Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-333/2024-21
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Alenu Švendi, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Wahl & partneri iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 21. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 6. ožujka 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu broj: 146 -101/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. ožujka 2006., solemniziranog 3. travnja 2006. po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca, Ivana Gorana Kovačića 6, pod poslovnim brojem OU-531/06-1, sklopljenog između Tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao banke i to:
članak 2.
''… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.000,00 CHF (devedesetšesttisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,… ''
članak 3.
''… Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.''
članak 4.
''… u kunskoj protuvrijednosti 704,34 (sedamstočetiri švicarskih franaka i 34/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. '' članak 6.
'' Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl.3. ovog Ugovora neće mijenjati do 28.02.2007. (dvadesetosmi veljače dvijetisućesedme)'' godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora.
Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.03.2007. (prvi ožujka dvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za «kredite za mlade».
Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.
Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.''
članak 21.
''Korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica.
Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Založni dužnici i Sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe i tarife… kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adra-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adra-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora.''
II. Nalaže se Tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati Tužitelju PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu 14.907,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:
iznos 20,44 EUR od 31.3.2007. do isplate
iznos 20,44 EUR od 30.4.2007. do isplate
iznos 20,44 EUR od 31.5.2007. do isplate
iznos 20,44 EUR od 30.6.2007. do isplate
iznos 20,44 EUR od 31.7.2007. do isplate
iznos 20,44 EUR od 31.8.2007. do isplate
iznos 31,66 EUR od 30.9.2007. do isplate
iznos 31,66 EUR od 31.10.2007. do isplate
iznos 31,66 EUR od 30.11.2007. do isplate
iznos 31,66 EUR od 31.12.2007. do isplate
iznos 31,66 EUR od 31.1.2008. do isplate
iznos 31,66 EUR od 29.2.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 31.3.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 30.4.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 31.5.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 30.6.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 31.7.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 31.8.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 30.9.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 31.10.2008. do isplate
iznos 59,22 EUR od 30.11.2008. do isplate
iznos 64,88 EUR od 31.12.2008. do isplate
iznos 64,88 EUR od 31.1.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 28.2.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 31.3.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 30.4.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 31.5.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 30.6.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 31.7.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 31.8.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 30.9.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 31.10.2009. do isplate
iznos 64,88 EUR od 30.11.2009. do isplate
iznos 92,10 EUR od 31.12.2009. do isplate
iznos 103,39 EUR od 31.1.2010. do isplate
iznos 101,50 EUR od 28.2.2010. do isplate
iznos 112,66 EUR od 31.3.2010. do isplate
iznos 110,54 EUR od 30.4.2010. do isplate
iznos 114,66 EUR od 31.5.2010. do isplate
iznos 150,36 EUR od 30.6.2010. do isplate
iznos 143,01 EUR od 31.7.2010. do isplate
iznos 165,46 EUR od 31.8.2010. do isplate
iznos 157,71 EUR od 30.9.2010. do isplate
iznos 145,23 EUR od 31.10.2010. do isplate
iznos 171,55 EUR od 30.11.2010. do isplate
iznos 197,61 EUR od 31.12.2010. do isplate
iznos 174,17 EUR od 31.1.2011. do isplate
iznos 183,19 EUR od 28.2.2011. do isplate
iznos 172,73 EUR od 31.3.2011. do isplate
iznos 174,63 EUR od 30.4.2011. do isplate
iznos 218,92 EUR od 31.5.2011. do isplate
iznos 223,24 EUR od 30.6.2011. do isplate
iznos 260,25 EUR od 31.7.2011. do isplate
iznos 241,24 EUR od 31.8.2011. do isplate
iznos 220,43 EUR od 30.9.2011. do isplate
iznos 204,09 EUR od 31.10.2011. do isplate
iznos 202,52 EUR od 30.11.2011. do isplate
iznos 212,23 EUR od 31.12.2011. do isplate
iznos 220,70 EUR od 31.1.2012. do isplate
iznos 221,83 EUR od 29.2.2012. do isplate
iznos 215,98 EUR od 31.3.2012. do isplate
iznos 219,93 EUR od 30.4.2012. do isplate
iznos 222,63 EUR od 31.5.2012. do isplate
iznos 218,08 EUR od 30.6.2012. do isplate
iznos 219,28 EUR od 31.7.2012. do isplate
iznos 215,87 EUR od 31.8.2012. do isplate
iznos 208,60 EUR od 30.9.2012. do isplate
iznos 216,46 EUR od 31.10.2012. do isplate
iznos 220,23 EUR od 30.11.2012. do isplate
iznos 217,48 EUR od 31.12.2012. do isplate
iznos 202,65 EUR od 31.1.2013. do isplate
iznos 215,25 EUR od 28.2.2013. do isplate
iznos 216,35 EUR od 31.3.2013. do isplate
iznos 211,42 EUR od 30.4.2013. do isplate
iznos 196,06 EUR od 31.5.2013. do isplate
iznos 195,67 EUR od 30.6.2013. do isplate
iznos 199,44 EUR od 31.7.2013. do isplate
iznos 205,49 EUR od 31.8.2013. do isplate
iznos 213,86 EUR od 30.9.2013. do isplate
iznos 209,54 EUR od 31.10.2013. do isplate
iznos 212,60 EUR od 30.11.2013. do isplate
iznos 216,07 EUR od 31.12.2013. do isplate
iznos 179,33 EUR od 31.1.2014. do isplate
iznos 183,55 EUR od 28.2.2014. do isplate
iznos 182,17 EUR od 31.3.2014. do isplate
iznos 177,50 EUR od 30.4.2014. do isplate
iznos 176,01 EUR od 31.5.2014. do isplate
iznos 176,68 EUR od 30.6.2014. do isplate
iznos 181,98 EUR od 31.7.2014. do isplate
iznos 186,44 EUR od 31.8.2014. do isplate
iznos 185,52 EUR od 30.9.2014. do isplate
iznos 189,37 EUR od 31.10.2014. do isplate
iznos 191,99 EUR od 30.11.2014. do isplate
iznos 190,45 EUR od 31.12.2014. do isplate
iznos 190,88 EUR od 31.1.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 28.2.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 31.3.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 30.4.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 31.5.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 30.6.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 31.7.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 31.8.2015. do isplate
iznos 190,88 EUR od 30.9.2015. do isplate
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se Tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da Tužitelju PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.828,91 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. ožujka 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, po Ugovoru o kreditu broj: 146-101/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenom 30. ožujka 2006., te solemniziranog dana 3. travnja 2006. po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca, pod poslovnim brojem OU-531/06-1 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), navodeći:
- da u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, a povodom čega i tužiteljica podnosi ovu tužbu, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., tužiteljica navodi da pravomoćnom presudom u tom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, uključujući dakle i ovdje tužiteljicu; da odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava; da sukladno utvrđenoj praksi nesporno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, da naime, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. ocijenjeno je da i nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra mu pripadaju;
- da tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu kojim je primila kredit u iznosu od 96.000,00 CHF, da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici je od strane tuženika kredit u valuti CHF prezentiran kao najpovoljnija, najbolja i najsigurnija opcija, a od strane tuženika se čak inzistiralo na "kreditu u francima", te druge vrste kred itnih linija tužiteljici uopće nisu ni bile prezentirane, da tuženik je postupao suprotno dobroj vjeri te načelu savjesnosti i poštenja; da u tužbi naznačene odredbe Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu te ugovorenu valutnu klauzulu su niš tetne i nepoštene; da naime, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja istog nije, kao trgovac, pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom sa potrošačem; da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te odredbe o valutnoj klauzuli trebale su biti takve da tužiteljica može kao prosječan potrošač lako razumjeti i procijeniti kriterije izračuna kredita, rizike i posljedice koje proizlaze iz sklopljenog Ugovora o kreditu, te naposljetku sveukupni trošak kredita koji uzima kod tuženika, no suprotno tome, tuženik je tužiteljici dao na potpis Ugovor o kreditu koji je adhezijski ugovor, a prije sklapanja ugovora nije bilo pojedinačnih pregovora oko ugovornih odredbi nego je isključivo tuženik bio taj koji je definirao ugovorne odredbe i uvjete kreditiranja, pa je time način promjene ugovorene kamatne stope i određivanje tečaja CHF-a ostavljeno isključivo na volju tuženika, a da tužiteljica nije ni na koji način mogla utjecati na sadržaj svojih obveza; da shodno navedenom, tuženik je postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07) čime je u konkretnom slučaju došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice; te da iz navedenog proizlazi da su u Ugovoru o kreditu ništetne odredbe kojima se uređuje kamatna stopa, te odredbe kojima se uređuje valutna klauzula;
- da tuženik i tužiteljica sklopili su dana 18. veljače 2016. Aneks uz ugovor broj 146 - 101/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Aneks o konverziji), a kojim je tužiteljičin kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR; da konverzija je provedena sukladno odredbama čl. 19.a do 19.i. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15); da tužiteljica još uvijek otplaćuje kredit, no s obzirom na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivost kamatne stope te valutnu klauzulu, tužiteljica je tuženiku do dana 31. svibnja 2019., unatoč provedenoj konverziji kredita, ukupno isplatila znatno više sredstava nego što je trebala;
- da kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima;
- da dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu ukupno preplaćenog iznosa od 99.838,46 kuna, te isti ovim putem potražuje od tuženika zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
1.1. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetan naznačeni dio odredbi članka 2., 3., 4., 6. i 21. predmetnog Ugovora o kreditu (točka I. tužbenog zahtjeva); da naloži se tuženiku da isplati tužiteljici preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu 99.838,46 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. tužbenog zahtjeva); te da joj nadoknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom (točka III. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, navodeći:
- da tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 146 -101/2006, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: ugovor o kreditu); te da također, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, 18. veljače 2016. (dalje: Aneks), sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15);
- da člankom 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i ponudom novog ili izmijenjenog ugovora; da tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu; da Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, te da tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu; da stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu; da tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora na povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor; da sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno; da budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku; da stoga tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke; da također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika, da također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba; da tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi; da tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a; a međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom, te tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi, da dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne;
- da tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, osporavajući metodu izračuna potencijalne visine tužbenog zahtjeva; a prema kojoj tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate; da nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatom stopom;
- da prema propisanom odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku dakle samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a da ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove; da pored toga pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev; da naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a da to, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje;
- da tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva; a navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima, i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita;
- da opreza radi, tuženik dodatno ističe i prigovor zastare.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.
3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih svojih navoda, osporavajući navode iz odgovora na tužbu.
4. Podneskom od 23. prosinca 2025. tužiteljica je, s obzirom na provedeno knjigovodstveno – financijsko vještačenje i nalaz i mišljenje vještaka Matije Mikaca, konačno uredila postavljeni tužbeni zahtjev, na način da pod točkom II. tužbenog zahtjeva sada od tuženika traži isplatu ukupnog iznosa od 14.907,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.
5. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda, protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističe prigovor preinaci tužbenog zahtjeva budući da je isti povećan, prigovora nalazu vještaka u dijelu metodologije po kojoj je provedeno vještačenje, u kojem je korištena fiksna kamatna stopa, te tečaj u kunama, kao da je riječ u kunskom kreditu. Tuženik navodi da budući da je i vještak u nalazu utvrdio da je konverzija kredita izvršena u skladu sa ZID ZPK, te da je tuženik prilikom konverzije sva plaćanja koja je primio od tužitelja uključivo i preplate temeljem promijenjene kamatne stope i valutne klauzule iskoristio za zatvaranje sada konvertiranog kredita u EUR, evidentno je da je tužitelj u cijelosti obeštećen.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-101/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30.03.2006. (listovi br. 7-10 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 09.09.2011. (list br. 11 spisa), Obavijest o parametrima kamatne stope od 30.12.2013. (list br. 12 spisa), Otplatni plan (listovi br. 13-14 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-101/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.02.2016. (listovi br. 14-17 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji od 19.02.2016. (list br. 18 spisa), Otplatni plan (list br. 19 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi br. 20-21 spisa), Izvode po kreditu (list br. 21-23 spisa), Potvrde o izvršenoj transakciji (listovi br. 23-25 spisa) i Izračun razlike uplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 146/101/2006, Ivana Strbada, mag.oec., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, od 7. lipnja 2019. (listovi br. 26 -45 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: sudsku praksu (list br. 64 spisa), Podnesak tužitelja Savez "Potrošač" od 1. prosinca 2012. /prva i zadnja stranica/ (list br. 65 spisa); dokumentaciju priloženu po tužitelju: sudsku praksu Vrhovnog suda RH (listovi br. 78-133 spisa); dokumentaciju priloženu po tuženiku: Izjavu svjedoka PĆL od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 136-140 spisa), Tablicu G1:
Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 141-149 spisa), sudsku praksu (listovi br. 161-185 spisa); te sudsku praksu priloženu po tužitelju (listovi br. 207-317 spisa).
6.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka IĆ, VĆ , PĆL i ŽĆ nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje tuženik odustao.
6.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grana financije, Matiji Mikacu iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 2. listopada 2025. (listovi br. 334-345 spisa).
7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.
8. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 30. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-101/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
9. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen namjenski stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,88 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, sa rokom otplate 15 godina, u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 704,34 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.
10. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelj ice dana 18. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-101/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).
11. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 146-101/2006 od 30. ožujka 2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
12. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
12.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
12.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
12.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
15. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
16. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
17. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da znači to je bio stambeni kredit koji su namjeravali uzeti za izgradnju prve nekretnine, kuće u kojoj žive i danas, da došli su u Addiko banku s namjerom da pitaju da li im mogu ponuditi kredit za izgradnju navedene kuće, i ponudili su im taj kredit koji su oni onda uzeli, koji je u tom trenutku, kako su im prezentirali u banci, najpovoljniji proizvod, ako se dobro sjeća, kredit je u tom trenutku imao kamatu od 3,88 % i bio je u valutnoj klauzuli švicarskom franku, te da oni su kredit uzeli, solemnizirali ugovor kako im je bilo rečeno kod javnog bilježnika i počeli su s redovitim otplatama, da bi se znači počelo dešavati to da su kamate rasle, anuiteti su počeli rasti nakon određenog vremena , i oni su onda znači, bilo im je dosta financijski teško u tom trenutku, tražili su nekakav odgovor odnosno nekakvu pomoć pa su im dok je iz banke došla ponuda za konverziju, oni su konverziju prihvatili, jer im je to bitno smanjilo ratu kredita, odnosno opterećenje na njezinoj plaći; da ako se ne vara od početne rate kredita, kad su počeli otplaćivati, do konverzije, razlika između prvog anuiteta i anuiteta prije konverzije bila je negdje oko 1.300,00 kuna, jer na početku su rate bile negdje oko 3.200,00 kuna, a na kraju, prije konverzije oko 4.600,00 kuna, da u tom periodu je njezina plaća iznosila oko 5.500,00 do 6.000,00 kuna; da oni su kredit isplatili u potpunosti, smatraju da su oštećeni s obzirom na povećanje kamata i rata koje su rasle, jer i nakon konverzije je rata ostala dosta visoka, misli da negdje oko 3.900,00 kuna nakon konverzije. Na pitanje suda kada navodi množinu, na koga to misli, tužiteljica je odgovorila da na sebe i supruga, on je bio sudužnik u kreditu. Na pitanje zamjenice punomoćnika tužiteljice je li prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu bila u mogućnosti pregovarati o bilo kakvoj odredbi ugovora o kreditu, tužiteljica je odgovorila da ne, nisu pregovarali o ničemu. Na pitanje da li joj je prilikom sklapanja ugovora objašnjeno o karakteru valute CHF, odgovorila je da ne, ništa joj nije objašnjeno. Na pitanje da li je razumjela ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezano uz CHF i promjenjive kamatne stope, odgovorila je da ne, nije, jer nije po struci ekonomista pa se nažalost ne razumije u ta pitanja. Na pitanje da li joj je bilo objašnjeno po kojem kriteriju će se mijenjati kamatna stopa, odgovorila je da ne, nije joj bilo objašnjeno. Na pitanje da li je od tuženika dobila bilo kakvu brošuru ili informativni materijal o ugovorima o kreditu u švicarcima, odgovorila je da iskreno, ne sjeća se. Na pitanje, u vezi s rečenim, da se ugovor o kreditu solemnizirao kod javnog bilježnika, da li joj je javni bilježnik pročitao ugovor o kreditu i objasnio odredbe ugovora, odgovorila je da ne, nitko im nije ništa čitao, niti objasnio kod javnog bilježnika. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li se u banci raspitivala o mogućnosti podizanja kredita u eurima, kao i kredita s fiksnom kamatom, odgovorila je da je, pitala je za drugu valutnu klauzulu, no u tom trenutku je kamata za euro bila puno viša, nego za švicarac, CHF , a za ugovore s fiksnom kamatom, to ne, nije se raspitivala. Na pitanje je li u banci prije potpisivanja ugovora, pročitala taj ugovor, odgovorila je da je, pročitala je. Na pitanje je li imala primjedbi na sadržaj ugovora, odgovorila je da nije, jer nije razumjela, zapravo, realno, dosta toga što je pisalo unutra. Na pitanje je li tražila neka dodatna pojašnjenja ako je imala nejasnoća u pogledu valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope, odgovorila je da pitala je što znači valutna klauzula, rečeno joj je da to znači da će anuitet u kunama iznositi protuvrijednost švicarskog franka, koji je u tom trenutku aktualan na tečajnoj listi, a za promjenu kamate se ne sjeća. Na pitanje je li joj to bio prvi kredit u životu koji je podigla, odgovorila je da ne, to joj je bio drugi kredit. Na pitanje sjeća li se je li taj prvi kredit također bio vezan uz valutnu klauzulu, odgovorila je da ne, misli da nije. Na pitanje je li pročitala aneks o konverziji iz 2016. godine, odgovorila je da da. Na pitanje je li imala primjedbi na sadržaj aneksa, odgovorila je da u tom trenutku ne, jer im je to bio jedini izlaz, bi se reklo. Na pitanje zna li je li joj banka prilikom izračuna konverzije priznala kakvu preplatu kao i je li umanjila neotplaćeni dio glavnice, odgovorila je da prvi dio pitanja, preplata, da to je, priznali su im preplatu na način, da nisu platili nekoliko anuiteta, ne zna točno koliko, a za glavnicu, to ne zna.
18. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužiteljici dao upravo tuženik tj. pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj ica i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
19. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
20. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
21. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
22. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužiteljicu i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da ista nije mogla ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj ica kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
23. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
24. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.
25. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužiteljicu, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
26. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno od redbama Zakona o obveznim odnosima.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
28. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
30. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
31. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj ica i poziva u ovom postupku.
32. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
33. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
34. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
35. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
36. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužiteljica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
37 . Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.
38. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužite ljici je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika i tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
39. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
40. U presudi IĆL i PĆLB protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
41. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
43. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
44. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
45. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
47. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
48. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
49. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.
50. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
51. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
52. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
53. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
54. Po ocjeni ovog suda tužiteljica se sklapanjem Aneksa ugovoru nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i da la takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
55. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodataka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
56. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
57. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu utvrđeno je:
- da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužiteljica je preplatila iznos od 14.907,94 EUR u odnosu na iznos koji bi platila da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, specificirano po datumima dospijeća; da 4.767,67 EUR se odnosni na preplatu uslijed promjena kamatnih stopa dok se 10.140,27 EUR odnosi na preplatu uslijed promjena tečaja; te da uključena su i razdoblja nižih kamatnih stopa i nižeg tečaja otplate od početnih;
- da nova glavnica po konvertiranom kreditu obračunata je u iznosu od 32.264,50 HRK više nego bi ona iznosila po početnim uvjetima, te prema tečaju na datum konverzije proizlazi da je glavnica EUR kredita više utvrđena u iznosu od 4.223,75 EUR;
- da preplata iz konverzije kojom je tužiteljica obeštećena kroz otplatu nižih anuiteta u razdoblju nakon provedene konverzije a koja je na datum 30.9.2015 iznosila 33.121,59 HRK nije uključena u ovaj izračun jer isto nije naloženo zadatkom;
- da konverzija kredita je provedena sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), te da sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskorištena su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR.
58. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, a koje predstavljaju primjedbe pravne prirode već prethodno raspravljene.
59. U odnosu na po tuženiku izneseno protivljenje preinaci tužbe, sud utvrđuje kako je tužitelj povišenjem utuženog iznosa iz točke II. tužbenog zahtjeva sa iznosa od 13.250,84 EUR (99.838,46 kn) na iznos od 14.907,94 EUR, izvršio preinaku tužbe. Međutim, sud ističe da uređenje tužbenog zahtjeva prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka predstavlja dopuštenu preinaku tužbe, sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP-a, te Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. prema kojem je Zaključku u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
60. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa od 14.907,94 EUR, preplaćenog s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, sud utvrđuje osnovanim.
61. Naime, radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu broj: 146-101/2006 od 30. ožujka 2006. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 146-101/2006 od 18. veljače 2016., bio na snazi. Nadalje, iako je iz danog iskaza tužiteljice, te danog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, razvidno kako je prilikom provedene konverzije tužiteljica dijelom obeštećena kroz otplatu nižih anuiteta novog konvertiranog kredita, i to sa iznosom od 33.121,59 HRK, također je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da je nova glavnica po konvertiranom kreditu obračunata u iznosu od 32.264,50 HRK više nego bi ona iznosila po početnim uvjetima, a slijedom čega sud zaključuje kako tužiteljica za u ovom postupku utvrđeni iznos preplate konverzijom nije obeštećena.
62. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
63. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
64. Stoga tužiteljici na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 14.907,94 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
65. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.
65.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
65.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
66. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
67. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
68. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan, kako u odnosu na prvotno utuženi iznos iz točke II. tužbenog zahtjeva, tako i u odnosu na povišeni iznos iz te točke tužbenog zahtjeva. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
69. Na temelju svega iznesenoga odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.
70. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
70.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 12.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 1.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 11.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 14.1.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 25.1.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 27.2.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 27.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 5.9.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), sastava podneska od 23.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 21.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.850,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 462,50 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 178,91 EUR, sveukupno 2.828,91 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 6. ožujka 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
