REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara

Poslovni broj: Pr-850/2024-91

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Martini Sučević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Tamara Crnkić Gotovac, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Crnkić Gotovac & Erceg d.o.o. u Zagreba, protiv tuženika HŽ CARGO d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 08720210702, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se nedopuštenim otkaz što ga je tuženik HŽ CARGO d.o.o. dao tužiteljici OU Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 591/12 od 26.9.2012. donesenom dana 19.8.2014. godine pod brojem 2509/2014, te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice OU kod tuženika HŽ CARGO d.o.o. nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku HŽ CARGO d.o.o. u roku od 15 dana, vratiti na rad tužiteljicu OU na radno mjesto Glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 591/12 od dana 28. rujna 2012. godine, odnosno na druge odgovarajuće poslove sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice OU.

III. Nalaže se tuženiku HŽ CARGO d.o.o. naknaditi tužiteljici OU troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika HŽ CARGO d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika i da je posljednji sklopljeni ugovor o radu bio na neodređeno vrijeme od dana 28.9.2012. broj 591/12, za obavljanje poslova radnog mjesta Glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza u jedinici Grupa za reklamacije i štete. Dalje navodi da je tuženik dana 19.8.2014. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 591/12 od 26.9.2012., zbog gospodarskih i organizacijskih razloga i prestanka potrebe za obavljanjem poslova koje je tužiteljica obavljala. Nadalje navodi da je Odluku zaprimila dana 2.9.2014. te da je u zakonskom roku dana 13.9.2014. tuženiku uputila zahtjev za zaštitu prava u kojem navodi da otkaz ugovora o radu smatra nedopuštenim. Dalje navodi da je tuženik isti zahtjev zaprimio dana 1509.2014. i da do podnošenja ove tužbe na isti nije odgovorio. Tužiteljica navodi da je dana 1.10.2014. sukladno čl. 88. Kolektivnog ugovora uputila i prijedlog za pokretanje postupka mirenja, ali da se tuženik na isti nije očitovao. Dalje navodi da pobijana odluka ima formalne nedostatke, jer u prvom redu nije potpisana od strane ovlaštene osobe, odnosno predsjednika uprave, već od strane navodno opunomoćenog direktora Tehnologije CU, ali bez odluci uredno priležeće punomoći. Poziva se i na pogrešnu uputu o pravnom lijeku navedenu u pobijanoj Odluci, u kojoj je protivno čl. 90. KU navedeno da podneseni zahtjev za zaštitu prava ne zadržava izvršenje odluke. Tužiteljica smatra da je pobijana Odluka ništetna, jer je donijeta bez zakonito provedenog savjetovanja s Radničkim vijećem. Navodi da je tuženik postupak savjetovanja i sve predradnje vezane za donošenje Odluke o Listi tehnološkog viška te Program zbrinjavanja viška radnika provodio s Glavnim radničkim vijećem i sindikalnim povjerenikom koji je preuzeo prava i obveze Radničkog vijeća, da bi na kraju predmetnu pobijanu Odluku dostavio na savjetovanje samo Radničkom vijeću Direkcije koje tada stječe prva službena saznanja o predmetu. U odnosu na meritum spora, tužiteljica ističe da je iz pobijane Odluke nemoguće utvrditi koji su konkretni razlozi, tj. gospodarski ili organizacijski uvjetovali njezino donošenje, pri čemu ona smatra da na strani tuženika ne postoje niti opravdani gospodarski, a niti opravdani organizacijski razlozi koji bi doveli do prestanka potrebe za njezinim radom i do otkazivanja ugovora o radu. Navodi da je čitavo obrazloženje pobijanog otkaza sadržano u jednoj paušalnoj i općenitoj formulaciji tuženika da je radno mjesto ukinuto i da je smanjen obujam prijevoza željeznicom, a time i broj radnika u društvu tuženika. Tužiteljica smatra da je propuštanjem obrazlaganja kako su i na koji način ti navodni razlozi uvjetovali prestanak potrebe za njezinim radom, tuženik postupio nezakonito i da je pobijanu Odluku učinio i objektivno nedokazivom u pogledu merituma te paušalnom, odnosno proizvoljnom. Ističe da su potpuno netočni navodi iz obrazloženja pobijane Odluke da tuženik od 2008. pa do otkaza bilježi kontinuirano bitno smanjenje opsega poslova i manji prijevoz u tonama. Poziva se na podatke Državnog zavoda za statistiku koji demantiraju takve navode i ukazuju da su promjene na tržištu u svezi prijevoza tereta minimalne, tj. zanemarive, jer se kreću u rasponu +/- 2%, tj. da nipošto nisu takve da bi opravdavale otpuštanje više od 800 radnika tuženika. Tužiteljica smatra i da takve eventualne promjene nisu u svezi s poslovima njezinog radnog mjesta koji se i nadalje obavljaju i moraju obavljati u neizmijenjenom opsegu. Navodi da iako se tuženik u obrazloženju pobijane Odluke poziva na navodne izmjene u svojoj organizaciji i Pravilnik o organizaciji koji je u primjeni od 1.3.2014., da je potpuno nejasno u kakvoj bi vezi bile te eventualne organizacijske promjene u 2014. godini u odnosu na poslove i rad tužiteljice prema citiranom posljednjem Ugovoru o radu sklopljenom 28.9.2012. Tužiteljica posebno napominje kako Pravilnikom o organizaciji tuženika od 31.1.2014. njezino radno mjesto nije ukinuto i tvrdi da svakako nije prestala potreba za poslovima koje je ona obavljala do dana donošenja pobijane Odluke o otkazu. Dalje navodi da njezino radno mjesto nije bilo sistematizirano pod tim nazivom niti u prethodnom Pravilniku o organizaciji tuženika, pa smatra da je pozivanje tuženika na izmjene Pravilnika u 2014. godini i organizacijske razloge potpuno promašeno. Nadalje, poziva se na odredbu čl. 107 st. 1 Zakona o radu iz NN 149/09, 61/11 i 82/12 (u daljnjem tekstu ZR) te Zakon o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (NN 88/12), Ispravak Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (NN 73/13) te čl.115 novog ZR-a iz NN 93/14, prema kojima je poslodavac ovlašten otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako za to ima opravdani razlog, i to u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (redoviti poslovno uvjetovani otkaz). Poziva se i na čl. 112 st. 2 ZR-a, tj. čl. 120 novog ZR-a, prema kojem osim što otkaz mora imati pisani oblik, poslodavac je dužan u pisanom obliku obrazložiti otkaz, tj. utemeljiti činjenični i pravni supstrat temeljem kojeg daje otkaz. Tužiteljica smatra da tuženik u konkretnom slučaju nije poštivao citirane zakonske odredbe i da je pobijana Odluka o otkazu neobrazložena i nedokaziva, odnosno nedopuštena i nezakonita. Nadalje, smatra da je netočna i kontradiktorna tuženikova tvrdnja "kako je došlo do smanjenja odnosno prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima radi radnica", obzirom je Pravilnikom o organizaciji tuženika od 31.1.2014. koji je stupio na snagu 8.2.2014. i primjenjuje se od 1.3.2014., organizacijska jedinica Tehnologija u kojoj je tužiteljica obavljala poslove radnog mjesta Glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza, reorganizirana na način da su zapravo izmijenjena sva dotadašnja radna mjesta, odnosno sistematizirana su nova. Smatra da je ključno da poslovi tih radnih mjesta i same organizacijske jedinice u bitnome nisu izmijenjeni, tj. i nadalje postoji potreba za njihovim daljnjim obavljanjem te isti i nadalje egzistiraju. Dalje navodi da njoj nije ponuđeno obavljanje tih poslova, iako je ona kao stručna prvostupnica ekonomije i svojim radnim iskustvom od navršenih 27 godina radnog staža kod tuženika, nesporno udovoljavala uvjetima za raspored na većinu od tih radnih mjesta. Ukazuje da je izvršenje tih poslova povjereno drugim radnicima, pa između ostalih i ČU, koja je prethodno bila zaposlena u Službi za financijsku operativu u organizacijskoj jedinici Financije, a koja radnica, za razliku od tužiteljice, nema nikakvu obvezu uzdržavanja. Izvršenje poslova povjereno je i radnici ZU, koja je prethodno bila zaposlena na također ukinutom radnom mjestu Poslovnog tajnika i koja radnica također nema obvezu uzdržavanja, a izvršenje poslova povjereno je i VU, raspoređenoj na radno mjesto Referenta za praćenje, zaprimanje i izdavanje robe (šifra 4959), koja radnica ima manje godina života, kao i radnog staža kod tuženika, tj. 8 godina. Ukazuje da je tuženik zadržao na radu i radnicu AU, koja je prethodno bila zaposlena na radnom mjestu koordinatora za fakturiranje i obračun transportnih prihoda, koja radnica ima 29 godina života, značajno manje radnog staža od tužiteljice i nema obvezu uzdržavanja, a ista je raspoređena na radno mjesto višeg referenta za fakturiranje i obračun transportnih radnika. Tužiteljica ukazuje i da se na Listi tehnološkog viška nalazila i radnica GU, time da istoj u konačnici nije otkazan ugovor o radu, što znači da je tuženik za nju očito našao odgovarajuće radno mjesto, za razliku od tužiteljice, pri čemu navedena radnica nema obvezu uzdržavanja. Tužiteljica kao ključno ističe da iz nejasnog obrazloženja pobijanog otkaza u bitnom ne proizlazi nikakva pravna institucionalno-formalna osnova koja bi predstavljala pravovaljan i opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz. Obzirom na teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, koji se nalazi na tuženiku kao poslodavcu, ukazuje da će tuženik morati dokazati kako je, kada i koje konkretne organizacijske promjene zaista proveo te koji su to gospodarski razlozi uvjetovali takve promjene, kao i uzročno-posljedičnu vezu tih navodnih promjena i razloga s prestankom potrebe za radom tužiteljice. Tužiteljica smatra da samo formalne izmjene u nazivima radnih mjesta jedne službe, odnosno njihovo preimenovanje koje nije popraćeno stvarnim izmjenama u poslovima koji su obuhvaćeni tim radnim mjestima, ne mogu predstavljati opravdani razlog za otkaz i da je ključan sadržaj i konkretni supstrat poslova koji se obavlja pod određenim nazivom, odnosno u okviru tog radnog mjesta. Nadalje, tužiteljica smatra da je tuženik kod donošenja pobijane Odluke, a prethodno kod stavljanja tužiteljice na listu viška, zanemario obveznu primjenu socijalnih kriterija predviđenih odredbama ZR-a te primjenu kriterija iz čl. 73. KU. Pri tome se u pobijanoj Odluci uopće niti ne spominje da je tuženik vodio računa o zakonskim kriterijima, tj. trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja, kao niti da je vodio računa o dopunskim kriterijima koje predviđa KU. Pri tome je tuženik bio u obvezi obrazložiti zašto kod donošenja odluke o novoj organizaciji tužiteljicu nije rasporedio na neke druge poslove, tj. na novoformirana radna mjesta i poslove koji su povjereni drugim radnicima bez obveza uzdržavanja, mlađim radnicima i onima s manje godina staža, a čija su se radna mjesta također ukinula, uključujući, ali ne ograničavajući se na spomenute radnice ČU, ZU, VU i GU, kao i koji su to kriteriji bili presudni kod utvrđivanja tužiteljice kao tehnološkog viška i odluke da se njoj ne povjere poslovi novih i/ili postojećih radnih mjesta. Za tužiteljicu je ključno da poslovi koje je ona obavljala i dalje egzistiraju kod tuženika i da za obavljanjem istih nije prestala potreba. Tužiteljica smatra da je tuženik potpuno zanemario zakonske kriterije i poziva se na svoj radni staž od gotovo 27 godina i okolnost da je majka maloljetnog djeteta. Poziva se i na kriterije predviđene čl. 73 toč. 4. KU da je višak radnik s manje godina radnog staža ostvarenog u društvu te čl. 73. toč. 6. KU. Smatra da je zanemarena i činjenica njezinog savjesnog i urednog obavljanja rada bez ijedne povrede obveze iz radnog odnosa ili upozorenja tijekom čitavog trajanja radnog odnosa, a koja je kao kriterij predviđena u čl. 73 . toč. 3. KU. Obzirom na navedeno, smatra da bi tuženik tužiteljici svakako osigurao daljnje obavljanje poslova da je uzeo u obzir prije navedene kriterije, odnosno smatra da je tužiteljica kod tuženika obzirom na prije navedeno (dugogodišnje radno iskustvo i radni staž upravo kod tuženika te stečena znanja i stručnu spremu) mogla obavljati iznimno širok spektar poslova. Tužiteljica navodi da je njoj tuženik u okviru nove organizacije morao osigurati raspored na odgovarajuće radno mjesto te da je prema odredbama ZR-a tužiteljicu morao pokušati zaposliti na nekim drugim poslovima, odnosno pokušati obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima. Također smatra da je tuženik i bez ikakvog posebnog ili dodatnog osposobljavanja ili edukacije tužiteljice, imao mogućnost njoj povjeriti poslove bilo kojeg drugog radnog mjesta, a iz razloga što ona obzirom na svoje radno iskustvo te stručnu spremu i radni staž kod tuženika, može obavljati gotovo svaki posao. Smatra i životno neuvjerljivim i nelogičnim da tuženik u novoj organizaciji nije uspio pronaći niti jedno jedino radno mjesto za radnicu kao ona, s opisanim radnim i drugim kompetencijama. Navodi da je u samoj organizacijskoj jedinici Tehnologija na radno mjesto sa zahtijevanom VSS raspoređen radnik sa VŠS, iako su u istoj jedinici postojali radnici koji imaju VSS, a konkretno se radi o IU i radnom mjestu Glavni inženjer za propise, odnosno na radno mjesto Inženjer za zakup vagona raspoređen je TU, dok je na radno mjesto Glavni inženjer za gospodarenje vagonima raspoređena SU koja nema stručni ispit za VSS. Tužiteljica smatra da navedeno ukazuje na arbitrarnost i nezakonitost u postupanju tuženika. Navodi da njezine tvrdnje potvrđuje i obveza svih nadređenih radnika da predlože raspored radnika koji ne udovoljavaju uvjetima Pravilnika o organizaciji, a isti su već dobili rasporede i ugovore o radu te dopis šefa regionalnog područja [adresa] PU, koji je dana 30.6.2014. upućen direktorici Korporativnih funkcija i u njemu sadržana tabela s popisom radnika, njihovom stručnom spremom i zahtijevanom spremom. Pri tome tužiteljica smatra da je većina poslova tih u tablici poimence navedenih radnika mogla biti, ali nije bila povjerena i tužiteljici koja udovoljava svim formalnim uvjetima za njihovo obavljanje. Pri tome se poziva na okolnost da je ona tijekom radnog odnosa višekratno bila raspoređivana da privremeno zamjenjuje druge radnike, odnosno izvršitelje na drugim radnim mjestima za vrijeme njihove odsutnosti, a za koju okolnost smatra da su joj također zbog njezinih stručnih znanja i kompetencija mogli biti povjereni poslovi velikog broja drugih radnih mjesta. Pri tome se poziva i na tuženikova rješenja od 30.4.2010., 1.3.2010. i 13.4.2011., prema kojima je privremeno mijenjala i samog Voditelja Grupe i obavljala poslove njegovog radnog mjesta. Tužiteljica se još poziva na čl. 73. toč. 3. KU, prema kojem ako se sistematizirani broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu unutar organizacijske jedinice smanjuje ili se ukida radno mjesto, da se tada tehnološki višak određuje između radnika neovisno o kojem radnom mjestu se radi. Navodi da se neovisnim radnim mjestom smatraju srodna radna mjesta na kojima su radnici radili prije promjene ugovora o radu, a koja se ukidaju kroz Pravilnik o organizaciji. Navodi da su tehnološki višak radnici koji ne obavljaju poslove uredno, koji su skloni uživanju alkohola i opojnih droga i ne ispunjavaju propisane uvjete iz sistematizacije, pa smatra da je tuženik postupio upravo suprotno citiranim odredbama KU.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom kao u tužbi tužiteljica predlaže da sud utvrdi da nije dopušten otkaz koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 19.8.2014. te da njezin radni odnos kod tuženika nije prestao. Tužiteljica ujedno predlaže svoje vraćanje na rad na ranije radno mjesto Glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 591/12 od 28.9.2012., time da je tužiteljica na ročištu održanom dana 4.2.2020. dodatno predložila da je poslodavac podredno vrati na posao na druge odgovarajuće poslove sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice. Tužiteljica potražuje i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Tuženik se navedenoj preinaci protivio na ročištu od 4.2.2020. Međutim, odredbom članka 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Prema ocjeni ovog suda, preinaka tužbe tužiteljice kojim ista samo nadodaje zahtjev da ju poslodavac vrati na posao na druge odgovarajuće poslove sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice svrsishodna je za rješenje ovog spora. Naime, tužiteljica doista ne može utjecati na činjenicu da kod tuženika za vrijeme vođenja ovog spora (koji je pokrenut 2014. godine) može doći do promjene naziva radnog mjesta uslijed primjerice nove sistematizacije, pa je nedvojbeno svrsishodno dopustiti preinaku tužbe u konkretnom slučaju.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor prekluzije. Navodi da je nesporno da je tužiteljici uručena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 2509/2014 od 19.8.2014., kojom se tužiteljici otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 591/12 od 26.9.2012. za rad na poslovima Glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza, iz razloga što je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem tih poslova. Tuženik ističe prigovor prekluzije, odnosno smatra da tužiteljica nije ispoštovala odredbu čl. 133 st. 1 . ZR i da sudsku zaštitu nije zatražila u zakonskom roku od 15 dana. Kako je tužiteljica pobijanu Odluku zaprimila dana 25.8.2014. i kako je zahtjev za zaštitu prava podnijela 13.9.2014., tuženik zaključuje da je tužiteljica navedeni zahtjev podnijela protekom zakonskog roka od 15 dana od dana saznanja za povredu, pa je stoga prekludirana u traženju sudske zaštite. Tuženik se poziva na svoj Pravilnik o organizaciji koji je u primjeni od 1.3.2014. kojim je utvrđen tehnološki višak radnika, koji je nastao zbog ukidanja, odnosno smanjenja potrebnih radnih mjesta koja su nastala uslijed spajanja i ukidanja organizacijskih jedinica. Navodi da je zbog navedenog ukinuto i radno mjesto iz tužiteljičinog Ugovora o radu i da je sukladno čl. 72. KU-a tužiteljica proglašena tehnološkim viškom. Navodi da je kod poslodavca smanjen obujam prijevoza robe željeznicom i da je zbog toga došlo do smanjenja broja radnika u društvu, a kako je prijevoz tereta željeznicom osnovna djelatnost tuženika, to kod tuženika nije postojalo radno mjesto na koje se tužiteljica mogla rasporediti. Tuženik smatra da su neosnovani navodi tužiteljice o formalnim nedostacima pobijane Odluke. Navodi da je čl. 91. KU-a propisano kako sve odluke u svezi s ostvarenjem prava i obveza iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom donosi poslodavac ili osoba koju on ovlasti pisanom punomoći te da je pobijana Odluka potpisana od strane CU kao Direktora Tehnologije, a po punomoći Uprave tuženika broj: UC-19-11/14 od 07.04.2014. (pri čemu tuženik očitom omaškom u pisanju navodi krivi mjesec, jer je pravilan datum 7.3.2014.), koju tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu. Tuženik se poziva i na čl. 93 . KU-a kojim je propisano da odluke poslodavca koje se uručuju radniku trebaju sadržavati uputu o pravu na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava ili utvrđenje da je odluka konačna, pa kako zahtjev za zaštitu prava protiv predmetne Odluke ne zadržava izvršenje, to je ista odluka konačna, a što je potvrdilo i Povjerenstvo za tumačenje KU -a na sjednici održanoj dana 23.10.2014. U odnosu na savjetovanje s Radničkim vijećem, tuženik smatra da su neosnovani navodi tužiteljice u odnosu na provedeni postupak savjetovanja. U prvom redu, navodi da je tuženik dana 31.1.2014. donio novi Pravilnik o organizaciji, temeljem kojeg je ukinuto radno mjesto iz tužiteljičinog Ugovora o radu te da je Uprava tuženika dana 19.5.2014. donijela odluku kojom se pokreće postupak savjetovanja o kolektivnom višku radnika. Dalje navodi da je sukladno čl. 120. st. 3. ZR navedeno dostavljeno na očitovanje Glavnom radničkom vijeću i SSH u funkciji radničkog vijeća te sukladno čl. 120. st. 4. ZR o istom je obaviještena i nadležna služba zapošljavanja. Tuženik navodi da je stoga Uprava tuženika dana 10.6.2014. utvrdila prijedlog programa zbrinjavanja kolektivnog viška radnika tuženika te je isti uputila na savjetovanje Glavnom radničkom vijeću i Sindikatu strojovođa Hrvatske. Navodi i da je dana 30.6.2014. Uprava tuženika donijela Odluku o poticajnim mjerama za rješavanje kolektivnog viška radnika te Odluke o utvrđivanju liste kolektivnog viška radnika i utvrđivanju programa zbrinjavanja kolektivnog viška radnika tuženika. Nadalje, navodi da je Program zbrinjavanja viška radnika sukladno čl. 122. ZR-a dostavljen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje dana 1.7.2014. te je isti odobren od istog Zavoda dana 3.7.2014., uz konstataciju da ne postoje razlozi za odgodu provođenja otkazivanja radnicima obuhvaćenim Programom, sukladno čl. 122. st. 4. ZR-a .

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 28.9.2012. (list 10-11 spisa), Opis poslova radnog mjesta 7279 Glavni referent za reklamacije i štete na robi (list 12 spisa), Odluku broj:

2509/2014 od 19.8.2014. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 591/12 od 26.9.2012. (list 13-14 spisa), Zahtjev za zaštitu prava pisan 12.9.2014. s preslikom povratnice (list 15-17 spisa), izvadak iz KU objavljenog u Službenom vjesniku od 1.4.2014. (list 18-21 spisa), prijedlog tužiteljice od 1.10.2014. za pokretanje postupka mirenja (list 22-23 spisa), Pravilnik o organizaciji tuženika objavljen u Službenom vjesniku od 4.2.2014. s prilozima (list 24-48 spisa), Pravilnik o organizaciji tuženika objavljen u Službenom vjesniku od 17.9.2012. s prilozima (list 49-73 spisa), Svjedodžbu Visoke škole za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti OUUE za tužiteljicu od 21.11.2009. (list 74 spisa), rodni list za KU (list 75 spisa), Uvjerenje o završenom tečaju njemačkog jezika I stupanj za tužiteljicu od 17.2.1999. (list 76 spisa), Uvjerenje o položenom stručnom ispitu za tužiteljicu za putničko-robnog blagajnika od 23.07.1998. (list 77 spisa), Pravilnik o organizaciji tuženika objavljen u Službenom vjesniku od 25.5.2011. s prilozima (list 78-105 spisa), prijedlog rasporeda radnika RP Centar od 30.6.2014. koji ne zadovoljavaju uvjete stručne spreme zahtijevane Pravilnikom o organizaciji (list 106-107 spisa), Rješenja za tužiteljicu o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 30.4.2010., 1.3.2010., 13.4.2011., 13.6.2011. i 23.7.2012. (list 108- 112 spisa), preslik povratnice (list 122 spisa), Odluku Uprave tuženika broj: UC-19- 11/14 od 7.3.2014. (list 123-125 spisa), Zapisnik sa 3. sjednice Povjerenstva od 23.10.2014. (list 126-127 spisa), Odluku Uprave tuženika broj : UC-32-9/14 od 19.5.2014. (list 128 spisa), dopis tuženika od 20.5.2014. naslovljen na Glavno radničko vijeće i SSH u funkciji radničkog vijeća (list 129 spisa), obavijest tuženika upućenu Hrvatskom zavodu za zapošljavanje Područni ured Zagreb od 26.5.2014. (list 130 spisa), dopis tuženika od 10.6.2014. naslovljen na Glavno radničko vijeće i SSH (list 131 spisa), Zaključak Uprave tuženika broj: UC-36-2/14 od 10.6.2014. (list 132 spisa), Prijedlog Programa zbrinjavanja viška radnika iz lipnja 2014. (list 133 -143 spisa), Odluke Uprave tuženika broj UC-39-5/14 od 30.06.2014., broj: UC-39-6/14 od 30.6.2014. i broj: UC-39-714 od 30.6.2014. (list 144-148 spisa), dopis tuženika upućen Hrvatskom zavodu za zapošljavanje Područni ured Zagreb od 1.7.2014. (list 149 spisa), obavijest Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 3.7.2014. (list 150 spisa), Mišljenje Pučkog pravobranitelja od 27.6.2014. (list 151-155 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tužiteljice od 13.1.2015. (list 163 -178 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 26.2.2015. (list 188-571 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tužiteljice od 7.5.2015. (list 578 -634 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 22.5.2015. (list 641 -701 spisa), dokumentaciju predanu u sudski spis od strane tuženika na pripremnom ročištu održanom dana 3.6.2015. (list 706-813 spisa), potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad za svjedoka SU (list 822 spisa), vjenčani list za punomoćnicu tužiteljice (list 828 spisa), Očitovanje Radničkog vijeća HŽ Cargo d.o.o. Direkcija od 14.8.2014. o pojedinačnim odlukama o otkazima ugovora o radu prema Programu zbrinjavanja kolektivnog viška radnika (list 845-847 spisa), sudsku praksu (list 848- 857 spisa), izvadak iz matice rođenih za RU (list 868 -869 spisa), sudsku praksu (list 891-917 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 3.2.2017. s prilozima označenima 30-1, izvadak iz Pravilnika o organizaciji tuženika od 14.9.2012. (list 931 spisa), sudsku praksu (list 936 -954 spisa) i dopis Glavnog radničkog vijeća tuženika od 17.6.2014. (list 973-974 spisa). U postupku je izveden dokaz saslušanja svjedoka i to EU, ĆU, CU, DU i MU te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Sud je u ovoj pravnoj stvari donio presudu pod poslovnim brojem Pr- 9119/2014-50 od 10.12.2021. kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je zatražila da sud utvrdi da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj 591/12 od 26.9.2012. tuženika koju je donio 19.8.2014 pod brojem 2509/2014 te da utvrdi da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Nadalje, tražila je da sud naloži tuženiku vratiti na rad tužiteljicu na radno mjesto „glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza“ sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 591/12 od 28.9.2012. odnosno na druge odgovarajuće poslove sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice te da naloži tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka. Sud je također naložio tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

8. Navedena presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-516/2022-2 od 7.5.2024. te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, utvrđenje da radni odnos kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad.

10. Među strankama u ovom stadiju postupka nije sporno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u vrijeme otkaza na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28.09.2012., a na radnom mjestu „glavni referent za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza“ u Grupi za reklamacije i štete, u organizacijskoj jedinici Tehnologija,

- da je tuženik kao poslodavac 30.6.2014. donio Program zbrinjavanja viška radnika, a da je prethodno 31.1.2014. donio novi Pravilnik o organizaciji,

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika dulje od 3 godine.

11. Među strankama je i nadalje sporno:

- jeli Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu dopuštena,

- je li u razdoblju do otkazivanja ugovora o radu tužiteljici bilo slobodnih radnih mjesta na koje je tuženik kao poslodavac mogao rasporediti tužiteljicu sukladno čl. 74. Kolektivnog ugovora tuženika (Službeni vjesnik HŽ Carga d.o.o., br. 5 od 1. travnja 2014. i Aneks od 26. lipnja 2014., u daljnjem tekstu: KU).

12. Tužiteljica je prema ocjeni ovog suda zatražila sudsku zaštitu svojih prava u zakonskim rokovima iz čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, u daljnjem tekstu: ZOR/14). Iako tuženik u odgovoru na tužbi tvrdi da je tužiteljica zaprimila Odluku o otkazu 25.8.2014. (list 122 spisa) za ukazati je da je tuženik uputio pošiljku tužiteljici na pogrešnu adresu prebivališta – [adresa]. Uvidom o potvrdo o prijavi promjene adrese stanovanja (list 163 spisa) ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije ima la prijavljenu adresu prebivališta na adresi u [adresa], već je raniju adresu Svačićev trg 11 promijenila u [adresa]. Prema tome, osnovani su navodi tužiteljice da je ista Odluku o otkazu zaprimila 2.9.2014. te je zahtjev za zaštitu prava podnijela 13.9.2014. Isti je tuženik zaprimio 15.9.2014. a što je ovaj sud utvrdio uvidom u povratnicu (list 17 spisa), a budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13.10.2014., neosnovani su navodi tuženika da je tužiteljica prekludirana u traženju zaštite svojih prava pred ovim sudom.

13. Uvidom u Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 19.8.2014. ovaj sud je utvrdio da je tužiteljici otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 26.09.2012. za rad na poslovima „glavni referent za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza“ jer je prestala potreba za obavljanjem tih poslova zbog gospodarskih i organizacijskih razloga. U bitnome u Odluci je navedeno da je tuženik od 2008. pa do donošenja navedene Odluke zabilježio kontinuirano bitno smanjenje opsega poslova i ostvarenje manjeg prijevoza u tonama u odnosu na 2007. godinu, a od kada HŽ Cargo egzistira kao samostalno društvo. dosadašnja organizacija poslodavca dovela do problema u koordinaciji i u upravljanju, a obzirom da se tako teško može osigurati provođenje poslovne politike tvrtke, pa se s ciljem racionalizacije, poboljšanja komunikacije i veće efikasnosti pristupilo izradi nove organizacije kojom se nastojalo smanjiti organizacijske neracionalnosti, a samim time i velike troškove poslovanja, kao i troškove rada. Navedeno je da nova organizacija sada ima manje organizacijskih jedinica i da je na temelju nove organizacije izrađena nova sistematizacija radnih mjesta. U istoj Odluci navedeno je i da je Pravilnikom o organizaciji poslodavca koji je u primjeni od 1.3.2014., tehnološki višak radnika nastao zbog ukidanja, odnosno smanjenja potrebnih radnih mjesta koja su nastala uslijed spajanja i ukidanja organizacijskih jedinica. Nadalje, navedeno je da budući je radno mjesto radnice ukinuto, da je sukladno odredbi čl. 72. KU poslodavac radnicu proglasio tehnološkim viškom, obzirom da se kod poslodavca smanjio obujam prijevoza robe željeznicom, a uslijed čega dolazi do smanjenja broja radnika u društvu, s time da je osnovna djelatnost poslodavca obavljanje prijevoza tereta željeznicom, pa iz navedenog proizlazi da kod poslodavca ne postoje slobodna radna mjesta na koja bi se radnica mogla rasporediti.

14. U odnosu na osporavanje Odluke o otkazu od 19.8.2014. iz formalnih razloga, pri čemu tužiteljica i u tužbi i tijekom postupka ističe da ta Odluka nije potpisana od strane predsjednika Uprave, već da je istu potpisao navodno opunomoćeni direktor Tehnologije CU, bez toj Odluci priležeće punomoći, ovaj sud ocjenjuje taj prigovor kao neosnovan. Naime, odredbom čl. 131 st. 1. ZOR/14 propisano da poslodavac koji je fizička osoba, može pisanom punomoći ovlastiti drugu poslovno sposobnu punoljetnu osobu, da ga zastupa u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom. Istim čl. u st. 2 propisano je da ako je poslodavac pravna osoba, ovlaštenja iz st. 1 toga članka ima osoba ili organ za to ovlašten statutom, društvenim ugovorom, izjavom o osnivanju ili drugim pravilima pravne osobe. Sud navodi da identičan sadržaj vezano za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa imaju i odredbe čl. 12 st. 1 . i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05, 94/09 i 149/09, u daljnjem tekstu: ZOR/09). Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Odluku Uprave tuženika broj: UC-19-11/14 potpisanu od strane direktora HU, a koja je donijeta dana 7.3.2014. Iz navedene Odluke proizlazi da je Uprava tuženika dala punomoć, između ostalih, i direktorima poslovnih područja za sklapanje ugovora o radu za sve radnike unutar poslovnog područja, ali i donošenje odluka iz područja radnih odnosa (toč. III ., podtoč. A)1. Pobijana Odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici predstavlja odluku iz područja radnih odnosa, a ista je nesporno potpisana po direktoru Tehnologije CU. Nadalje, odredbom čl. 91. KU je bilo propisano da sve odluke u svezi s ostvarenjem prava i obveza iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom donosi poslodavac ili osoba koju on ovlasti pisanom punomoći. Prema tome, CU je bio ovlašten i opunomoćen donijeti pobijanu Odluku o otkazu od 19.8.2014., pa je njegovo postupanje, kao i postupanje tuženika koji je ovlastio CU za poduzimanje te radnje, bilo u skladu s ranije citiranim zakonskim odredbama. Pri tome valja ukazati da nije propisano da bi uz Odluku o otkazu ugovora o radu postojala obveza da uz odluku prileži i punomoć za donositelja odnosno potpisnika odluka, slijedom čega ni taj prigovor tužiteljice nije osnovan.

15. Vezano za navode tužiteljice da Odluka o otkazu sadrži pogrešnu uputu o pravnom lijeku, valja ukazati na tumačenje Povjerenstva za tumačenje KU sa 3. sjednice povjerenstva održane 23.10.2014., iz kojeg proizlazi da kada uputa o pravnom lijeku u odlukama o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu navodi da podnošenje zahtjeva za zaštitu prava ne zadržava izvršenje odluke, isto znači da je navedena odluka konačna, a sukladno čl. 93 KU. Pri tome iz sadržaja te odredbe čl. 93 KU proizlazi da odluke poslodavca koje se uručuju radniku trebaju sadržavati uputu o pravu na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava ili utvrđenje da je odluka konačna. Prema tome, ocjena ovog suda je da je pobijana Odluka o otkazu sadrži valjanu pouku o pravnom lijeku i da je odluka konačna.

16. Iz iskaza svjedokinje EU sud je utvrdio da joj je mandat u Radničkom vijeću kod tuženika trajao od prosinca 2011. do početka ožujka 2015. i da je bila predsjednica Radničkog vijeća organizacijske jedinice Direkcija, a bila je i član Glavnog radničkog vijeća do siječnja 2015. Navodi da ju je tada predsjednica Glavnog radničkog vijeća isključila iz rada, a koje Vijeće je bilo oformljeno u siječnju 2012. Vezano za Program zbrinjavanja viška radnika iz lipnja 2014., navodi da je sve materijale dobivalo Glavno radničko vijeće, odnosno da je odluku o listi tehnološkog viška i sve druge materijale vezano za tehnološki višak i zbrinjavanje viška radnika dobilo Glavno radničko vijeće. Međutim, to Vijeće tu dokumentaciju nije proslijedilo Radničkom vijeću Direkcije, iako je to trebalo učiniti. Dalje navodi da u Glavnom radničkom vijeću nakon njezinog isključenja nije bilo predstavnika Direkcije, već je predsjednica Radničkog vijeća na mjesto člana Direkcije imenovala kolegicu iz organizacijske jedinice Varaždin, i to početkom siječnja 2015. Svjedok dalje navodi da je Radničko vijeće Direkcije od poslodavca dobilo jedino dopis od 8.8.2014. koji je sadržavao prijedloge o namjeravanim poslovno uvjetovanim otkazima za ukupno 29 radnika. Navodi da je ona u to vrijeme bila na godišnjem odmoru i da je njezina zamjena bila kolegica ĆU, pa je dana 14.8.2015. (očitom omaškom u pisanju na raspravnom zapisniku kod saslušanja ovog svjedoka navedena je pogrešna godina 2015., umjesto ispravne 2014. godine) očitovanje Direkcije bilo proslijeđeno Upravi poslodavca. U tom očitovanju navedeno je da nisu ispoštovani kriteriji sukladno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru, odnosno da nisu ispoštovane odredbe vezano za radni staž, godine života te socijalni status i radno iskustvo. Svjedok navodi da im je poslodavac uz dopis od 8.8.2014. dostavio pojedinačne podatke za svakoga od tih 29 radnika, pa je i za tužiteljicu dostavljen nacrt odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Dalje navodi da je Radničko vijeće Direkcije uskratilo suglasnost u odnosu na 28 radnika, time da su dali suglasnost samo za jednog radnika koji je želio otići iz tvrtke. Svjedok navodi da je u vrijeme izmjena Pravilnika o organizaciji kod poslodavca bilo 6 poslovnica i 7 organizacijskih jedinica i da je svaka imala svog predstavnika u Radničkom vijeću, time da je tužiteljica radila u organizacijskoj jedinici Direkcija. Na upit da li je u KU uređeno pitanje da se savjetovanje o pojedinačnim odlukama provodi s Radničkim vijećem Direkcije, a da se savjetovanje o izmjenama organizacije provodi s Glavnim radničkim vijećem, odgovara da misli da tako nešto nije nigdje posebno uređeno. Dalje navodi da je Glavno radničko vijeće trebalo s poslodavcem sklopiti sporazum o načinu rada, ali da zbog nekih proceduralnih grešaka poslodavac nije htio potpisati takav sporazum, time da je obveza sklapanja takvog sporazuma propisana odredbama Zakona o radu, ali nije mogla precizirati kojom točno odredbom. Navodi da po njezinim saznanjima takav sporazum nije postojao u 2014. te potvrđuje da su i ostale organizacijske jedinice, osim Direkcije, imale svoje predstavnike u Glavnom radničkom vijeću. Zaključno, navodi da im poslodavac nije ništa odgovorio na njihovo očitovanje od 14.8.2014. te da nije niti imao takvu obvezu.

17. Iz iskaza svjedokinje ĆU sud je utvrdio da je bila angažirana u Radničkom vijeću kod tuženika u mandatu od prosinca 2011. do ožujka 2015., i to kao zamjenica predsjednice Radničkog vijeća Direkcije EU. Navodi da je Radničko vijeće Direkcije u kolovozu 2014. od poslodavca zaprimilo prijedlog namjeravanih odluka o otkazima ugovora o radu za ukupno 29 radnika te potvrđuje da je ona potpisala primitak tog dokumenta, a nakon što su joj predočeni listovi 188 - 189 sudskog spisa. Svjedok navodi da uz taj dopis nije zaprimila nikakvu dokumentaciju, a za tužiteljicu je izjavila da je radila u Direkciji. Dalje navodi da su uskratili svoju suglasnost za sve navedene radnike, pa i tužiteljicu i da je to učinjeno u zakonskom roku u drugoj polovici kolovoza 2014. Navodi da su po privatnoj liniji od poslodavca dobili listu tehnološkog viška s navedenim imenima i prezimenima radnika i ukupno 5 kriterija po kojima je izlistana takova lista. Dalje je navela da je članom Glavnog radničkog vijeća bila samo njihova predsjednica EU, kao predsjednica Radničkog vijeća Direkcije. Još je navela da je svaka poslovna jedinica, pa i Direkcija, imala svog predstavnika u Glavnom radničkom vijeću. Svjedok još navodi da od Glavnog radničkog vijeća nisu dobili nikakvu dokumentaciju koja bi prethodila savjetovanju, tj. njihovom očitovanju. Svjedok zaključno navodi da su uz dopis od 8.8.2014. putem maila dobili nacrt namjeravanih odluka o otkazu za sve radnike, pa i tužiteljicu.

18. Iz iskaza svjedoka CU sud je utvrdio da je radio kod prednika tuženika od 1970., a da u HŽ Cargu radi od 1.10.2012., s time da je direktor Tehnologije od studenog 2013. Potvrđuje da je on potpisao spisu priležeću Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu za tužiteljicu. Navodi da je Uprava poslodavca početkom studenog 2013. odlučila pristupiti reorganizaciji, odnosno novoj sistematizaciji radnih mjesta i smanjenju broja radnika s 2.700 na 1.700 ljudi. U konačnici je predloženo da se u novoj sistematizaciji smanji broj radnih mjesta, pa je došlo i do smanjenja broja izvršitelja i nova organizacija stupila je na snagu 1.2.2014. (omaškom u pisanju raspravnog zapisnika kod saslušanja ovog svjedoka naveden je pogrešan mjesec, jer je ispravno 1.3.2014.). Navodi da su u tom razdoblju obavljene konzultacije s predstavnicima sindikata i da je bio izrađen Kolektivni ugovor u kojem su bili definirani kriteriji izlučivanja viška radnika. Za tužiteljicu je naveo da je radila na radnom mjestu za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza i da je to radno mjesto ukinuto. Navodi da je tijekom 2011. i 2012. bio jedan takav referent za unutarnje štete, a drugi za vanjske štete, s tim da je tužiteljica jedno vrijeme bila i referent za reklamacije i štete na robi, a kasnije za vanjski prijevoz. Navodi da su se ti poslovi objedinili i da je ostao samo jedan referent, odnosno da je na tom radnom mjestu ostala radnica EU, kao osoba s više radnog staža. Naveo je da su tužiteljica i gđa EU zajedno radile te poslove, ali nije mogao precizirati koja je radila vanjski prijevoz, a koja unutarnji. Svjedok dalje navodi da prema novoj sistematizaciji više nije postojao glavni referent, već je došlo do objedinjavanja poslova u radno mjesto referenta. Za radnicu EU je siguran da je imala prednost po godinama staža u koji se uračunavao ukupan radni staž u HŽ-u, ali nije siguran da li je imala prednost po godinama života. Svjedok je potvrdio da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na poslovima glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza. Nadalje, navodi da je kod poslodavca u tijeku postupak otkazivanja za 300 novih radnika, odnosno da u međuvremenu nije nastala potreba za zapošljavanjem tužiteljice na spomenutim poslovima na kojima je radila u trenutku otkaza ugovora o radu. Navodi da je to novo radno mjesto prema novoj sistematizaciji označeno kao samostalni referent za reklamacije i štete. Potvrđuje da mu je poznato postojanje obveze popunjavanja svih ostalih radnih mjesta prije donošenja odluke o otkazu i navodi da je poslodavac tako i postupio. Dalje navodi da nisu postojala slobodna radna mjesta na koja se mogla rasporediti tužiteljica. Za radno mjesto šefa službe za upravljanje i izvršenje prijevoza, naveo je da je te poslove obavljao JU i da to nije bilo slobodno radno mjesto, a da je za tog radnika utvrđeno da ima lažnu diplomu te je u ljeto 2014. morao napustiti tvrtku. Za radno mjesto samostalnog tehnologa za ustrojbu vuče, naveo je da niti to nije bilo upražnjeno radno mjesto i da je na njemu radio ŽU te da se tu radi o struci strojovođe, koju tužiteljica nema. Na upit zašto u izvješću SAP programa stoji da su to bila slobodna radna mjesta, odgovara da je njih oko 1.050 došlo u HŽ Cargo iz HŽ Vuče vlakova i da su tek 1.2. implementirani u Pravilnik HŽ Carga, pa su do tog trenutka radna mjesta u HŽ Cargu bila upražnjena fiktivno. Vezano za radno mjesto glavnog referenta za ponude i obračune, svjedok daje isti odgovor kao i za prethodna radna mjesta za koja je bio upitan. Ne zna da li su ČU i ZU imale obvezu uzdržavanja. Navodi da je KU definirao da se moraju uvažiti sva srodna radna mjesta radi očuvanja tehnološkog procesa. Za radnicu UU navodi da se s njom nije ništa dogodilo u 2013. i 2014. godini, jer je ista nastavila raditi poslove koje je ranije obavljala u Vuči vlakova. Navodi da je upoznat s Uputom broj 235/14 od 14.2.2014. koja je upućena svim šefovima poslovnica HŽ Carga i kojom se navode postupci, tj. upute kod primjene kriterija iz čl. 73. KU-a, odnosno potvrđuje da je ta Uputa upućivala na primjenu odredaba KU. Navodi da se ta reorganizacija dogodila u svim organizacijskim jedinicama HŽ Carga. Za SAP program naveo je da je to vrsta alatke za njihovo poslovanje i da misli da je moguće izlistati popunjenost radnih mjesta na određeni dan.

19. U dopunskom saslušanju svjedok CU je naveo da mu se čini da je radno mjesto „glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje“ bilo upražnjeno, ali smatra da tužiteljica nije mogla biti raspoređena na to radno mjesto jer je opis poslova tog radnog mjesta organizacija rad strojovođa, praćenje rada vučnih lokomotiva i vlakova odnosno vučnih kapaciteta. Navodi da tužiteljice nije mogla biti raspoređene na to radno mjesto jer nije imala stručni ispit koje je propisivalo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, a ne interni akt. Nadalje, radno mjesto „glavni planer teretnog prijevoza“ je bilo upražnjeno, ali navodi da tužiteljica nije mogla raditi na tom radnom mjestu jer se upravlja radom strojovođa pa stoga takav radnik mora najmanje znati koliko i strojovođa jer se radi o sigurnosti željezničkog prometa. Tužiteljica nije imala kompetencije za taj posao. Navodi da za obavljanje oba radna mjesta je potreban stručni ispit izvršnog radnika, a to kao uvjet vjeruje da je navedeno u opisu poslova ili sistematizaciji. Ne može se sjetiti šifre tih radnim mjesta, ali navodi da su to radna mjesta koja podrazumijevaju trajno praćenje od 0 - 24 dok je radno mjesto tužiteljice bilo administrativne naravi. Poznato mu je da je tužiteljica imala višu ekonomsku i stručnu spremu te željeznički srednju školu. Nakon što mu je na uvid dan Pravilnik o organizaciji iskazuje da za navedena radna mjesta nije propisan stručni ispit. Međutim navodi da smatra da je potrebno da te poslove radi osoba s određenim iskustvom. Ne može se sjetiti je li Pravilnikom bilo propisano što se smatra radnim iskustvom. Nakon što je proglašen tehnološki višak navodi da nije bilo radnika koji su iz neke druge organizacijske jedinice prešli u organizacijsku jedinicu Tehnologija. Pojašnjava da je HŽ vuča vlakova u sustav Carga došlo 1.050 radnika. Pojašnjava da je ČU radila administrativne poslove u HŽ vuča vlakova koje se djelomično spojilo sa Cargom pa je na taj način došla na rad kod tuženika. U HŽ vuča vlakova nije postojala Tehnologija kao posebna cjelina. Napominje da je ovaj proces bio u desetom mjesecu 2012., a 2014. je gospođa ČU već bila zaposlenica tuženika. Ne zna u kojoj organizacijskoj jedinici je radila.

20. Iz iskaza svjedoka DU sud je utvrdio da je bivša radnica HŽ Carga d.o.o. i prednika, kod kojih je radila ukupno 29 godina. Navodi da je njoj prestao radni odnos poslovno uvjetovanim otkazom i da je radila na radnom mjestu glavnog referenta za obračun rada po OUU. Navodi da po njezinim saznanjima poslovi radnog mjesta na kojima je radila tužiteljica i nadalje postoje te da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na poslovima glavni referent za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza, a da se to radno mjesto preoblikovalo u samostalnog referenta za reklamacije i štete, što obavlja jedan izvršitelj, i to EU. Za gđu EU navodi da je bila tužiteljici nadređena i voditelj grupe te da je starija od tužiteljice i ima više radnog staža, ali nema obveze uzdržavanja, dok tužiteljica ima malodobnu kćer. Svjedok potvrđuje da je u sudskom sporu s poslodavcem zbog svoje Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu. Dalje navodi da je ona, tj. svjedok u jednom razdoblju tužiteljici bila i nadređena osoba te da je od 2004. u HŽ Cargu bila voditelj grupe, pa je kao šef službe, vezano za opis svojih poslova, 9 godina radila na pravilnicima o organizaciji. U svezi primjene kriterija iz čl. 73. KU kod iskazivanja tehnološkog viška, navela je da se novi Pravilnik radio vrlo paušalno i da je u neskladu s organizacijskim, odnosno tehnološkim potrebama te da se u ranijem razdoblju radila analiza radnih mjesta i temeljem iste sistematizacija radnih mjesta. Navodi da je u organizacijsku jedinicu Tehnologija u 2012. godini došao dio radnika Vuče vlakova, a kada je donesen novi Pravilnik, od 1.3.2014., došlo je do pripajanja i radnika tehničko - vagonske djelatnosti. Pri tome su od 36 radnih mjesta 32 bila novoformirana te su samo 4 radna mjesta ostala ista, pri čemu su i same šifre i sami nazivi radnih mjesta ostali potpuno neizmijenjeni te su ostale promjene bile samo kozmetičke naravi. Svjedok potvrđuje da je bilo raspoređivanja radnika iz drugih organizacijskih jedinica u organizacijsku jedinicu Tehnologija, pa su tako došli radnici UU iz Korporativnih funkcija, ŠU iz Glavne poslovnice Zagreb, ŽU iz Službe zaštite na radu te ČU iz Financija. Isto se po mišljenju svjedoka kosi s prije spomenutim kriterijima iz čl. 73. KU, u kojem se navode kriteriji upravo iz organizacijske jedinice. Nadalje navodi da su ranija radna mjesta prije spomenutih radnika bila ukinuta i da je UU bila samostalni referent za tehnologiju, dok je u jedinicu Tehnologija došla na potpuno novo radno mjesto za ponude i obračune te da ta kolegica nema više od 8 godina radnog staža. Svjedok smatra da je upravo tužiteljica mogla obavljati te poslove radnog mjesta za ponude i obračune i da je za to radno mjesto potrebna licenca SAP-a, koju tužiteljica ima. Svjedok potvrđuje da je bilo slobodnih radnih mjesta na koja je tijekom 2014. mogla biti raspoređena tužiteljica te da su na dan 20.8., kada je njoj, tj. svjedoku uručen otkaz, bila slobodna 3 radna mjesta na koja je mogla biti raspoređena tužiteljica, a to su: glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje, šef službe za upravljanje i izvršenje prijevoza te samostalni tehnolog za ustrojbu vuče. Svjedok navodi da se ti podaci mogu izlistati u programu SAP - HR (ljudski potencijali), gdje se može retroaktivno izvaditi podatak na određeni dan za neko ranije razdoblje. Navodi da je u tom programu vidljiv naziv i šifra radnog mjesta, kao i broj izvršitelja, popunjenost i tko je eventualno raspoređen. Na upit je li bilo radnika koji su bili raspoređeni, a da nisu udovoljavali svim uvjetima radnog mjesta u odnosu na organizacijsku jedinicu Tehnologija, odgovara da je to bilo radno mjesto glavnog referenta za propise na koje je raspoređen NU s višom stručnom spremom, iako je potrebna VSS. Navodi i da je šef službe za izvršenje i upravljanje prijevoza JU bio raspoređen s višom ekonomskom školom, koju je imala i tužiteljica, ali s manje staža od tužiteljice. Navodi da je njegovo radno mjesto ostalo upražnjeno do 20.8.2014., jer je taj radnik zbog lažirane diplome dobio izvanredni otkaz u srpnju 2014. U odnosu na tužiteljičino ranije radno mjesto, navodi da je tužiteljica bila glavni referent za reklamacije i štete u međunarodnom prijevozu prema Ugovoru o radu iz 2012. te da su se ti poslovi kozmetički preoblikovali u samostalnog referenta za reklamacije i štete, dok su sami poslovi vrlo slični. Stoga svjedok smatra da nije prestala potreba za poslovima tužiteljičinog ranijeg radnog mjesta. Na upit je li tuženik ispoštovao popunjavanje upražnjenih slobodnih radnih mjesta prije otkazivanja Ugovora o radu tužiteljici, odgovara da u čl. 74. KU stoji da je nakon proglašenja tehnološkog viška, obveza poslodavca popuniti slobodna radna mjesta. Zaključno navodi da ona nije sudjelovala u izradi novog Pravilnika iz 2014. i da je tužiteljici bila nadređena do 2013.

21. U dopunskom saslušanju svjedokinja DU je navela da je tužiteljica pohađala istu željezničku školu kao i ona, a poslodavac joj je platio doškolovanje te je završila višu ekonomsku školu. Ono što joj je poznato je da je u KU bilo propisano da se radnik može staviti na radno mjesto iako ima jedan stupanj obrazovanja niži ako udovoljava uvjetima. Prema tome tužiteljica konkretno je mogla biti raspoređena na radna mjesta koja su predviđala VSS. Poznato joj je da su na radnom mjestu „glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje“ bila upražnjena dva radna mjesta budući da je 6 radnika od 8 mogućih radilo te poslove stoga je tužiteljica imala realne šanse za obavljanje poslova tog radnog mjesta. U pogledu radnog mjesta „glavni planer teretnog prijevoza“ navodi da je tu bilo upražnjeno jedno mjesto. Šifri se ne može sjetiti. Smatra da je tužiteljica udovoljavala uvjetima za obavljanje poslova na ta navedena radna mjesta. Navodi da su u jedinicu Tehnologija bili raspoređeni radnici iz drugih jedinica. Oni jesu udovoljavali uvjetima, međutim imali su znatno manje staža od tužiteljice, a što je bio uvjet koji je bio od značaja za proglašenje radnika tehnološkim viškom. Navodi da joj je poznato da je kolegica ČU iz organizacijske jedinice Financije prebačena u organizacijsku jedinicu Tehnologija te je na taj način oduzela mogućnost tužiteljici da ona bude raspoređena na radno mjesto koje je na kraju pripalo kolegici ČU. Također kolegica UU je prije proglašenja tehnološkog viška radila u drugoj radnoj organizacijskoj jedinici, a potom je prebačena u Tehnologiju. Navodi da je tužiteljica mogla biti raspoređena na radno mjesto LU budući da je ista obavljala Cargovski dio za koji se tužiteljica u srednjoj školi školovala, a ujedno je mogla prema KU obavljati poslove radnog mjesta VSS. Vezano uz godine staža navodi da UU zasigurno nije imala više staža od tužiteljice jer je bila dosta mlađa, a tužiteljica se zaposlila odmah nakon srednje škole. Navodi da je tužiteljica imala radno iskustvo za rad na poslovima radnog mjesta glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje te glavni planer teretnog prijevoza. Iskustvo kao takvo nije od važnosti već su to propisani uvjeti, a svaki posao se putem nauči. Nije joj poznato koji je opis poslova za radno mjesto glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje. Vezano za opis poslova za radno mjesto glavnim planer teretnog prijevoza navodim da mi je jako dobro poznat opis poslova tog radnog mjesta, a odnosi se na adekvatno planiranje rada svog bruta dakle svih teretnih vlakova koji ulaze i izlaze iz kolodvora. To je radno mjesto gdje se sjedi za pultom, ne ide se na teren, raspoređuju se ulazni i izlazni vlakovi, a za isto je dovoljno znanje tužiteljice i srednje škole. Na pitanje o radnom iskustvu tužiteljice navodi da ne zna cjelokupno radno iskustvo, ali u vremenu od 10-15 godina kada su radile zajedno ona je bila na radnom mjestu koje je vezano za štete i reklamacije na vagonima. Pratila je ulaze i izlaze vagona u inozemstvo i u tuzemstvu u posebnoj aplikaciji, potraživala je od ostalih željezničkih prijevoznika štete, ulagala reklamacije. I ona je vodila spor protiv tuženika.

22. Iz iskaza svjedoka MU sud je utvrdio da je zaposlena kod tuženika od 2012. i da obavlja poslove direktora ljudskih potencijala te pravnih i općih poslova i da je u vrijeme donošenja Odluke o otkazu bila direktorica Korporativnih funkcija. Navodi da se krajem 2013. trebalo pristupiti reorganizaciji HŽ Carga zbog teške financijske situacije i kontinuiranog pada prijevoza robe te da je Uprava pristupila izradi Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji koji je implementiran 1.3.2014. Navodi da je istim Pravilnikom utvrđeno smanjenje broja organizacijskih jedinica, odnosno da je došlo do smanjenja broja i radnih mjesta i zaposlenih radnika. Za tužiteljičino radno mjesto navodi da je bilo ukinuto, jer je prestala potreba za obavljanjem poslova njezinog radnog mjesta te se poziva na čl. 72. KU kojim je propisano da u slučaju ukidanja radnog mjesta, radnici koji su obavljali poslove tog radnog mjesta postaju tehnološki višak. Dalje navodi da je tužiteljica bila jedini izvršitelj na poslovima svog radnog mjesta i da se u njezinom slučaju nije mogao primijeniti čl. 73 . KU, a koji propisuje koje kriterije poslodavac mora uzeti u obzir ako dođe do smanjenja broja izvršitelja na određenom radnom mjestu. Stoga poslodavac nije smatrao potrebnim uzimati u obzir usporedne radnike, a to je u konkretnom slučaju EU, kojoj je novom sistematizacijom ukinuto radno mjesto Voditelj Grupe za reklamacije i štete, a u kojoj grupi je bilo sistematizirano i radno mjesto tužiteljice. Navodi da je poslodavac uzeo u obzir i dužinu trajanja radnog odnosa EU u društvu te je toj radnici EU zbog prirode procesa rada, znanja, kompetencija i vještina, prema novom Pravilniku iz 2014. ponudio radno mjesto samostalnog referenta za reklamacije i štete, što je bilo novosistematizirano radno mjesto. Na upit da li je poslodavac imao potrebu da se tužiteljica zaposli na nekim drugim radnim mjestima i je li bilo slobodnih radnih mjesta, navodi radna mjesta “glavni planer za tehnologiju i ustrojbu vuče vlakova“, „glavni inženjer za specijalne komponente i kočnice“ i „samostalni tehnolog za ustrojbu vuče“, a sve u organizacijskoj jedinici Tehnologija. Međutim, navodi da su za sva ta radna mjesta bili propisani uvjeti tehničke struke, npr. strojarstvo i elektrotehnika i da tužiteljica nije imala te uvjete i nije mogla obavljati te poslove. Prema saznanjima ovog svjedoka, kod poslodavca nije bilo slobodnih radnih mjesta za koja je tužiteljica imala odgovarajuća znanja i vještine. Navodi da postoji autonomno pravo poslodavca kod odlučivanja kojem će radniku ponuditi ugovor za obavljanje poslova drugog radnog mjesta, a obzirom na prirodu radnih procesa. Za EU navodi da je sigurno starija od tužiteljice i da ima preko 56 godina života te da u konkretnom slučaju zakonski kriterij obveze uzdržavanja nisu uzimali u obzir, pri čemu je za poslodavca bilo presudno što je gđa EU imala više godina radnog staža kod poslodavca, a ista je u određenom vremenskom periodu bila i tužiteljici nadređena osoba. Na upit da li su se poslovi ranijeg radnog mjesta tužiteljice nastavili obavljati, odgovara da naravno da jesu, ali da je to bilo u vidu jednog izvršitelja, a ne dvoje te da jedan izvršitelj pokriva potrebe poslodavca. Na upit iz kojeg dokumenta, odnosno programa se mogu iščitati slobodna radna mjesta, odgovara da je to vidljivo iz programa SAP i da je to izvješće moguće nabaviti retroaktivno za bilo koji dan. Vezano za Uputu o postupanju kod primjene kriterija iz čl. 73. KU i načina utvrđivanja tehnološkog viška radnika od 14.2.2014., koja Uputa joj je predočena, na upit kome je ista Uputa bila namijenjena, svjedok odgovara da je ista bila rezultat razgovora Uprave HŽ Carga sa šefovima svih organizacijskih jedinica, a radi pojednostavljenja primjene kriterija iz čl. 72. i čl. 73. KU. Potvrđuje da je ta Uputa bila namijenjena i CU u dijelu organizacijske jedinice Tehnologija. Svjedok navodi da je šefovima morala biti predočena kadrovska struktura svih radnika HŽ Carga, kako bi isti mogli izlistati tehnološki višak radnika sukladno kriterijima. Svjedok potvrđuje da joj je poznata obveza poslodavca iz čl. 74 . KU prema kojem je poslodavac dužan popuniti slobodna radna mjesta s radnicima koji su proglašeni tehnološkim viškom te navodi da je poslodavac Program zbrinjavanja viška radnika uputio službi za zapošljavanje. Navodi da je ista služba taj Program odobrila, pri čemu je u Programu ukazano da zbog teške financijske situacije i kontinuiranog pada obujma prijevoza tereta poslodavac nije u mogućnosti prekvalificirati ili dokvalificirati radnike i istima ponuditi drugo radno mjesto. Svjedok navodi da je poslodavac na adrese 6 trgovačkih društava u okviru HŽ sustava postavio upit radi eventualnog zapošljavanja viška radnika, ali da su sa svih 6 adresa dobili negativne odgovore. Za radnicu UU potvrdila je da je njezino radno mjesto ukinuto i da je ista prenijela ugovor o radu iz trgovačkog društva HŽ Vuča vlakova u HŽ Cargo u organizacijsku jedinicu Tehnologija te da je njezino radno mjesto implementirano u Pravilnik o organizaciji iz 2014. Navodi da je ta radnica obavljala iste poslove 2012. godine, a radi se o poslovima glavnog referenta za ponude i obračun kao preuzetom, a ne novosistematiziranom radnom mjestu. Navodi da nije bilo radnika koji su raspoređeni na radna mjesta za koja ne udovoljavaju uvjete, odnosno da poslodavac nije bio sankcioniran po nikakvoj prekršajnoj prijavi. Nije joj poznato je li tužiteljica imala obvezu uzdržavanja te da bi poslodavac uzeo u obzir kriterij uzdržavanja u slučaju da se radilo o smanjenju broja izvršitelja. Međutim, u konkretnom slučaju nije se radilo o tome, već je došlo do ukidanja radnog mjesta tužiteljice, kao što se radilo i o ukidanju radnog mjesta EU, ali je radnici EU poslodavac dao prednost.

23. U dopunskom saslušanju svjedokinja MU navela je da nakon proglašenja tehnološkog viška radnika je postojalo nepopunjeno radno mjesto "glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje" šifra 7619. Navodim da je za to radno mjesto bila predviđena visoka ili viša stručna sperma tehničkog smjera te je bilo potrebno imati tri godine iskustva, na istim ili sličnim poslovima. Iskazuje da je nakon proglašenja tehnološkog viška radnika bilo upražnjeno radno mjesto "glavni planer teretnog prijevoza" šifra 6406. Misli da je za ovo radno mjesto bila potrebna visoka ili viša stručna sprema tehničkog smjera te dvije ili tri godine radnog iskustva na istim ili sličnim poslovima. Navodi da je bilo upražnjeno mjesto šefa službe za upravljanje i izvršenje prijevoza i tamo je bila predviđena visoka stručna sprema tehničkog ili ekonomskog smjera te pet godina radnog iskustva. Također je u organizacijskoj jedinici Tehnologija bilo upražnjenih mjesta koji se odnose na tehnološku struku poput samostalnog tehnologa, referenta za ustrojbu vuče vlakova, te glavni inženjer za specijalne komponente i kočnice. Ne može se sjetiti jesu li ta radna mjesta ponuđena tužiteljici, to su radile druge osobe, međutim prema njezinim saznanjima tužiteljica nije imala potrebnu struku jer je ona dipl. ekonomist , a za ta radna mjesta je bila nužna stručna sperma tehničkog smjera te nije imala radno iskustvo na tim poslovima. Navodi da su u sistematizaciji radnih mjesta bili propisani uvjeti za formalno udovoljavanje pojedinih radnih mjesta. Navodim da je to propisano u sistematizaciji iz 2014. godine. Nakon što joj je dan na uvid Pravilnik iskazuje da je točno da je bila propisana srednja stručna sprema za radna mjesta pod šiframa 7619 i 6406 te da je bila propisana struka tehnološko društvenog smjera. Poznato joj je da je zaposlenica UU bila zaposlena u radnoj jedinici Korporativne funkcije, a da je nakon proglašenja tehnološkog viška radnika dobila novo radno mjesto u radnoj jedinici Tehnologija. Radno mjesto je bilo glavni referent za ponude i obračun. Isto navodi i za zaposlenicu ČU koja je bila zaposlena u organizacijskoj jedinici Financije te je nakon proglašenja tehnološkog viška radnika prebačena u organizacijsku jedinicu Tehnologija. Radilo se o radnom mjestu referent za opće poslove. ŽU je također bio zaposlen u drugoj organizacijskoj jedinici Zaštite na radu te je dobio radno mjesto u organizacijskoj jedinici Tehnologija kao glavni tehnolog za ustrojbu vuče. Navodi da je tužiteljica mogla obavljati poslove koje je obavljala radnica UU i radnica ČU dok smatra da poslove radnika Zadraveca nije mogla obavljati jer nije imala radnog iskustva sa vučom vlakova. Navodi da tužiteljica nije mogla obavljati poslove radnog mjesta „glavni planer za vučna vozila i strojno osoblje“ šifra 7619 jer nije imala iskustva na poslovima vezanim za upravljanje i izvršenje prijevoza i tehnologiju vuče vlakova jer je to specifično radno mjesto koje obuhvaća organizaciju rada vlakova na prugama, preusmjeravanje vlakova u slučaju zastoja pruga i zastoja u prometu kada je potrebno organizirati druge alternativne pravce. Isto se odnosi na radno mjesto „glavnog planera teretnog prijevoza“ šifra 6406 samo što nisu u pitanju lokomotive i vlakovi već vagoni , a što je razvidno iz opisa poslova koji su sastavni dio Pravilnika tuženika. Sve navedeno je njezino osobno mišljenje vezano za radno iskustvo na tim poslovima , tužiteljica nije bila u njezinoj organizacijskoj jedinici. Prilikom reorganizacije kod tuženika odnosno nakon proglašenja tehnološkog viška radnika 802 izvršitelja utvrđeni su viškom.

24. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je radila kod tuženika kao Glavni referent za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza i da je bila jedini izvršitelj na tim poslovima te da je njezino radno mjesto bilo ukinuto, ali da nisu bili ukinuti sami poslovi tog radnog mjesta, jer su isti neophodni. Dalje navodi da njoj poslodavac nije ponudio nikakvo drugo radno mjesto koje je bilo slobodno, iako je u vrijeme donošenja Odluke o njezinome otkazu kod poslodavca bilo slobodnih radnih mjesta. Navodi da se doista radilo o onim radnim mjestima koje je spomenula svjedokinja MU i koja su bila oglašena u programu SAP. Međutim, tužiteljica ukazuje da svjedokinja MU nije spomenula radno mjesto šefa za izvršenje prijevoza, na kojem je ranije radio kolega JU koji je dobio izvanredni otkaz i koji je imao istu stručnu spremu kao i ona, tj. višu ekonomsku školu. Navodi da je to njegovo ranije radno mjesto bilo oglašeno kao slobodno u njezinoj radnoj organizaciji Tehnologija. Navodi da je osim toga u organizacijskoj jedinici Tehnologija bilo slobodno i radno mjesto koje je kasnije ponuđeno ČU iz organizacijske jedinice Financije, ali nije mogla precizirati točan naziv tog radnog mjesta prema novoj sistematizaciji, tj. novom Pravilniku iz 2014. Tužiteljica ističe da njoj poslodavac nije ponudio baš nikakvo slobodno radno mjesto, niti u organizacijskoj jedinici Tehnologija, a niti u nekoj drugoj organizacijskoj jedinici, pri čemu je bilo takvih ponuda i mijenjanja organizacijskih jedinica za neke druge kolege. Tužiteljica smatra da je poslodavac njoj trebao ponuditi poslove radnog mjesta samostalni referent za reklamacije i štete koje je ponuđeno EU. Za istu navodi da je njoj ranije bila nadređena u određenom razdoblju i da je istoj poslodavac trebao ponuditi neko hijerarhijski bolje radno mjesto, jer je kolegica EU rasporedom na samostalnog referenta rangirana puno niže u odnosu na svoje prijašnje radno mjesto. Na upit što se dogodilo s njezinim, tj. tužiteljičinim radnim mjestom nakon donošenja Pravilnika u siječnju 2014., odgovara da u novoj organizaciji njezino radno mjesto više nije bilo sistematizirano, ali da su poslovi njezinog ranijeg radnog mjesta implementirani u poslove samostalnog referenta za reklamacije i štete. Na upit da li je do otkaza obavljala poslove Glavnog referenta za reklamacije i štete u međunarodnom prijevozu, odgovara da od siječnja, tj. veljače 2014., po izlasku liste tehnološkog viška, niti ona, a niti druge kolege koji su bili utvrđeni tehnološkim viškom, po nalogu tadašnjeg direktora Tehnologije CU, više nisu smjeli obavljati poslove svog ranijeg radnog mjesta. Navodi da je radnica UU prebačena iz druge organizacijske jedinice u organizacijsku jedinicu Tehnologija te je raspoređena na poslove obračuna i ponuda i da je to novoformirano radno mjesto, a da je ta kolegica mlađa od nje i da ima manje staža od nje. U organizacijsku jedinicu Tehnologija prebačeni su i ČU te BU i ŽU. Zaključno, tužiteljica je navela da su radnici NU, ĐU, FU i SU raspoređeni na nova radna mjesta, iako za to nisu ispunjavali formalne uvjete.

25. Ovaj sud prihvatio je iskaze svjedoka CU i MU, osim u dijelu u kojem iskazuju o tome da tužiteljica nije mogla raditi poslove radnih mjesta „glavni planer za vuču vozila i strojno osoblje“ šifra 7619 i „glavni planer teretnog prijevoza“ šifra 6406 jer isti prvo iskazuju da tužiteljica nema kvalifikacije za obavljanje poslova tih radnih mjesta, a potom nakon što im je predočen Prilog 4 Pravilnika o organizaciji tuženika u kojem su navedeni kriteriji za obavljanje tih radnih mjesta, iskazuju da tužiteljica nije imala potrebnog radnog iskustva. Svjedoci navode da je njihovo osobno mišljenje da tužiteljica ne bi mogla raditi te poslove jer nema odgovarajuća znanja i vještine, međutim za ukazati je da sam tuženik u propisima koje je donio nije propisao neke dodatne kriterije o kojima iskazuju saslušani svjedoci, a o kojim kriterijima će biti riječi u nastavku ove presude.

26. Nadalje, sud je prihvatio i iskaze svjedoka EU i ĆU jer su iste iskazivale međusobno suglasno te su iskazi u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu. Ovaj sud prihvatio je iskaz svjedoka DU budući da ista iskazuje o okolnostima koje su joj osobno poznate i u skladu je s iskazom tužiteljice. Ista navodi da je tužiteljica mogla raditi poslove radnih mjesta „glavni planer za vuču vozila i strojno osoblje“ šifra 7619 i „glavni planer teretnog prijevoza“ šifra 6406 jer ima za to predviđenu stručnu spremu, a pohađala je željezničku školu, što ovaj sud ocjenjuje kao logičan i životan iskaz jer je tuženika za obavljanje tih poslova propisao i nižu stručnu spremu od one koju ima tužiteljica. Ovaj sud prihvatio je i iskaz tužiteljice budući da je isti u suglasju s iskazima svjedoka koje je sud prihvatio.

27. U odnosu na obvezu savjetovanja poslodavca o zbrinjavanju viška radnika, odnosno vezano za izradu Programa zbrinjavanja viška radnika, mjerodavno materijalno pravo predstavljaju odredbe čl. 120. ZOR/09 i čl. 121 ZOR/09. Prema čl. 120. st. 1. 120. ZOR/09 poslodavac koji utvrdi višak od najmanje dvadeset radnika i kojima će neovisno o načinu prestanka ugovora o radu, u razdoblju od devedeset dana prestati ugovori o radu, dužan je na način i pod uvjetima propisanim tim Zakonom, ako će poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu najmanje petorici radnika, savjetovati se s radničkim vijećem u cilju otklanjanja potrebe za otkazivanjem. Istim čl. u st. 2 propisano je da je poslodavac dužan, u cilju provođenja obveze savjetovanja iz st. 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, dobi, spolu, zvanju i radnom mjestu radnika koji bi mogli biti višak, odnosno koji će biti obuhvaćeni otkazivanjem, roku u kojem namjerava otkazati ugovore o radu, dodatnim kriterijima, uz one iz čl. 107 . st. 3 toga Zakona, o kojima će poslodavac voditi računa pri odlučivanju o otkazivanju te iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja, uz onu iz čl. 119. toga Zakona. Nadalje, odredbom čl. 121. st. 1. ZOR/09 propisano je da je poslodavac koji i nakon provedenog savjetovanja o zbrinjavanju viška radnika namjerava poslovno uvjetovanim otkazom otkazati ugovore o radu u smislu odredbe čl. 120 st. 1 . tog Zakona, dužan izraditi program zbrinjavanja viška radnika. Prema st. 2 . ovoga čl., tijekom izrade programa zbrinjavanja viška radnika, poslodavac je dužan savjetovati se s nadležnom javnom službom zapošljavanja o mogućnostima uključivanja radnika u programe aktivne politike zapošljavanja. Prema st. 3. ovoga čl., program zbrinjavanja viška radnika, osim podataka iz čl. 120. st. 2. toga Zakona, mora sadržavati i: 1) mogućnost promjena u tehnologiji i organizaciji rada u cilju zbrinjavanja viška radnika; 2) mogućnost zapošljavanja radnika na drugim poslovima; 3) mogućnost pronalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca; 4) mogućnost rada u nepunom radnom vremenu i 5) mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije radnika. Zaključno, čl. 121. u st. 4 propisuje da je poslodavac dužan u izradi programa zbrinjavanja viška radnika izjasniti se o primjedbama i prijedlozima radničkog vijeća, posebno o mjerama koje bi trebalo poduzeti da se spriječe ili na najmanju mjeru ograniče očekivani otkazi ugovora o radu te o mjerama ublažavanja štetnih posljedica otkaza ugovora o radu.

28. Uvidom u Odluku tuženika od 19.05.2014., sud je utvrdio da je istom pokrenut postupak savjetovanja o kolektivnom višku radnika, a radi potrebe optimalizacije troškova poslovanja i broja zaposlenih radnika. Nadalje, uvidom u dopis tuženika od 20.5.2014. ovaj sud je utvrdio da je da je istim pokrenut postupak savjetovanja sukladno čl. 120. ZOR/09 s Glavnim radničkim vijećem i SSH u funkciji radničkog vijeća. U istom dopisu navedeno je da im se sukladno čl. 120. st. 3 . ZOR/09 dostavljaju podaci o razlozima zbog kojih će prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i radnim mjestima radnika za čijim će radom prestati potreba, kriterijima izbora radnika za čijim radom će prestati potreba, roku u kojem će prestati potreba za radom radnika te iznosu i načinu obračuna otpremnine. Nadalje, dopisom od 26.5.2014. tuženik je Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Područni ured Zagreb (dalje u tekstu HZZ) dostavio obavijest vezanu za savjetovanje o kolektivnom višku radnika, a radi potrebe optimalizacije troškova poslovanja i broja zaposlenih radnika. U ovoj obavijesti navodi se i da je poslodavac Glavnom radničkom vijeću i SSH u funkciji radničkog vijeća dana 20.5.2014. uputio zahtjev za provođenjem savjetovanja sukladno čl. 120 . ZOR/09 te su HZZ dostavljeni i podaci iz čl. 120 st. 3. ZOR/09 te pisano očitovanje GRV-a i SSH u funkciji radničkog vijeća, koja očitovanja su dana 23.5.2014. Nadalje, sud je uvidom u dopis tuženika od 10.6.2014. utvrdio da je tuženik kao poslodavac u svezi prijedloga Programa zbrinjavanja viška radnika, Glavnom radničkom vijeću i Sindikatu strojovođa Hrvatske dostavio Zaključak Uprave broj UC-36-2/14 od 10.6.2014., a sukladno čl. 149. st. 1. ZOR/09. Nadalje, uvidom u Zaključak od 1006.2014. sud je utvrdio da je istim utvrđen prijedlog Programa zbrinjavanja kolektivnog viška radnika tuženika i da se prijedlog tog Programa nalazi u Prilogu 1. tog Zaključka i čini njegov sastavni dio (toč. I.). Prema toč. II. ovog Zaključka navedeni prijedlog Programa sukladno čl. 149. st. 3. toč. 10 ZOR/09, upućuje se na savjetovanje Glavnom radničkom vijeću i Sindikatu strojovođa Hrvatske u funkciji radničkog vijeća. Kao prilog ovog Zaključka prileži prijedlog Programa zbrinjavanja viška radnika iz lipnja 2014.

29. Nadalje, uvidom u očitovanje Glavnog radničkog vijeća od 17.6.2014. ovaj sud je utvrdio da isto Vijeće potvrđuje da je dana 10.6.2014. zaprimilo prijedlog Programa zbrinjavanja kolektivnog viška radnika s popisom kolektivnog viška radnika. U ovom očitovanju Glavno radničko vijeće navodi da se ne slaže i ne prihvaća navedeni prijedlog Programa s navedenim popisom, a zbog niza propusta i pogrešaka koji su doveli do toga da se na popisu kolektivnog viška nalaze radnici koji nisu smjeli ni mogli postati tehnološki višak. Glavno radničko vijeće smatra da je poslodavac prilikom postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika bio neprincipijelan i netransparentan, odnosno da nije ispunio obveze iz čl. 121 .st. 4 (ne navodi se kojeg propisa, ali sud smatra očito ZOR/09), tj. da se nije izjašnjavao o argumentiranim primjedbama i prijedlozima koje je GRV davalo u više navrata. Stoga GRV ostaje pri svim primjedbama danima u prethodnim savjetovanjima vezano za popis kolektivnog viška radnika. Zaključno je navedeno da je GRV zaprimilo određeni broj primjedbi i prijedloga od strane samih radnika, za koje se navodi da se kao prilog dostavljaju poslodavcu. Pri tome su navedena imena i primjedbe 13 radnika, ali među njima nije navedeno ime tužiteljice. Sud je u predmetnom postupku utvrdio da sudskom spisu ne prileži baš niti jedan dokument Glavnog radničkog vijeća u kojem bi isto izražavalo neke primjedbe na prijedlog Programa zbrinjavanja viška radnika, kao niti da je davalo neke prijedloge. Stoga iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da se radilo o ikakvim osnovanim i argumentiranim primjedbama, odnosno prijedlozima Glavnog radničkog vijeća koje poslodavac nije uvažio. Zbog navedenog sud zaključuje da predmetni Program zbrinjavanja viška radnika nije donijet protivno odredbama čl. 120. i čl. 121. ZOR/09 te da je donijet nakon zakonito provedenog savjetovanja.

30. Vezano za obvezu poslodavca o savjetovanju prije donošenja odluke, sud dodatno navodi da je odredbom čl. 149 st. 1 ZOR/09 propisano da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci i da radničkom vijeću mora dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Istim čl. u st. 2 propisano je da je poslodavac radničkom vijeću na njegov zahtjev, a prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje, a u slučaju iz st. 1 ovog čl. Odredbom čl. 149 st. 3 podst. 10 ZOR/09propisano je da se važnim odlukama iz st. 1 tog čl., između ostalih, smatra i donošenje programa zbrinjavanja viška radnika. Osim toga, prema čl. 149 st. 4 ZOR/09 propisano je da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka, ne proizlazi da je Glavno radničko vijeće tražilo održavanje sastanka od tuženika kao poslodavca, odnosno ne proizlazi da je tražilo dostavu podataka od tuženika, a niti da je Glavno radničko vijeće održalo neku svoju sjednicu na kojoj je poslodavcu postavljalo bilo neko pitanje vezano za Program zbrinjavanja viška radnika. Pri tome valja ukazati da tužiteljica u predmetnoj parnici ne osporava zakonitost provedenog savjetovanja o zbrinjavanju kolektivnog viška radnika kod donošenja ovog Programa.

31. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Program zbrinjavanja viška radnika od 30.6.2014. (u daljnjem tekstu: Program), koji prileži sudskom spisu na listovima 190-201, koji je donijet nakon provedenog savjetovanja s Glavnim radničkim vijećem i Sindikatom strojovođa Hrvatske u funkciji radničkog vijeća sukladno čl. 122 i čl. 149 st. 3 toč. 10 (očito ZOR/09, iako taj propis nije naveden). U istome je u uvodnom dijelu navedeno da je poslodavac utvrdio višak od 341 radnika, kojima namjerava otkazati ugovore o radu u razdoblju od 60 dana. U Programu je pobrojan njegov sadržaj, odnosno opisani su razlozi nastanka viška radnika, metode za utvrđivanje viška radnika, mjere poduzete prema radnicima, prava koja se osiguravaju radnicima, izvori sredstava, provedba Programa te završne odredbe. Pod razlozima nastanka viška radnika navedeni su gospodarski razlozi te organizacijski i tehnološki razlozi. Pod gospodarskim razlozima navedeno je da HŽ Cargo d.o.o. od 2008. godine kontinuirano ostvaruje manji prijevoz u tonama u odnosu na 2007. godinu, od kada egzistira kao samostalno društvo te da je jedan od glavnih uzroka manjeg rada globalna ekonomska kriza koja je pogodila korisnike prijevoza, koji su ujedno zahvaćeni i financijskim problemima. Opisalo se i stanje koje iziskuje smanjenje troškova poslovanja, koje smanjenje je dovelo do ukidanja organizacijskih jedinica i određenih radnih mjesta za koja je utvrđeno da poslovi koji se na njima obavljaju više nisu potrebni. Pod gospodarskim razlozima navedeno je i da se na pojedinim mjestima smanjuje broj izvršitelja, jer je utvrđeno da se poslovi mogu jednako kvalitetno obavljati i s manjim brojem izvršitelja. U odnosu na organizacijske razloge, navodi se da nova organizacija ima manje organizacijskih jedinica i da je višak radnika nastao zbog ukidanja, odnosno smanjenja potrebnih radnih mjesta koja su nastala uslijed spajanja i ukidanja određenih organizacijskih jedinica, a što je vidljivo iz Pravilnika o organizaciji HŽ Cargo d.o.o. kao Priloga 1. ovome Programu. Pod tehnološkim razlozima, između ostalog, spominje se i informatizacija poslovnih procesa osnovne djelatnosti, time da se taj projekt IS Cargo nalazi u završnoj fazi uvođenja. Vezano za metode za utvrđivanje viška radnika, navedeno je da se broj radnika smanjio zbog racionalizacije poslovnih procesa i smanjivanja broja organizacijskih jedinica te da se poslodavac rukovodio kriterijima utvrđenima čl. 73. KU, koji čine Prilog 2. ovome Programu. Navedeno je i da je poslodavac uzeo u obzir i druge kriterije, kao što su kvaliteta, točnost i urednost u radu, kao i zadovoljavanje propisanih uvjeta iz Pravilnika o organizaciji. U navedenom Programu razmatrani su i broj, spol, dob, zvanje i radno mjesto radnika za čijim će radom prestati potreba u odnosu na 341 radnika kojima nije moguće osigurati nastavak rada i koji su utvrđeni kolektivnim viškom. Pri tome je u Tablici 1. prikazan pregled viška radnika prema dobi i spolu, u Tablici 2. prikazan je pregled radnika prema stručnoj spremi i spolu, dok je u Tablici 3. prikazan pregled radnika po zvanju. U odnosu na mjere poduzete prema radnicima, u Programu su analizirane mogućnost promjene u tehnologiji i organizaciji rada u cilju zbrinjavanja viška radnika; mogućnost zapošljavanja radnika na drugim poslovima; mogućnost pronalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca; mogućnost rada u nepunom radnom vremenu te mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije radnika. Za prvu mogućnost navedeno je da ista ne postoji iz razloga što su izostala sredstva iz Državnog proračuna za investicije i tekuće poslovanje, odnosno jer pad prijevoza uzrokuje smanjivanje prihoda. U odnosu na drugu spomenutu mogućnost, navedeno je da kod poslodavca ne postoje slobodna radna mjesta na koja bi se radnik mogao rasporediti, jer zbog smanjenja obujma prijevoza robe željeznicom dolazi do smanjenja broja radnika u društvu, pri čemu je osnovna djelatnost poslodavca obavljanje prijevoza tereta željeznicom. U odnosu na treću mogućnost, navedeno je da je nakon provjere u trgovačkim društvima HŽ Infrastruktura d.o.o., HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Pružne građevine d.o.o., Tehnički servisi željezničkih vozila d.o.o., Tvornica željezničkih vozila Gredelj u stečaju d.o.o., Končar-Elektroindustrija d.d. i Siemens d.d. utvrđeno da kod istih nije bilo slobodnih radnih mjesta. U odnosu na četvrtu spomenutu mogućnost, navedeno je da kod poslodavca ne postoje organizacijske i tehnološke mogućnosti za rad radnika u nepunom radnom vremenu, a u odnosu na posljednju mogućnost navedeno je da budući se smanjuje broj radnih mjesta, kao i broj izvršitelja na istima, da poslodavac ima dovoljno osposobljenih radnika za radna mjesta u novoj organizaciji. Stoga poslodavcu nije potrebna dokvalifikacija i prekvalifikacija radnika koji su utvrđeni viškom.

32. Nadalje, čl. 122. ZOR/09 uređeno je pitanje obavješćivanja o programu zbrinjavanja viška radnika. Stoga je prema st. 1 tog čl. poslodavac dužan nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i radničkom vijeću dostaviti program zbrinjavanja viška radnika, a u ovome postupku utvrđeno je da je poslodavac, tj. tuženik istu obvezu ispoštovao. Naime, uvidom u dopis tuženika od 1.7.2014. sud je utvrdio da je uz isti HZZ-u dostavljen predmetni Program i još šest priloga pobrojanih na listu 149 sudskog spisa. Uvidom u dopis navedenog Zavoda od 3.7.2014. utvrđeno je da prema mišljenju istog ne postoje razlozi za odgodu provođenja otkazivanja radnicima obuhvaćenima Programom, sukladno čl. 122. st. 4. ZOR/09.

33. U odnosu na savjetovanje tuženika kao poslodavca o pojedinačnoj odluci o otkazu ugovora o radu za tužiteljicu, sud je utvrdio da je tuženik i u tome dijelu ispunio svoju zakonsku obvezu iz čl. 150. ZOR/14 važećeg u vrijeme donošenja Odluke o otkazu. Isti članak u st. 3. podst. 2 propisuje obvezu savjetovanja poslodavca s radničkim vijećem prije donošenja otkaza, kao odluke važne za položaj radnika. Naime, iz dopisa tuženika od 8.8.2014., koji je naslovljen na Radničko vijeće Direkcije (na gđu. EU i njezinu zamjenicu gđu. ĆU), proizlazi da se traži savjetovanje o pojedinačnim otkazima prema Programu zbrinjavanja kolektivnog viška radnika. Poslodavac navodi da se sukladno čl. 150 ZOR/14 dostavljaju na savjetovanje prijedlozi odluka o poslovno uvjetovanim otkazima ugovora o radu radnicima Direkcije koji su proglašeni kolektivnim viškom i obuhvaćeni Programom zbrinjavanja viška radnika. Za isti Program navedeno je da je odobren od strane HZZ-a dana 3.7.2014., uz konstataciju da ne postoje razlozi za odgodu provođenja otkazivanja radnicima koji su obuhvaćeni Programom sukladno čl. 122. st. 4 ZOR/09. Zbog navedenog se dostavljaju na savjetovanje izrađeni pojedinačni prijedlozi odluka o poslovno uvjetovanim otkazima za ukupno 29 radnika, od kojih je jedan i tužiteljica, tj. OU (ranije: KU). Sud je uvidom u očitovanje Radničkog vijeća Direkcije od 14.8.2014., koje je sačinila ĆU, utvrdio da se vezano za dopis poslodavca od 8.8.2014. uskraćuje suglasnost za otkaz za 28 radnika iz dostavljenog dopisa, s izuzetkom za jednog radnika (OĐ), koji je usmenim putem zatražio da mu Radničko vijeće Direkcije izrazi suglasnost na predloženi otkaz. U ovom očitovanju navodi se da je Radničko vijeće Direkcije preko Glavnog radničkog vijeća u više navrata davalo primjedbe i mišljenja na sve liste u postupku savjetovanja, pa i na listu konačnog viška, a sukladno čl. 118., 120., 122. i 149. ZOR/09, kao i osobne prigovore pojedinačnih radnika na prijedlog liste. Međutim, navodi se da je poslodavac uvijek kontaktirao i sve materijale dostavljao isključivo predsjednici GRV-a. U ovom očitovanju navodi se da je Radničko vijeće Direkcije na sastanku održanom 13.8.2014. donijelo više zaključaka: da je traženje suglasnosti za odluke o otkazima radnika potrebno tražiti i od GRV, jer je isto tijelo vodilo postupak savjetovanja i to tek nakon što se RV Direkcije, kao i sva ostala RV u društvu očituju u zadanom roku; da RV Direkcije nije bilo uključeno u postupak savjetovanja oko donošenja Liste viška i Programa zbrinjavanja, odnosno da namjerno nisu dobivali informacije o postupku, a da su im na traženje istih podaci pisano uskraćivani; da je RV Direkcije u svim svojim primjedbama na liste viška radnika Direkcije iznijelo stav da nisu ispoštovane odredbe čl. 72., 73. i 74. KU; da za radnike za koje se traži suglasnost o otkazu nije vidljivo da li su provedene sve radnje iz čl. 115. st. 3. ZOR/09; da je iz primjedbi radnika Direkcije vidljivo da poslodavac kod raspoređivanja radnika na nova radna mjesta nije uzeo u obzir struku, stručnu spremu, duljinu radnog staža, kao ni iskustvo, vještine ili znanje koje radnici imaju i poslove koje su radili prije promjene ugovora o radu, kao niti ostale kvantitativne kriterije, odnosno da poslodavac nije odgovorio na primjedbe niti se očitovao o istima. Kao posljednji zaključak navodi se da je poslodavac dužan razmotriti i obrazložiti sve mogućnosti i njihove prijedloge i da specifično za Direkciju obradi obim poslova, i to ne isključivo po radnim mjestima, već po grupi poslova, jer su se šifre i nazivi pojedinih radnih mjesta izmijenile kozmetički, a poslovi unutar grupa i odjela se nisu smanjili. Navedeno je da se radnici nisu prethodno izučili i da će se time prouzročiti financijske štete unutar grupe poslova (poslovi naplate šteta, naplate po OUU, izvanrednih pošiljaka, tehnologije, TVD, obračuna troškova, kontrole prihoda, IT i poslova prodaje), odnosno obveza proizašlih prema drugim ŽPP-ima te obveze iz međunarodnih propisa. Stoga će prema mišljenju RV Direkcije donošenje odluka o otkazima prouzročiti novi trošak za društvo, pa je stoga izraženo protivljenje predloženim pojedinačnim otkazima i uskraćena je suglasnost o namjeravanim otkazima za ukupno 28 radnika, unutar kojih se nalazi i tužiteljica.

34. Valja ukazati da niti iz jednog dokaza izvedenog u ovome postupku ne proizlazi da je Radničko vijeće Direkcije unutar otvorenog roka od 8 dana iz čl. 150 st. 5. ZOR/14, a nakon zaprimanja dopisa tuženika od 8.8.2014., od poslodavca tražilo dostavu bilo kojeg dokumenta potrebnog i vezanog za davanje zatraženog očitovanja, pri čemu sam ZOR/14 ne ograničava broj dopisa koji stranke mogu međusobno razmjenjivati tijekom otvorenog roka za savjetovanje. Pri tome i iz iskaza svjedoka EU i svjedoka ĆU ne proizlazi da je Radničko vijeće Direkcije od poslodavca tražilo neki dokument u odnosu na ijednog radnika, a posebice za tužiteljicu, nakon zaprimanja dopisa tuženika od 8.8.2014. Ovaj sud ukazuje da je obveza poslodavca ocijeniti razloge zbog kojih se radničko vijeće protivi otkazu, ali da to istovremeno ne znači da ih poslodavac mora prihvatiti. Isto iz razloga što se poslodavac dužan savjetovati s radničkim vijećem, ali to očitovanje radničkog vijeća nije obvezujuće za poslodavca, što govori i sam termin "savjetovanje", pa sadržaj očitovanja radničkog vijeća (Direkcije), pa tako niti njegovo protivljenje namjeravanoj odluci o donošenju otkaza nije zapreka za donošenje odluke poslodavca. Dakle, traženje mišljenja ne znači traženje suglasnosti, jer tu drugu pravnu situaciju uređuje druga odredba, tj. čl. 151. ZOR/14, gdje se radi o institutu suodlučivanja. Sud još navodi da bi u slučaju da je Radničko vijeće Direkcije smatralo da treba neke dodatne odgovore, objašnjenja, dokumentaciju ili nešto treće, onda bilo logično da je tako nešto zatražilo od poslodavca te bi mu eventualno i predložilo održavanje sastanka, odnosno očitovalo bi se da bez navedenog ne može dati svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, a sve to unutar zakonskog roka od 8 dana. Tek ukoliko poslodavac do isteka posljednjeg dana roka za očitovanje radničkog vijeća radničkom vijeću ne bi dostavio ništa od traženog, tada bi se smatralo da je povrijeđena zakonska odredba iz čl. 150. ZOR/14. Međutim, radničko vijeće s kojim je provedeno konkretno savjetovanje o Odluci o otkazu ugovora o radu za tužiteljicu, nedvosmisleno je dalo svoje očitovanje da se protivi odluci o otkazu tužiteljici.

35. Nadalje, Radničko vijeće Direkcije za tužiteljicu nije navelo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi upravo za nju izrazilo protivljenje u odnosu na njezin otkaz, a osim toga sud ističe da nigdje nije propisano da se o pojedinačnom otkazu poslodavac trebao savjetovati s Glavnim radničkim vijećem. U odnosu na dio očitovanja Radničkog vijeća Direkcije od 14.8.2014. da je traženje suglasnosti za odluke o otkazima radnika potrebno tražiti i od GRV, ukazuje se da to mišljenje nije obvezujuće za ovaj sud, posebice iz razloga što u sporno vrijeme nije postojao sporazum koji bi uređivao pitanja odnosa radničkog vijeća i poslodavca u odnosu na zakonsku obvezu savjetovanja. Pri tome je odredbom čl. 74. KU propisana obveza poslodavca da se nakon proglašenja tehnološkog viška savjetuje s radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća. Međutim, iz iste odredbe ne proizlazi obveza poslodavca da se u slučaju ako postoji više organizacijskih dijelova radničkog vijeća i sindikata, u odnosu na pojedine odluke, treba savjetovati s određenim radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom. Stoga, kako niti iz jednog akta ne proizlazi obveza poslodavca da bi se kod donošenja pojedinačnog otkaza trebao savjetovati i s Glavnim radničkim vijećem i s Radničkim vijećem Direkcije, sud zaključuje da je bilo dostatno provođenje toga savjetovanja samo s Radničkim vijećem Direkcije, pri čemu je isto zasigurno imalo više relevantnih saznanja u odnosu na radnike zaposlene u toj Direkciji.

36. Pri tome je upravo iskazom svjedoka EU utvrđeno da je sve materijale vezano za tehnološki višak i zbrinjavanje viška radnika dobilo Glavno radničko vijeće, koje tu dokumentaciju nije proslijedilo Radničkom vijeću Direkcije, iako je to trebalo učiniti. Iz navedenog sud zaključuje da je prosljeđivanje navedenih materijala bila obveza Glavnog radničkog vijeća, a ne samog poslodavca i da se tu ne radi o nezakonitom postupanju na strani poslodavca. Iskazom svjedoka EU također je utvrđeno da niti u jednom aktu, odnosno sporazumu nije posebno uređeno da će se savjetovanje o pojedinačnim odlukama provoditi s Radničkim vijećem Direkcije, a da se savjetovanje o izmjenama organizacije provodi s Glavnim radničkim vijećem. Sud pri tome posebno ističe da se Radničko vijeće Direkcije u svom očitovanju od 14.8.2014. nije usprotivilo proceduri savjetovanja zatraženog od strane poslodavca na način da uskraćuje davanje bilo kakvog očitovanja, odnosno poslodavcu nije ukazalo temeljem koje odredbe kojeg akta bi se i savjetovanje o pojedinačnim odlukama također trebalo provoditi s Glavnim radničkim vijećem. Pri tome treba navesti i da je iskazima i EU i ĆU utvrđeno da je svaka poslovna jedinica, pa i Direkcija, imala svog predstavnika u Glavnom radničkom vijeću, pri čemu je taj predstavnik u spornom razdoblju za Direkciju, u kojoj je nesporno radila tužiteljica, bila EU. Zbog navedenog su neosnovani navodi tužiteljice da je Radničko vijeće Direkcije prva saznanja o otkazivanju ugovora o radu tužiteljici dobilo tek tijekom postupka savjetovanja o individualnom otkazu, jer je EU kao predstavnica u Glavnom radničkom vijeću, kroz savjetovanje o kolektivnom višku radnika, morala i trebala imati sva relevantna saznanja.

37. Neosnovano tužiteljica navodi da EU nije bila član Glavnog radničkog vijeća jer je ovaj sud iz iskaza svjedoka EU i ĆU utvrdio je da je upravo u spornom razdoblju provođenja predmetnog savjetovanja EU bila članicom Glavnog radničkog vijeća ispred Direkcije. Kako članovi radničkog vijeća općenito imaju zadatak štititi prava radnika, ocjena je ovog suda da ne nije životno niti logično da bi EU i ĆU lažno iskazivale ovome sudu o činjenici da je EU bila član Glavnog radničkog vijeća ispred Radničkog vijeća Direkcije. Stoga u slučaju i da se radilo o nekim propustima u komunikaciji između Glavnog radničkog vijeća i Radničkog vijeća Direkcije vezano za savjetovanje kako o kolektivnom višku radnika, tako i o individualnoj odluci o otkazu za tužiteljicu, sud smatra da tako nešto ne može ići na štetu tuženika kao poslodavca. Slijedom svega navedenog, tuženik je proveo savjetovanje s radničkim vijećem sukladno zakonskim odredbama te nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se Odluka o otkazu ugovora o radu za tužiteljicu smatrala ništetnom (čl. 150 st. 12 ZOR/14).

38. U predmetnom postupku nije bilo sporno da je tuženik dana 31.1.2014. donio novi Pravilnik o organizaciji HŽ Carga d.o.o., prema kojem je u čl. 2 utvrđeno 7 organizacijskih jedinica. Iz Pravilnika proizlazi da je istim u cijelosti ukinuta Grupa za reklamacije i štete u organizacijskoj jedinici Tehnologija, u kojoj Grupi je bila zaposlena tužiteljica. Zbog ovih organizacijskih promjena došlo je i do ukidanja tužiteljičinog radnog mjesta, odnosno Glavnog referenta za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza, koju činjenicu osim iskaza saslušanih svjedoka CU i MU potvrđuje i sama tužiteljica u svom stranačkom iskazu. Uvidom u prethodni Pravilnik o organizaciji HŽ Carga d.o.o. od 14.9.2012. sud je utvrdio da je u istome bila sistematizirana Grupa za reklamacije i štete u organizacijskoj jedinici Tehnologija i da je pod šifrom 7279 bilo sistematizirano radno mjesto Glavnog referenta za reklamacije i štete na robi za jednog izvršitelja, kao i radno mjesto Voditelj Grupe, također jedan izvršitelj. Osim toga, prema još ranijem Pravilniku o organizaciji HŽ Carga d.o.o. od 23.5.2011. u organizacijskoj jedinici Tehnologija u Grupi za reklamacije i štete bila su sistematizirana tri radna mjesta, i to Voditelj grupe, Glavni referent za reklamacije i štete iz unutarnjeg prijevoza te pod šifrom 7279 Glavni referent za reklamacije i štete iz međunarodnog prijevoza (radno mjesto tužiteljice), a sve po jedan izvršitelj.

39. U odnosu na sam naziv radnog mjesta koje je navedeno u Ugovoru o radu sklopljenom 28.9.2012. (čl. 4), a koji Ugovor se otkazuje Odlukom o otkazu od 19.08.2014., sud je suglasan s navodima tužiteljice da je radno mjesto tužiteljice prema Pravilniku o organizaciji iz 2012. bilo označeno kao Glavni referent za reklamacije i štete na robi (šifra 7279). Ocjena ovog suda je da je tužiteljičin ugovor o radu bio napisan, tj. sačinjen u vrijeme dok je bio na snazi Pravilnik o organizaciji iz 2011., tj. prije donošenja i stupanja na snagu Pravilnika o organizaciji iz 2012., pa je stoga u Ugovoru o radu od 28.9.2012. ostao naziv radnog mjesta iz Pravilnika o organizaciji iz 2011. Sud kao i tužiteljica smatra da tužiteljičin Ugovor o radu, koji joj je i otkazan pobijanom Odlukom o otkazu, nije izmijenjen samo formalno te da je tužiteljica nakon sklapanja Ugovora o radu od 28.9.2012. zapravo nastavila obavljati istovrsne poslove, ali vezane samo za međunarodni prijevoz, a ne i unutarnji prijevoz robe. Stoga bez obzira na spomenuti sami naziv tužiteljičinog radnog mjesta, sud smatra da je odlučna činjenica da je tužiteljici otkazan ugovor o radu za one poslove na kojima je faktično radila i koji poslovi su u bitnome neizmijenjeni u odnosu na one prema Pravilniku o organizaciji iz 2011., što potvrđuje i ista šifra radnog mjesta (7279).

40. Odredbom čl. 115. ZOR/14 u st.1. toč.1 propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri tome je poslovno uvjetovani otkaz dopušten ako su ispunjeni kumulativni uvjeti, tj. da su kod poslodavca izvršene organizacijske promjene i da je uslijed tih promjena prestala potreba za obavljanjem određenog posla od strane određene osobe. Čl. 115. ZOR/14 u st. 2 . propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, dok čl. 115. ZOR/14 u st. 3 propisuje da se odredbe st. 2. tog čl. ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od 20 radnika. Pri tome u postupku nije bilo sporno da je tuženik kao poslodavac u vrijeme otkazivanja tužiteljičinog ugovora o radu zapošljavao daleko veći broj od navedenih 20 radnika (u sporno vrijeme radilo se o tisućama radnika).

41. Odredbom čl. 72. st. 1. KU propisano je da se razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu mogu pojaviti ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do ukidanja radnog mjesta ili smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu, u kojem slučaju se primjenjuju kriteriji iz čl. 73. KU. Člankom 73. KU propisani su kriteriji za utvrđivanje viška radnika (ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu, ispunjenje uvjeta za privremenu starosnu mirovinu, zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije, trajanje radnog odnosa, status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, socijalni status). Sukladno čl. 74. KU, nakon proglašenja tehnološkog viška, obveza je poslodavca da popuni slobodna radna mjesta unutar društva, radnicima tog društva. Poslodavac, tj. tuženik ima autonomno pravo organizirati rad na način za koji smatra da je optimalan, odlučivati o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući i pravo na osnivanje ili ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe, te sud nije ovlašten ispitivati svrsishodnost poslovne politike poslodavca. Organizacijska promjena sama po sebi nije opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, ali je od značaja ako je dovela do toga da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla, odnosno ako je uslijed organizacijskih promjena ukinuto radno mjesto, kao što je u konkretnom slučaju ukinuto radno mjesto tužiteljice.

42. Budući da je ovaj sud utvrdio da je prestala potreba za radom tužiteljice jer je radno mjesto tužiteljice ukinuto te ne dolazi u obzir primjena kriterija iz čl. 115. st. 2. ZOR/14, jer se ne radi o situaciji da je više radnika obavljalo poslove radnog mjesta tužiteljice, a jer je tužiteljica bila jedini izvršitelj svog radnog mjesta, valjalo je ocijeniti je li tuženik postupio u skladu s čl. 74. KU kojim je propisana obveza tuženika kao poslodavca da nakon proglašenja tehnološkog viška popuni slobodna radna mjesta unutar društva radnicima tog društva.

43. Tužiteljica je tijekom postupka isticala da su u spornom razdoblju bila slobodna radna mjesta pod šifrom 7619 „glavni planer za vuču vozila i strojno osoblje“ te pod šifrom 6406 radno mjesto „glavni planer teretnog prijevoza“. Ovaj sud je iz iskaza svjedoka MU, CU i DU utvrdio da su kod tuženika u spornom razdoblju doista postojala slobodna radna mjesta „glavni planer za vuču vozila i strojno osoblje“ i „glavni planer teretnog prijevoza“ na koje nije rasporedio tužiteljicu.

44. Navedene iskaze svjedoka potkrjepljuju i Izvješća o popunjenosti radnih mjesta s razinama organizacijskih jedinica u razdoblju od 1.3.2014. do 19.8.2014. Iz navedenih izvješća razvidno je da su tijekom cijelog tog razdoblja postojala slobodna radna mjesta sistematizirana pod šiframa 7619 i 6406. Nadalje, iz predmetnog izvješća na dan 19.8.2014. proizlazi da je 8 sistematiziranih radnika za radno mjesto „glavni planer za vuču vozila i strojno osoblje“ šifra 7619, a da je broj radnika koji obavljaju poslove tog radnog mjesta 7 te da je slobodno 1 mjesto. Nadalje, uvidom u navedeno Izvješće razvidno je da je 10 sistematiziranih radnika za radno mjesto „glavni planer teretnog prijevoza“ šifra 6406, a da je broj radnika koji obavljaju poslove tog radnog mjesta 9 te da je slobodno 1 mjesto.

45. Uvidom u Prilog 4 Pravilnika o organizaciji tuženika (list 30 spisa) ovaj sud je utvrdio da je za obavljanje poslova radnog mjesta „glavni planer za vuču vozila i strojno osoblje“ šifra 7619 bila potrebna srednja stručna sprema tehničko – društvene struke, tri godine radnog iskustva bez zahtjeva o stručnom ili drugom ispitu. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da je za obavljanje poslova radnog mjesta „glavni planer teretnog prijevoza“ šifra 6406 bila potrebna srednja stručna sprema tehničko – društvene struke, tri godine radnog iskustva bez zahtjeva o stručnom ili drugom ispitu. Uzimajući u obzir da tužiteljica ima višu stručnu spremu društvenog smjera (stručna prvostupnica ekonomije – list 74 spisa), nesporno više od tri godine radnog iskustva, prema ocjeni ovog suda nije postojala zapreka da tuženik rasporedi tužiteljicu na neko od navedenih radnih mjesta. Naime, iako svjedoci MU i CU navode da tužiteljica nema određeno iskustvo koje je potrebno za rad na tim radnim mjestima, za ukazati je da sam tuženik nije propisao da su za obavljanje tih radnih mjesta potrebna neka specifična znanja, nego je upravo propisao koje su kvalifikacije koje radnik mora imati da bi mogao raditi na tom radnom mjestu. U situaciji kada kod tuženika postoje slobodna radna mjesta za koje obavljanje poslova na tim radnim mjestima je kriterije propisao sam tuženik, pri tome uzimajući u obzir postojanje propisane obveze da nakon proglašenja tehnološkog viška popuni slobodna radna mjesta unutar društva radnicima tog društva, ocjena ovog suda je da tuženik u konkretnoj situaciji nije postupio u skladu s odredbom čl. 74. KU.

46. Slijedom navedenog, iako je tuženik dokazao da je kod istog došlo do organizacijske promjene, sud je utvrdio da je isti propustio rasporediti tužiteljicu na postojeća radna mjesta koja su bila slobodna sukladno obvezi iz čl. 74. KU, pa prema tome ne postoji opravdan razlog za otkaz tužiteljici.

47. Slijedom svega navedenog, Odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici je nedopuštena, pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

48. Sukladno odredbi čl. 124. st. 1. ZOR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II. izreke ove presude.

49. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa). Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj na temelju Tbr. 7.2. Tarife pripadaju ukupni troškovi jednokratne nagrade u visini od 250 bodova. Također postupak povodom ukidne odluke smatra se novim prvostupanjskim postupkom te tužiteljici pripada u tom postupku nagrada iz navedenog tarifnog broja. Tako su tužiteljici priznati zatraženi sljedeći troškovi:

- jednokratna nagrada u visini 500,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 7.2. Tarife za prvostupanjski postupak koji se vodio pred ovim sudom poslovni broj Pr- 9119/2014,

- jednokratna nagrada u visini 500,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 7.2.

Tarife za ovaj ponovljeni prvostupanjski postupak,

- sastav žalbe u visini od 200,00 eura uz pripadajući PDV na temelju Tbr. 10.2. Tarife.

50. Slijedom svega navedenog, tužiteljici su priznati troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura.

51. Tužiteljici na troškove parničnog postupka pripadaju i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).

52. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, kao neosnovan.

53. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. III. i toč. IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Martina Sučević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u četiri primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku