REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2606/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Srđanu Kalebota, odvjetniku Splitu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po pun. Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. siječnja 2026. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 6. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 312328 od 22.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 82.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, članak 4. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF i plaća zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća, članak 7., u dijelu u kojem korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu od 435,73 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća, članak 7.3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 312328 od 22.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 4.1. u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po redovnoj kamatnoj stopi sukladno odluci o kamatama i naknadama banke, kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove i kamatnu maržu banke, članak 7., u dijelu 7.2. u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, čl. 9.6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka može za vrijeme trajanja ovog ugovora u uslijed promjene pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta te drugih uvjeta po ocjeni kreditora promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 312328 od 22.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu čl. 5. u kojem je ugovoreno kako je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremeni povrat kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, čl. 9. Ugovora, podstavak 9.18., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita može vratiti prijevremeno kredit uz uvjete sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.

IV. Prihvaća se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 343,89 EUR; dok se prigovor radi prebijanja ne prihvaća za zakonske zatezne kamate na ovaj iznos od 24.veljače 2016.godine do isplate, te za iznos od 4,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 24.veljače 2016.godine do isplate te se utvrđuje da je u ovom dijelu prigovor radi prebijanja neosnovan odnosno da u ovom dijelu ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.521,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; koja teče na iznos od:

-7,29 EUR od 10.1.2008.godine do isplate,

-7,97 EUR od 10.1.2008.godine do isplate,

-14,73 EUR od 12.3.2008.godine do isplate,

-14,10 EUR od 10.4.2008.godine do isplate,

-23,96 EUR od 9.5.2008.godine do isplate,

-26,05 EUR od 11.6.2008.godine do isplate,

-26,55 EUR od 10.7.2008.godine do isplate,

-22,16 EUR od 8.8.2008.godine do isplate,

-26,60 EUR od 11.9.2008.godine do isplate,

-29,47 EUR od 10.10.2008.godine do isplate,

-43,26 EUR od 7.11.2008.godine do isplate,

-37,95 EUR od 12.12.2008.godine do isplate,

-70,18 EUR od 9.1.2009.godine do isplate,

-75,65 EUR od 12.2.2009.godine do isplate,

-78,12 EUR od 12.3.2009.godine do isplate,

-70,87 EUR od 10.4.2009.godine do isplate,

-70,47 EUR od 11.5.2009.godine do isplate,

-68,28 EUR od 10.6.2009.godine do isplate,

-64,80 EUR od 10.7.2009.godine do isplate,

-65,13 EUR od 10.8.2009.godine do isplate,

-66,99 EUR od 10.9.2009.godine do isplate,

-64,91 EUR od 9.10.2009.godine do isplate,

-65,36 EUR od 10.11.2009.godine do isplate,

-68,24 EUR od 10.12.2009.godine do isplate,

-71,75 EUR od 11.1.2010.godine do isplate,

-76,67 EUR od 10.2.2010.godine do isplate,

-75,58 EUR od 11.3.2010.godine do isplate,

-82,54 EUR od 9.4.2010.godine do isplate,

-82,61 EUR od 10.5.2010.godine do isplate,

-91,14 EUR od 10.6.2010.godine do isplate,

-104,61 EUR od 9.8.2010.godine do isplate,

-95,37 EUR od 10.8.2010.godine do isplate,

-113,85 EUR od 6.10.2010.godine do isplate,

-108,14 EUR od 12.10.2010.godine do isplate,

-107,15 EUR od 10.11.2010.godine do isplate,

-121,02 EUR od 10.12.2010.godine do isplate,

-134,26 EUR od 10.1.2011.godine do isplate,

-125,98 EUR od 10.2.2011.godine do isplate,

-124,76 EUR od 10.3.2011.godine do isplate,

-119,99 EUR od 11.4.2011.godine do isplate,

-130,33 EUR od 10.5.2011.godine do isplate,

-153,09 EUR od 11.7.2011.godine do isplate,

-148,49 EUR od 1.8.2011.godine do isplate,

-196,83 EUR od 9.9.2011.godine do isplate,

-186,07 EUR od 11.10.2011.godine do isplate,

-153,17 EUR od 10.11.2011.godine do isplate,

-146,46 EUR od 12.12.2011.godine do isplate,

-142,83 EUR od 10.1.2012.godine do isplate,

-149,65 EUR od 10.2.2012.godine do isplate,

-156,27 EUR od 9.3.2012.godine do isplate,

-155,18 EUR od 10.4.2012.godine do isplate,

-154,07 EUR od 10.4.2012.godine do isplate,

-157,27 EUR od 10.5.2012.godine do isplate,

-160,25 EUR od 12.6.2012.godine do isplate,

-156,56 EUR od 10.7.2012.godine do isplate,

-158,34 EUR od 6.8.2012.godine do isplate,

-155,55 EUR od 10.9.2012.godine do isplate,

-151,66 EUR od 10.10.2012.godine do isplate,

-156,41 EUR od 9.11.2012.godine do isplate,

-153,93 EUR od 7.12.2012.godine do isplate,

-157,71 EUR od 9.1.2013.godine do isplate,

-151,67 EUR od 8.2.2013.godine do isplate,

-153,33 EUR od 11.3.2013.godine do isplate,

-157,93 EUR od 10.4.2013.godine do isplate,

-154,08 EUR od 10.5.2013.godine do isplate,

-146,39 EUR od 10.6.2013.godine do isplate,

-144,91 EUR od 10.7.2013.godine do isplate,

-145,29 EUR od 9.8.2013.godine do isplate,

-149,01 EUR od 11.9.2013.godine do isplate,

-155,37 EUR od 10.10.2013.godine do isplate,

-153,75 EUR od 12.11.2013.godine do isplate,

-156,14 EUR od 12.12.2013.godine do isplate,

-104,17 EUR od 8.1.2014.godine do isplate,

-106,43 EUR od 10.2.2014.godine do isplate,

-107,35 EUR od 10.3.2014.godine do isplate,

-105,78 EUR od 10.4.2014.godine do isplate,

-105,38 EUR od 12.5.2014.godine do isplate,

-103,55 EUR od 12.6.2014.godine do isplate,

-105,26 EUR od 11.7.2014.godine do isplate,

-107,23 EUR od 7.8.2014.godine do isplate,

-109,56 EUR od 11.9.2014.godine do isplate,

-109,57 EUR od 10.10.2014.godine do isplate,

-111,86 EUR od 11.11.2014.godine do isplate,

-112,92 EUR od 11.12.2014.godine do isplate,

-112,51 EUR od 12.1.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 10.2.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 11.3.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 10.4.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 11.5.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 10.6.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 9.7.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 7.8.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 9.9.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 12.10.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 10.11.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 10.12.2015.godine do isplate,

-102,94 EUR od 11.1.2016.godine do isplate,

-102,94 EUR od 10.2.2016.godine do isplate,

- 5.088,1 EUR 10.2.2016.godine do isplate;

s time da se ukupan iznos ove dosuđene glavnice sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama prebija odnosno umanjuje za iznos od 343,89 EUR (utvrđeni iznos iz tč.IV. izreke ove presude), a za koji iznos je utvrđeno potraživanje tuženika spram tužitelja vezano za prigovor radi prebijanja, te je tako konačno dobiveni iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 268,38 EUR sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 15.9.2016. godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.006,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 5.lipnja 2023.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 22.11.2007. godine sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 82.100,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju za devize banke te da je dana 23.2.2016. zaključen dodatak kojim je provedena konverzija kredita u valutu Euro. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu da je kredita u čl. 4. i čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te da je u čl. 4.1. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,90% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove i kamatnu maržu banke, odnosno u čl. 9.6. kako banka može za vrijeme trajanja ovog ugovora u uslijed promjene pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta, te drugih uvjeta po ocjeni kreditora promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata, kao i visinu naknada za obavljene usluge, čime da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatama i naknadama kreditora“) bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati te u čl. 5. i 9. Ugovora, podstavak 9.18., ugradio nepoštenu ugovornu odredbu i to na način da je naveo kako je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremeni povrat kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditor, odnosno kako može vratiti prijevremeno kredit uz uvjete sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, odnosno nepoštene i ništetne odredbe o naplati naknada, administrativne naknade i naknade za otplatu kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, kao i odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. Tužitelj nadalje citira odluke iz ovog postupka, presuđenja i stavove suda. Na temelju dokumentacije tužitelj da je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te odredbe o kamatnoj stopi da te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način prema rekapitulaciji na dan konverzije iznosi 64.002,87 kn s osnova valute, 19.095,81 kn s osnova kamate, s osnova razlike glavnice 37.357,09 kn te s osnova naplaćene izlazne naknade 2.022,13 kn, ukupno 16.255,61 Eura/122.477,90 kn. Radi navedenog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev, koji u tč.I. , II. i III. glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 312328 od 22.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 82.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, članak 4. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF i plaća zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća, članak 7., u dijelu u kojem korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu od 435,73 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća, članak 7.3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu broj 312328 od 22.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 4.1. u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po redovnoj kamatnoj stopi sukladno odluci o kamatama i naknadama banke, kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove i kamatnu maržu banke, članak 7., u dijelu 7.2. u kojem je ugovoreno kako u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, čl. 9.6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako banka može za vrijeme trajanja ovog ugovora u uslijed promjene pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta te drugih uvjeta po ocjeni kreditora promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 312328 od 22.11.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu čl. 5. u kojem je ugovoreno kako je tužitelj kao korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremeni povrat kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, čl. 9. Ugovora, podstavak 9.18., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita može vratiti prijevremeno kredit uz uvjete sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.“ Tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa od 15.987,23 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje uredno specificira. Potražuje i iznos od 268,38 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15.9.2016. do isplate, te ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 19.5.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz tužbe. Navodi da je izvršena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sukladno prisilnim zakonskim propisima, tuženik da je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj da je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik da su sklopili svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga da odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc. S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je u konkretnom slučaju postignuta svrha koju je zakonodavac namjeravao postići, da je sasvim jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega da bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku da je postalo bespredmetno te da su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovan. U konkretnom predmetu da nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Tuženik nadalje u svom odgovoru na tužbu obrazlaže svoje stav da su sve predmetne odredbe ugovora o kreditu poštene i valjane ugovorne odredbe, poziva se i na sudsku praksu. Konačno, prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva i to detaljno obrazlaže. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu da je utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 348,34 EUR/2.624,57 kn. Tuženik da je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 348,34 EUR/2.624,57 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 24.2.2016. do 1.1.2023. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje 22 posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Svojim podneskom od dana 13.siječnja 2026.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj navodi da je vještak pravilno utvrdio više plaćeno po valuti (8.395,55 Eura), kamati (2.036,74 Eura) i razlici glavnice (5.088,91 Eura), u ukupnom iznosu od 15.521,20 Eura, što s iznosom plaćene naknade od 268,38 Eura, daje ukupan iznos od 15.789,58 Eura. Radi navedenog tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Tužitelj postavlja i podredni tužbeni zahtjev te predlaže da sud isti prihvati ukoliko drži da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan. Prema stavu ovog suda, tužitelj je bio ovlašten nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, sud odlučuje o tako postavljenom zahtjevu, a tuženik se tome ne može sa uspjehom protiviti, kod ovog stava suda.

4. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika i valutnu klauzulu u CHF te tzv.izlaznu naknadu, te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa tuženiku temeljem ovih odredbi, te isplata razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

5. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 22.studenog 2007.godine Aneksa br.1. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 23.veljače 2016.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić te saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Glavni tužbeni zahtjev je osnovan. Prigovor radi prebijanja je djelomično osnovan.

8. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 22.studenog 2007.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 82.100,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 360 mjesečnih anuiteta, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,90 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, te je li odredba o tzv.izlaznoj naknadi ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za te odredbe, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare, kao i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

9. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je imala potrebu podići kredit radi adaptacije tada derutnog prostora odnosno kuće u [adresa], nakon razvoda braka da je ostala sa četvero djece i da je kupila tu jako derutnu nekretninu za stanovanje, da joj je trebalo najmanje 50.000,00 EUR za adaptaciju tog objekta kako bi bio pogodan za stanovanje, da je tada radila u školi u [adresa] i da nije primala plaću preko prednika tuženika, da je zvala od banke do banke i raspitivala se za kredite, tražila koji je kredit najpovoljniji i u kontaktu sa službenikom prednika tuženika da joj je ponuđen kredit vezan za valutu švicarski franak, da su ponudili baš taj kredit i kazali da joj mogu odobriti veći iznos kredita na više godina, da je to najsigurnija, najbolja i odlična valuta, da ona tada nije imala niti posebnih spoznaja o toj valuti, uglavnom, ovaj kredit da joj je preporučen kao najbolji i da se sjeća da je bila i povoljnija kamata od drugih kredita, isto tako, da je mogla dobiti iznos kredita koji je dobila tako da rata bude veća od polovine plaće dok je kod drugih banaka rata trebala biti nekih četvrtinu plaće, po prilici. Navodi da nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta i ovaj kredit da joj je trebao isključivo za adaptaciju nekretnine za obiteljsko stanovanje. Navodi da se ne sjeća je li prilikom ugovaranja kredita ugovorena i tzv. izlazna naknada, sama rata kredita da je od početne sa 1.200,00 kn mjesečno porasla čak do 3.500,00 kn mjesečno i da ne treba posebno niti govoriti o tome kakve joj je probleme stvorilo. Kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, bez razmišljanja da je na to pristala jer joj je to predstavljalo spas, da joj je ponuđen izračun konverzije koji je mogla prihvatiti ili odbiti, da je prihvatila tu konverziju i da joj nikakva preplata prilikom konverzije od strane banke nije priznata. Što se tiče prijevremenog zatvaranja kredita, banka da joj je tražila 12.000,00 kn naknade za prijevremenu otplatu kredita, da ju je to zaista šokiralo i da je bila spremna taj problem dati u medije, nakon pregovora sa bankom da su pristali da tu naknadu smanje na 2.000,00 kn i da je ona to platila. Tu kuću da je prodala prije nekoliko godina, pa da se preselila u Split i da živi na sadašnjoj adresi.Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika je li tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu netko od strane službenika banke objasnio značaj valutne klauzule, tužiteljica navodi da to tada nije znala i da nije o tome posebno vodila računa, da joj je kredit ponuđen kao najpovoljniji. Na daljnje pitanje zamj. pun. tuženika, tužiteljica navodi da je banka odredila javnog bilježnika kod kojeg će poći radi solemnizacije ugovora i da je isti imao ured do prostorija banke, javni bilježnik da joj je ponudio tekst ugovora na čitanje, da je ona to pročitala i da ništa više nije bilo po pitanju razgovora o uvjetima kredita sa javnim bilježnikom.

10. Za navesti je da sud prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće u [adresa], za potrebe stanovanja tužitelja i članova njegove obitelji, sud tužitelju poklanja vjeru u potpunosti. Iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, sud drži da se radilo o potrebi adaptacije stambenog objekta, ova svrha kredita navedena je u samom ugovoru o kreditu, u čl.1.. Sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu.

11. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

12. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

16. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu, namjenskom stambenom kreditu za kupnju stana, tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

17. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

18. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,90 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,90 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

19. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog i temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

20. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

21. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,90 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

22. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju i pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja daje precizno i obrazloženo očitovanje po pitanju sastavnica predmetnog ugovora o kreditu, izračun visine potraživanja po svim stavkama, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata na sve pojedinačne iznose preplate do dana izračuna konverzije na dan 30.rujna 2015.godine, očitovanje po pitanju izračuna konverzije, mogućnosti uspostavljanja ekonomske ravnoteže i izračun konverzije.

23. Temeljem opsežno i kvalitetnog nalaza sudski vještak Lozić daje svoje zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

− Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 10.337,65 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.942,10 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 8.395,55 EUR.

− Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, zbog niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 929,24 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 9.408,41 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 1.012,86 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 8.395,55 EUR.

Ad 2)

Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 306.954,98 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 341.270,07 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 4.554,40 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja na dan 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 343,89 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 9.993,76 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 10.337,65 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 343,89 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

24. Sudski vještak daje i pisanu dopunu nalaza i mišljenja te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak dopunskog vještačenja.

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se do 31.12.2013.g. primjenjuje kamatna stopa koja se navodi u ugovoru o kreditu te da se od 01.01.2014.g. primjenjuje kamatna stopa od 3,23%:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 10.432,29 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.036,74 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 8.395,55 EUR.

Vještak napominje kako za vrijeme otplate kredita kamatna stopa nije bila niža od početno ugovorene kamatne stope do 31.12.2013. godine te kako tečaj nije bio niži od tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita, pa shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

Ad 2)

Glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 08.03.2016.g. iznosila 302.927,65 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 341.270,07 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 5.088,91 EUR.“

25. Za navesti je da je sud prihvatio cjelovito vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja, a vezano za iznose koje valja dosuditi tužitelju, sud prihvaća iskazane iznose i nalaz iz dopune nalaza i mišljenja, što je vještak kvalitetno i obrazložio.

26. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

27. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

28. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 5.lipnja 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu svih zatraženih iznosa. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 8.395,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije. Sud je tužitelju dosudio i preplatu s naslova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 2.036,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

29. Na dosuđene iznos ove dosuđene glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

30. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

31. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 343,89 EUR, kako to pravilno navodi vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju (tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja s ovog osnova u iznosu od 348,34 EUR). Tuženik je prigovor radi prebijanja za ovaj iznos priznate preplate izjavio pravovremeno i o tom prigovoru valjalo odlučiti jer je vezan za zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa sa kamatama. Sud prihvaća da je iznos preplate kod konverzije bio u iznosu od 343,89 EUR, jer je sudski vještak Lozić pravilnim primjenom tečaja iskazala preplatu priznatu u kunama u iznos u EUR. Dakle, za veći iznos od ovog, iznos od 4,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama prigovor radi prebijanja nije osnovan, u tom dijelu ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja. Za iznos od 343,89 EUR tužitelj je već obeštećen kod konverzije, kada sud ne bi prihvatio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, došlo bi do stjecanja bez osnove na strani tužitelja baš za ovaj iznos. Što se tiče zakonskih zateznih kamata na iznos od 343,89 EUR, tuženiku ne pripadaju zakonske zatezne kamate, jer je iznos priznate preplate vezan za zahtjev tužitelja za isplatu, pa se ukupan iznos koji pripada tužitelju u biti umanjuje za djelomično obeštećenje, upravo u vrijeme presuđenja, pa tužitelj nije ni u kakvom zakašnjenju za iznos za koji je prigovor radi prebijanja prihvaćen. Dakle, radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u tč.IV i V. izreke ove presude.

32. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, iznosi i osnove su navedene u mišljenju sudskog vještaka, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije uopće, a kamoli na vrijeme, u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, nije izjavio prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike. Kako nema zahtjeva tuženika o kojem sud treba odlučiti izrekom presude, tako ni prigovor zastare za ove negativne razlike ne treba obrazlagati, iako ga je tužitelj istaknuo.

33. Zahtjev tužitelja na ime razlike glavnice u iznosu od 5.088,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10.veljače 2016.godine (konverzije), osnovan je i ovaj iznos sa kamatama valjalo je dosuditi tužitelju. Sudski vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju precizno je izračunala razliku glavnice, to je izračun priznate glavnice u konverziji i glavnice po početnom otplatnom planu, nedospjela glavnica tužitelja na dan konverzije bi iznosila upravo ovih zatraženih i dosuđenih 5.088,91 EUR. Zahtjev tužitelja je osnovan i na ime razlike glavnice kod konverzije, i razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena. Razlika glavnice kod konverzije proizvod je i posljedica ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, te ovaj iznos pripada tužitelju, jer dosuđenje i ovog iznosa, predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu.

34. U slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda po bitnim i obrazloženim pitanjima i zahtjevima, sud drži da je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

35. Što se tiče ugovorne odredbe o tzv.izlaznoj naknadi, ugovorom o kreditu propisano je da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene sa kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora. Sud drži utvrđenim da je tužitelju tuženik obračunao i naplatu ovu izlaznu naknadu upravo u zatraženom iznosu od 268,38 EUR i to je u svom iskazu obrazložila i tužiteljica. Sud drži da je i ova ugovorna odredba ništetna i da temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik treba tužitelju vratiti ono što je od njega primio prilikom prvog korištenja kredita. Naime, o ovoj odredbi tužitelj prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je tužitelj morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, novčanom iznosu koji je tuženik jednostrano obračunao i naplatio tužitelju, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu ove izlazne naknade imao i što ista u stvarno predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a izlazna naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene izlazne naknade. Utvrđenje da je ova odredba ništetna i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos od 268,38 EUR sa kamatama od stjecanja tog iznosa na strani tuženika je osnovan te je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude, i po ovom pitanju. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, za navesti je da je točan navod tužitelja da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, u ovom slučaju ne radi se zastarnim rokovima vezano za kolektivni spor (krediti u valuti CHF), nego valja primijeniti stav Građanskog odjela VSRH-a, sa sjednice održane dana 30.01.2020. godine, dakle, VSRH je zauzeo pravno stajalište kojim je potvrdio stav iz predmeta Rev-x 999/2012-3; dakle, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U ovom slučaju ništetnost predmetne odredbe utvrđena je tek ovom presudom, pa prigovor zastare nije osnovan.

36. Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, za navesti je da taj prigovor nije osnovan, naime, za navesti je da su stranke zaista ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu kreditora, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Tužitelj je ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Splitu, tužitelj ima status potrošača, a prebivalište tužitelja je upravo na području ovog suda, radi navedenog sud smatra kako je navedeni prigovor neosnovan i da je mjesno nadležan upravo Općinski sud u Splitu.

37. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 10.svibnja 2024.godine, 28.travnja 2025.godine i 13.siječnja 2026.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 21.svibnja 2024.godine, 6.svibnja 2025.godine i 21.siječnja 2026.godine; za svaku radnju po 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 3.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 875,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 631,25 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 5.006,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, trošak pristojbi tužitelj nema.

U Splitu, 6. ožujka 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluke objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika