Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-975/2019-53

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E I P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak-Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 22. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 6. ožujka 2026.

r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je podneskom od 2. srpnja 2019. tužba djelomično povučena radi isplate iznosa od 142,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 24. listopada 2025.

i p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, da tužitelju ZŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 10.108,69 EUR (deset tisuća sto osam eura i šezdeset devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 180,00 EUR od 1.4.2009. do plaćanja;

- na iznos od 96,24 EUR od 1.5.2009. do plaćanja;

- na iznos od 96,20 EUR od 1.6.2009. do plaćanja;

- na iznos od 60,27 EUR od 1.7.2009. do plaćanja;

- na iznos od 78,67 EUR od 1.8.2009. do plaćanja;

- na iznos od 95,94 EUR od 1.9.2009. do plaćanja;

- na iznos od 96,28 EUR od 1.10.2009. do plaćanja;

- na iznos od 96,28 EUR od 1.11.2009. do plaćanja;

- na iznos od 96,24 EUR od 1.12.2009. do plaćanja;

- na iznos od 96,24 EUR od 1.1.2010. do plaćanja;

- na iznos od 96,28 EUR od 1.2.2010. do plaćanja;

- na iznos od 96,23 EUR od 1.3.2010. do plaćanja;

- na iznos od 96,22 EUR od 1.4.2010. do plaćanja;

- na iznos od 96,22 EUR od 1.5.2010. do plaćanja;

- na iznos od 96,17 EUR od 1.6.2010. do plaćanja;

- na iznos od 23,13 EUR od 1.7.2010. do plaćanja;

- na iznos od 73,44 EUR od 1.8.2010. do plaćanja;

- na iznos od 93,64 EUR od 1.9.2010. do plaćanja;

- na iznos od 93,22 EUR od 1.10.2010. do plaćanja;

- na iznos od 92,63 EUR od 1.11.2010. do plaćanja;

- na iznos od 112,67 EUR od 1.12.2010. do plaćanja;

- na iznos od 190,02 EUR od 1.1.2011. do plaćanja;

- na iznos od 114,15 EUR od 1.2.2011. do plaćanja;

- na iznos od 112,39 EUR od 1.3.2011. do plaćanja;

- na iznos od 112,27 EUR od 1.4.2011. do plaćanja;

- na iznos od 111,63 EUR od 1.5.2011. do plaćanja;

- na iznos od 145,77 EUR od 1.6.2011. do plaćanja;

- na iznos od 145,32 EUR od 1.7.2011. do plaćanja;

- na iznos od 129,22 EUR od 1.8.2011. do plaćanja;

- na iznos od 164,87 EUR od 1.9.2011. do plaćanja;

- na iznos od 164,26 EUR od 1.10.2011. do plaćanja;

- na iznos od 157,77 EUR od 1.11.2011. do plaćanja;

- na iznos od 157,47 EUR od 1.12.2011. do plaćanja;

- na iznos od 157,73 EUR od 1.1.2012. do plaćanja;

- na iznos od 157,39 EUR od 1.2.2012. do plaćanja;

- na iznos od 157,20 EUR od 1.3.2012. do plaćanja;

- na iznos od 157,40 EUR od 1.4.2012. do plaćanja;

- na iznos od 356,03 EUR od 1.5.2012. do plaćanja;

- na iznos od 165,28 EUR od 1.6.2012. do plaćanja;

- na iznos od 165,43 EUR od 1.7.2012. do plaćanja;

- na iznos od 615,80 EUR od 1.8.2012. do plaćanja;

- na iznos od 269,77 EUR od 1.9.2012. do plaćanja;

- na iznos od 273,02 EUR od 1.10.2012. do plaćanja;

- na iznos od 186,50 EUR od 1.11.2012. do plaćanja;

- na iznos od 186,47 EUR od 1.12.2012. do plaćanja;

- na iznos od 184,88 EUR od 1.1.2013. do plaćanja;

- na iznos od 140,67 EUR od 1.2.2013. do plaćanja;

- na iznos od 186,35 EUR od 1.3.2013. do plaćanja;

- na iznos od 186,39 EUR od 1.4.2013. do plaćanja;

- na iznos od 186,34 EUR od 1.5.2013. do plaćanja;

- na iznos od 186,46 EUR od 1.6.2013. do plaćanja;

- na iznos od 179,23 EUR od 1.7.2013. do plaćanja;

- na iznos od 122,89 EUR od 1.8.2013. do plaćanja;

- na iznos od 185,68 EUR od 1.9.2013. do plaćanja;

- na iznos od 185,80 EUR od 1.10.2013. do plaćanja;

- na iznos od 185,92 EUR od 1.11.2013. do plaćanja;

- na iznos od 185,90 EUR od 1.12.2013. do plaćanja;

- na iznos od 185,72 EUR od 1.1.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,89 EUR od 1.2.2014. do plaćanja;

- na iznos od 69,54 EUR od 1.3.2014. do plaćanja;

- na iznos od 69,40 EUR od 1.4.2014. do plaćanja;

- na iznos od 69,17 EUR od 1.5.2014. do plaćanja;

- na iznos od 69,21 EUR od 1.6.2014. do plaćanja;

- na iznos od 69,10 EUR od 1.7.2014. do plaćanja;

- na iznos od 96,53 EUR od 1.8.2014. do plaćanja;

- na iznos od 68,18 EUR od 1.9.2014. do plaćanja;

- na iznos od 67,85 EUR od 1.10.2014. do plaćanja;

- na iznos od 67,74 EUR od 1.11.2014. do plaćanja;

- na iznos od 67,63 EUR od 1.12.2014. do plaćanja;

- na iznos od 67,47 EUR od 1.1.2015. do plaćanja;

- na iznos od 67,25 EUR od 1.2.2016. do plaćanja;

- na iznos od 71,47 EUR od 1.3.2016. do plaćanja;

- na iznos od 67,56 EUR od 1.4.2016. do plaćanja;

- na iznos od 67,24 EUR od 1.5.2016. do plaćanja;

- na iznos od 67,37 EUR od 1.6.2016. do plaćanja;

- na iznos od 67,28 EUR od 1.7.2016. do plaćanja;

- na iznos od 29,21 EUR od 1.8.2016. do plaćanja;

i to:

- po stopi od 14% godišnje od 1. travnja 2009. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju ZŽ u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.860,22 EUR (tisuću osamsto šezdeset eura i dvadeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. ožujka 2026. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj ZŽ podnio je 12. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011487866 dana 5. lipnja 2006. koji je solemniziran po javnom bilježniku Bojani Štimac iz [adresa] pod brojem OU-745/2006-1 dana 7. lipnja 2006. Predmetnim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 106.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je u čl. 4. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje, promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, dok je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

1.2. Tužitelj je s tuženikom 19. srpnja 2012. sklopilo I (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011487866 koji je solemniziran po javnom bilježniku Suzani Hrabra iz Zadra pod brojem OV-5292/12 dana 30. srpnja 2012., kojim je promijenjen način otplate iz točke 7. Osnovnog ugovora na način da se preostali rok otplate kredita u trajanju od 228 mjeseci dijeli na četiri jednaka otplatna razdoblja s time da korisnik kredita u prvom otplatnom razdoblju otplaćuje 10%, u drugom otplatnom razdoblju 20%, u trećem otplatnom razdoblju 30%, a u četvrtom otplatnom razdoblju 40% iznosa novo utvrđene glavnice kredita. Nadalje, tužitelj je s tuženikom 18. prosinca 2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011487866 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a koji je Dodatak solemniziran po javnom bilježniku Rankici Benc iz [adresa] pod brojem OV-6739/15 dana 23. prosinca 2015. Međutim, ova konverzija nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te na ništetne ugovorne odredbe po kojima je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Naime, sklapanjem ovog dodatka ugovoru nije nestao uzrok ništetnosti budući da tužitelju nije naknađen iznos za koji je oštećen zbog ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih kredita u EUR, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te tužitelju nije izvršio isplatu na koju on ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Konverzijom, a ni odredbama ZID ZPK nije propisano uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, pri čemu se tužitelj poziva i na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republ ike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2.

1.3. Tužitelj navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope kao i vezanost uz određenu valutnu klauzulu bez istovremenog preciznog određivanja uvjeta promjene i referentne stope za koju se promjena veže, dakle kojom promjena kamatne stope ovisi samo o odluci tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ove ugovorne odredbe proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03). Promjenjivost obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, a ta povreda postoji zbog povrede odredbe čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, gdje su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Predmetni ugovor je standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna istih, te je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su te odredbe ništetne. Tužitelj se poziva i na odredbe čl. 269. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima zbog kojih također smatra ovu odredbu o promjen jivosti kamatne stope ništetnom. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, a da za takvu promjenu nije tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja, te je time tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja svojim odlukama mijenjao kamatnu stopu, a time i visinu mjesečnih anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kojom je presuđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje su na identičan način sadržane i u ovdje predmetnom ugovoru u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke ništetne.

1.4. Osim toga, tuženik je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama članka 81. i članka 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost upravo takvih ugovornih odredbi budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja Ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.5. Slijedom navedenog, budući da je uslijed ništetnih odredaba tužitelj utvrdio postojanje preplate koju je izvršio tuženiku, ovom tužbom postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 76.328,64 kn (10.130,55 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 2006. do isplate te potražuje troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

1.6. Prije nego što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, podneskom od 2. srpnja 2019. tužitelj navodi da je temeljem postojeće dokumentacije o kreditu izvršio detaljni izračun potraživanja te sređuje tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 75.256,57 kn (9.988,26 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose preplate. Budući da je time tužitelj djelomično povukao tužbu, a što je mogao učiniti i bez pristanka tuženika koji se još nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, sukladno čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi, kako po osnovu, tako i u visini.

2.2. Tuženik ističe da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je izvršena konverzija Osnovnog kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema. Tuženik smatra da prihvaćanjem konverzije prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem Osnovnog ugovora, s obzirom na to da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje. Ističe da su prisilne odredbe ZPK/15 jasno i detaljno odredile način na koji se vrši konverzija (kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog početka imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), te da je tuženik konverziju proveo upravo u skladu s tim odredbama pa bi predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj ostvario pravo koje je suprotno navedenim prisilnim propisima i dva puta naplatio isto potraživanje – jednom time što mu je preplata uračunata prilikom konverzije, a drugi puta temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva.

2.3. Nadalje, tuženik ukazuje da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da je tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, svojom voljom potpisao predmetni Ugovor o kreditu prije čega je dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te su mu prava i obveze ponovno pojašnjeni od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, a pri tome tužitelj niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, a banka zbog specifičnosti usluge ne može pregovarati sa svakim potrošačem o pojedinačnim odredbama ugovora, no iz tog razloga nudi veći broj usluga i proizvoda između kojih potrošač može izabrati onaj koji mu najviše odgovara.

2.4. U pogledu valutne klauzule tuženik u bitnome navodi da je ugovaranje iste zakonito, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da ista djeluje prema svim sudionicima, a to pozivajući se na odredbe članka 22. ZOO prema kojim je valutna klauzula izričito dopuštena, te opširno obrazlaže opravdanost njezine primjene i njezinu dopuštenost.

2.5. Što se tiče kamatne stope tuženik ističe da je pogrešno tužiteljevo tumačenje presude donesene u kolektivnom sporu na način da je ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz te presude nikako ne proizlazi niti je sud utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da su jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Dodaje da do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. (kada je uveden novi kriterij promjene kamatne stope po sili zakona) tuženik nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je u cijelosti i udovoljio. Opći uvjeti poslovanja tuženika koji su bili na snazi u utuženom razdoblju bili su usklađeni s propisima koji su uređivali poslovanje banaka te su objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika, a u istima su objavljeni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, uz obvezu banke da o tome prethodno obavještava klijente. Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu (čl. 7.) detaljno definirana kamata i kamatna stopa po modelu koji je definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, tuženik je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, budući da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor bi se pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik opširno obrazlaže i opravdanost ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno Odluci banke kao odraz poslovne politike i tržišnih uvjeta navodeći da se ista mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan utjecaja tuženika te on ne mijenja kamatne stope u potpunosti samosta lno i bez adekvatnih kriterija te detaljno obrazlaže koji su to elementi koji utječu na visinu kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni. Ističe i da iz Direktive EU 93/13 proizlazi da klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije nepoštena ukoliko se radi o proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom, a u konkretnom slučaju radi se upravo o opisanoj situaciji. Tuženik ističe da je njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa bilo suglasno odgovarajućim regulatornim propisima HNB, usklađeno sa zahtjevima ZPK te u istima nema nikakvih protupravnosti te nije povrijedio kako kolektivne interese potrošača, tako niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.

2.6. Tuženik smatra da je zahtjev tužitelja temeljen na pogrešnoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo razdoblje kao i da je tuženik dužan vratiti razliku kamata te razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a što je pogrešno tumačenje presude iz kolektivnog spora.

2.7. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. U podnesku od 31. srpnja 2020., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj navodi da ništetne ugovorne odredbe sklapanjem Aneksa Ugovoru o konverziji ne postaju poštene ni valjane niti osnovni ugovor može biti zamijenjen drugim jer se ne radi o novaciji budući da se tužitelj Aneksom nije obvezao na novu činidbu niti na različitu pravnu osnovu. Po stajalištu tužitelja konverzija predstavlja ekonomski termin odnosno podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule, a ne predstavlja pravni termin iz čl. 325. ZOO odnosno konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. To bi značilo cjelokupnu ništetnost prvotnog ugovora s posljedicom da svaka stranka vraća ono što je primila, no tuženik prilikom konverzije po ZID ZPK/15 tužitelju nije izvršio takvu isplatu. Tužitelj posebno naglašava da se Aneksom Ugovora o kreditu nije odrekao prava na ostvarivanje povrata preplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, Aneksom Ugovora stranke reguliraju nastavak ugovornog odnosa nakon sklapanja Aneksa te uvjete daljnjeg kreditiranja, ali ne reguliraju situaciju prije konverzije. Tužitelj ukazuje i na stajališta sudske prakse kao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-452/2018 od 9. srpnja 2020. koja govori u prilog njegovih navoda kako se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Protivi se i navodima tužitelja o neosnovanom pozivanju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu navodeći da se na ta utvrđenja poziva sukladno čl. 502. Zakona o parničnom postupku, a što proizlazi iz odluka sudske prakse, te citira dijelove obrazloženja presuda iz kolektivnog spora iz kojih proizlazi da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ništetne zbog nedopuštenog načina njihovog ugovaranja, a ne iz razloga što bi bilo nezakonito ugovaranje same valutne klauzule odnosno promjenjive kamatne stope. U odnosu na tuženikove prigovore o načinu izračuna visine preplate tužitelj navodi da je posljedica ništetnosti ta da, nakon što se iz ugovora ukloni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju ne ostaje nikakva druga ugovorena kamatna stopa osim one koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te tužitelj ne zahtijeva da se ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem, već traži da se iz istoga uklone ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj osporava da bi ga tuženik kao potrošača informirao o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli niti mu je objašnjen rizik koji preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF kao što mu nije prezentirano ni značenje pojma "valute utočišta" te kakvi se rizici vežu uz to; tuženik ga nije informirao da, osim općeg rizika vezanog uz svaku valutnu klauzulu, preuzima i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta jer da je to učinio, navedeno bi bilo izričito stavljeno u ugovorne odredbe. Potrošači, pa tako i tužitelj, moraju imati dovoljno informacija na temelju kojih mogu provjeriti je li ponuda kredita za njih dobra ili ne. Banka je imala informacije o kretanju kamatnih stopa na temelju kojih je mogla procijeniti kretanje tečaja CHF, a tužitelj takvih informacija ni mogućnosti procjene rizika nema te osim toga banku smatra institucijom u koju ima povjerenje. Prema poslovnoj politici tuženika tužitelj uopće nije imao mogućnosti iznositi primjedbe na pojedine ugovorne odredbe niti izvršiti njihovu izmjenu jer se radi o tipiziranom ugovoru na čiji sadržaj nije mogao utjecati, već je bio doveden u poziciju "uzmi ili ostavi", a kako mu je kredit bio potreban, nije bio u poziciji ne prihvatiti ponuđeni ugovor. Vrlo važnom činjenicom tužitelj smatra da je prema procjeni njegove kreditne sposobnosti koju je vršio tuženik mogao zaključiti samo ugovor o kreditu za koji je bio kreditno sposoban , a ne onaj ugovor koji bi mu eventualno više odgovarao. Navodi da javni bilježnik koji ugovor solemnizira ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom potrošaču, što je obrazloženo i u presudi VTS RH broj Pž-6632/17. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru zastare ukazujući na stav VSRH iz odluke broj Rev -2245/17-2 od 20. ožujka 2018. o prekidu zastare pokretanjem kolektivnog spora te početku tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke povodom kolektivne tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a ova je tužba utemeljena upravo na presudama iz kolektivnog spora.

4. Daljnjim podnescima u postupku stranke ostaju kod svojih navoda koje dodatno obrazlažu, s posebnim naglaskom na sporno pravno pitanje ima li tužitelj, nakon provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, pravo na bilo kakvo daljnje potraživanje.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić i usmeno saslušanje vještakinje te su pročitani njezini nalaz i mišljenje te pisanja očitovanja na prigovore tuženika , dok je tuženik tijekom postupka odustao od svojih dokaznih prijedloga za saslušanje javnog bilježnika i osobnog bankara kao svjedoka.

6. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 24. listopada 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos od 10.108,69 EUR. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate koji je postavio podneskom od 2. srpnja 2019., u tom je smislu preinačio tužbu sukladno čl. 191. st. 1. ZPP, a sud je ovu preinaku dopustio na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP smatrajući da bi ista bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika te valutna klauzula u CHF.

9.1. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik (kao kreditor) i tužitelj (kao korisnik kredita) dana 5. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011487866, te je uvidom u isti utvrđeno da je temeljem tog ugovora banka tužitelju odobrila kredit u iznosu od 106.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora) uz redovnu kamatu promjenjivu sukladno Odluci banke o kreditiranju građana (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje – čl. 4. toč. 1. Ugovora) te se korisnik kredita navedeni iznos obvezao tuženiku vratiti u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, time da se obvezao plaćati izmijenjene anuitete u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora (čl. 7. toč. 2. Ugovora). Nesporno je da se radilo o potrošačkom stambenom kreditu za dogradnju stambenog objekta i dovršenje (čl. 2. toč. 1. Ugovora).

9.2. Nesporno je i da su ugovorne strane 19. srpnja 2012. sklopile I (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011487866 (dalje: I Dodatak Ugovoru o kreditu) kojim je, kako je to utvrđeno uvidom u navedeni Dodatak, izmijenjen način otplate iz čl. 7. Osnovnog Ugovora tak da se preostali rok otplate kredita u trajanju od 228 mjeseci dijeli na četiri jednaka otplatna razdoblja time da u prvom korisnik kredita otplaćuje 10%, u drugom 20%, u trećem 30%, a u četvrtom otplatnom razdoblju otplaćuje 40% iznosa novoutvrđene glavnice kredita koju su stranke utvrdile u iznosu od 91.762,81 CHF na dan 31. srpnja 2012.

9.3. Nadalje, nesporno je i da su stranke 18. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011487866 kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15. Ovim Aneksom stranke su u čl. 1. utvrdile da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011487866 (osnovni ugovor); u čl. 2. Dodatka utvrdile su da se ovim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju; u čl. 3. Dodatka utvrdile su visinu glavnice na dan 30. rujna 2015. (55.547,78 EUR) kao i da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 734,14 EUR te su u čl. 4. utvrdile da je, uslijed otplate kredita nakon 30. rujna 2015., u tom prijelaznom razdoblju do dana sklapanja ovog Dodatka utvrđena razlika u iznosu od 243,68 EUR koja se smatra preplatom, odnosno ukupna preplata iznosi 977,82 EUR koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta (čl. 5. Dodatka), odnosno da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene glavnice iznosi 55.329,14 EUR (čl. 6. Dodatka). Nadalje, stranke su daljnjim odredbama Aneksa utvrdile način promjene kamatne stope te visinu anuiteta i rokove dospijeća prema izmijenjenom otplatnom planu, a koji se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za EUR na dan plaćanja.

10. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR) ; prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

11. Sporna je, u bitnome, neposredna primjena pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u ovom postupku, nadalje jesu li sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive odnosno jesu li ništetne, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li o njima pojedinačno pregovarano. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i ima li tužitelj pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.

12.1. Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

14.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 5. lipnja 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. Iako se tužitelj tijekom postupka protivio saslušanju svjedoka – djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Iako je na ove sporne okolnosti tuženik u odgovoru na tužbu predložio izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara kao svjedoka, od tog je dokaznog prijedloga tijekom postupka odustao, kao što je odustao i od dokaznog prijedloga za saslušanje javnog bilježnika kao svjedoka , dok tužitelj svoje saslušanje kao stranke nije predlagao.

16. U odnosu na navod tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatnih stopa odnosno rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili na navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.).

17. Neosnovanima sud smatra i tuženikove navode da se radi o ovršnom javnobilježničkom aktu čija se ništetnost ne može utvrđivati jer ni jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora .

18.1. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci tuženika te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

18.2. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu). Iz istog razloga direktnog učinka presude iz kolektivnog spora u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi nisu relevantni ni navodi tuženika o tome da su ovdje sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao ni navodi o objektivnim razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK odnosno promjeni kamatne stope na koje tuženik nije mogao utjecati niti ih je mogao predvidjeti.

19. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a što tužitelj, kako je rečeno, nije izričito učinio. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).

20. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Iako je tužitelj tužbeni zahtjev radi isplate precizirao podneskom od 24. listopada 2025., ovaj sud smatra da se kao relevantan trenutak za prosuđivanje nastupa zastare valja uzeti datum podnošenja tužbe budući da je već u tužbi tužitelj zatražio isplatu po istoj osnovi za koju je iznos kasnije precizirao (nakon provedenog vještačenja) te je već u tužbi naveo činjeničnu osnovu za svoje potraživanje. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C-80/21 do C-82/21). Napominje se da je istovjetno pravno stajalište proizlazi i iz odluka sudske prakse npr. odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-845/2023-2 od 7. ožujka 2023.

21.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Nataliji Jambrečić iz Čakovca koja je u svom nalazu i mišljenju od 25. rujna 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-975/2019-22 od 3. prosinca 2024. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Prije svega vještakinja u nalazu napominje da je Dodatkom I Ugovoru od 19. srpnja 2012. promijenjen način otplate kredita, no da tuženik tijekom postupka nije dostavio otplatni plan u kojem je vidljiva navedena izmjena načina otplate kredita, stoga je anu itet od 31. kolovoza 2012. utvrđen rekonstrukcijom na temelju preostalih raspoloživih dokumenata u spisu. Za svoj izračun preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi vještakinja je primijenila sljedeću metodologiju: utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi do 30. rujna 2015. kao i iznose anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama do 30. rujna 2015., utvrdila je uplaćene iznose od strane tužitelja do 30. rujna 2015., utvrdila je više plaćene iznose po osnovi promjene tečaja CHF (4.239,10 EUR) i kamatne stope (6.222,67 EUR) odnosno ukupnu preplatu u iznosu od 10.461,77 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima, utvrdila je da je prilikom konverzije kredita u valutu EUR utvrđen višak uplata u iznosu od 734,14 EUR, izračunala je zakonsku zateznu kamatu na najstarije utvrđene razlike koju je obračunala do 30. rujna 2015. (381,06 EUR) te je preplatom koju je tuženik priznao u konverziji zatvorila najprije zateznu kamatu, a zatim i iznos više plaćenog, sve od najstarijeg iznosa do visine preplate sukladno čl. 172. ZOO, te je naposlijetku utvrdila preostali iznos više plaćenog koji iznosi ukupno 10.108,69 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima. Ujedno je utvrdila da je konverzija s financijsko-računovodstvenog gledišta računski točno izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15, da su prilikom konverzije kredita utvrđene sve uplate tužitelja kao i preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja te da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).

21.2. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje nije imao primjedbe, već je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev, dok je tuženik u podnesku od 14. listopada 2025. prigovarao nalazu i mišljenju navodeći, uz prigovor kako je vještačenje bespredmetno s obzirom na izvršenu konverziju, da vještakinja u svom nalazu izračunava efekt konverzije, ali ga ne iskazuje u korelaciji sa stvarno plaćenim anuitetima po osnovnom ugovoru o kreditu do dana provedene konverzije niti ga oduzima od ukupne mase anuiteta u odnosu na koji tužitelj potražuje "dodatno obeštećenje" za koje tvrdi da ga nije dobio u okviru konverzije. Osim toga ističe prigovore kako da između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj niti je to bila volja stranaka te da takav ugovor nije postojao u pravnom prometu pa bi se na taj način tužitelja stavilo u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te ponavlja navode iznesene u ranijem tijeku postupka u pogledu konverzije i njezinih učinaka .

21.3. U pisanom očitovanju od 16. listopada 2025. vještakinja na prigovore tuženika u bitnome navodi da je preplata koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita (734,14 EUR) uzeta u obzir na način da je iznos više plaćenog umanjen za taj iznos uračunavanjem, dok se u odnosu na tuženikove prigovore pravne naravi ne može očitovati te da je nalaz sačinjen u skladu sa zadatkom postavljenim od strane suda.

21.4. U podnesku od 27. listopada 2025. tuženik u cijelosti osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja iz razloga što vještak u početnom otplatnom planu u dijelu nakon I Dodatka Ugovora mijenja iznos anuiteta, ali nije jasno uz koju metodologiju jer je, ako se uzme u obzir da je u I Dodatku ugovorena otplata u 4. otplatna razdoblja, iznos anuiteta veći nego što ga izražava vještakinja pa je sukladno navedenom vještakinja dobila i znatno veći iznos preplate nego tuženik u svom izračunu.

21.5. U pisanom očitovanju od 12. studenoga 2025. vještakinja potvrđuje da je tijekom otplate kredita promijenjen način otplate te ističe da je za potrebe izračuna od tuženika nekoliko puta zatražen realizirani otplatni plan u valuti CHF iz kojeg se mogu nesporno utvrditi visine mjesečnih zaduženja nakon provedene promjene otplate. Kako tuženik to nije dostavio, izračun je izvršen rekonstrukcijom temeljem preostale dokumentacije iz spisa na što je vještakinja decidirano ukazala i u samom nalazu. Kako tuženik niti uz podnesak kojim ističe prigovore na nalaz ne dostavlja realizirani otplatni plan niti pak navodi financijske iznose izmijenjenih mjesečnih obveza s kojima bi trebalo usporediti izračun iz nalaza, vještakinja u cijelosti ostaje kod nalaza od 25. rujna 2025.

21.6. Saslušana na ročištu 22. siječnja 2026. vještakinja je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja danog u postupku kao i kod svojih pisanih očitovanja na prigovore tuženika od 16. listopada 2025. i 12. studenoga 2025. Navedenim podnescima opširno se očitovala na primjedbe koje je tuženik iznio na matematički izračun. Uz podnesak od 22. rujna 2025. tuženik je dostavio otplatni plan o kreditu koji ne uključuje izmijenjeni način otplate i ne uključuje Aneks kojim je ugovorena otplata u 4 otplatna razdoblja. Navedeno je vidljivo na oba otplatna plana gdje je iznos anuiteta u cijelom planu isti odnosno planovi ne uključuju izmjenu načina otplate. Navedeno je vještakinja pojasnila i u svojim podnescima, te je u nalazu u točki C.2 pojasnila da je na temelju preostale dokumentacije u spisu rekonstruirala otplatni plan po izmijenjenim uvjetima otplate. Kako tuženik ne specificira koji bi točno iznosi bili pogrešni niti je priložio otplatni plan s izmijenjenim načinom otplate, to vještakinja u cijelosti ostaje kod svog nalaza od 25. rujna 2025. Drugim riječima, prema početnom ugovoru ugovorena je otplata u jednakim anuitetima za cijelo vrijeme trajanja kredita, a tijekom otplate promijenjen je način otplate i uvedena su 4 otplatna razdoblja. To znači da se i početni otplatni plan trebao mijenjati, a tuženik je u spis dostavio samo inicijalne početne planove. U svom nalazu izradila je otplatni plan uz akceptiranje promjene načina otplate kako je to ugovoreno navedenim Dodatkom.

21.7. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila pri čemu je otklonila sve prigovore tuženika u pogledu samog izračuna , sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

22. Što se tiče prigovora tuženika u kojem ukazuje da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a ne fiksnu kamatnu stopu i kredit bez valutne klauzule, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,35% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.

23. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, dok je njegovu visinu utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

24. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos od dana preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

25.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

25.2. Kao potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP sud je tužitelju priznao troškove:

- sastava tužbe s PDV u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa)

- obrazloženih podnesaka od 29. srpnja 2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 24. listopada 2025. (očitovanje i sređenje tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještakinje), sve sa zatraženim PDV, u iznosu od 250,00 EUR za svaki od podnesaka sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife

- podneska od 17. ožujka 2023. (kojim odgovara na upit suda u pogledu osobe i zadatka vještačenja) u iznosu od 62,50 EUR s uključenim PDV sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 46. Tarife

- troškove zastupanja na ročištima 9. rujna 2020. i 22. siječnja 2026., svakoga u zatraženom iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV, sve sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife.

25.3. Napominje se da su naprijed navedeni troškovi tužitelju priznati temeljem tbr. 54. Tarife kojim je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR te temeljem tbr. 52. toč 3. Tarife. Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 147,72 EUR (1.113,00 kn) kao i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.

25.4. Kao nepotrebne za vođenje parnice sud ocjenjuje te ne priznaje troškove :

- podneska od 2. srpnja 2019. kojim odmah nakon podnošenja tužbe tužitelj sređuje tužbeni zahtjev zbog izvršenog naknadnog izračuna preplate, pri čemu u ovom podnesku ne navodi nikakve razloge koji bi se mogli pripisati tuženiku, a zbog kojih već u tužbi nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjev

- podneska od 6. prosinca 2024. budući da istim tužitelj samo dostavlja uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje, a koju je mogao dostaviti bez podneska

- podnesaka od 31. kolovoza 2020., 31. ožujka 2023., 30. listopada 2025. i 21. studenoga 2025. budući da se radi o očitovanjima na podneske tuženika koje sud tužitelju nije dostavio radi očitovanja, već samo na znanje, te u ovim svojim podnescima tužitelj ponavlja ranije iznesene navode, dok je eventualne nove bitne navode tih podnesaka mogao iznijeti na ročištima za koja su mu troškovi priznati

- sudske pristojbe na rješenje kojim je tužitelj pozvan na plaćanje sudske pristojbe na tužbu (rješenje broj P-975/2019-4 od 6. svibnja 2020.) u iznosu od 13,27 EUR budući da je tužitelj mogao platiti pristojbu na tužbu već u trenutku njezina podnošenja pa u tom slučaju sud ne bi donosio rješenje kojim ga poziva na plaćanje pristojbe na tužbu, a time ne bi niti nastao trošak sudske pristojbe na to rješenje.

25.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.860,22 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda BŽ i Z

B L iz [adresa]

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte