REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj P-269/2025-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Jasmini Božić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Pušić Miličević, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB 23057039320, koju zastupaju odvjetnici iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Vesne Pušić Miličević, odvjetnicu iz Zagreba i punomoćnika tuženika Eve Habdija, odvjetnice iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba , 6. ožujka 2026. donio je, objavio je,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju LC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.187,96 € (slovima:četiritisućestoosamdeset sedameura i devedesetšestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1.10.2015.g. do isplate i to do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od god ine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023.g. do isplate po stopi koja
se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju LC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 950,00 € (slovima:devetstopedeseteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 06. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.913,36 € kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da se ovosudni spis priklopi na stariji spis koji se vodi pod posl. broj. P-7899/19 radi odluke o spajanju i zajedničkoga raspravljanja jer se ovdje utuženo potraživanje temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, a koje potraživanje nije obuhvaćeno ranijom tužbom, pa bi se time ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi.Nadalje navodi na temelju Ugovora o kreditu od 30. travnja 2008. g. sklopljenog s kreditorom ERSTE &STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., je njemu kao korisniku kredita i potrošaču, stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 174.318,16 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj i rokom otplate 360 mjeseci, dok je na temelju Aneksa broj 1 istog Ugovora o kreditu od **.**.2012.g., NCI i KC uz njega su pristupile govoru kao sudužnici u izvršavanju svih obveza koje za njega proizlaze.Ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio je suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) , što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.4.2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012.Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se kao takve među strankama ne mogu primijeniti, pa je tuženik sukladno odredbi iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) dužan mu vratiti sve što je primio po osnovama ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u okviru zastarnog roka 5 godina, koji rok sukladno izraženom stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., se ima računati od pravomoćnosti sudske odluke br. P -1401/2012 TS Zagreb. Dana 11.2.2016.g. stranke su potpisale Aneks broj 2. ugovoru o kreditu, kojim je na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje ZPK) predmetni kredit konvertiran u euro.Ni u Aneksu br. 2. ugovora, a niti u ZPK nije navedeno da se višak koji je pretplaćen zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli obuhvaća predmetnom konverzijom, a niti se odrekao prava na potpunu restituciju, pa slijedom toga da se sklapanjem takvog Aneksa Ugovoru o kreditu, a niti nekim drugim naknadnim pravnim aktom, ne mogu pravno osnažiti odredbe ništetnog ugovora, to ima i nadalje pravni interes pozvati se na ništetnost i s time u vezi potraživati ovdje utuženi iznos. Osim toga, sklapanjem Aneksa nije podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.Takvo shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojem korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.Potrošač ima pravni interes i može isticati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, jer konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet IC protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i tečajnih razlika ovom tužbom potražuje posljedično preplaćeni iznos razlike iskazane nedospjele glavnice na dan 30.9.2015.g. u odnosu na nedospjelu glavnicu na isti dan obračunatu po početnom tečaju (manje priznati iznos umanjenja glavnice), u iznosu 8.101,58 eur/61.041,34 hrk, sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1.10. 2015.g. do isplate. Radi se dakle o razlici glavnice u valuti eur i stvarne glavnice obračunate po početnom tečaju , jer tuženik na dan 30.09.15. nije uzeo u obzir početne uvjete obzirom da je ugovorna odredba o tečaju ništetna.Prema usklađenom tužbenom zahtjevu od 19. lipnja 2024. godine tužitelj potražuje iznos od 8.101,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. godine.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Ističe kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane poslodavca gđe EC, M.C.I. prom d.o.o. Stoga smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti, tada tužitelju nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to on iznosi u svojoj tužbi. Tužitelj bi mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, pa stoga u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe.Predlaže spajanje ovog postupka s postupkom koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-7899/19, a sve sukladno čl. 313. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22). U predmetu pod posl. br. P-7899/19 ovdje tužitelj vodi parnicu protiv njega kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijelova Ugovora o kreditu broj 5103940641 od dana 30. travnja 2008. godine.Slijedom navedenog, s obzirom da se u oba predmeta radi o utvrđenju i potraživanju s osnove ništetnosti ugovornih odredbi iz istog ugovornog odnosa, to predlaže spajanje ova dva postupka.Ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana njegovim postupanjem.Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 7. lipnja 2023. godine, to ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.Ujedno ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i on dana 11. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.Sud EU je odlukom od 5. svibnja 2022. u predmetu C- 567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je on neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 je donesena u travnju 1993.)Pri tome je ključan zaključak Suda EU da je aneks ugovora o kreditu (čiji je sadržaj odraz prisilnih odredaba nacionalnog prava) isključen od ispitivanja nepoštenosti (pozivanjem na članak 1. stavak 2. Direktive 93/13). Sve ovo Sud EU zaključuje argumentirajući da je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut. Ovakav zaključak naslanja se na argumentaciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) iz Oglednog postupka jer se po sili zakona i Direktive 93/13 smatra da je aneks valjan.Sud EU ispravno je zaključio da je nacionalni zakonodavac svojom intervencijom uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana, te je takva odluka u skladu s već postojećom sudskom praksom (odluka Suda EU C-81/19).Primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obešćenja s naslova osnovnog ugovora isključena je u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu.Na nacionalnoj razini, odlukama Vrhovnog suda RH (ogledni postupak) i Ustavnog suda RH (u postupku za ocjenu ustavnosti ZIDZPK/15, a u kojem je utvrdio da je navedeni propis usklađen s Ustavom) već je odlučeno o zakonitosti provedene konverzije, kao i tome da Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, čime je otklonjena neravnoteža ugovornih strana u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona. VSRH u oglednom postupku zauzeo je pravno shvaćanje da uslijed sklapanja Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja.Nadalje ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju.Cilj ZIDZPK/15 je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverz ija kreditatužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.U odnosu na predmetn i tužbeni zahtjev prvenstveno ističe prigovor zastare.Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 03.02.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije.Obzirom da tužitelj smatra da na njegovoj strani ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, ističe da bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.Obzirom da je od dana 30.09.2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.Ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1. kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od njega zahtijevati isplatu razlike glavnice, a za koji iznos je navodno, eurska (kunska) protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju.Predlaže sudu da pozove vještaka u vještvu uzme u obzir navedenu priznatu preplatu prilikom izračuna i to na način da iznos utvrđene preplate iz konverzije dovede u vezu s iznosom razlika anuiteta, odnosno da prikaže koliko stvarno iznosi navodno potraživanje tužitelja nakon što se umanji iznos utvrđene preplate.Vezano za pozivanje tužitelja na presudu Suda EU u predmetu C-118/17 (IC protiv Erste Bank Hungary Zrt), valja istaknuti da su i Sud EU u predmetu C-567/20 i VSRH u oglednom postupku naveli da ista nije primjenjiva na konverziju u Hrvatskoj.Nadalje ističe kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po njegovom stajalištu tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.Ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.Slijedom svega navedenog, predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovoga postupka.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103940641 od 30.4.2008. godine (list 9 do 15 spisa), Nalog za isplatu sredstava kredita broj 5103940641 (list 16 spisa), Plan otplate po kreditu (list 19 do 24 spisa), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103940641 od 15.10.2012. (list 25 do 28 spisa), Aneks br. 2. Ugovora o kreditu broj 5103940641 od 11.2.2016. (list 256 do 261 spisa), Aneks br. 3. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103940641 od 25.4.2016. (list 262 do 264 spisa), Specifikaciju izvršenih uplata (list 265 do 274 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5103940641 na dan 30.9.2015. (list 275 do 283 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope na kredit nakon provođenja konverzije (list 284 spisa), Sporazum o diobi bračne stečevine od 14. rujna 2012. (list 541-543 spisa), Pismo namjere od 9.2.2022. (list 544 spisa), Obavijest o otplaćenom kreditu od 15.3.2022.(list 545 do 547 spisa) ,proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba (list 565 do 569 spisa), saslušanjem tužitelja NC (list 577 i 578 spisa) i vještaka Darka Prpića (list 664-665), te je izvršen uvid u očitovanje vještaka od 22. srpnja 2025.
4. Na glavnoj raspravi dana 19. lipnja 2024. godine tuženik je predložio da s obzirom na iskaz tužitelja da se sasluša svjedok PC na okolnosti koje su se odnosile na postupke djelatnika banke prije i u procesu sklapanja predmetnog Ugovora.
5. Tijekom postupka tuženik je predlagao da se ovosudni spis spoji na spis Općinskog suda u Zagrebu.
6. Uvid u e spis utvrđeno je da je u spis posl. broj P-7899/2019 Općinskog građanskog suda u Zagrebu, rješenjem od 15. travnja 2022., određen prekid postupka.
7. Sud je Rješenjem poslovni broj P-1406/2023-15. od 19. lipnja 2024. godine odbio prijedlog tuženika za spajanjem ovog postupka postupkom koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-7899/2019. jer se radi o predmetu koji je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske dodijeljen ovome sudu kao drugom stvarno i mjesno nadležnom sudu za postupanje. Citiranim Rješenjem odbijen je prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem svjedoka LCI jer za istog svjedoka i za činjenice koje bi eventualno navedeni svjedok mogao iskazivati i na koje okolnosti bi se svjedok mogao saslušati, tuženik je znao i bio upoznat i prilikom davanja Odgovora na tužbu, jer u Ugovoru o kreditu koji je sklopio tužitelj i tuženik je potpis, te prezime navedenog svjedoka, te je prije zaključenja prethodnog postupka imao mogućnost predložiti saslušanje navedenog svjedoka.
8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan do iznosa od 4.187,96 €.
9. Između stranaka nije bila sporno:
- da su stranke dana 30. travnja 2008., zaključile Ugovor o kreditu
- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 174.318,16 CHF, uz valutnu klauzulu
- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB-a na dan plaćanja
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
-da su stranke 11. veljače 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu
- da je izračunom konverzije utvrđena pretplata tužitelja u iznosu od 3.913,36 €,
- da provedena konverzija i izračun iste nije sporan
- da je sukladno čl. 7 Aneksa ugovora utvrđeno da će se pretplata iz konverzije koristiti za podmirenje budućih anuiteta sve dok se preplata ne iskoristi u cijelosti
10. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužitelja, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
11. Prigovor promašene aktivne legitimacije, nije osnovan, jer izvršenim uplatama koje su izvršene od strane treće osobe tužitelj je zatvarao kredit pri čemu nije od utjecaja da li je uplate vršio tužitelj osobno ili treća osoba koja je u ovom slučaju bila supruga tužitelja i zaposlenica firme M.C.I.Prom d.o.o. kao i sudužnik u predmetnom Ugovoru o kreditu. Također tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio u cijelosti, a što i proizlazi iz isprava koje prileže spisu, a iz kojih je vidljivo da je Ugovor u c ijelosti podmiren i to od strane upravo tužitelja (Obavijest o otplaćenom kreditu od 15.3.2022. godine).
12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
13. Iz iskaza tužitelja NC (list 577 i 578 spisa), utvrđeno je da je sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu, namjena kredita bila je za kupnju nekretnine koja se nalazi na adresi N [adresa]. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu i nije bio vlasnik obrta. Kada je dizao kredit nije bio kreditno sposoban da bi digao isti u kunama i eurima, nego samo u CHF. U banci mu nisu pojasnili odredbe Ugovora o kreditu. Kredit je otplaćivao zajedno sa bivšom suprugom i sve je išlo s njihovog računa. Sklopio je Aneks br. 2. Ugovoru o kreditu iz razloga što nije više mogao financijski podnositi rate kredita koje su mu bile veće nego je imao primanja, čak su ga u banci uvjeravali da se radi o najstabilnijoj valuti, nisu ga upozorili da bi mogle rasti rate kredita, a porasla mu je rata kredita od dana potpisivanja do isplate i on je želio odustati od kredita, ali su mu rekli da nema pravo. Nekretnina koju je kreditom kupio služila mu je za stanovanje. MCI PROM d.o.o. je firma u kojoj je bila zaposlena njegova bivša supruga i kada su se rastali, on je tražio da se ona makne kao sudužnik iz Ugovora o kreditu, međutim banka je tada počela naplaćivati iznos od 1.000,00 kn. Njegova nekretnina nije korištena u poslovne svrhe, ali je nekretninu u 1. mjesecu 2013. godine iznajmio i to po uputi tuženika, a kako bi oni bili sigurni da će on svaki mjesec otplaćivati ratu kreditu i kako bi mogli njegovu suprugu maknuti kao sudužnika iz Ugovora o kreditu. Nekretninu je iznajmio Maskulinus d.o.o. On je sklopio Ugovor o najmu. Sa tuženikom je sklopio Ugovor iz razloga jer je radio s njima. Djelatnica PC je radila na kreditima kod tuženika i kod nje je sklopio Ugovor o kreditu. Kao što je već i naprijed naveo informacije koje je dobio od PC, s time da su tom razgovoru bile prisutne dvije osobe i to zaštitar i gosp. L, da nije kreditno sposoban i da ne može doći do promjene tečaja i u to su ga uvjeravali. Nitko ga nije nagovarao da sklopi Ugovor u CHF. Na tom prvom razgovoru nije sklopljen Ugovor, jer je morao prikupiti dokumentaciju. Prije sklapanja ugovora morao je doći u banku jedno tri puta i to radi donošenja papira, potpisivanja. Prije nego je potpisao Ugovor, isti je potpisao i tražio objašnjenja što ako dođe do promjene tečaja i tu je došlo do uvjeravanja da do promjene tečaja neće doći i nitko mu nije objasnio zašto nije bio sposoban sklopiti Ugovor u kunama i eurima, a u CHF je bio i to mu je rekao gosp. L. Kod potpisivanja Ugovora nije bio svjestan da postoji rizik od valutne klauzule. U vrijeme sklapanja Ugovora nije bio svjestan da bi mogla varirati rata kredita i nitko mu od njih nije rekao u kojim granicama bi moglo doći do variranja tečaja. Ni o jednom članku tj. točci Ugovora o kreditu nije mogao pregovarati, a radilo se i o špranci Ugovora o kreditu.Danas živi u predmetnom stanu koji je kupljen iznosom kredita. Najam stana trajao je jedno godinu dana dok nije mogao financijski ponovno početi otplaćivati kredit.
14. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
15. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
16. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.
17. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
18. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
19. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
20. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
21. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
22. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
23. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
24. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
25. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužitelju prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.
26. Cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj č inidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
27. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
28. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit isto kad i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
29. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje: ZOO).
30. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 565 do 569 spisa).
31. Na temelju nalaza i mišljenja utvrđeno je, da razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije: aneks broj 2. Ugovora o kreditu (list 308- 312 spisa) izračun konverzije kredita (list 501-504 spisa) iznosi 8.101,32 eura, a što je vještak prikazao u svojoj Tabeli na stranici 4. svojeg Zaključka, tj. nalaza i mišljenja. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 61.039,37 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.101,32 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema aneks broj 2. Ugovora o kreditu (list 308-312 spisa) iznosi 96.047,91 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 733.045,14 HRK. Iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 151.807,39 CHF što u kunskoj protuvrijednosti srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 672.005,77 HRK. Razlika između iznosa 733.045,14 HRK i iznosa 672.005,77 HRK je 61.039,37 HRK. Člankom 5.3. Aneksa utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan naveden u zaglavlju Aneksa (11.02.2016.) postoji više uplaćeni iznos (preplata) iz članka 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19 c stavak 1. točka 5. u iznosu od 29.485,24 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 3.913,36 EUR.
32. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, te se vještak na prigovore očitovao podneskom od 22. srpnja 2026., te je isti i saslušan na raspravi održanoj dana 24. veljače 2026., gdje je isti naveo da se na primjedbe tuženika od 19. lipnja očitovao pisanim putem podneskom od 22. srpnja 2025. te kod istog u cijelosti ostaje. U odnosu na pitanje tuženika da se očituje da razlika iznosa preostale glavnice od 8.101,32 € kada se umanji za iznos preplate utvrđene konverzijom od 3.913,36 € preostaje razlika od 4.187,96 €.U predmetu ni je utvrđivao da li je taj iznos te preplate ikad vraćen tužitelju.
33. Sud je odbio dokazni prijedlog da vještak prilikom vještačenja izračuna tzv. negativne razlike. Kako banka nije Potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene tužitelj bilo što primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. I upravo iz tog razloga sud nije prihvatio prigovor tuženika da je vještak trebao prilikom izračuna obuhvatiti i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Zato negativne razlike nisu izračunate ni uzete u obzir prilikom dosude iznosa tužitelju. Ujedno se ističe i da je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/2023. od 18. prosinca 2023. zauzet stav da bi tuženik trebao istaknuti Prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u tijeku postupka da bi mogao ostvariti pravo na restituciju po osnovi tzv negativnih razlika, a ne samo paušalno istaknuti kako mu pripada pravo na tzv. negativne razlike. Prema pravnom shvaćanju iznijetom u istaknutoj Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK -CHF bio manji od tečaja HRK -CHF na dan isplate kredita.
34. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
35. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime razlike u glavnici.
36. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 733.045,14 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica iznosi u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule, iznosila je 672.005,77 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 61.039,37 HRK odnosno 8.101,32 €. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali ne i uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubilo pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK- a.19.
37. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu razlike glavnice.
38. Na glavnoj raspravi 19. lipnja 2024. godine tužitelj je sukladno nalazu vještaka uskladio tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 8.101,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama. Tako usklađenom tužbenom zahtjevu protivio se tuženik jer da nije uzet u obzir iznos preplate od 3.913,36 eura, a iz točke 1b. Mišljenja vještaka tj. Zaključka.
39. Osnovan je prigovor tuženika da bi iznos na ime razlike glavnice, valjalo umanjiti za iznos pretplate iz konverzije, pa je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 4.187,96 €, a odbijen je s iznosom od 3.913,36 € kao neosnovanim.
40. U odnosu na navod tužitelja da bi eventualno umanjenje pretplate iz konverzije moralo provesti poštivanjem načela o redoslijedu ispunjenja iz čl. 172 ZOO-a, valja navesti da stranke u smislu izračuna kamate nisu predlagale takav izračun, prilikom predlaganja provođenja financijskog vještačenja, stoga je umanjenje pretplate iz konverzije provedeno prema dostupnim podacima u spisu i izračunu vještaka na raspravi održanoj 24. veljače 2026, a na koji izračun stranke nisu imale primjedbi.
41. Budući da se za iznos iz točke I. izreke, bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik ovaj iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče kako je to navedeno u izreci. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
42. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO- a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.).
43. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).
44. Dakle, imajući u vidu da je tužitelj sa osnovom uspio u cijelosti (100%), te sa kondemnatornim zahtjevom za isplatu, odnosno s visinom (iznos od 4.187,96 € ) u omjeru od 55 %, njegov uspjeh u postupku iznosi 76 %, a uspjeh tuženika 24 %, pa kada se ti postoci oduzmu, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 52 %.
45. Na navedeni način tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT-a ), za sastav podneska od 12.1.2024. (Tbr. 8. točka 1. OT-a), za zastupanje na ročištima od 7.03.2024. , 19. 06. 2024., i 24. veljače 2026., za svako iznos od 104,00 eura, što iznosi 52% od 200 eura ili 100 bodova, sve uvećano za 25 % PDV- a u iznosu od 130,00 €, što iznosi 650,00 €.Tužitelju su priznati i troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 €, ili ukupno 950,00 eura.
46. Tužitelju nije priznat trošak za pristup ročištima za objavu presude, iako isti na taj trošak ima pravo, ali po ocjeni ovog suda to nije trošak koji je dužan snositi tuženik.
47. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP -a, tekuće od presuđenja do isplate.
48. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do III.
U Krapini, 6. ožujka 2026.
S U T K I N J A:
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste odnosno uručenja.
Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Odvj. Vesna Pušić Miličević, Zagreb, Palmotićeva 32
2. OD Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22
