REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-685/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice ON, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] I II-tužitelja ČN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku PN, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. godine, u prisutnosti I- tužiteljice uz punomoćnika tužitelja Maria Novinca, odvjetnika i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, dana 06. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-3929431 koji su prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 20. veljače 2007. godine u dijelu odredbe koji glasi:

“3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita… “

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti I-tužiteljici ON, iz [adresa] i II-tužitelju FN, iz [adresa], iznos u visini od 472,34 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 02. ožujka 2007. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu 029-50- 3929431 koji su prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 20. veljače 2007. godine, a koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." i to u dijelu u kojem je određeno da može prijevremeno otplatiti kredit samo uz uvjete koje odredi Kreditor.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti I-tužiteljici ON, iz [adresa] i II-tužitelju FN, iz [adresa], iznos u visini od 111,51 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 05. veljače 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi I-tužiteljici ON, iz [adresa] i II-tužitelju FN, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.276,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 06. ožujka 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je njihov pravni prednik sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 029-50-3929431 dana 20. veljače 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 23.681,28 CHF i da je njihov pravni prednik umro dana **.**.2018., a nasljednicima su proglašeni tužitelji temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Šarčevića, iz Zagreba, poslovni broj O-11610/2018 UPP/OS-2/2019 od 18. veljače 2019. godine. Nadalje navode da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik obvezao pravnog prednika tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, niti je mu predočeno na što bi se odnosila ulazna naknada. Navodi da je sporna ugovorna odredba nepoštena odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je kao takva uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da je ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita te je pravnom predniku tužitelja naplaćena ulazna naknada, a da mu nije pojašnjeno na što se navedena naknada odnosi, da je istu pristao platiti kako bi mu odobrili kredit. Navodi da je njihov pravni prednik otplatio kredit prijevremeno a tuženik mu je temeljem čl. 9. Ugovora o kreditu zaračunao i naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, time da prijevremenu otplatu kredita pravni prednik tužitelja je mogao izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje je odredio tuženik kao kreditor. Tužitelji navode da je pravnog prednika tužitelja teretio tuženik za tzv. ulaznu naknadu prilikom isplate kredita za iznos od 472,34 EUR, a naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio je u iznosu od 111,51 EUR.

Tužitelji predlažu usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer tražbina tužitelja nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju, pa tužitelji nisu aktivno legitimirani tražiti isplatu s osnova naplaćene jednokratne naknade za obradu kredit i naknade za prijevremenu otplatu jer je kredit otplaćen od strane korisnika kredita prije njegove smrti, a kako nisu platili utuženi iznos tada nisu ovlašteni tražiti povrat utuženog iznosa jer na njihovoj strani nije umanjena imovina. Ističe da je navedena ugovorna odredba čl. 3. jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a obveza pravnog prednika tužitelja koja iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu je određena. Nadalje navodi da je pravni prednik tužitelja kao i svaki prosječni potrošač bio sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, pa je isto tako pravni prednik tužitelja iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu u kojoj odredbi je ugovorena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a pravni prednik tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Nadalje navodi da sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelji ničim ne dokazuju da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik se poziva na odluku Sud EU broj C-621/17 od 3.10.2019. godine. Navodi da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na odluke Županijskog suda i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Šarčevića, iz Zagreba, poslovni broj O-11610/2018 UPP/OS- 2/2019 od 18. veljače 2019. g. (list 10-11 spisa), Ugovor o kreditu od 20.02.2007.g. (list 12-16 spisa), odluku o promjeni kamatne stope (list 17 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan (list 18-31 spisa), Tarifa naknada u poslovima kreditiranja građana (list 39-40 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Županijskih sudova, Odluke Suda EU (list 41-50 spisa), Potvrda o naplati naknada od 01.04.2025.g. (list 63 spisa), te je saslušana I-tužiteljica.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23 i 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelji osporavaju navode iz odgovora na tužbu, osporavaju istaknuti prigovor zastare, te osporavaju navode tuženika u odnosu na tijek zatezne kamate na utuženi iznos sadržajno kao u podnesku od 15. svibnja 2025. godine (list 53-56 spisa). Ističu u bitnom da je odredba čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu protivna načelu savjesnosti i poštenja, da je u ovoj pravnoj stvari riječ o tipskom ugovoru i da je pravnom predniku tužitelja nametnuta obveza koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na strani pravnog prednika tužitelja. Tužitelji ističu da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su tužitelji univerzalni pravni slijednici HN, sada pokojni, te su naslijedili vozilo časom njegove smrti.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, protivi se navodima tužitelja sadržajno kao u podnesku od 13. lipnja 2025. godine (list 57- 59 spisa). U bitnom navodi da je odredba o ulaznoj naknadi jasno i određeno navedena u Ugovoru o kreditu i da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovarati tzv. ulaznu naknadu. Smatra da je prosječni potrošač sposoban izračunati postotak od određenog iznosa kredita te utvrditi je li takva obveza odnosno odredba za njega prihvatljiva ili nije što je jedina odlučna kategorija u smislu pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe.

5. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navode tužitelji u tužbi te nije sporno da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz suglasnost i pod uvjetima tuženika.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kredite te povrat iznosa naplaćen s osnova naknade za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita koji je pravnom prednik tužitelja odobren u visini od 23.681,28 CHF i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 9. kojom je ugovoren naknada za prijevremenu otplatu kredita koje naknade su naplaćene pravnom predniku tužitelja (čl.3. i čl. 9. Ugovora o kreditu).

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. Sud je ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika kao neosnovan. Odredbom članak 129. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), propisano je da nasljedno pravo nasljednik stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Smrću ostavitelja njegova ostavina prelazi na nasljednika i postaje njegovo nasljedstvo dočim je stavkom 2. propisano da u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika, ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi.

Uvidom u rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-11610/2018 javnog bilježnika Vladimira Šarčevića, iz Zagreba od 18. vlejače 2019. godine sud je utvrdio da su se nasljednici ON, iz [adresa], supruga i ČN, iz [adresa], sin, prihvatili nasljedstva iza pokojnog HN. Imajući u vidu da su tužitelji pravni slijednici pokojnog HN te su na tužitelje kao nasljednike prešla prava i obveze iza pokojnog HN koji je sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom to tuženik neosnovano tvrdi da su potrošačka prava po svojoj naravi strogo osobna i da nisu prenosiva pa time niti nasljediva i da pokojni HN nije na tužitelje mogao prenijeti svoja eventualna potrošačka prava iz ugovora o kreditu. Sud ističe da je pravni prednik tužitelja HN koji je umro dana **.**.2018. svog prava za povrat naknade se nije odrekao prije svoje smrti.

8. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da im tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

9. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao I-tužiteljicu. I-tužiteljica u svom iskazu navodi da je s pok. suprugom išla u auto salon jer su trebali kupiti vozilo za osobne potrebe, da su im u auto salonu predali Ugovor o kreditu, ne sjeća se da bi išli u banku, ali su išli kod javnog bilježnika ovjeriti potpis. U odnosu na naknade navodi da im nije nitko ništa pojašnjavao u auto kući i rečeno im je da moraju ulaznu naknadu platiti ako žele da se odobri kredit, nije im pojašnjeno od strane djelatnika auto kuće na što bi se odnosile naknade koje su predmet spora. I-tužiteljica navodi da je prijevremeno zatvorila kredit s novcima koje je dobila za otpremninu jer im je bila visoka rata, a išla je u mirovinu. Navodi da joj je rečeno u banci da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer ako to ne plati neće im predati prometnu dozvolu pa neće biti vlasnici vozila. I-tužiteljica navodi da u ona i suprug zajedno otplaćivali kredit, a suprug joj je umro nakon što su otplatili kredit.

Iskazu saslušane I-tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

10. Tužitelji tijekom postupka i I-tužiteljica u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o plaćanju ulazne naknade i visini ulazne naknade već je naknadu njihov pravni prednik morao platiti kako bi mu odobrili i isplatili kredit, a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu I-tužiteljici je rečeno da istu mora platiti.

Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva, a čija je primjena ugovorena u čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu.

11. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 153/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita i visina za prijevremenu otplatu kredita ikoji su to točno uvjeti za prijevremenu otplatu kredita i na što se odnosi navedena naknada. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza I-tužiteljice kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da je njoj i suprugu rečeno da naknadu trebaju platiti, da su joj djelatnici auto salonu predali napisani ugovor o kreditu ako želi da se odobri i isplati kreditu iz čega je jasno da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom pravni prednik tužitelja nije mogao pregovarati o plaćanju ulazne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita tim više što nisu djelatnici banke s njima niti razgovarali već djelatnici auto salona.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je pravni prednik tužitelja u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tuženik suprotno ne dokazuje) iz čega proizlazi da nije imao pravnih znanja koja su potrebna da bi mu kao i I-tužiteljici koja je bila sudužnik takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

13. Tužitelji i tuženik ne čine spornim visinu tužbenog zahtjeva.

14. S obzirom da je pravni prednik tužitelja temeljem točke 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u visini iznosa od 472,34 EUR i iznos od 111,51 EUR za prijevremenu otplatu kredita koju visinu je sud utvrdio uvidom u Potvrdu tuženika od 01.04.2025.g. (list 63 spisa), očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I., II., III. i IV. izreke presude.

15. Tuženik osporava zahtijeva tijek zatezne kamate na utuženi iznos. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužitelji imaju pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s pravnim prednikom tužitelja kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljima i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

16. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe od 03.02.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 15.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 03.07.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 22.08.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 12.01.2026.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 06.03.2026. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 1.000,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 250,00 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, ukupno 1.276,55 EUR.

Sud nije priznao tužiteljima trošak sudske pristojbe na presudu jer su tužitelji oslobođeni plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 06. ožujka 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljima po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku