Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1438/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perici, zapisničarki, upravnom sporu tužiteljice ŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Maja Topić, odvjetnica u Zagrebu, Kralja Držislava 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa opunomoćenik FI, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2969, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 10. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551- 06/23-014/2969, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 10. siječnja 2024. odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I- 551-06/23-014/2968, URBROJ: 251-09-22-1/002-23-03 od 7. studenog 2023. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška (točka II. izreke).

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 7. studenog 2023. tužiteljici, prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023.

2. Tužiteljica tužbom i tijekom spora osporava zakonitost rješenja tuženika u cijelosti u bitnome navodeći odluke i kronologiju postupanja upravnog tijela u predmetu priznavanja i određivanja prava na ostvarivanje novčane pomoći roditelja odgojitelja do donošenja osporenog rješenja. Ističe kako je rješenje kojim joj je priznato pravo pravomoćan upravni akt, pa se isti može mijenjati samo uz uvjete propisane Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), te se u tom smislu poziva na odredbe članka 13. ZUP-a. Navodi kako je Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 25/22, dalje u tekstu Odluka/22) donesena od strane Gradske skupštine na temelju članka 41. točka 2. Statuta Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 23/16, 2/18, 23/18, 3/20, 3/21, 11/21 – pročišćeni tekst i 16/22, dalje: Statut GZ) i potpada pod definiciju općeg akta, a bez pravne podloge u odredbama ZUP-a ili bilo kojeg drugog zakona.

2.1. Ističe da o njenom zahtjevu za izuzeće gradonačelnika nije riješeno prije donošenja osporenog rješenja, a bez valjanog obrazloženja odluke tuženika da o takvom zahtjevu odluči naknadno, suprotno načelima zakonitosti, učinkovitosti i ekonomičnosti te vladavine prava i prava na pravično suđenje, pa se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-5184/2013 od 8. prosinca 2016. u dijelu koji se odnosi na argument „zdravog razuma“ navodeći kako prava ne smiju biti iluzorna i prividna, nego stvarna i učinkovita. Također joj nije omogućeno iznijeti zahtjev za izuzeće službene osobe prvostupanjskog javnopravnog tijela prije donošenja prvostupanjskog rješenja, a osta ne udovoljava kriterijima neovisnosti i nepristranosti.

2.2. Navodi kako iz odredbe članka 6. Odluke/22 nije vidljivo na koji način će se u praksi provesti usklađivanje iznosa novčane pomoći, rješenje je doneseno i protekom roka koji je definiran navedenom odlukom, a budući da je pravo ostvareno na temelju pravomoćnog upravnog akta smatra povrijeđenima načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja.

2.3. Citira navode iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. navodeći da je donošenjem pobijanih rješenja u svjetlu konvencijskih i ustavnih zahtjeva vezanih uz zaštitu vlasništva u smislu članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske došlo do miješenja u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva, a javnopravno tijelo nije oslobođeno obveze ispitivanja da li je miješanje u mirno uživanje vlasništva razmjerno u svakom pojedinom slučaju.

2.4. Citira odredbe ZUP-a i Ustava Republike Hrvatske navodeći da joj, u odnosu na zaključak o izuzeću gradonačelnika nije, u okolnostima konkretnog predmeta, zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata i postupanja javnopravnih tijela, što osporeno rješenje čini nezakonitim.

2.5. Nadalje, propisivanjem prigovora kao pravnog lijeka umjesto žalbe, tužiteljica smatra povrijeđenima pravo na pravni lijek, a takvu odluku smatra arbitrarnom i ista je stavlja u nepovoljniji položaj.

2.6. Navodi kako nisu postojali uvjeti za pokretanje postupka i donošenje pobijanih rješenja, a propisani člankom 42. ZUP-a, poziva se na odredbe članka 6. Odluke/22, navodeći da ista nema uporište u zakonu, pa je usklađivanje novčane pomoći , pa slijedom navedenog i prestanak novčane pomoći bez primjene odredaba ZUP-a ili nekog drugog zakona arbitrarno i samovolja javnopravnog tijela, a pored navedenog problematizira prirodu roka iz navedenog članka za donošenje rješenja ističući da je isti prekluzivne naravi. Budući da pravomoćni akt na temelju kojega je stečeno/ priznato pravo i dalje egzistira tužiteljica ističe kako ne mogu istodobno egzistirati dva pojedinačna upravna akta koja isti pravni odnos uređuju na različit način.

2.7. Ističe kako su u konkretnom predmetu postojali razlozi za provedbu ispitnog postupka, budući da u postupku ocjene zakonitosti Odluke pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske nisu utvrđivane individualne, konkretne, obiteljske okolnosti i čimbenici koji su karakteristični za svakog pojedinog korisnika novčane pomoći, čime je onemogućeno tijelo u provođenju testa razmjernosti u svakom pojedinom slučaju. Takvim postupanjem tuženika povrijeđene su i odredbe članka 30. ZUP-a, dakle, pravo stranke na izjašnjavanje, a došlo je i do povrede načela iz članka 6. ZUP-a.

2.8. U podnescima dostavljenim tijekom spora pobija da bi osporeno rješenje potpisao gradonačelnik Grada Zagreba.

2.9 Tužbom zahtjeva da sud poništi osporeno i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju rješenja. Osporava osnovanost tužbe navodeći kako je Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba, 10/18., 20/21. i 25/22., dalje: Odluka) bila predmet ocjene pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, pa se poziva na obrazloženja pravomoćnih presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. i Usoz-143/22 od 27. veljače 2023. kojima su cijenjeni neosnovanima pojedinačno naznačeni prigovori koje tužiteljica sada ponavlja u tužbi, te dalje obrazlaže kako je tim presudama ocijenjena zakonitom Odluka, dakle taj je sud ocijenio legitimnim pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja na način koji smatra odgovarajućim, odnosno sukladnim s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini, pa adresati Odluke /16 i Odluke/18 nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelj odgojitelj.

3.1. U svezi izuzeća službenika koji je donio rješenje prvog stupnja tuženik ističe kako se prema odredbi članka 24. ZUP-a zaključak o izuzeću donosi samo ako postoje razlozi za izuzeće, dok se u suprotnom postupak može nastaviti bez donošenja posebnog akta o izuzeću. Osim toga, naglašava i kako je razloge izuzeća potrebno dokazati odnosno potkrijepiti relevantnim činjenicama i dokazima, budući da se u suprotnom navodi jedino mogu ocijeniti neosnovanima i promašenima.

3.2. U svezi pravnog pitanja izuzeća gradonačelnika kao osobe koja je sudjelovala u upravnom postupku koji se odnosio na usklađivanje iznosa novčane pomoći i razloga prestanka iste valja podsjetiti da je zahtjev za izuzeće proslijeđen na rješavanje Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: MPURH) te je odgovor navedenog Ministarstva, KLASA: 034-01/23-01/39, URBROJ:514-07-03- 03/05-23-02 od 5. rujna 2023., dostavljen punomoćniku podnositeljice. U navedenom odgovoru istaknuto je da se, prema odredbi članka 24. ZUP-a, zaključak o izuzeću donosi samo ako postoje razlozi za izuzeće, dok se u suprotnom postupak može nastaviti bez donošenja posebnog akta o izuzeću. Ujedno je istaknuto da je bez obzira na to donosi li se zaključak o izuzeću ili se donosi rješenje o meritumu bez donošenja posebnog akta o izuzeću, jedini način zaštite prava stranke, u konkretnom slučaju, tužba protiv rješenja kojim je odlučeno o upravnoj stvari. Gradonačelnik Grada Zagreba u kontekstu odredaba Odluke ima funkciju nadležnog drugostupanjskog javnopravnog tijela koje odlučuje o prigovorima izjavljenim protiv prvostupanjskog tijela – Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom te je u tom smislu bespredmetno raspravljati o izuzeću gradonačelnika kad se radi o jedinoj osobi nadležnoj za odlučivanje o pravnom lijeku propisanom meritornim propisom – općim aktom jedinice lokalne samouprave.

3.3. Tuženik ističe kako iz zakonskih odredaba koje opširno citira proizlazi da se čelnikom tijela iz članka 122. ZUP-a smatra pročelnik određenog upravnog tijela u kojem djelokrugu tijela je rješavanje određenog upravnog područja, pa nisu utemeljeni navodi tužiteljice o nadležnosti gradonačelnika za odlučivanje o tom prigovoru.

3.4. Nadalje, tuženik navodi kako tužiteljica iznosi neutemeljene navode o stavljaju u korelaciju i međusobnu ovisnost rješenja o prestanku novčane pomoći sa rješenjem o usklađivanju novčane pomoći tužiteljici. Oba navedena rješenja samo deklaratorno utvrđuju ono što je već nastupilo samim donošenjem Odluke 25/22, radi se o rješenjima koja su donesena na temelju različitih pravnih osnova, odnosno ista koegzistiraju jedno neovisno o drugome. Poziva se na odredbe članka 7. stavka 1. alineje 1. i stavka 2. Odluke, pri tom ističe da osim navedenog podatka o starosti djeteta tužiteljice (koju činjenicu tužiteljica ne spori niti je sporila tijekom upravnog postupka) prvostupanjskom tijelu nije bio potreban niti jedan drugi podatak za donošenje rješenja. Stoga je više no očito kako su navodi od pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u cijelosti neutemeljeni. Obzirom da je tijelo raspolagalo podatkom o starosti djeteta tužiteljice, a koji podatak je jedini bio relevantan za donošenje rješenja prvog stupnja, to tijelo koje ga je donijelo nije imalo ikakvog razloga tražiti posebno izjašnjavanja tada podnositelja, niti izvoditi ikakve dokaze, pa je službena osoba mogla neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar. Saslušanje tužiteljice tuženik cijeni nepotrebnim jer se Odluka primjenjuje na jednak način, bez iznimke, na sve korisnike predmetne novčane pomoći kao adresate iste, a tužiteljica niti ne konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak.

3.5. Tuženik navodi kako krajnje nepotrebno tužiteljica naširoko obrazlaže rok iz članka 6. odluke /22, budući da je tim člankom nadležnom gradskom upravnom tijelu dana zapravo svojevrsna, neobvezujuća uputa (instrukcija). Neosnovanima cijeni navode tužiteljice kojima upire na povrede postupaka koje se odnose na pravo na pravni lijek, jer odluku o pravnom lijeku donijelo nenadležno tijelo, budući da je Odluka sukladno izraženom stavu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske zakonita, pa tako i odredba članka 10. iste koja određuje prigovor gradonačelniku kao pravni lijek. Taj je sud presudom, broj: Usoz-254/2023 od 19. prosinca 2023. odbio zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti odredbe članka 10. Odluke/22, uz obrazloženje da određivanjem prigovora kao pravnog lijeka protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

3.6. U odnosu na navode tužiteljice o žalbi kao pravnom lijeku, tuženik upire na stajalište izraženo u navedenoj presudi Visoki upravni sud Republike Hrvatske u kojoj se ističe stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke, broj: U-I-2911/2017, od 5. veljače 2019. prema kojem sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na žalbu protiv sudske odluke u prvom stupnju, kao temeljno pravo, prepoznaje samo u okviru kaznenog postupka. Također se navodi kako ni konvencijski sustav zaštite ljudskih prava, ni EU sustav zaštite temeljnih prava zajamčenih Poveljom o temeljnim pravima Europske unije ne prepoznaju pravo na žalbu u okviru građanskih odnosno upravno sudskih postupaka kao temeljno pravo. Ujedno se navodi kako oba navedena sustava jamče pristup sudskoj zaštiti odnosno pravo na sudski nadzor nad odlukama tijela državnih vlasti kojima se odlučuje o konkretnim interesima građana, ali ne jamči pravo na žalbu protiv odluke suda u građanskim odnosno upravnim sporovima. (iz točke 10.1 odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske).

3.7. Tuženik se protivi predloženom spajanju spisa, s obzirom na to da rješenje o prestanku novčane pomoći i ono o usklađivanju iznosa novčane pomoći nisu u međusobnoj korelaciji jer su doneseni temeljem različitih osnova te koegzistiraju jedan neovisno o drugome. Osim toga, sudska praksa je zauzela nedvojben stav kako nema mjesta spajanju spisa s obzirom da se u jednom upravnom sporu odlučuje o zakonitosti jedne pojedinačne odluke.

3.8. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Sud je 27. veljače 2026. održao usmenu i javnu raspravu, na koju je pozvao stranke spora, pa je time strankama, u skladu s odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje u tekstu: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

4.1. Na navedenoj raspravi stranke spora u bitnome navode kao u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu.

4.2. Tužiteljica navodima iznesenima tijekom spora dodaje kako joj nije dostavljen cjelokupan spis tuženika niti ostavljen rok za očitovanje, ukazuje na povrede prava na obiteljski i privatni život, predlaže spajanje odnosno prekid spora do odluke suda u sporu radi usklađenja novčane pomoći za roditelja odgojitelja. (UsI-3722/23, između istih stranka).

4.3. Tuženik se protivi izvođenju daljnjeg dokaznog postupka na način kao je predložila tužiteljica, kao i prijedlogu za prekidom odnosno spajanjem spora.

5. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis predmeta i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika.

5.1. Raspravnim rješenjem suda odbijeni su prijedlozi tužiteljice za provođenjem daljnjeg dokaznog postupka izvođenjem dokaza navedenih u podnesku predanom u spis na raspravi kao i prijedlog za saslušanjem tužiteljice na okolnosti navedene u tužbi, jer je isto prema ocjeni suda nepotrebno i neekonomično, te protivno načelu učinkovitosti spora. Ovo zato, jer je sudskom spisu priložen spis tuženika, te sva obimna dokumentacija na koju se tužiteljica poziva u tužbi i tijekom ovoga spora. Saslušanje tužiteljice sud nije cijenio opravdanim provoditi, jer se u konkretnom slučaju radi o primjeni odredaba Odluke, a o pitanju povrede prava na vlasništvo i primjenu testa razmjernosti očitovao se tuženik, odnosno nadležni sud u objektivnom sporu ocjene zakonitosti Odluke kao i Ustavni sud Republike Hrvatske.

5.2. Prijedlog tužiteljice za prekidom, odnosno spajanjem ovog spora sa predmetom Us I-3722/23 sud nije cijenio opravdanim. Naime, prema odredbi članka 102. stavka 2. točke 1. i 2. ZUS-a sud rješenjem može prekinuti spor dok se ne odluči o prethodnom pitanju ako je postupak o prethodnom pitanju pokrenut pred sudom ili nadležnim javnopravnim tijelom ili dok Visoki upravni sud ne odluči o zakonitosti općeg akta koji se u konkretnom slučaju primjenjuje. U konkretnom slučaju sud je odlučio odbiti prijedlog za prekid ovog postupka, budući da smatra da odluka o zakonitosti rješenja o usklađivanju novčane pomoći nije prethodno pitanje u predmetu prestanka navedenog prava, s obzirom da se usklađivanje odnosi na smanjenje novčane pomoći, a da se u konkretnom slučaju radi o prestanku prava u slučaju ispunjenja uvjeta članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke, te da ne postoji obveza suda da utvrdi prekid u navedenom slučaju.

5.3. Nije bilo razloga niti spajanju spisa budući da je u predmetu poslovni broj: UsI - 3722/2023 22. prosinca 2025. donesena nepravomoćna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem u tom sporu osporenog rješenja tuženika. Iz odredaba članka 107. stavka 1. ZUS-a ne proizlazi da bi sud bio u obvezi predmetne spise spojiti.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev n ije osnovan.

7. Uvidom u prvostupanjsko rješenje od 7. studenog 2023. utvrđeno je da istim prestaje novčana pomoć tužiteljici kao roditelju II, rođ. **.**.2014. s danom 30. rujna 2023., prethodno priznato rješenjem Grada Zagreba, Ureda za demografiju, KLASA: 551-06/19-013/522, URBROJ: 251-21-21-1/008-19-2 od 1. srpnja 2019., a rješenje je doneseno na temelju odredbe članka 7. stavka 1. alineje 1. i stavka 2. Odluke, budući da je dijete tužiteljice navršilo 7 godina, 15. siječnja 2021..

8. Tuženik je odbio kao neosnovan prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja u bitnome iz razloga koji su navedeni i u odgovoru na tužbu.

9. Odredbom članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke propisano je da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina

9.1. Prema stavku 2. članka 7. Odluke o prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučit će po službenoj dužnosti.

10. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, prema ocjeni suda navodima tužbe i tijekom spora pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjena prava nije dovedeno u pitanje, a nisu utvrđene niti povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito.

10.1. Kao što je iz obrazloženja rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija prigovor kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na istaknute prigovore tužiteljice, pa je time u cijelosti postupio sukladno odredbama članka 98. stavka 5. ZUP-a kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati.

10.2. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer za iznesene razloge postoji uporište u dokumentaciji dostavljenog spisa i propisima na koje se poziva tuženik.

11. Naime, kao što je to detaljno tuženik elaborirao i u odgovoru na tužbu, a koje ovaj sud neće ponavljati, pravilno je tijelo utvrdilo prestanak novčane pomoći te razloge zbog kojih prestaje isplata novčane pomoći, a sve u skladu s naprijed navedenom Odlukom i pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iznesenog u svojoj odluci od 27. veljače 2023. Za napomenuti je također, da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku U-III/1744/2023 od 21. studenoga 2023., kojom je odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. i Usoz-149/22-12 od 13. ožujka 2023.

12. Stoga Sud još jednom ukazuje na točku 124. presude V isokog upravnog suda Republike Hrvatske (Usoz-8/22-68), u kojoj taj sud ističe da Odluka 29/21. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti, a odredbama Odluke/22. ponovno se usklađuje visina mjesečnih novčanih iznosa, ali se i nadalje ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć.

13. Odredbom članka 10. Odluke propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od 8 dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnog tijela. Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna.

14. Odredbom članka 6. Odluke /22 propisano je da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno ovoj odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama ove odluke, do 31. prosinca 2022.

15. Navedene odredbe članka 10. Odluke i članka 6. Odluke/22 bile su predmetom ocjene zakonitosti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, povodom čega je donesena pravomoćna presuda poslovni broj Usoz -254/23 od 19. prosinca 2023., kojom su odbijeni zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke, dok je obustavljen postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. U navedenoj presudi je sud iznio stav da pravni lijek iz ove odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije, u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Osim toga, da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. U odnosu na članak 6. Odluke/22 sud je naveo da je zakonitost Odluke/22, uključujući i navedenu odredbu, bila predmet ocjene u objektivnom upravnom sporu pred istim sudom, koji spor je okončan presudom, poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. kojom su odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti te Odluke. Navedenu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske razmatrao je i Ustavni sud Republike Hrvatske te je ocijenio ustavnopravno prihvatljivom (odluka i rješenje, broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.). Dakle, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je sporne odredbe ocijenio zakonitima.

16. Navedena pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud i smatra da je za odlučivanje o prigovoru protiv predmetnog prvostupanjskog rješenja, sukladno citiranoj odredbi, koja je u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske ocijenjena zakonitom, nadležan gradonačelnik Grada Zagreba, te da je prvostupanjsko tijelo bilo ovlašteno donijeti prvostupanjsko rješenje o prestanku novčane pomoći na temelju odredbe članka 7. Odluke.

16.1. Stoga, navodi tužiteljice kojima osporava da bi prigovor kao pravni lijek bio protivan propisima na koje se poziva, kao i osporeno i prvostupanjsko rješenje ne bi bilo doneseno od strane nadležnih tijela i osoba sud nije prihvatio osnovanima.

16.2. U tom smislu ističe se da je tuženik dao detaljno očitovanje o iznesenim prigovorima tužiteljice u odgovoru na tužbu, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj Sud.

17. Nadalje, potrebno je napomenuti da nije postojala obveza donošenja odluka o novčanoj pomoći roditeljima odgojiteljima s obzirom na činjenicu da prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava niti je jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od navedenoga kao i neupitne ovlasti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da autonomno uređuje dodjelu novčane pomoći u okviru svog samoupravnog djelokruga, prema mišljenju ovog suda nadležnost za donošenje odluke o dodjeljivanju novčane pomoći, visini novčane pomoći i prestanku novčane pomoći u nadležnosti je jedinice lokalne samouprave. Time što je člankom 10. Odluke propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije.

18. U odnosu na prigovor izuzeća gradonačelnika, prema mišljenju ovog suda ne postoji zakonska osnova, za izuzeće gradonačelnika, u konkretnom slučaju čelnika drugostupanjskog tijela, budući da niti jednom zakonskom odredbom niti ZUP-a, niti Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19, 144/20) nije propisana niti mogućnost niti obveza izuzeća čelnika drugostupanjskog tijela. Nadalje i razlozi izuzeća koje navodi tužiteljica su prema ocjeni ovog suda paušalni i neosnovani, budući da je predmetni opći akt donesen u skladu s zakonskim ovlastima predstavničkog tijela Grada Zagreba i gradonačelnika Grada Zagreba. Također je u upravnom sporu u dva stupnja suđenja osigurana sudska kontrola zakonitosti postupanja i prvostupanjskog tijela i gradonačelnika kao drugostupanjskog tijela.

19. U nedostatku konkretnih i osnovanih prigovora tužiteljice u predmetnoj upravnoj stvari, osporavanje potpisa od strane gradonačelnika na osporenom rješenju i osporavanje da bi potpisnik prvostupanjskog rješenja bio ovlaštena službena osoba za donošenje predmetnog rješenja je prema ocjeni ovoga suda, samo usmjereno na odugovlačenje upravnog spora. Prema mišljenju ovog suda utvrđivanje vjerodostojnosti predmetnog potpisa u situaciji u kojoj tuženik čiji je potpis sporan ne osporava da se radi o njegovom potpisu, protivno je načelu učinkovitosti spora propisanom člankom 8. ZUS-a. Navedeni prigovori tužiteljice su neosnovani i nisu doveli u pitanje zakonitost osporenih rješenja koja su prema ocjeni ovoga potpisana od za to ovlaštenih osoba i na način koji prihvaća ovaj sud.

19.1. Prigovor nepristranosti i neovisnosti koji tužiteljica ističe u odnosu na službenu osobu prvostupanjskog tijela, pozivom na hijerarhijsko uređenje odnosa unutar Grada Zagreba, sud nije prihvatio osnovanim. Ovo zato, jer su razlozi zbog kojih službena osoba mora biti izuzeta (tzv. obvezno izuzeće) taksativno propisani odredbama članka 24. stavka 1. i 2. ZUP-a i u konkretnom predmetu nisu ostvareni, budući da tužiteljica niti ne iznosi konkretne zakonom propisane obligatorne razloge koji bi bili relevantni u odnosu na konkretnu službenu osobu javnopravnog tijela koja je rješavala u prvostupanjskom postupku u predmetu pojedinačno naznačene stranke, odnosno tužiteljice. Okolnosti na koje upućuje mogle bi se podvesti pod odredbe članka 24. stavka 3. točku 4. ZUP-a (ako se utvrde drugi razlozi koji dovode u sumnju nepristranost službene osobe) međutim i u tom slučaju potrebno je naznačiti konkretne razloge na strani konkretne službene osobe u odnosu na konkretnu stranku postupka. Izneseni razlozi su uopćeni i odnose se na sve službene osobe prvostupanjskog tijela koje su ovlaštene rješavati u predmetima novčane naknade za roditelja odgojitelja, pa takav zahtjev za izuzeće nije podoban za odlučivanje.

20. Neosnovan je i prigovor tužiteljice da su predmetna prvostupanjska rješenja trebala biti donesena do 31. prosinca 2022., a sukladno odredbi članka 6. Odluke/22. Ovo stoga što se prema mišljenju ovog suda radi o procesnom, a ne materijalnom roku, budući se radi u roku u kojem je upravno tijelo dužno donijeti određenu odluku, te da se radi o instruktivnom roku, budući da nisu propisane posljedice ne postupanja u navedenom roku. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je dana 12. prosinca 2022. obustavio od izvršenja Odluku/22 do donošenja odluke tog suda u postupku ocjene zakonitosti općeg akta, a koja odluka je donesena 27. veljače 2023. Dakle, za vrijeme obustave izvršenja Odluke/22 nadležno gradsko upravno tijelo ni je smjelo postupati po istoj odnosno nije smjelo donositi pojedinačne akte.

20.1. Da se radi o instruktivnom roku potvrdio je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž- 2502-2025-2 od 23. srpnja 2025. kojom je odbijena žalba i potvrđena presuda ovog suda poslovni broj: UsI-747/2024-10 od 18. ožujka 2025. pod točkom 14. obrazloženja te presude, u predmetu novčane naknade za roditelja odgojitelja.

21. Kako tužiteljica u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, sud nije našao osnove za uvažavanje tužbenog zahtjeva. Osim toga ovaj sud prihvaća pravilnim obrazloženje tuženika o neposrednom rješavanju predmetne upravne stvari (članak 49. stavak 1. ZUP-a), jer se činjenično stanje u ovoj konkretnoj upravnoj stvari moglo utvrditi na temelju podataka koji imaju službeni karakter i kojima raspolaže tijelo i nije bilo potrebno posebno izjašnjavanje stranke, a posebice u situaciji kada tijelo u donošenju rješenja postupa po spomenutim odlukama u skladu sa stajalištima VUS RH i US RH.

21.1. Neosnovanima se cijene navodi tužiteljice kojima upire na povrede odredaba članka 30. ZUP-a kojim je propisano načelo izjašnjavanja stranke. Naime, u konkretnoj upravnoj stvari, prema ocjeni suda budući da se odluka mogla donijeti neposrednim rješavanjem javnopravnog tijela iz razloga koji su prethodno navedeni, nije bilo razloga provođenju ispitnog postupka niti pozivanju stranke na izjašnjavanje. Imajući u vidu odredbu članka 49. stavka 1. ZUP-a kao i činjenice konkretnog predmeta iz kojega nedvojbeno proizlazi da se radi o prestanku novčane pomoći prethodno priznate korisnicima mjere roditelj odgojitelj na identičan način u dijelu koji se odnosi na računanje trajanja, kako je propisano odredbama Odluke, te da nisu od utjecaja na opseg priznatog prava individualne okolnosti svakog korisnika osim podatka o djetetu/djeci korisnika za koje je pravo priznato, a koji su utvrđeni već ranijim rješenjem o priznatom pravu, te se nedvojbeno mogu iz tih podataka utvrditi relevantne činjenice, sud prihvaća stajalište upravnih tijela da je prvostupanjsko rješenje moglo biti doneseno primjenom citirane odredbe, neposrednim rješavanjem, bez posebnog ispitnog postupka i bez saslušanja stranke.

21.2. Navedeno stajalište o neposrednom rješavanja u predmetima novčane pomoći za roditelje odgojitelje potvrđeno je i prethodno citiranom presudom VUS RH.

22. Vezano za povrede odredaba članka 13., 130. i 131. ZUP-a ističe se da se o identičnim prigovorima očitovao Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usoz-143/22 od 27. veljače 2023., te Usoz 8/22 od 5. srpnja 2022., a sa sadržajem tim odluka tužiteljica je, kako proizlazi iz navoda tužbe, upoznata, stoga sud upućuje na te odluke.

23. Izreka rješenja u skladu je s odredbom članka 98. stavka 3. ZUP -a kojom je propisano, između ostaloga da izreka sadržava odluku o upravnoj stvari, te mora biti kratka i određena.

24. Prema mišljenju ovog suda prigovori je li miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tužiteljice u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja u skladu sa zakonom i predviđeno zakonom, je li ono u skladu s općim interesom i je li ono razmjerno su već prethodno razmatrani i otklonjeni u citiranim odlukama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je zaključeno da je tuženik uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke. Navedena pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud, slijedom čega ocjenjuje da se usklađivanjem, a sada i prestankom novčane pomoći u skladu s Odlukom protupravno ne zadire u stečena prava i legitimna očekivanja roditelja odgojitelja te da je postignuta pravedna ravnoteža između zahtjeva općeg ili javnog interesa (izmjene/postupnog prestanka mjere roditelj odgojitelj) i zaštite pojedinačnih interesa roditelja odgojitelja.

24.1. Stoga, navode tužiteljice da su povrijeđena prava o zaštiti legitimnih očekivanja sud nije prihvatio osnovanima.

24.2. Povrede odredba članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na koje paušalno na raspravi upire tužiteljica, sud nije našao. Tim je člankom propisano pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života prema kojemu svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (stavak 1.). Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (stavak 2.). Naime, o izmjeni modela uređenja mjere roditelj odgojitelj i prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s obzirom na najdulje moguće trajanje te mjere ovisno o dobi djeteta za koje je mjera ostvarena, odnosno o skraćivanju s petnaest na sedam godina života Ustavni sud Republike Hrvatske je ustvrdio da je došlo do miješanja u mjeru roditelj odgojitelj i pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, te je u odgovoru na pitanje da li je takvo miješanje zakonito, dao analizu u Odluci U-III-1744/2023 (točke 49.3. do 50.9) te zaključno utvrdio kako je miješanje u imovinska prava provedeno „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a u daljnjem obrazloženju utvrdio jest da je ono imalo legitiman cilj (točka 52.3. obrazloženja) i prihvaćena je ocjena Visokog upravnog suda Republike Hrvatske da je kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja osporene Odluke/22 (točka 60. obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske).

24.3. Nadalje, člankom 14. Konvencije propisano je da će se uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.

24.4. U konkretnom predmetu primjena odredaba na koje se pozivaju javnopravna tijela u postupku koji je prethodio ovom sporu provedena je na identičan način u odnosu na pojedinu kategoriju osoba – korisnike mjere roditelj odgojitelj, stoga sud nema osnova za zaključak da bi osporenim rješenjem tužiteljica bila stavljena u nepovoljniji položaj po bilo kojem od navedenih kriterija u odnosu na usporedivu kategoriju korisnika.

25. Paušalni prigovori tužiteljice kojima osporava i odluku tuženika u dijelu koji se odnosi na troškove, a u odnosu na koju ne iznosi konkretne razloge, nisu osnovani. Ista je obrazložena pozivom na odredbe članka 161. stavak 1. i 5. ZUP-a navodeći da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti i isti nije povoljno okončan za tužiteljicu pa ne ostvaruje pravo na naknadu troškova upravnog postupka ni troška upravne pristojbe. Ovakvo obrazloženje prihvaća i ovaj Sud.

26. Budući da su u postupku koji je prethodio ovom sporu u potpunosti i pravilno utvrđene činjenice od kojih ovisi primjena prava, nije bilo razloga provođenju daljnjeg dokaznog postupka. Izvođenje predloženih dokaza saslušanjem tužiteljice i pojedinačno naznačenih osoba, sud cijeni takvim da se ne radi o prikladnom dokaznom sredstvu u konkretnoj upravnoj stvari, stoga je rješenjem suda odlučeno da se daljnji dokazni neće izvoditi, imajući u vidu načelo učinkovitosti spora iz odredbe članka 8. ZUS-a. Pri tom se ističe da sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice (čl. 49. st. 1. ZUS-a), uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan i činjenice koje je sam utvrdio (čl. 49. st. 3. ZUS-a), a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima (čl. 49. st. 4. ZUS-a).

26.1. Stranke spora dostavile su dokumentaciju na koju se pozivaju, te je sud u istu izvršio uvid, a saslušanjem tužiteljice i svjedoka ne bi se moglo utvrditi drugačije činjenično stanje, jer su relevantne činjenice od kojih ovisi primjena prava pravilno utvrđene, a Odlukom nisu propisane iznimke od primjene imajući u vidu individualne, specifične okolnosti korisnika mjere roditelj odgojitelj. Izvođenje daljnjeg dokaznog postupka sud je cijenio nepotrebnim i neekonomičnim, te usmjerenim odugovlačenju postupka.

26.2. Imajući u vidu sve navedeno sud je odbio i predložene dokazne prijedloge tužiteljice da se službenim putem od tuženika zatraži isprava kojima se dokazuje je li i kojem je tijelu i kada upućen zahtjev za izuzeće gradonačelnika na rješavanje, da se službenim putem od tuženika zatraži da dostavi isprave iz kojih je razvidno kamo je tuženik svaki mjesec usmjerio sredstava koja je radi provedbe odluke smanjio, odnosno uskratio tužiteljici, da se od tuženika zatraži očitovanje o tome je li se cilj koji je Visoki upravni sud Republike Hrvatske proglasio kao legitiman mogao ostvariti na drugi način, da se službenim putem od tuženika zatraži podatak može li gradonačelnik svoj politički cilj koji je od strane VUS-a ocijenjen kao legitiman ostvariti do kraja svojeg političkog mandata da se službenim putem od Z1 televizije zatraži snimka središnjih vijesti od 28. ožujka 2024. podredno izvrši uvid u navedenu snimku objavljenu na internetu, da se službenim putem od tuženika zatraži dostava prijave potpisa gradonačelnika odnosno njegov potpisni karton u vrijeme donošenja drugostupanjskog rješenja, smatrajući ih nesvrsishodnim.

27. Ostali navodi tužbe ponovljeni su navodi prigovora, na koje se na sudu prihvatljiv način očitovao tuženik u osporenom rješenju, odnosno radi se i o ponovljenim navodima koje su korisnici mjere isticali u postupku zakonitosti Odluke pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, s kojima je tužiteljica budući da se na te odluke poziva upoznata, a na koje ukazuje i ovaj Sud u presudi.

27.1. Pri tom se ističe da je odredbama članka 10. stavka 2. ZUS-a propisano da je pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitost općeg akta obvezna za sve, stoga prigovori tužiteljice kojima osporava zakonitost Odluke navodima koje je u postupku zakonitosti općeg akta razmotrio Visoki upravni sud Republike Hrvatske nisu od utjecaja na odluku u predmetnoj upravnoj stvari.

28. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa se rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim.

28.1. U istoj činjeničnoj i pravnoj stvari presudom V isokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2502/2025-2 od 23. srpnja 2025. potvrđena je presuda ovog suda poslovni broj: UsI-747/2024-10 od 18. ožujka 2025. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja.

29. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke na koje sud, sukladno odredbi članka 47. stavka 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

30. Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude, pod točkom I.

31. O zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga, kako je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem osporenog rješenja, to je i zahtjev za naknadom troškova valjalo odbiti.

31.1. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom II.

Zagreb, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnica Maja Topić, [adresa] Zagreb, Kralja Držislava 4

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik [adresa] Zagreb, Trg Stjepana Radića 1

3. U spis