REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-880/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Srđan Kalebota, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničko društvo KALLAY & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 19. veljače 2026. u nazočnosti zz punomoćnika tužitelja LS, odvjetničke vježbenice i zz punomoćnika tuženika VS, odvjetničkog vježbenika, dana 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-3072134 od 29.9.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 32.591,82 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 041-50-3072134 od 29.9.2005.. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju ČS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.751,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,27 EUR tekućom od 30.11.2005. do plateža,

- na iznos od 4,20 EUR tekućom od 31.10.2008. do plateža,

- na iznos od 8,44 EUR tekućom od 31.12.2008. do plateža,

- na iznos od 11,50 EUR tekućom od 31.1.2009. do plateža,

- na iznos od 12,88 EUR tekućom od 28.2.2009. do plateža,

- na iznos od 9,24 EUR tekućom od 31.3.2009. do plateža,

- na iznos od 9,98 EUR tekućom od 30.4.2009. do plateža,

- na iznos od 4,05 EUR tekućom od 31.5.2009. do plateža,

- na iznos od 0,85 EUR tekućom od 31.7.2009. do plateža,

- na iznos od 3,15 EUR tekućom od 31.8.2009. do plateža,

- na iznos od 2,95 EUR tekućom od 30.9.2009. do plateža,

- na iznos od 0,62 EUR tekućom od 31.10.2009. do plateža,

- na iznos od 4,99 EUR tekućom od 30.11.2009. do plateža,

- na iznos od 8,48 EUR tekućom od 31.12.2009. do plateža,

- na iznos od 13,46 EUR tekućom od 31.1.2010. do plateža,

- na iznos od 12,32 EUR tekućom od 28.2.2010. do plateža,

- na iznos od 19,07 EUR tekućom od 31.3.2010. do plateža,

- na iznos od 17,79 EUR tekućom od 30.4.2010. do plateža,

- na iznos od 20,28 EUR tekućom od 31.5.2010. do plateža,

- na iznos od 41,89 EUR tekućom od 30.6.2010. do plateža,

- na iznos od 37,44 EUR tekućom od 31.7.2010. do plateža,

- na iznos od 51,03 EUR tekućom od 31.8.2010. do plateža,

- na iznos od 46,33 EUR tekućom od 30.9.2010. do plateža,

- na iznos od 38,78 EUR tekućom od 31.10.2010. do plateža,

- na iznos od 54,72 EUR tekućom od 30.11.2010. do plateža,

- na iznos od 74,99 EUR tekućom od 31.12.2010. do plateža,

- na iznos od 60,63 EUR tekućom od 31.1.2011. do plateža,

- na iznos od 65,67 EUR tekućom od 28.2.2011. do plateža,

- na iznos od 1.115,73 EUR tekućom od 31.3.2011. do plateža,

i to od 30.11.2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.732,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 6. ožujka 2026. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 485,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi

8,65 EUR od dana 01.07.2006., pa do isplate

10,08 EUR od dana 01.08.2006., pa do isplate

8,60 EUR od dana 01.09.2006., pa do isplate

8,38 EUR od dana 01.10.2006., pa do isplate

10,97 EUR od dana 01.11.2006., pa do isplate

9,22 EUR od dana 01.12.2006., pa do isplate

13,61 EUR od dana 01.01.2007., pa do isplate

14,01 EUR od dana 01.02.2007., pa do isplate

14,87 EUR od dana 01.03.2007., pa do isplate

14,65 EUR od dana 01.04.2007., pa do isplate

18,22 EUR od dana 01.05.2007., pa do isplate

21,12 EUR od dana 01.06.2007., pa do isplate

23,11 EUR od dana 01.07.2007., pa do isplate

21,37 EUR od dana 01.08.2007., pa do isplate

19,91 EUR od dana 01.09.2007., pa do isplate

24,26 EUR od dana 01.10.2007., pa do isplate

24,80 EUR od dana 01.11.2007., pa do isplate

22,38 EUR od dana 01.12.2007., pa do isplate

23,33 EUR od dana 01.01.2008., pa do isplate

18,22 EUR od dana 01.02.2008., pa do isplate

15,42 EUR od dana 01.03.2008., pa do isplate

10,61 EUR od dana 01.04.2008., pa do isplate

17,84 EUR od dana 01.05.2008., pa do isplate

19,11 EUR od dana 01.06.2008., pa do isplate

17,29 EUR od dana 01.07.2008., pa do isplate

22,49 EUR od dana 01.08.2008., pa do isplate

22,23 EUR od dana 01.09.2008., pa do isplate

19,15 EUR od dana 01.10.2008., pa do isplate

11,44 EUR od dana 01.12.2008., pa do isplate

0,31 EUR od dana 01.07.2009., pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te se prebijaju tužiteljeve tražbine sa utvrđenom tražbinom tuženika.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10.2.2023. godine navodi da je sa tuženikom kao korisnik kredita dana 29.9.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-3072134 kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.591,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Isto tako valutna klauzula navedena u predmetnom ugovoru protivna je načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prva te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila je informirati potrošača o bitnim činjenicama i rizicima te je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna. Učinak naprijed navedene ugovorne odredbe vezano uz valutnu klauzulu pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa što ih je banka neosnovano stekla temeljem takve ništetne odredbe ugovora. U traženju pravne zaštite poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 te odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima te odluke suda Europske unije. Tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 28.8.2025. predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući sve navode tužbe. Mišljenja je da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13, u cijelosti promašeno. Navedeno iz razloga što je predmetnom presudom priznato pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da su pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora, tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka. Ističe da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Tuženik je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, tužitelj je donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti ugovor sa svim njegovim odredbama te je imao mogućnost ne samo donijeti odluku o tome da li će ili neće sklopiti ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Tužitelj je, sklapajući ugovor, bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te smatra da nema osnova tužitelju za pružanje pravne zaštite kako to isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Ističe prigovor zastare potraživanja. U kasnijem tijeku postupka točnije na pripremnom ročištu predlaže da se uzmu u obzir negativne razlike dok u podnesku od 17.9.2025. godine ističe prigovor radi prebijanja. Slijedom svega izloženog predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz obvezu naknade troška parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u predmetni Ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, podneske stranaka, ponuda PSC Zagreb od 28.9.2005. za kupnju vozila, proveden je dokaz zamolbenim saslušanjem tužitelja te dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o. U odnosu na prijedlog tuženika za saslušavanje javnog bilježnika sud je odbio navedeni prijedlog što je i stajalište višeg suda prema kojem se saslušavanjem javnog bilježnika ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećim zakonskim propisima nije imao ovlasti odnosno dužnosti upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope što je ujedno i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske.

4. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor. U predmetnom slučaju radi se o ugovoru kojeg je tužitelj kao fizička osoba sklopio u privatne svrhe točnije radilo se o kupnji osobnog automobila te tijekom postupka nije utvrđeno niti je to tuženik tvrdio da bi sredstva kredita bila utrošena u neku drugu svrhu primjerice vezano uz poslovnu aktivnost ili poslovnu djelatnost.

5. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja budući je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je ova parnica pokrenuta 10.2.2023. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati na stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Valja reći i to da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 (čl. 104 st. 1 ZOO-a/91), kako posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tu valja ukazati i na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine prema kojoj ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Spomenuti zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet spora u konačnici je zahtjev tužitelja na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule, a imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak.

8. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takvom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio sa tuženikom 2005. godine radi kupnje automobila. Naveo je da je otišao u autokuću gdje mu je rečeno da surađuju sa tuženikom te je otišao u tu banku radi podizanja sredstava radi kupnje automobila. Naveo je da ga je u banci dočekao već sastavljen ugovor te da nije mogao mijenjati njegove odredbe, a kredit u CHF ponudili su mu kao najpovoljniji te je pristao sklopiti takav ugovor. Naveo je da ga nitko nije upozorio da bi es rata kredita mogla toliko promijeniti, a isto tako niti kod javnog bilježnika nitko mu nije obrazložio posljedice sklapanja ovakvog ugovora. Automobil koji je kupio iz sredstava kredita koristio je u osobne svrhe. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao registriran obrt ili udjel u trgovačkom društvu.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 29.9.2005. sklopili Ugovor o kreditu, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.591,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

10. Sporno je da li je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZZP/03 tj. odredba čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja te tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanim. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO i to čl. 12 ZOO-a.

11. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

13. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja i reći da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju automobila dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

14. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Točno je da naprijed citirane odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP- a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a. Kako je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu proizlazi logični zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

16. Visinu dosuđenog iznosa sud je utvrdio provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. na okolnost utvrđenja preplaćenih iznosa uslijed ništetne primjene valutne klauzule. Zadatak vještaka bio je upravljen upravo na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vodeći računa o važećem stajalištu sudske prakse vezano uz ništetnost valutne klauzule. Stoga su neosnovana mišljenja tuženika vezano uz zadatak vještačenja. U nalazu i mišljenju vještaka ovaj sud ne nalazi nejasnoća i proturječnosti te nalazu i mišljenju vještaka kao stručnom, objektivnom i obrazloženom u cijelosti poklanja vjeru. Vještak je sačinio i tabelarne prikaze. Mišljenje je vještaka da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 13.198,23 kn za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos odnosno 1.751,73 EUR (nalaz i mišljenje vještaka u izračunu prema tabeli iskazanoj pod toč. 1 zaključka pismenog nalaza i mišljenja, list 162 spisa). Navedeni iznos u konačnici i predstavlja konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja. U okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskim ugovorima koji su banke sastavile, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak, nego ugovorna odredba točnije koja traje i koristi se sve dok traje otplata kredita. Pojedini više plaćeni iznosi istaknuti su u tabeli uz pismeni nalaz, na koje iznose se obračunavaju zatezne kamate za razdoblje od posljednjeg dana nakon datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO-a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude. Tuženik je na pripremnom ročištu dana 18.4.2024. godine (list 151 spisa) istaknuo prigovor prijeboja koji je precizirao nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Rješenjem suda imajući u vidu navedeni istaknut prigovor tuženika sud je prilikom određivanja zadatka vještačenja odredio da se vještak imajući u vidu istaknute prigovore tuženika očituje i uzme u obzir razdoblja kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog te da u svom nalazu iskaže navedene iznose i to za svaki pojedinačni mjesec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -3929,20 kn za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos odnosno iznos od -521,49 EUR (točka 2 zaključka vještaka, list 162, 163 spisa). Tuženik je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja svojim podneskom od 17.9.2025. godine (list 286 – 288 spisa) određeno naveo koju tražbinu stavlja u prijeboj. Imajući u vidu navedeno valjalo je prihvatiti istaknuti prigovor prijeboja u navedenom iznosu točnije utvrditi da postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja i izvršiti prijeboj potraživanja, sve navedeno imajući u vidu odredbu čl. 288a st. 6 ZPP-a i čl. 195 i čl. 196 ZOO-a. Odluka o kamatama na svaki pojedini iznos temeljena je na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude.

17. Odluka o parničnom trošku tužitelja temeljena je na odredbi čl. 154 st. 5 ZPP- a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 50. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, podnesak 3.11.2023. 100 bodova, ročište 18.4.2024. 100 bodova, ročište 28.8.2025. 100 bodova, podnesak 28.8.2025. 100 bodova, ročište 19.2.2026. 100 bodova ili ukupno 600 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.200,00 EUR te 25% PDV-a 300,00 EUR ili ukupno 1.500,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.732,26 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu budući nije obveznik plaćanja iste imajući u vidu odredbu čl. 11 st. 1 toč. 5 Zakona o sudskim pristojbama.

U Zagrebu, 6. ožujka 2026.

Sudac

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.