1            Poslovni broj: 10 Us I-1262/2023-6

 

 

Poslovni broj: 10 Us I-1262/2023-6

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

               Upravni sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Danici Vučinić, uz sudjelovanje Sanje Misirača, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. d. o. o., sa sjedištem u L., L. …, kojeg zastupa opunomoćenik G. J., odvjetnik u L., R. …, protiv tuženika Ministarstva financija,  Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora,  6. studenog 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija,  Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22-01/279, URBROJ: 513-04-23-5 od 2. svibnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/22-01/36, URBROJ: 513-07-18-22-9 od 10. lipnja 2022.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

             

Obrazloženje

 

 

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-471-02/22-01/36, URBROJ: 513-07-18-22-9 od 10. lipnja 2022., pod točkom I. izreke tužitelju se utvrđuje za razdoblje od 1. listopada do 30. studenoga 2019. porez na dodanu vrijednost u iznosu od 39.622,40 kn (porezna osnovica 304.787,73 kn, porezna stopa 13%) te se za razdoblje od 1. siječnja do 31 . prosinca 2019. utvrđuje se porez na dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 9.350,02 kn (porezna osnovica 38.958,43 kn, porezna stopa 24%), doprinos za obvezno mirovinsko osiguranje u iznosu od 10.151 ,42 kn (osnovica doprinosa 50.757, 10 kn, stopa doprinosa 20%), doprinos za obvezno zdravstveno osiguranje u iznosu od 9.643,91 kn (osnovica doprinosa 58.448,01 kn, stopa doprinosa 16,5%), doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje u iznosu od I .538,17 kn (osnovica doprinosa 30.763,49 kn, stopa doprinosa 5%) i porez na dobit u iznosu od 15.095,07 kn (porezna osnovica 125.792,21 kn, porezna stopa 12%) uz koje su utvrđene obveze obračunane i zatezne kamate od dana njihova dospijeća do 10. svibnja 2022., te se dalje pod točkama II.-V. nalaže uplatiti utvrđene iznose poreza, doprinosa i kamata, obračunati i uplatiti daljnje kamate tekuće od IO. svibnja 2022. godine do dana uplate, provesti odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne obveze kao i pobijano porezno rješenje izvršiti u roku od 8 (osam) od dana njegove izvršnosti pri čemu je žalitelj upozoren da će se u suprotnom naplata izvršiti ovrhom.

 

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/22-01/279, URBROJ: 513-04-23-5 od 2. svibnja 2023., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

 

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika,  te u bitnome navodi da vezano za točku 1. osporavanog rješenja i obračun porezne osnovice, odnosno porezne obveze za porez na dodanu vrijednost, ističe da se cjelokupna osporavana točka 1. odnosi na poslovni odnos poreznog obveznika i društva O. d. o. o. S. i da pogrešno i neosnovano porezno tijelo smatra da je porezni obveznik pogrešno i neosnovano izvršio odbitak pretporeza u vrijednosti od 304.787,37 kn, a što prvostupanjsko tijelo zaključuje iz činjenice, između ostalog, da je odgovorna osoba poreznog obveznika izjavila da ne poznaje odgovornu osobu društva O. d. o. o., a suprug odgovorne osobe poreznog obveznika da je izjavio poznaje odgovornu osobu društva O. d. o. o., a iz čega, prema pravnom shvaćanju poreznog tijela, proizlazi činjenica da u konkretnom poslovnom odnosu nisu ispunjeni zakonom propisano uvjeti za odbitak pretporeza.  Glede računa poduzeća O. d. o. o. u cijelosti ostaje kod dane obavijesti tijekom poreznog nadzora i navoda u žalbi, te ističe da je navedeno društvo u trenutku slanja obrasca na poreznu upravu, bilo upisano u VIES bazu, i da je na računima društva O. d. o. o., spomenut Reverse Charge. Tužitelj da je sukladno savjetnicima računovodstva i financija, takve račune morao proknjižiti, a što je i učinjeno, bez ikakve sumnje u točnost istih jer je uredno izvršena provjeru u VIES bazi i smatra da su u konkretnom poslovnom odnosu u cijelosti ispunjenje zakonske pretpostavke za odbitak pretporeza, te da nije bilo osnove za obračunom većeg PDV-a, za listopad i studeni 2019. Temeljem pravnog shvaćanja zauzetog od strane Suda Europske unije u presudama u predmetu C277/14 i C590/13, smatra da je u potpunosti ispunio materijalne uvjete za odbitak pretporeza u predmetnom slučaju, jer je  naručena roba stvarno i u materijalnom obliku isporučena od dobavljača u skladište kupca u Republici Hrvatskoj, što se dokazuje ispravama: CMR, dostavnica, primka i slično i te da je naručena roba stvarno plaćena dobavljaču, a ista da je i dalje distribuirana prodajnim kanalima poreznog obveznika.  Izreka presude C277/14 - Odredbe Šeste direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 2002/38/EZ od 7. svibnja 2002., da treba tumačiti na način da se protive nacionalnom propisu kao što je onaj u predmetu u glavnom postupku, koji ne omogućava poreznom obvezniku pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost koji se mora platiti ili koji je plaćen za robu koja mu je isporučena na temelju toga što je račun izdao trgovac kojega, s obzirom na kriterije određene tim propisom, treba smatrati nepostojećim i na temelju toga što nije moguće utvrditi identitet stvarnog dobavljača robe, osim kada se na temelju objektivnih elemenata utvrdi, a da se pritom od poreznog obveznika ne zahtijevaju provjere koje nisu na njemu da je taj porezni obveznik znao ili morao znati da je navedena isporuka bila dio utaje poreza na dodanu vrijednost, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. U mišljenju porezne uprave od 6. lipnja 2017. da je navedeno da svaki porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza ako ima formalno uredan račun za isporuku koja mu je isporučena bez obzira što mu je račun izdao porezni obveznik koji nije upisan u registar obvezanika PDV-a i da se primatelju računa može osporiti pretporez samo ako se temeljem objektivnih činjenica da je isti znao ili morao znati da obračunati i naplaćeni PDV neće biti plaćen u državni proračun zbog prijevarnog postupanja, te ističe da bi osporavanje prava na odbitak pretporeza po zaprimljenim računima bilo opravdano samo ako bi se dokazalo da su transakcije učinjene s namjerom izbjegavanja plaćanja PDV-a, u kojim transakcijama da su svi sudionici u lancu sudjelovali s namjerom i saznanjem da je među njima i porezni obveznik koji nije ispunio svoju poreznu obvezu. Ističe da nije sudjelovao u nikakvoj utaji PDV-a, da u predmetnom slučaju utaje poreza niti nema, kao i da se uopće ne može niti govoriti o saznanju i namjeri tužitelja o utaji poreza, da je njegovo postupanje  u potpunosti u skladu s dobrim poslovnim običajima, povećanom pažnjom gospodarstvenika i načelom savjesnosti i poštenja, te ističe, da je notorna činjenica da je u poslovnim odnosima uobičajeno provjeriti valjanost PDV ID broja, što je tužitelj i učinio uvidom u VIES bazu. U spornom razdoblju da niti jedan propis u Republici Hrvatskoj nije nametao trgovačkim društvima u Republici Hrvatskoj konstantnu provjeru PDV ID broja stranog trgovačkog društva za cijelo vrijeme trajanja poslovne suradnje, odnosno za svaki izdani račun, te da se radi o nepostojećoj obvezi iz logičnog razloga što bi takva nerazmjerna obveza onemogućavala normalan tijek poslovanja, a što da je u konačnosti i prvenstveni cilj jedinstvenog tržišta Europske unije, posljedica čega je i uređenje porezne obveze i dodjeljivanje PDV ID broja. Navodi kako nije imao razloga posumnjati u obustavu PDV ID broja stranog trgovačkog društva, te ističe da je cijeli niz godina uredno predavao svim državnim institucijama svoje obvezne i potrebne dokumente i obrasce. Izreka presude C590/13 - Članak 18. stavak 1. točka (d) i članak 22. Šeste direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje, kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 91/680/EEZ od 16. prosinca 1991., da se trebaju tumačiti na način da te odredbe sadrže formalne uvjete u vezi s pravom na odbitak čije nepoštovanje, u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, ne može dovesti do gubitka tog prava. Slijedom svega navedenog da je razvidno da je tužitelj u konkretnom slučaju postupio u cijelosti sukladno pozitivnim propisima, provjerio valjanost PDV identifikacijskog broja u VIES bazi, i valjano koristio pravo na odbitak pretporeza, a iz čega da proizlazi da se neosnovano tužitelju stavlja na teret „da nije priložio niti jedan dokaz da je već prije prve isporuke pokušao provjeriti PDV ID broj dobavljača“, kao razlog zbog kojeg je tužitelju odbijeno pravo na korištenje pretporeza. Vezano za rashode u odnosnu na avionske karte za Dubai, odnosno Tajland, koji su od strane poreznog tijela okarakterizirani kao dohodak od nesamostalnog rada, na koji nisu obračunati, prijavljeni i plaćeni propisani porezi i doprinosi, također ostaje kod svih navoda sadržanih u odgovorima/obavijestima danim tijekom poreznog nadzora, te opetovano ističe da su svi troškovi vezano za avionske karte za Dubai, odnosno Tajland, odnose na troškove puta radi nabave robe i pronalaska novih dobavljača i uspostave novih poslovnih odnosa, a o čemu da je i priložena odgovarajuća poslovna dokumentacija, kao i pisana obavijest od 4. travnja 2022. Međutim, a kao što je već navedeno, porezno tijelo da bez osnove i bez navođenja valjanog obrazloženja, ne prihvaća navode poreznog obveznika, već ustraje kod zaključka da predmetni rashodi predstavljaju dohodak od nesamostalnog rada. Vezano za manje obračunat i plaćen porez na dobit, ističe da je tijekom poreznog nadzora poreznom tijelu prezentirana dokumentacija iz koje proizlaze porezni priznati rashodi, te da nije bilo osnove za povećanjem osnovice za plaćanje poreza na dobit, a vezano za poslovni odnos sa društvom I., I., odnosno amortizacije dugotrajne imovine. Tijekom poreznog nadzora da  je poreznom tijelu prezentirana dokumentacija vezana za poslovni odnos tužitelja i društva I., I., iz koje dokumentacije proizlazi da nije bilo osnove iskazani rashod na računu okarakterizira kao porezno nepriznat. Glede amortizacije dugotrajne imovine, koju je tužitelj amortizirao tijekom 2019.,  a koji trošak amortizacije da nije porezno priznat, već da je i za navedeni iznos uvećana porezna osnovica, tužitelj u ovoj tužbi ističe da je potpuno pogrešan i paušalan zaključak poreznog tijela da tužitelj nije dokazao da je amortiziranu imovinu upotrebljavao, odnosno da je sa istom obavljao djelatnost. Drži da je poreznim nadzorom utvrđeno da je tužitelj, sukladno svojim registriranim djelatnostima, nabavio navedenu imovinu i to aparate za kavu, mlince za kavu i mašine za kavu, upravo radi obavljanja svoje djelatnosti, a vezano za izvedbu poslovnog projekta prodaje i distribucije kave, odnosno i prodaje navedene imovine. Tako da je upravo navedena imovina tužitelja i korištena od strane ugostiteljskih objekata koji su kupovali i prodavali kavu nabavljenu od tužitelja. Kako je predmetna imovina nabavljena još 2008., odnosno 2009. da se ista i knjižila kao dugotrajna imovina, koja se u međuvremenu amortizirala, i to uslijed djelatnosti koju je sa navedenom imovinom obavljao tužitelj. O navedenom je u postupku poreznog nadzora, jasno i nedvosmisleno iskazivala i odgovorna osoba tužitelja, iz čijeg iskaza jasno proizlazi da je predmetna imovina upotrebljavana za obavljanje gospodarske djelatnosti poreznog obveznika, te je slijedom navedenog pogrešan zaključak iz osporavanog rješenja u kojem se ne prihvaćaju tvrdnje tužitelja oko korištenja predmetne imovine u gospodarske svrhe. U prilog svojih tvrdnji glede korištenja imovine u gospodarske svrhe, odnosno priznavanju troška amortizacije za imovinu kojom se obavljala djelatnost, tužitelj prilaže i odgovarajuće mišljenje Ministarstva financija, te stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje pri svojim navodima iz  obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

 

               5. U ovom sporu provedena je rasprava 30. listopada 2023. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 22/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

 

6. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

             

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

 

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

9. Iz spisa predmeta upravnog spora proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor, o čemu je sastavljen Zapisnik 10. svibnja 2022., na koji je tužitelj uložio prigovor, koji prigovor prvostupanjsko tijelo nije prihvatilo, te je 10. lipnja 2022. donijelo ovdje osporavano rješenje.

 

10. Odredbom članka 4. stavak 1. točkom 2.a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost  („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, dalje: ZPDV), propisano je da je predmet oporezivanja PDV-om stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. ovoga Zakona.

 

11. Odredbom članka 31. ZPDV-a, propisano je da oporezivi događaj nastaje u trenutku stjecanja dobara unutar Europske unije. Smatra se da je stjecanje dobara unutar Europske unije obavljeno kada se isporuka sličnih dobara smatra obavljenom u tuzemstvu (stavak 1.). Obveza obračuna PDV-a kod stjecanja dobara unutar Europske unije nastaje u trenutku izdavanja računa ili istekom roka iz članka 78. stavka 4. ovoga Zakona ako račun do tada nije izdan (stavak 2.).

 

12. Odredbom članka 57. ZPDV-a, propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti (stavak 1.). Porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona (stavak 2.).

 

13. Odredbom članka 60. stavak 1. točka b) ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga, ako ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članaka 78., 79., 80. i 81. ovoga Zakona, osim u slučaju iz točke c) ovoga stavka.

 

14. Odredbom članka 75. stavak 1. točka 3. ZPDV-a, propisano je da PDV mora plaćati svaka osoba koja obavi oporezivo stjecanje dobara unutar Europske unije i primatelj dobara iz članka 10. stavka 4. ovoga Zakona.

 

15. Odredbom članka 79. stavak 1. točka 2. ZPDV-a, propisano je da račun mora sadržavati, između ostalog, ime i prezime (naziv), adresu, osobni identifikacijski broj ili PDV identifikacijski broj poreznog obveznika koji je isporučio dobra ili obavio usluge (prodavatelja).

 

16. Odredbom članka 65. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje: OPZ), propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.

 

 

 

17. Odredbom članka 66. OPZ-a, propisano je da knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 4.).

 

18. Tijekom poreznog nadzora utvrđeno je da je tužitelj u svojim poslovnim knjigama iskazao stjecanja dobara od dobavljača O. d. o. o., sa sjedištem u L., po računima ispostavljenim u listopadu 2019., a na kojim ulaznim računima nije naveden PDV ID broj dobavljača, te je uvidom u VIES bazu podataka utvrđeno da navedeni dobavljač nije prijavio isporuke dobara tuzemnom kupcu, iako su predmetni računi plaćeni. Zbog navedenih okolnosti saslušana je i odgovorna osoba R. C. B., iz kojeg iskaza proizlazi da je društvo O. d. o. o. dopremio tartufe tužitelju (bez materijalnih dokaza), da su primljeni računi za stjecanje dobara plaćeni i evidentirani u PDV i PDV-S obrascima za listopad i studeni 2019. Obzirom da je navedenom inozemnom društvu obustavljen PDV ID broj 15. veljače 2019., tužitelj više nije imao pravo izvršiti odbitak pretporeza.

 

19. Ovaj Sud smatra da je tužitelj trebao izvršiti provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u PDV prijevari, a na internetskoj stranici Porezne uprave, javno je dostupan podatak tko je obveznik PDV-a te je stoga razumljivo da porezni obveznici nove partnere provjere prije stupanja u poslovni odnos. Na istoj stranici je objavljena i obavijest poreznim obveznicima o tome kako uočiti prijevare i kriminalne zlouporabe sustava PDV-a te kako se od istih zaštititi pri čemu je naglasak stavljen i na nove poslovne partnere.

 

               20. Dakle, budući je tužitelj koristio pravo na pretporez po ulaznim računima ispostavljenim od strane isporučitelja koji nema valjani PDV ID broj i budući da isporuke po navedenim računima isporučitelj nije prijavio kroz VIES sustav, tužitelju nije priznato pravo na odbitak pretporeza.

 

21. Na temelju navedenog je utvrđeno da je tužitelj iskazivanjem prava na odbitak pretporeza za koji nije imao pravo postupio suprotno odredbama članka 57. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te je u odnosu na sve dijelove izreke prvostupanjskog rješenja tužitelj naveo relevantne odredbe Zakona koji su u konkretnom slučaju primijenjeni. Tužitelj za svoje tvrdnje nema podlogu u vjerodostojnoj dokumentaciji i dokazima o poslovnim transakcijama.

 

22. Odredbom članka 21. stavak 1. točka 1. Zakona o porez na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16, 106/18, dalje: ZPD), propisano je da se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa, prema propisima koji uređuju radni odnos, a to su plaća koju poslodavac isplaćuje radnicima u svezi sa sadašnjim radom, prijašnjim radom po osnovi prijašnjeg radnog odnosa bez obzira na sadašnji status te osobe - umirovljenik ili neki drugi status, i to ako se radi o plaći za rad koji je obavljen za vrijeme radnog odnosa i možebitne druge isplate na koje je radnik imao pravo u vrijeme toga radnog odnosa neovisno kada je u toj godini prestao radni odnos, odnosno raskinut ugovor o radu ili budućim radom po osnovi sadašnjeg radnog odnosa.

 

23. Odredbom članka 24. ZPD-a, propisano je da se kod dohotka od nesamostalnog rada predujam poreza obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka ili plaće, odnosno mirovine ili sam porezni obveznik, prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate (stavak 1.). Predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od porezne osnovice koju čini iznos svih primitaka od nesamostalnog rada ostvarenih tijekom jednog mjeseca, umanjen za izdatke prema članku 23. ovoga Zakona koji su uplaćeni i umanjen za iznos mjesečnog osobnog odbitka: za rezidenta u skladu s člankom 14. stavcima 3. i 4. ovoga Zakona, odnosno za nerezidenta u skladu s člankom 16. stavkom 1. ovoga Zakona, a na temelju porezne kartice iz članka 26. ovoga Zakona (stavak 2.). Predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se po stopi od 24% od mjesečne porezne osnovice do visine 30.000,00 kuna te po stopi od 36% na poreznu osnovicu iznad 30.000,00 kuna (stavak 3.).

 

24. Odredbom članka 27. stavak 1. ZPD-a, propisano je da su poslodavci, isplatitelji ili sami porezni obveznici dužni voditi propisane evidencije o isplaćenim primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaća i mirovina) iz članka 21. ovoga Zakona i obustavljenom i uplaćenom predujmu porezu na dohodak, te dostavljati Poreznoj upravi izvješća u propisanom roku na propisanom obrascu.

 

25. U odnosu na avionske karte za Dubai, tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da je to putovanje realizirano u svrhu obavljanja djelatnosti, pa je stoga taj trošak uzet kao trošak za osobne potrebe, odnosno kao primitak u naravi, sve kako je opisano na str. 10-13 obrazloženja prvostupanjskog rješenja.

 

26. Odredbom članka 5. stavak 1. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", broj 177/04, 90/05, 57/06, 80/10, 22/12, 146/08, 148/13, 143/14, 50/16, 115/16 i 106/18, dalje: Zakon), propisano je da je porezna osnovica dobit koja se utvrđuje prema računovodstvenim propisima kao razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona. Stavkom 6. je propisano da se rashodima poreznog razdoblja ne smatraju rashodi koji nisu u svezi s obavljanjem djelatnosti poreznog obveznika niti su posljedica obavljanja djelatnosti.

 

27. Odredbom članka 7. stavak 1. točka 12. i 13. Zakona, propisano je da se porezna osnovica iz članka 5. ovoga Zakona povećava za rashode utvrđene u postupku nadzora s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost, porezom na dohodak, prirezom porezu na dohodak, te obveznim doprinosima koji su nastali u svezi skrivenih isplata dobiti, te izuzimanja dioničara, članova društva i fizičkih osoba koje obavljaju samostalnu djelatnost od koje se plaća porez na dobit, te s njima povezanim osobama; za sve druge rashode koji nisu izravno u svezi s ostvarivanjem dobiti i druge svote povećanja porezne osnovice, a koji nisu bili uključeni u poreznu osnovicu.

 

28. Odredbom članka 12. Zakona, propisano je da se trošak amortizacije predmeta dugotrajne imovine priznaje u porezni rashod od prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon mjeseca u kojem je dugotrajna imovina stavljena u upotrebu (stavak 8.). Trošak amortizacije za prodanu, darovanu, na drugi način otuđenu ili uništenu dugotrajnu imovinu priznaje se u porezni rashod do kraja mjeseca u kojem je dugotrajna imovina bila u upotrebi (stavak 9.). Ne priznaju se rashodi amortizacije za imovinu kojom se ne obavlja djelatnost (stavak 15.).

 

29. Odredbom članka 33. stavak 1. Zakona, propisano je da se porezna osnovica utvrđuje na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama koje se vode u skladu s propisima o računovodstvu i financijskim izvješćima koja se sastavljaju na temelju tih propisa (bilanca, račun dobiti i gubitka), ako ovaj Zakon ne određuje drukčije.

 

30. Odredbom članka 35. Zakona, propisano je da porezni obveznik podnosi prijavu poreza na dobit za porezno razdoblje i plaća porez na dobit u roku u kojemu podnosi poreznu prijavu (stavak 1.).  Prijava poreza na dobit podnosi se Poreznoj upravi najkasnije četiri mjeseca nakon isteka razdoblja za koje se utvrđuje porez na dobit (stavak 2.).

 

31. Također je u Glavnoj knjizi na računu 4119 porezni obveznik je iskazao trošak u iznosu od 20.047,10 kuna za marketinške konzultacije izvršene od strane I. iz I., koji račun je plaćen 27. ožujka 2019. u iznosu od 2.700,00 eura u korist računa u Italiji i to prije ispostavljanja. Na  računu je naveden broj telefona u Italiji i Iranu i IBAN: …, a na istom nije naveden prednje navedeni broj IBAN-a, s napomenom da plaćanje može biti u gotovini. Tužitelj nije predočio nikakav materijalni dokaza da su marketinške konzultacije stvarno izvršene, (elaborat, studija i sl.).

 

              32. Nadzorom je također utvrđeno da je tužitelj u Glavnoj knjizi za 2019. godinu na računu 4300 Amortizacija dugotrajne imovine iskazao trošak u iznosu 110.733,42 kuna, bez priloženih dokaza koji bi posvjedočili da je isti tijekom 2019. predmetnu opremu koristio za obavljanje djelatnosti s ciljem ostvarivanja dobiti, odnosno nije utvrđeno da je tužitelj koristio aparate i mlince za kavu za obavljanje djelatnosti, za koju opremu je iskazao rashod u iznosu od 105.745,11 kuna, zbog čega mu je obračunat porez na dobit.

 

33. Tužitelj za svoje tvrdnje nema podlogu u vjerodostojnoj dokumentaciji i dokazima o poslovnim transakcijama, pa je slijedom iznesenoga sud zaključio da tužitelj prigovorima iznesenim u tužbi nije doveo u sumnju da je u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo.

 

34. Iz navedenih razloga, sud je osporavano rješenje kojim je žalba tužitelja odbijena ocijenio zakonitim, pa je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.

 

 

 

 

 

 

35. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

 

 

 

U Rijeci 6. studenog 2023.

 

 

Sutkinja:

 

Danica Vučinić, v. r.

 

  

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.