REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2062/2022-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari I. tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljice JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku ZF, protiv I. tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba i II. tuženika APS Delta S.A. iz Luksemburga, Rue Eugène Ruppert 6, OIB: 45421012929, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku iz Zagreba, na temelju generalne punomoćni broj Su-1383/2017, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. u prisutnosti I. tužitelja osobno i kao punomoćnika II. tužiteljice, punomoćnice I. tuženika odvjetnice Ane Bago Martić i zamjenice punomoćnika II. tuženika odvjetnice Mateje Šimunović, dana 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o namjenskom kreditu, broj 3229900164 od 21. studenoga 2012., sklopljen između I. tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora s jedne strane i I. tužitelja ZF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i založnog dužnika i II. tužiteljice JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao založnog dužnika, s druge strane pa stoga navedeni Ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema I. tužitelju ZF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljici JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017., sklopljen između I. tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao ustupitelja, APS Delta s.r.o., društva valjano osnovanog sukladno pravu Republike Češke, sa sjedištem u [adresa] na adresi [adresa], upisano u Trgovački registar pri Općinskom sudu u Pragu pod brojem 04363876, OIB: 30103992399, kao primatelja i ustupitelja i II. tuženika APS Delta S.A. societe anonyme koje posluje kao neregulirano društvo za sekuritizaciju osnovano sukladno pravu Velikog Vojvodstva Luksemburga, sa sjedištem na adresi 6, rue Eugene Rupert, L-2453, Veliko Vojvodstvo Luksemburg (ranije sa sjedištem na adresi 1, rue Jean Piret, L-2350, Luksemburg), OIB: 45421012929, te da temeljem navedenog Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina II. tuženik nije stekao tražbinu prema I. tužitelju i II. tužiteljici, niti za I. tužitelja i II. tužiteljicu iz navedenog Trostranog ugovora proizlaze bilo kakve obveze.

3. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljima trošak ovog parničnog postupka uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, u roku od 15 dana.".

II. Nalaže se I. tužitelju ZF i II. tužiteljici JF naknaditi troškove parničnog postupka I. tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. u iznosu od 18.019,25 EUR, te II. tuženiku APS Delta S.A. u iznosu od 8.889,60 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 11. travnja 2022. podnijeli tužbu ovome sudu protiv I. i II. tuženika u kojoj su naveli da je I. tuženik, kao kreditor, sklopio 21. studenoga 2012. s I. tužiteljem ZF, kao korisnikom kredita i založnim dužnikom, te II. tužiteljicom, kao založnom dužnicom, Ugovor o namjenskom kreditu broj 3229900164, kreditna partija broj 7105812776. Nadalje su naveli da je prema odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu I. tuženik isplatio I. tužitelju iznos od 233.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te da je vraćanje kredita ugovoreno uz valutnu klauzulu u EUR. Isto tako tužitelji su naveli da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa za većinu razdoblja otplate kredita, te da je prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate kredita od 324 mjeseca na način da tražbina kreditora dospijeva najkasnije 21. prosinca 2040. Tužitelji su, također, naveli da je kamatna stopa ugovorena u odredbi čl. 2. st. 2. Ugovora na način da je kamatna stopa u razdoblju do 2 godine od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, te da na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,00 % godišnje, dok je u odredbi čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da je po isteku razdoblja fiksne kamate (prve dvije godine) redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem važeće Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja se primjenjuje na "stambeni kredit za mlade" i koja u trenutku odobrenja kredita iznosi 6,75%. Nadalje, u Ugovoru je navedeno da je kreditor ovlašten mijenjati redovnu kamatnu stopu u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa koji su sastavni dio Odluke o kamatnim stopama kreditora, te da visina redovne kamatne stope ovisi o urednosti poslovnog odnosa korisnika kredita s kreditorom i o statusu klijenta korisnika kredita, pa ako korisnik kredita uredno posluje s kreditorom i ispunjava uvjet statusa klijenta, redovna kamatna stopa se umanjuje u skladu s Odlukom I. tuženika, dok u protivnom, ako tijekom otplate kredita korisnik prestane ispunjavati uvjete urednog poslovanja ili uvjete kojima ostvaruje status klijenta, kreditor može promijeniti redovnu kamatnu stopu na način da ju uskladi s redovnom kamatnom stopom za stambene kredite za klijente koji ne ispunjavaju uvjet urednog poslovanja ili ne ostvaruju uvjet statusa klijenta, opet u skladu s Odlukom samog I. tuženika.

2. Tužitelji su u tužbi, također, naveli, da ovako ugovorena promjenjiva kamatna stopa predstavlja ništetnu odredbu jer se radi o neodređenoj i neodredivoj odredbi koja ovisi isključivo o volji kreditora kao jedne ugovorne strane koja visinu kamatne stope može određivati i mijenjati jednostrano sukladno vlastitim Odlukama o kamatnim stopama, bez da pri tome postoje bilo kakvi objektivni podaci i parametri pomoću kojih bi se mogla odrediti obveza korisnika kredita, niti postoje precizne odredbe i uvjeti promjenjivosti, a niti neka referentna stopa uz koju se veže promjena. Stoga tužitelji smatraju da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbi čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a o kojoj se u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije niti moglo pojedinačno pregovarati, tj. smatraju da je odredba jednostrano nametnuta od strane banke (kreditora) u unaprijed otisnutom tekstu Ugovora. Tužitelji su se u pogledu ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi pozvali i na utvrđenja i pravna shvaćanja zauzeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u dijelu ništetnosti promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u kojim presudama je utvrđeno da su banke obuhvaćene kolektivnom presudom povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništetna. Pritom su tužitelji napomenuli da identičnu ništetnu odredbu sadrži i predmetni Ugovor o kreditu. Smatraju da svaki ugovor o kreditu, pa tako i ovaj konkretni, u kojem je kamata određena činjenično jednako kao u ugovorima koji su bili predmet ocjene u kolektivnom sporu (dakle, na način da se kamata mijenja jednostranom odlukom banke), je nepoštena i ništetna neovisno kada je takav ugovor zaključen i o kojoj se konkretno banci radi. Tužitelji su još naveli da sporna odredba sadržajno nije jasna, niti razumljiva jer je izostavljanje kriterija po kojima će se promjena visine kamatne stope vršiti čini nejasnom i nerazumljivom. Istaknuli su da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu budući da predstavlja naknadu, tj. cijenu koju korisnik kredita plaća kao protučinidbu za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. Stoga smatraju da u situaciji kada je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao cijeni kredita utvrđena ništetnom, a što obvezu korisnika kredita čini neodređenom i neodredivom, takav ugovor o kreditu ne može opstati bez takve ništetne odredbe zbog čega je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan sukladno odredbama čl. 322. st. 1. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelji su još dodali i da u konkretnom slučaju za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu nije odlučno što je kamatna stopa ugovorena u fiksnom iznosu za prve dvije godine otplate kredita, i to iz razloga što je Ugovor o kreditu sklopljen na rok od 28 godina, tj. na način da tražbina dospijeva najkasnije 21. prosinca 2040., pa da je stoga proizlazi da ugovoreni fiksni iznos kamate za kratki početni period otplate (prve dvije godine) ne može sanirati i konvalidirati ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za sav preostali period otplate kredita i navedeno ne mijenja činjenicu da je cijena koju korisnik kredita treba plaćati banci neodređena i neodrediva te da je posljedično cijeli ugovor ništetan. Pritom su napomenuli da se Ugovor o kreditu ima smatrati jedinstvenim i nedjeljivim pravnim poslom koji nužno zahtjeva određenost i odredivost činidbe u cijelom ugovorenom periodu trajanja ugovornog odnosa. Tužitelji su, nastavno, naveli i da je I. tuženik 9. listopada 2014. podnio prijedlog za ovrhu naslovnom sudu radi naplate navodne dospjele tražbine po ništetnom Ugovoru o kreditu, a na temelju kojeg prijedloga je sud 20. studenog 2014. donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-2842/2014.

3. Isto tako tužitelji su u tužbi naveli da je tijekom ovršnog postupka I. tuženik sklopio Ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017., kojim je tražbinu po Ugovoru o kreditu prenio na novog vjerovnika i ovdje II. tuženika APS Delta S.A., societe anonyme, koji posluje kao neregulirano društvo za sekuritizaciju osnovano sukladno pravu Velikog Vojvodstva Luksemburg, te da je u ovršnom postupku sud dopustio subjektivnu preinaku i stupanje navedenog novog vjerovnika (ovdje II. tuženika) na mjesto prijašnjeg vjerovnika i ovrhovoditelja (ovdje I. tuženika). Napomenuli su da se ovršni postupak i danas vodi protiv oba ovdje tužitelja kao ovršenika. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnom Ugovoru o kreditu, to tužitelji smatraju da I. tuženik niti nije mogao sklopiti valjani Ugovor o cesiji kojim prenosi tražbinu po ništetnom Ugovoru na novog vjerovnika (II. tuženika) jer tražbina po ništetnom Ugovoru niti nije mogla nastati upravo zbog činjenice ništetnosti. Kako II. tuženik na temelju ništetnog Ugovora o cesiji vodi ovršni postupak protiv tužitelja, to tužitelji smatraju da imaju pravni interes da se presudom u ovoj pravnoj stvari utvrdi da je navedeni Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. sklopljen između I. tuženika i II. tuženika bez pravnog učinka prema tužiteljima jer II. tuženik nije mogao valjano steći tražbinu i stupiti na mjesto novog vjerovnika, a s obzirom na to da je izvorni Ugovor o kreditu iz kojeg tražbina potječe ništetan. Slijedom navedenog, tužitelji tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi i na ročištu 22. siječnja 2026., traže da sud utvrdi ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu broj 3229900164 od 21. studenog 2012., sklopljen između I. tuženika, kao kreditora s jedne strane te I. tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika i II. tužiteljice kao založnog dužnika, s druge strane, pa da stoga navedeni Ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana (t. I. tužbenog zahtjeva). Navedenim tužbenim zahtjevom tužitelji, nadalje, traže da se utvrdi da je bez pravnog učinka prema I. tužitelju i II. tužiteljici Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. sklopljen između I. tuženika kao ustupitelja, APS Delta s.r.o., kao primatelja i ustupitelja i II. tuženika, te da temeljem navedenog Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina II. tuženik nije stekao tražbinu prema I. tužitelju i II. tužiteljici, niti da za I. tužitelja i II. tužiteljicu iz navedenog Trostranog ugovora proizlaze bilo kakve obveze (t. II. tužbenog zahtjeva), uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (t. III. tužbenog zahtjeva).

4. U odgovoru na tužbu I. tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije i to iz razloga što je za potraživanje I. tuženika, na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postao ovdje II. tuženik na temelju Trostranog Ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017., zaključenog između ovdje I. tuženika, kao cedenta, i ovdje II. tuženika, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.). Isto tako I. tuženik je naveo da tužitelji nemaju osnove pozivati se na presudu donesenu u sporu koji se povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt- 249/2014., iz razloga što se navedene odluke bave pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, dok su tužitelji i tuženik sklopili Ugovor o kreditu u eurima. Nadalje, I. tuženik smatra da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja Ugovora jasno očitovale svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje i promjenjiva, a ne jedino fiksna kamatna stopa. Također, I. tuženik smatra da tužitelji nisu dokazali da bi I. tuženik, sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, te da nisu dokazali niti da su potrošači, odnosno da su se sredstvima kredita koristili isključivo za potrošačke svrhe. Osim toga I. tuženik je opreza radi istaknuo prigovor zastare iz razloga što bi cjelokupno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu bilo u zastari, a uzimajući u obzir da pravno utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nema učinka u odnosu na ugovore o kreditu u drugim valutama, te da stoga ne može biti niti razlog za prekid zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Također, I. tuženik osporava navode tužitelja da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan jer eventualna ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, ne povlači ništetnost i samog Ugovora, te ako bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu podešavanja kamatne stope, a što I. tuženik osporava, isto ne znači da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Pored toga I. tuženik je istaknuo da odredba o načinu podešavanja kamatne stope ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Još je naveo da je na temelju odredbe čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu za razdoblje do dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu bila ugovorena fiksna kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,00% godišnje, s time da je tužiteljima tijekom čitavog razdoblja otplate kredita, i to sve do otkaza kredita, redovna kamata bila obračunavana po gore navedenoj fiksnoj kamatnoj stopi i da tužiteljima niti jedan anuitet po Ugovoru o kreditu nije bio obračunat primjenom stope redovne kamate koji bi bila veća od ugovorom određene fiksne kamatne stope. Isto tako I. tuženik je naveo da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi obuhvaća dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, i da ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga smatra da ako se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, da se kamatna stopa više ne može smatrati promjenjivom, te da je takav ugovor pravno i sadržajno nepotpun, odnosno da nije pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj Ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa. Nadalje, smatra da se deklaratorni tužbeni zahtjev ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi načelo slobode ugovaranja. U odgovoru na tužbu I. tuženik je još osporio da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi I. tuženik ikakvu štetu tužiteljima prouzročio svojim postupanjem. Dodao je da se tužitelji ne mogu prikazivati kao osobe kojima je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo, kao i da ih nitko nije silio da sklope Ugovor o kreditu s I. tuženikom, već da je to isključivo rezultat njihove slobodne volje. Konačno, I. tuženik je naveo i da je nedopušten zahtjev tužitelja za utvrđenje da je bez pravnog učinka prema tužiteljima Trostrani Ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. , te je osporio da bi se navedeni Ugovor imao smatrati ništetnim. Pojasnio je da tužitelji svoj zahtjev temelje na neosnovanim navodima o ništetnosti Ugovora o kreditu, a iz čega proizlazi i neosnovanost zahtjeva tužitelja usmjerenog na Ugovor o cesiji. Slijedom svega navedenog, I. tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka I. tuženiku.

5. U odgovoru na tužbu II. tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prije svega je u odnosu na sebe istaknuo prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer nije sklopio Ugovor o kreditu s tužiteljima i nije preuzeo pravnu poziciju I. tuženika u smislu odredbe čl. 127. Zakona o obveznim odnosima, već je naveo da je na njega prenesena tražbina u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima i to dospjela tražbina nastala uslijed otkaza Ugovora o kreditu zbog neizvršavanja obveza plaćanja kredita. Osim toga II. tuženik je naveo da je potraživanje iz Ugovora o kreditu ustupio društvu APS RE Service d.d. na temelju Dvostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine od 10. lipnja 2022. Nadalje je istaknuo prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije u odnosu na zahtjev da II. tuženik nema prava po Ugovoru o ustupu i da je isti bez učinka. Ovo iz razloga što tužitelji nisu stranke ugovornih odnosa (cesija), te nisu zainteresirane osobe, niti u tim ugovorima ima elemenata ništetnosti. Istaknuo je da je Ugovor o cesiji jedan pravni posao, a Ugovor o kreditu drugi pravni posao, pa da eventualna ništetnost jednog od tih ugovora u bilo kojem dijelu ne povlači ništetnost drugog. Pritom se pozivao na odredbu čl. 80. st. 1. Zakona o obvezem odnosima prema kojoj ugovor o cesiji stvara prava i obveze za ustupitelja i primatelja tražbine, a ne za dužnika, pa smatra da sadržaj obveza tužitelja nije promijenjen sklapanjem Ugovora o ustupu. Prigovor nedostataka aktivne legitimacije je II. tuženik istaknuo i iz razloga što je I. tužitelj s II. tuženikom sklopio Sporazum o uređenju međusobnih prava i obveza 19. rujna 2018. kojim se obvezao podmiriti potraživanje iz Ugovora o kreditu, a koji Sporazum više nije na snazi jer I. tužitelj nije postupio sukladno svojim obvezama, ali su u odredbi čl. 3.2. Sporazuma stranke utvrdile da dug iz Ugovora o kreditu nije sporan, te se I. tužitelj odrekao svih prigovora u pogledu visine i nastanka dugovanja. Također je II. tuženik naveo da solemnizirani Ugovor o kreditu predstavlja javnobilježnički akt i da je kao takav javna isprava koja se ima smatrati istinitom dok se ne dokaže suprotno, te smatra da tužitelji moraju predložiti dokaze kojima potkrepljuje svoje navode. Isto tako smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., jer u tim odlukama, a i u svim ostalim odlukama povodom kolektivne tužbe, nema ni jedne riječi o tome da su u cijelosti ništetni ugovori o kreditu, pri čemu je napomenuo da ništetnost jedne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora. Još je naveo da se tužitelji ne mogu pozivati na utvrđenja iz presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava jer kredit temeljem Ugovora o kreditu izražen u kunskoj protuvrijednosti valute EUR, dok su sudovi u kolektivnom postupku razmatrali potrošačke ugovore o kreditu koji su sadržavali odredbu o kunskoj protuvrijednosti valute CHF, a osim toga su u kolektivnom postupku razmatrani ugovori o kreditima sklopljeni s I. tuženikom u razdoblju od rujna 2003. do prosinca 2008., dok je ovaj Ugovor o kreditu je sklopljen 21. studenoga 2012. U odgovoru na tužbu II. tuženik je još naveo da odredbe Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima iz razloga navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe sukladno odredbama čl. 270. i 272. ZOO-a jer smatra da je činidba tužitelja iz Ugovora o kreditu bila određena, odnosno odrediva, a s obzirom na to da je određeno da korisnik kredita ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta. S obzirom na navedeno II. tuženik smatra da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kreditu određena, jasna i razumljiva, te da tužitelji nisu dokazali da je navedena odredba nepoštena. Isto tako II. tuženik smatra da se jest pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je I. tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, te kredita u EUR ili drugoj valuti (CHF, HRK), ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa u valuti EUR. Također, II. tuženik smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovo iz razloga što je općepoznata činjenica da je ovakvo postupanje uobičajeno u bankarskom poslovanju, te da su tužitelji samostalno ušli u rizik promjene kamatne stope, isključivo da bi prošli povoljnije. Pritom je II. tuženik napomenuo da je zbog izmijenjenih okolnosti došlo do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Dodatno je naveo da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je kredit odobren radi kupnje stambene zgrade, te da tužitelji nisu dokazali da je korisnik kredita potrošač, niti da je kredit koristio u potrošačke svrhe. Slijedom svega navedenog, II. tuženik smatra da su valjani Ugovor o kreditu i Ugovor o ustupu i predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

6. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj 3229900164 od 21. studenoga 2012. (str. 8-17 i 145-155 spisa), presliku Trostranog ugovora o ustupanju i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. (str. 18-24 i 157-165 spisa), presliku podneska II. tuženika od 31. kolovoza 2017. iz predmeta ovoga suda, poslovni broj Ovr-2842/2014 (str. 25 spisa), presliku prijepisa potvrde javnog bilježnika Nikole Tadića broj OU-259/2014-2 od 1. kolovoza 2014. (str. 58-59 spisa), presliku povratnice (str. 60 spisa), presliku naloga I. tuženika za odašiljanje otkaza Ugovora o kreditu od 24. srpnja 2014. (str. 62 spisa), presliku otkaza kredita od 24. srpnja 2014. (str. 63-64 i 68 spisa), presliku izvatka iz poslovnih knjiga od 21. kolovoza 2014. (str. 65 spisa), presliku izvadaka iz poslovnih knjiga I. tuženika od 24. srpnja 2014. (str. 66 spisa), presliku reversa o privremenom izdavanju original dokumentacije iz Centralnog mjesta pohrane kreditnih dosjea od 3. srpnja 2014. (str. 67 spisa), presliku Dvostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 10. lipnja 2022. (str. 166-169 spisa), presliku izvatka iz sudskog registra za društvo APS RE service d.d. (str. 174-177 spisa), presliku izvatka iz sudskog registra za II. tuženika s ovjerenim prijevodom (str. 194-209 spisa), presliku Sporazuma o utvrđenju međusobnih prava i obveza od 19. rujna 2018. (str. 210-212 spisa), saslušani su I. tužitelj (str. 251-252 spisa) i II. tužiteljica (str. 252-253 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

7. Ovdje valja reći da, sukladno odredbi čl. 299. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), sud nije uzeo u obzir dokumentaciju koju su tužitelji dostavili tijekom glavne rasprave (Aneks sporazuma o uređenju međusobnih prava i obveza od 24. rujna 2020. i Pismo namjere od 19. srpnja 2021. - str. 402-403 spisa), a s obzirom na to da tužitelji nisu tvrdili, niti dokazivali da uvid u istu dokumentaciju nisu mogli bez svoje krivnje predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a imajući u vidu da je navedena dokumentacija nastala prije zaključenja prethodnog postupka (11. prosinca 2023.).

8. Isto tako valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka s obzirom na to da su iste na ročištu održanom 22. siječnja 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i preložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nalazi neosnovanim.

10. Prije svega valja reći kako tuženici neosnovano smatraju da se predmetna tužba treba odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja. Ovo stoga što tužitelji imaju interes za utvrđivanje ništetnim predmetnog Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008. i 125/2011.; dalje: ZOO), u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a, s obzirom na to da su tužitelji ugovorne strane, odnosno korisnik kredita i založna dužnica predmetnog Ugovora o kreditu koji su sklopili s I. tuženikom, kao kreditorom, te s obzirom na to je tražbina iz tog Ugovora o kreditu prenesena na II. tuženika Trostranim ugovorom o ustupanju i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017., kako će to niže biti navedeno, a imajući u vidu i da se protiv tužitelja vodi ovršni postupak radi naplate te tražbine.

11. Uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj 3229900164 od 21. studenoga 2012. (dalje: Ugovor o kreditu; str. 8-14 i 145-151 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen između I. tuženika, kao kreditora, te I. tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika i, između ostalih, II. tužiteljice, kao založne dužnice. Nadalje je utvrđeno da je istim Ugovorom kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 233.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se korisnik kredita obvezao vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom (čl. 1. Ugovora o kreditu). U čl. 2. st. 2. istog Ugovora ugovoreno je da je redovna kamatna stopa u razdoblju od 2 godine od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,00% godišnje. U st. 3. istog članka nadalje je ugovoreno da je po isteku razdoblja iz prethodnog stavka (2 godine) pa do konačne otplate kredita redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem važeće Odluke o kamatnim stopama I. tuženika koja se primjenjuje na stambeni kredit za mlade i koja u trenutku odobrenja kredita iz tog Ugovora iznosi 6.75%, te da je kreditor ovlašten mijenjati redovnu kamatnu stopu u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa koje su sastavni dio Odluke o kamatnim stopama kreditora. U st. 4. istog članka određeno je da visina promjenjive redovne kamatne stope koja je utvrđena Odlukom o kamatnim stopama kreditora ovisi i o urednosti poslovnog odnosa korisnika kredita s kreditorom i o statusu klijenta korisnika kredita, te da se, ukoliko korisnik kredita uredno posluje s kreditorom i ispunjava uvjet statusa klijenta, redovna kamatna stopa koja se primjenjuje na taj ugovorni odnos umanjuje u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te u trenutku odobrenja kredita iz tog Ugovora iznosi 6,50%, a ukoliko u tijeku otplate kredita korisnik kredita prestane ispunjavati uvjete urednog poslovanja s kreditorom ili uvjete kojima se ostvaruje status klijenta, kreditor može promijeniti redovnu kamatnu stopu korisniku kredita na način da je uskladi s redovnom kamatnom stopom za stambene kredite za klijente koji ne ispunjavaju uvjet urednog poslovanja s kreditorom ili ne ostvaruju status klijenta, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U st. 5. iste odredbe korisnik kredita je izjavio da je potpisom tog Ugovora upoznat s mogućnošću promjene/ukidanja uvjeta urednosti poslovnog odnosa s kreditorom i uvjeta ostvarenja statusa klijenta te time i ukidanja primjene povoljnije kamatne stope, odnosno promjene načina utvrđivanja statusa klijenta u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i suglasan je da se tako utvrđena promjena/ukidanje označenih uvjeta, nakon obavijesti kreditora, primijeni na taj ugovorni odnos. Uvidom u isti Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. ugovoren rok otplate kredita 324 mjeseca, te da tražbina kreditora po tom Ugovoru dospijeva najkasnije 21. prosinca 2040. Nadalje, u čl. 6. navedenog Ugovora ugovorena je namjena kredita i to za kupnju obiteljske stambene zgrade u [adresa]. U odredbi čl. 7. st. 1. navedenog Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za EUR, te da prvi anuitet iznosi 1.311,89 EUR, kao i da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog Ugovora. U st. 2. istog članka je ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitete iz st. 1. tog članka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U čl. 23. st. 1. t. B je ugovoreno da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora, te da su kreditor i korisnik kredita suglasni da cjelokupna tražbina kreditora po tom Ugovoru dospijeva u slučaju otkaza kredita danom kada javni bilježnik, po nalogu kreditora, pošalje otkaz kredita korisniku kredita na adresu iz zaglavlja tog Ugovora ili adresu o kojoj je korisnik kredita obavijestio kreditora. U istoj točci se korisnik kredita suglasio da tako učinjen otkaz kredita proizvodi pravne učinke od dana predaje preporučene pošiljke na pošti bez obzira da li je dostava uspjela ili ne. U navedenoj točci još je ugovoreno da otkaz korisniku kredita čini dospjelom cjelokupnu tražbinu kreditora i prema sudužniku, založnom dužniku, zalogodavcu i jamcu.

12. Uvidom u presliku Trostranog ugovora o ustupanju i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. (dalje: Trostrani ugovor; str. 18-24 i 157-163 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen između I. tuženika, kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. društva osnovanog sukladno pravu Republike Češke upisanog u trgovački registar Općinskog suda u Pragu, kao primatelja i ustupitelja, te II. tuženika upisanog u registar trgovine i kompanija Velikog Vojvodstva Luksemburga, kao primatelja. Nadalje je utvrđeno da je tim Trostranim ugovorom I. tuženik neopozivo i bezuvjetno ustupio i prenio na APS Delta s.r.o. tražbinu i ostala prava I. tuženika koja proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i isprava prema dužnicima, ovdje I. i II. tužiteljima, te HUPED-Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu, a društvo APS Delta s.r.o. je prihvatilo takav ustup i prijenos. Istim Trostranim ugovorim, nadalje, APS Delta s.r.o. je neopozivo i bezuvjetno dalje ustupilo i prenijelo na ovdje II. tuženika tražbinu prema dužnicima (I. i II. tužiteljima, te HUPED-Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu), a I. tuženik je prihvatio takav ustup i prijenos. Ovdje valja reći da među strankama i nije sporno da je sukladno navedenom Trostranom ugovoru I. tuženik ustupio tražbinu na temelju predmetnog Ugovora o kreditu ovdje II. tuženiku.

13. Uvidom u presliku Dvostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 10. lipnja 2022. (dalje: Dvostrani ugovor; str. 166-169 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen između ovdje II. tuženika, kao ustupitelja i društava APS RE service dioničko društvu za usluge iz Zagreba, kao primatelja. Nadalje je utvrđeno da je tim Dvostranim ugovorom ovdje II. tuženik neopozivo i bezuvjetno ustupio i prenio na APS RE service dioničko društvu za usluge iz Zagreba, tražbinu iz predmetnog Ugovora kreditu prema dužnicima (ovdje I. i II. tužiteljima, te HUPED-Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu), te sva sredstva osiguranja u svezi s tražbinom, a APS RE service dioničko društvu za usluge iz Zagreba je prihvatilo takav ustup i prijenos.

14. Uvidom u presliku prijepisa potvrde javnog bilježnika Nikole Tadića, broj OU- 259/2014-2 od 1. kolovoza 2014. (str. 58-59 spisa), utvrđeno je da je istom navedeni javni bilježnik potvrdio da je na zahtjev ovdje I. tuženika (koji mu je upućen poštom preporučeno, priopćenjem broj OU-259/2014-1 od 29. srpnja 2014.) poslanim preporučenim pismom s povratnicom 30. srpnja 2014., dostavio korisniku kredita, ovdje I. tužitelju na adresi [adresa], otkazno pismo u kojem je, između ostalog, I. tužitelj obaviješten da ga je putem ranijih opomena ovdje I. tuženik pozivao na plaćanje dospjele nepodmirene tražbine po predmetnom Ugovoru o kreditu, te da, budući da dospjela tražbina nije podmirena, I. tuženik otkazuje preostali iznos kredita i isti čini dospjelim danom odašiljanja tog otkaza od strane javnog bilježnika. Dakle, iz navedenog je utvrđeno, a uzimajući u obzir odredbu čl. 23. st. 1. t. B Ugovora o kreditu, da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan 30. srpnja 2014.

15. Uvidom u presliku Sporazuma o utvrđenju međusobnih prava i obveza od 19. rujna 2018. (dalje: Sporazum; str. 210-212 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen između II. tuženika, kao vjerovnika i I. tužitelja, kao dužnika, te da je istim u čl. 1.1. utvrđeno da vjerovnik ima nenamirenu novčanu tražbinu prema dužniku koju je stekao temeljem Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine od 30. svibnja 2017. zaključenog između ovdje I. tuženika kao ustupitelja, APS Delta s.r.o., kao primatelja i ustupitelja i II. tuženika, kao primatelja. Nadalje su u odredbi čl. 1.2. Sporazuma stranke utvrdile da je između ovdje I. tuženika, te I. tužitelja i ostalih sudužnika 21. studenoga 2012. zaključen Ugovor o kreditu, te da je isti Ugovor o kreditu I. tuženik otkazao zbog nepridržavanja ugovornih obveza od strane dužnika i dospjele nenaplaćene novčane tražbine. U čl. 3. Sporazuma stranke su utvrdile da ukupni dug dužnika po predmetnom Ugovoru o kreditu na dan 20. lipnja 2018. iznosi 2.013.361,16 kn, dok je u čl. 4. ugovoren način otplate navedenog duga od strane I. tužitelja.

16. Saslušan u svrhu dokazivanja I. tužitelj je iskazao da je s I. tuženikom, kao korisnik kredita, zaključio 21. studenoga 2012. Ugovor o kreditu, te da se radilo o stambenom kreditu za kupnju nekretnine na adresi [adresa]. Nadalje je naveo da se radilo o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR u iznosu od 233.000,00 EUR. Navedeni Ugovor mu je od strane djelatnice banke, kojoj se ne može sjetiti imena, predstavljen kao najpovoljniji mogući, međutim, ništa o detaljima nisu raspravljali. Ne sjeća se da bi mu djelatnica banke bilo što govorila o kamatnoj stopi. Ugovor o kreditu je pročitao, te je pročitao i članak koji se odnosi na kamatnu stopu i zna da je prve 2 godine ugovorena fiksna kamata, a za ostatak vremena promjenjiva kamatna stopa, međutim, nije mu rečeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa, niti je to bilo navedeno točno u Ugovoru. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika, međutim, niti javni bilježnik mu nije apsolutno ništa govorio o kamatnoj stopi. Nije postavljao djelatniku banke pitanja vezano za promjenu kamatne stope jer nije bio upućen da bi to moglo predstavljati problem, a djelatnica I. tuženika mu je rekla da je to najbolji Ugovor za njega. Ugovor je otplaćivao neko vrijeme, otprilike 10-tak rata, a nakon toga je namjeravao refinancirati kredit, međutim, I. tuženik mu nije dozvolio refinanciranje, te mu je zatim I. tuženik otkazao predmetni Ugovor o kreditu, a ne sjeća se točno kojeg datuma, te se ne može očitovati je li to bilo unutar 2 godine od zaključenja Ugovora. Također je naveo da se ne sjeća niti je li kamatna stopa porasla za vrijeme dok je otplaćivao kredit, odnosno prije otkaza Ugovora o kreditu. Nakon toga je I. tuženik prodao potraživanje II. tuženiku te su ga o tome obavijestili, bio je na razgovoru kod II. tuženika i dogovorili su način otplate kredite, te je II. tuženiku otplaćivao kredit 5 godina s time da je s II. tuženikom dogovorio veću ratu, koja je bila 3 puta veća, oko 20.000,00 kn mjesečno, te im je 2-3 puta uplatio i iznose od 100.000,00 kn, međutim, na zadnjem sastanku nisu htjeli s njim zaključiti anex ugovora kojim bi kredit otplaćivao još 2 godine, a radilo bi se o trećem anexu, te su pokrenuli ovrhu na sudu i to prije isteka drugog anexa Ugovora. Također je naveo da je nekretninu koju je kupio Ugovorom o kreditu koristio samo u stambene svrhe, te je nikada nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Nadalje je naveo da, nakon što je preneseno potraživanje na II. tuženika, nije bio na sastanku s I. tuženikom, a s II. tuženikom je bio na sastanku najmanje jednom, dok je s predstavnikom II. tuženika potpisao Sporazum o otplati i 2 anexa. Isto tako je naveo da se ne može sjetiti je li u Sporazumu s II. tuženikom ugovorena 3 puta veća rata ili je to bilo naknadno, ali je postupao po Sporazumu i plaćao kako je bilo dogovoreno u sporazumu, a kasnije i u anexima. Konačno je naveo da je u Ugovoru o kreditu bila ugovorena fiksna kamatna stopa prve 2 godine, ali se ne sjeća je li potraživanje preneseno na II. tuženika u tijeku te 2 godine.

17. Saslušana u svrhu dokazivanja II. tužiteljica je iskazala da je slušala iskaz I. tužitelja, svog supruga, te da se u cijelosti slaže s njegovim iskazom. Nije bila nazočna kada je njezin suprug dogovarao uvjete zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, te je u navedenom pravnom poslu sudjelovala kao založna dužnica. Bila je na potpisivanju Ugovora kod javnog bilježnika, te im javni bilježnik nije objašnjavao posebno bilo koju odredbu Ugovora, pa tako niti odredbu o kamatnim stopama. Pročitala je predmetni Ugovor o kreditu prije potpisivanja, te je pročitala da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa i promjenjiva kamatna stopa, a sada je čula da se radilo o 2 godine, te ako je to bilo u Ugovoru tada je bila upoznata s tim. Što se tiče otplaćivanja kredita i otkaza istog, u cijelosti je suglasna s onim što je naveo I. tužitelj te nije imala ništa posebno u vezi toga dodati.

18. Sud je u bitnom prihvatio iskaze I. i II. tužitelja jer je isti sukladni s drugim izvedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

19. Dakle, iz provedenih dokaza je utvrđeno da su I. tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, a II. tužiteljica kao založna dužnica, s I. tuženikom zaključili predmetni Ugovor o kreditu, te da u tom pravnom poslu, imaju status potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/2007., 79/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009. i 78/2012.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o stambenom kreditu namijenjenom kupnji stambene zgrade, dok je iz iskaza I. i II. tužitelja utvrđeno da je nekretnina koju je kupljena sredstvima predmetnog kredita korištena samo u stambene svrhe, te da tužitelji istu nisu nikada koristili u bilo kakve poslovne svrhe. Također je utvrđeno i da je I. tuženik nakon otkaza kredita tražbinu po predmetnom Ugovoru o kreditu prenio na II. tuženika. Stoga tuženici neosnovano tužiteljima osporavaju aktivnu legitimaciju. Isto tako je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika, a s obazrim na to da je I. tuženik ugovorna strana kako Ugovora o kreditu, tako i Trostranog ugovora, kao i s obzirom na to da je tim Trostranim ugovorom tražbina prenesena na II. tuženika. Stoga nije odlučna činjenica da je Dvostranim ugovorom II. tuženik, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, prenio tražbinu iz predmetnog Ugovora o kreditu na društvo APS RE service dioničko društvu za usluge iz Zagreba.

20. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

21. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a, određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a, propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

22. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem važeće Odluke o kamatnim stopama I. tuženika. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP-a). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Međutim u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu odlukom I. tuženika, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način I. tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

23. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljima, i to prije svega I. tužitelju, kao korisniku kredita, je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti mu da prigovori mogućnosti povećanja stope redovne kamate. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je bila neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je I. tužitelj morao vratiti I. tuženiku.

24. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojom je propisana promjenjivost kamatne stope sukladno odluci I. tuženika ništetna.

25. Ovdje valja reći da su se tužitelji u tužbi pozvali na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te u odnosu na koju je revizija odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Navedene presude su donesene u postupku protiv, između ostalih, i ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je istima utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništetna. Iz navedenih presuda proizlazi da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapanim u spornom razdoblju koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer su na temelju ugovornih odredbi potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nisu mogli procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista odredba bila neodređena i neodrediva. Međutim, točno tuženici navode da se navedene presude ne mogu primijeniti u ovom postupku jer da ne postoji činjenični identitet spora, a s obzirom na to da se navedene presude odnose na kredite zaključene uz korištenje valutne klauzule u valuti CHF, dok se ovdje radi o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti EUR (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-248/2021-3 od 1. veljače 2024.). Međutim, na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuju gore navedene odredbe ZZP-a i ZOO-a na temelju kojih je utvrđeno da je odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci I. tuženika.

26. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelji tužbenim zahtjevom traže da se utvrdi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu. Stoga valja poći od odredbe čl. 1021. ZOO-a kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom slučaju I. tuženik je ispunio svoju obvezu i isplatio predmetni kredit. Nadalje, u odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U st. 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Dakle, imajući u vidu navedene odredbe, po ocjeni ovog suda, ugovarana odredba kojom je ugovorna promjenjivost kamatne stope sukladno odluci I. tuženika nije bitan element Ugovora o kreditu, te Ugovor o kreditu može opstati i bez takve odredbe, odnosno ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Stoga je valjalo odbiti t. 1. tužbenog zahtjeva tužitelja kojom traže da se predmetni Ugovor o kreditu utvrdi u cijelosti ništetnim, (tako i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-959/2024-2 od 5. veljače 2025. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji). Ovdje još valja dodati da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan 30. srpnja 2014. (t. 14. obrazloženja ove presude), dakle prije nego što se promjenjiva kamatna stopa počela primjenjivati. Naime, iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu je utvrđeno da se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi trebala početi primjenjivati 2 godine nakon stavljanja kredita u otplatu Ugovora o kreditu, dakle najranije 21. studenoga 2014. Stoga iz navedenog proizlazi, a tužitelji na kojima se nalazi teret dokazivanja sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nisu dokazali drugačije, da se prema tužiteljima po predmetnom Ugovor o kreditu nikada nije ni primjenjivala promjenjiva kamatna stopa.

27. Nadalje, tužbeni zahtjev je neosnovan i u dijelu u kojem tužitelji traže da se utvrdi da je Trostrani ugovor bez pravnog učinka prema tužiteljima i da temeljem tog Trostranog ugovora II. tuženik nije stekao tražbinu prema tužiteljima, kao i da se utvrdi da za tužitelje iz navedenog Trostranog ugovora ne proizlaze bilo kakve obveze. Naime, u odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U odredbi st. 2. istog članka propisano je da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka. Isto tako u odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Iz navedenog, dakle, proizlazi da ustupanjem tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznom odnosu, te da ustupitelju (cedentu) prestaje svojstvo vjerovnika, dok to svojstvo stječe primatelj (cesionar). Dakle, prijenosom tražbine II. tuženik je imao prema tužiteljima ista prava koje je prema njima imao I. tuženik. Također, valja reći da ni jednom odredbom Ugovora o kreditu nije ugovorena zabrana prijenosa tražbine na drugoga, te je I. tuženik sukladno navedenim odredbama mogao prenijeti tražbinu i instrumente osiguranja na II. tuženika, kao i da je prenio ona prava koja je imao prema tužiteljima. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir i da tužitelji kao razlog tvrdnji da je Trostrani ugovor bez pravnog učinka prema tužiteljima navode upravno ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, a koji zahtjev tužitelja je ovom presudom odbijen, valjalo je odbiti kao neosnovanu i t. 2. tužbenog zahtjeva tužitelja. Ovdje još valja reći kako je iz provedenih dokaza utvrđeno da se prema tužiteljima po predmetnom Ugovor o kreditu, zbog otkaza kredita, nikada nije ni primjenjivala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci I. tuženika, pa stoga tražbina s osnove plaćanja prema izmijenjenoj kamatnoj stopi i nije mogla biti prenesena Trostranim ugovorom na II. tuženika, zbog čega je i iz tog razloga valjalo odbiti kao neosnovanu t. 2. tužbenog zahtjeva tužitelja.

28. Iako je tužbeni zahtjev, već i zbog navedenog, valjalo odbiti radi I. tuženika, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja napomenuti da pravo na podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno radi utvrđenja da ugovor gubi pravni učinak ne zastarijeva.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, a sukladno troškovniku stranaka i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

30. Tako je I. tuženiku odmjeren trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 18.019,25 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja odgovora na tužbu od 8. lipnja 2022. u zatraženom iznosu od 2.492,50 EUR (‭1.246,25 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanja podneska od 4. studenoga 2025. u zatraženom iznosu od 2.492,50 EUR (1.246,25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 11. prosinca 2023., 12. lipnja 2024. i 22. siječnja 2026. u zatraženom iznosu od 2.492,50 EUR za svako (1.246,25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištu 8. studenoga 2024. u iznosu od 1.752,90 EUR (‭876,45 bodova-Tbr. 9/2 Tarife), pristup na ročišta 17. studenoga 2023. i 10. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako (50 bodova-Tbr. 9/5 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 3.603,85

EUR.

‭‭‭‭‭‭

31. Isto tako je sukladno gore navedenim odredbama II. tuženiku odmjeren trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 8.889,60 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja odgovora na tužbu od 15. rujna 2022. u iznosu od 3.505,84 EUR (‭‭1.752,92 boda-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištu 22. siječnja 2026. u iznosu od 3.505,84 EUR (‭‭1.752,92 boda-Tbr. 9/1 Tarife), pristup na ročište 10. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 9/5 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 1.777,92 EUR.

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

32. Međutim, II. tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podneska od 26. rujna 2022. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka s obzirom na to da je sve navode iz tog podneska II. tuženik mogao istaknuti u odgovoru na tužbu. Također, II. tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe jer II. tuženik u ovom postupku nije platio sudsku pristojbu, niti je pozvan na plaćanje iste.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. I. tužitelju ujedno i pun. II. tužiteljice, uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe I. i II. tužitelja na presudu u iznosu od 663,61 EUR

2. I. tuženiku po odvj

3. II. tuženiku po odvj.