznosu od 43,75 eura, pristojbe na tužbu u iznosu od u ukupnom iznosu od 6,64 eura (čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama, Narodne novine 118/18, 51/23, dalje ZSP, tbr. 1. toč. 1. ) pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, u ukupnom iznosu od 238,66 eura, na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 06. ožujka 2026. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II. izreke presude.

52. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav podneska od 25. rujna 2025. kojim podneskom obavještava sud o plaćenoj pristojbi na tužbu, budući da navedeni trošak ne može ići na teret tuženika, kao niti sastav podneska od 25. studenog 2024. u iznosu od 52,10 eura koji je uputio tuženiku a kojim se zahtjeva pribava podataka o visini plaćene naknade za obradu kredita (dostavljen uz troškovn ik s povratnicom, list 95- 96), obzirom da je isti priznat već ranije presudom P-49/2025-11 od 01. kolovoza 2025.

53. Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

54. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 06. ožujka 2026.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave odluke nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Žalba se može podnijeti samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP.

Žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467. a. ZPP).

Naredba:

Presuda objavljena na ročištu dana 06. ožujka 2026. i uručena zamjeniku punomoćniku tužitelja

Dostavi presudu:

- punomoćniku tuženika Kruni Kneževiću, objavom na e-oglasnoj ploči suda Tužitelj u obvezi platiti pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 eura tbr. 2. toč. 1.