Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-4/2025-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici ZOU iz Siska, S. i A. Radića 15, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3/a, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 3. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 6. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐA iznos od 6.207,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĐA u dijelu koji glasi: " Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐA iznos od 1.608,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje koja se određuje za razdoblje do 31. 12. 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim, za razdoblje od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. 1. 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐA iznos od 1.487,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje koja se određuje za razdoblje do 31. 12. 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim, za razdoblje od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐA zatezne kamate na iznos od 6.207,64 eur, za razdoblje do 31. 12. 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim, za razdoblje od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zte a razdoblje od 1. 8. 2015. do 30. 9. 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju ĐA parnični trošak u iznosu 2.372,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj ĐA podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., radi isplate.
2. U tužbi tužitelj navodi da Ugovorom o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5103101419 od 10.08.2006. zaključenim u [adresa], tužitelju je odobren kredit za zatvaranje obveza u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 39.380,10 CHF po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 144 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamata od 7,99 % godišnje "promjenjiva". Ugovor naveden u točki I. je izmijenjen dodatkom ugovora kojim je tvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30.09.2015. iznosila 24.881,29 EUR. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. Povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora i promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. povodom revizije. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da je ta ugovorna odredba ništetna. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sam činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15)-znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom-ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli pretplatio iznos od 70.100,55 kuna. Zaključno tužitelj ističe kako je člankom 14. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba ništetna i ne proizvodi pravne učinke iz istih razloga iz kojih je ništava i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli, navedenih u točki III. ove tužbe. Naime, naprijed navedena odredba sastavljena je i uvrštena u Ugovor o kreditu od strane tuženika, dok tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], a i ugovor je zaključen u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci, a istovremeno ima poslovnu jedinicu u [adresa]. Stoga tužitelj predlaže da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je odredbom čl. 14. st. 1. ugovora o kreditu 5103101419 od 10. kolovoza 2006. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Dakle, parnične stranke su na temelju čl. 70 ZPP-a, kojim je propisano da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, ugovorile nadležnost Općinskog suda u Rijeci. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Tužitelj i tuženik su dana 04.02.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu broj 5103101419 (dalje u tekstu Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15-dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određenu strukturiranu u čl. 6 Aneksa, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno pretplatili adi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelj s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima,a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe ( a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01.10.2006. godine pa do 01.09.2015. godine, to tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 20.05.2019. U odnosu na navode tužitelja iznesen u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskom propisima te kako su tvrdnje o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. doneseno u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula udruga potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom posl.br. Pž-6632/2017 potvrdio. Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudio nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD ( a ne isključivo ponudi kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao i, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamca, dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički i prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke 08007890 ili na Internet stranici banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz ugovora o kreditu koji prilaže u spis vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu i korisnika kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastavit slijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz "Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom-koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicama kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od 753,26 kuna. Dakle, prikazan je primjer u eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2 %. Naravno u slučaju da se tečaj promjeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na Internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednost iznosa pri otplati kredita usli jed promjene tečaja. Tuženik je u ponudi imao više vrsta kredita, koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama, te je upravo klijent odnosno u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. Ova okolnost jasno proizlazi iz izvatka iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Iz letka "Paket iz minusa u plus" (za zatvaranje radnih obveza, kao što je kod tužitelja) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izvora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezan obvezom iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Iz brošure Stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog "Novi list", a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno i primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Dakle iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik kojeg si banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od stranke korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih za CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razlika između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a kao i limit iz odluke, banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo CHF izvora. Plasmani banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Slijedom navedenog, ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK /112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08), tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Nadalje, odredba čl. 8. st. 1. Ugovora doduše sadrži odredbu u tome da u ugovorne stranke odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 7,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija io načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki ( ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se rado o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZPP) jasno je definirao pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu,a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetnom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Podredno, a u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitete s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Dakle, tuženik izjavljuje, ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.080,81 kn, s zateznim kamatama.
4. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (stranica 7-9 spisa), plan otplate (stranica 10-11), pregled prometa (12- 16), izračun konverzije (stranica 17-18), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Lidiji Jurković, saslušana je svjedokinja SA te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
5. Svjedokinja SA iskazala je da je 2006. radila kod tuženika na radnom mjestu kreditnog savjetnika te da se u konkretnom slučaju ne sjeća tužitelja niti ugovora o kreditu koji je isti sklopio s tuženikom. U sklopu poslova svog radnog mjesta prezentirala je klijentima kredite koje banka nudi te se sjeća da su obično to bili krediti u valutama švicarski franak, euro i u kunama. Prilikom razgovora s klijentima objašnjavala je uvjete kredita i to koja kamatna stopa se nudi, provjeravala je da li je klijent kreditno sposoban, a prije odobravanja kredita radio se i otplatni plan. Klijenti su bili upoznati da promjenjiva kamatna stopa znači da se ista može mijenjati, a isto tako i da može doći do promjene tečaja strane valute u odnosu na kunu, a u odnosu na uvjete pod kojima dolazi do takvih promjena ističe da je klijentima nudila letke u kojima je sve to bilo pojašnjeno te se više ne sjeća što je u time letc ima pisalo. U tim letcima su bili i navodi vezani za valutu euro, no ne sjeća se što je u njima pisalo niti da li je u njima bilo kakvih grafova ili slika. Sada ne može reći da li su bili povoljniji krediti u švicarskim francima ili nekoj drugoj valuti niti je ona određene kredite prezentirala kao povoljnije. Od nadređenih nije dobivala nikakve upute kako prezentirati kredite. 2006. nije strankama tumačila EUROBOR i LIBOR, a ne sjeća se da je tada strankama uopće o tome pričala. Stranka je vezano za kredit razgovarala samo sa kreditnim savjetnikom. Sa strankama nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora o kreditu jer ona nije imala ovlast mijenjati uvjete kredita koje je propisala banka. Ne sjeća se da li je stranci rekla da je švicarski franak valuta države koja nije u Europskoj uniji ili da bi bio podložan takvim oscilacijama.
6. Tužitelj ĐA je iskazao da je kredit u švicarskim francima podigao kako bi zatvorio ranije podignuti kredit te se ne sjeća kada je to točno bilo. Zna da mu je gospođa u banci nudila i kredit u eurima, no rekla mu je da je kredit u švicarskim francima sigurniji, a on je pod time razumio da će rata kredita biti u određenom iznosu, a koji iznos je mogao plaćati. Ne sjeća se kakvu kamatnu stopu je ugovorio. Konverziju su mu ponudili i on je tu ponudu prihvatio jer više nije mogao plaćati rate kredita. Nitko mu nije prilikom ugovaranja konverzije rekao da bi ugovaranjem iste mogao gubiti kakva prava. Sve rate kredita je plaćao. Na pitanje da li je potpisivanjem konverzije smatrao da rješava pitanje osnovnog ugovora o kreditu, odgovara da ne zna i da je njemu bilo bitno samo da se smanji rata kredita. Navodi da ga banka nije prisilila na konverziju kao što je prethodno naveo.
7. Podnescima od 15. 6. 2022., od 27. 1. 2023. i od 22. 7. 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, konačno precizirao tužbeni zahtjev, na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 7.695,13 eur, sa zateznim kamatama.
8. Navedenim podnescima tužitelj je tužbeni zahtjev smanjio za iznos od 1.608,81 eur, sa zateznim kamatama, čime je djelomično povukao tužbu , a kojem djelomičnom povlačenju tužbe se tuženik protivi, te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen kao neosnovan.
9. Naime, odredbama čl. 193. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23dalje: ZPP) propisano je da tužitelj tužbu može bez pristanka tuženika povući prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a tužba se može povući i kasnije, do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane.
10. Dakle, iz izjave tužitelja o djelomičnom povlačenju tužbe očigledno je da tužitelj više nema pravni interes za vođenje ove parnice u tom dijelu, no tuženik, koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, se povlačenju tužbe protivi, pa stoga nije bilo mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe već je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan (toč. II. izreke presude).
11. Nadalje, u podnesku od 26. 2. 2020. tuženik je precizirao prigovor radi prebijanja, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te tuženik predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.029,11 kn, sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa od čega po tuženiku prvi dospijeva 6. 1. 2007., a posljednji 4. 10. 2008.
12. Dopunskom presudom ovog suda br. P-271/2019-43 od 30. 8. 2024., koja je postala pravomoćna 10. 12. 2024., odlučeno je o prigovoru radi prebijanja kojeg je istaknuo tuženik, na način da je utvrđeno da ne postoji tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. prema tužitelju ĐA u iznosu 136,59 eur (1.029,11 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedino mjesečnog iznosa od kojih prvi dospijeva 6. 1. 2007., a posljednji 4. 10. 2008., pa do isplate.
13. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
15. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.
16. Kako je prebivalište tužitelja u [adresa] (44273), a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006.) se nalazi u Rijeci, dolaskom na sud u Rijeku bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.
17. Također, odredbom čl. 19. st. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
18. Konačno, prema odredbi čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006. proizlazi da je sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa].
19. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.
20. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 7.695,13 eur, sa zateznim kamatama, djelomično osnovan.
21. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5103101419 od 10. 8. 2006. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5040060415 i odluke banke broj 270706040000818 od 1. 8. 2006. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 39.380,10 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2 Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 144 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora), da je otplata kredita u 144 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 426,06 CHF te povrat obveza iz Ugovora obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.
22. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz obavijesti tuženika o promjenama kamatne stope u odnosu na kredit broj 5103101419, da je kamatna stopa, po navedenom kreditu mijenjana od strane tuženika i to od 1. 12. 2008. tako da iznosi 8,99 %, od 1. 5. 2009. tako da iznosi 9,94 %, od 1. 11. 2011. tako da iznosi 9,59 %, od 1. 8. 2014. tako da iznosi 9,583 %, od 1. 7. 2015. tako da iznosi 9,571 % te od 1. 8. 2015. tako da iznosi 8,813 % godišnje.
23. Nije sporno niti da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora 4. 6. 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103101419 (dalje: Aneks), kojim ugovorne strane utvrđuju da je 30. 9. 2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te da banka pristupa potpisivanju ovog aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja ugovora opisanog u čl. 2. Aneksa isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza banke (čl. 1. Aneksa), da potpisnici Aneksa 1 utvrđuju da su 10. 8. 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 5103101419 na iznos od 39.380,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 2.1. Aneksa), da se temeljem Aneksa mijenja broj partije kredita te da će ista glasiti 5114175912 (čl. 2.2. Aneksa), da je otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan podmirenja, te se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF primjenjuje kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 3.1.a. i b. Aneksa).
24. Prema odredbi čl. 5.2. Aneksa utvrđeno je da obveze korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF, po provedbi konverzije, na dan 30. 9. 2015. na ime nedospjele glavnice iznose 9.277,23 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu, a sukladno odredbi čl. 5.3. Aneksa na dan 4. 2. 2016. postoji više uplaćeni iznos (preplata) od 32.615,99 kn čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom koji čini sastavni dio ovog Aneksa.
25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
26. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. 4. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
27. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
28. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
29. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 7,990 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
30. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, te uzimajući u obzir iskaze svjedokinje SA i tužitelja, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
31. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
32. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaze svjedokinje SA i tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
33. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.
34. Niti iz iskaza svjedokinje SA, koja je u ime tuženika sudjelovala u sklapanju spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, ne proizlazi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora pojasnila koji bi to bili osnovni parametri o kojima ovisi kretanje kamatne stope u nekom budućem razdoblju ili da je između stranaka ugovora uopće bilo pregovora oko neke konkretne ugovorne odredbe.
35. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije podnio sudu dokaze da je to i učinio.
36. Stoga sud zaključuje da su odredbe čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da su takve odredbe nepoštene, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
37. Nadalje, činjenica što je između stranaka 4. 6. 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103101419 kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).
38. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 Đ od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).
39. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
40. Nadalje, odredbama čl. 323. st.1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
41. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Lidiji Jurković koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 31. siječnja 2020. navela da je radi preglednosti i jasnoće pobrojala sve razlike kako bi se stvorila cjelovita slika i to: pretplata s osnova povećanja kamatne stope do 1. 1. 2014. iznosi 12.426,29 kn, pretplata s osnova povećanja kamatne stope od 1. 2. 2014. do konverzije iznosi 2.794,08 kn, dakle, ukupna pretplata s osnova povećanja kamatne stope iznosi 15.220,37 kn, zatim, pretplata s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK iznosi 50.831,07 kn, što znači da preplate iznose ukupno 66.051,44 kn, te ukupna pretplata anuiteta u kunama iznosi 67.720,16, kao i da negativna tečajna razlika iznosi -1.029,11 kn, a razlika neotplaćene glavnice iznosi 8.387,60 kn. Vještakinja je nadalje navela da bi svakako trebalo uzeti u obzir i činjenicu da je korisnik kredita prilikom otplate anuiteta banci plaćao veće iznose nego što su u valuti iznosili anuiteti i to veći dio otplate. U ovom izračunu uzeto je u obzir povrat pretplate 1. 3. 2007. u iznosu od 169,37 CHF ili u kunama 771,2 te 26.11.2009 i iznosu od 975,17 CHF ili 4.724,20 kn. Otplate u kunama sučeljene su sa iznosima anuiteta u kunama po početnim uvjetima i dolazi se do podatka da je sve i jedan anuitet preplaćen bez obzira na pad tečaja u periodu od 5. 1. 2007. - 3. 10. 2008. Ukupna razlika tako pretplaćenih anuiteta iznosi 67.720,16 kn, a sadrži i razliku kamate, tečajnu razliku ali i razlike više uplaćeno za anuitete. Vještakinja je navela i da na pitanje da li su sve uplate pa tako i preplate uzete u obzir prilikom konverzije kredita u EUR ne može dati decidirani odgovor jer u spisu niti u dokumentaciji dostavljene od strane banke nema tih podataka.
42. Tužitelj nije imao prigovora matematičkom izračunu u nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković, no pravno relevantnim smatra izračune u kojima je prikazana pozitivna razlika odnosno preplata s kojim izračunom i usklađuje tužbeni zahtjev dok tuženik nema prigovora nalazu i mišljenju vještakinje u dijelu koji se odnosi na preplatu po valutnoj klauzuli u iznosu od 50.831,07 kn i na matematički izračun vještaka koji se odnosi na negativnu tečajnu razliku dok prigovara matematičkom izračunu u dijelu u kojem vještak vrši izračun nakon 30. 9. 2015. jer je konverzija provedena s tim datumom (bez obzira što je Aneks potpisan 4. 2. 2016.) pa sva potraživanja koje vještak navodi od 1. 10. 2015. do 1. 2. 2016. nisu ispravna jer su plaćeni anuiteti obračunati i naplaćeni na EUR partiji, a ne na CHF partiji kredita. Nadalje, tuženik prigovara izračunu razlike plaćenih anuiteta i početno ugovorenih anuiteta jer vještak za razdoblje od 1. 2. 2014. do 1. 2. 2016. (ispravno bi bilo 30. 9. 2015.) kao iznos anuiteta u kunama po početnim uvjetima koristi iznos od 1.755,94 kn umjesto iznosa od 1.955,70 kn čime nastaje veća razlika anuiteta u korist tužitelja te u konačnici navodi da je tuženik tijekom postupka dostavio i Aneks i izračun konverzije pa prigovara da se vještak ne bi mogao očitovati da li su sve uplate tužitelja, pa i preplate, uzete u obzir prilikom provođenja konverzije, te ujedno predlaže da ih vještak uzme u obzir.
43. Iz pismenog očitovanja vještakinje Lidije Jurković od 24. kolovoza 2020. na prigovore tuženika proizlazi da, dok god se nije potpisao dodatak ugovora o konverziji stranka je uplaćivala iznose po zaduženju u švicarskim francima, a tek nakon konverzije te uplate su pretvorene u EUR zaduženja, odnosno to se dogodilo nakon konverzije odnosno u periodu koji nije predmet vještačenja, zatim, da je banka u izračunu konverzije utvrdila pretplatu u iznosu od 32.615,99 kn koji iznos se banka obvezala vratiti stranci u periodu nakon konverzije i to kroz zatvaranje 50 % iznosa novog anuiteta do iskorištenja ukupne pretplate, što banka radi nakon konverzije i nije predmet vještačenja, ali isto tako nije obračunata niti kamata na preplatu, a ako bi se radio prijeboj onda stranci pripadaju i zakonske zatezne kamate koje ovdje nisu izračunate , a nije niti zadano od strane suda da se radi prijeboj niti ukamaćivanje , te da je prigovor na izračun razlike anuiteta za razdoblje od 01.02.2014. godine i na primjenu kamatne stope 3,23 % osnovan i kako je i sama napomenula da se radi o nenamjenskom kreditu greškom je primijenila kamatnu stopu koja je zakonom propisana od 1. 2. 2014. ali samo za stambene kredite. Vještakinja je izradila novi izračun gdje je početni anuitet cijelo vrijeme 1.955,70 kn (bez primjene kamatne stope 3,23 %) i ukupna razlika anuiteta iznosi 62.726,16 kn (razlika je manja od izračuna u nalazu za 4.994,00 kuna). Kako se ostale izračunate vrijednosti ne mijenjaju rezime svih razlika uključujući novi izračun po prigovoru, sada je stanje slijedeće: pretplata s osnova povećanja kamatne stope do 1. 1. 2014. iznosi 12.426,29 kn, pretplata s osnova povećanja kamatne stope od 1. 2. 2014. do konverzije iznosi 2.794,08 kn, te ukupna pretplata s osnova povećanja kamatne stope iznosi 15.220,37 kn, zatim, pretplata s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK iznosi 50.831,07 kn, negativna tečajna razlika iznosi -1.029,11 kn, te ukupna pretplata anuiteta u kunama iznosi 62.726,16 kn, a razlika neotplaćene glavnice 8.387,60 kn. Vještakinja nadalje napominje da se ovdje radi o dvije metode obračuna. U metodi pretplate anuiteta uzete su u obzir razlike kamata i tečajne razlike, ali i negativne tečajne razlike i ukupna razlika iznosi 62.726,16 kn dok se u drugoj metodi odvojeno promatraju razlike kamate i tečajne razlike (pozitivne i negativne). Ovaj izračun razlike kamate i tečajne razlike nije se promijenio u odnosu na nalaz od 31.01.2020. Također nije izvršen prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika jer bi i tom slučaju trebalo ukamatiti obje razlike ali to nije bilo zadano od strane suda. Dakle ove dvije metode obračuna jedna drugu isključuje. Izračun razlike neotplaćene glavnice ostaje isti u oba izračuna i iznosi 8.387,60 kn.
44. Tuženik je u odnosu na dopunu nalaza i mišljenja od 24. kolovoza 2020. naveo da vještakinja nije u potpunosti otklonila prigovore tuženika i to vezano za uračunavanje svih uplata odnosno preplata tužitelja u konverziji.
45. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. svibnja 2022. vještakinja Lidija Jurković je navela da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 31. siječnja 2020. odnosno dopune istog od 24. kolovoza 2020. te da je u svom nalazu i mišljenju odgovorila da je pretpostavila da su prilikom konverzije uzete u obzir sve uplate tužitelja, no to nije decidirano navela zato što taj izračun banke nije vidjela, nije bio u prilogu i na njezino traženje nije taj izračun dobila. Iz iskustva može reći da svi izračuni koje je vidjela, koje su sve banke dostavljale, banke su uzimale u obzir sve uplate korisnika kredita. Prilikom izračuna nije uzela u obzir utvrđenu preplatu na dan konverzije jer se to sve odnosi na period nakon konverzije. U svojoj dopuni od 24. kolovoza 2020. izračunala je niži iznos ukupne preplate anuiteta u kunama koji iznosi 62.726,16 kuna, a taj niži izračun je iz razloga što je prilikom prvog izračuna primijenila pogrešnu kamatnu stopu.
46. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković, no obzirom na prigovore tuženika prihvaćen je prijedlog tuženika da se izradi dopuna nalaza i mišljenja na način da vještakinja izradi izračun na dan 30. 9. 2015. (kao danom kada je izvršena konverzija), i da isti potom umanji za potraživanje tužitelja za iznos utvrđene preplate sukladno sklopljenom Aneksu, odnosno za iznos od 32.615,99 kn.
47. Iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Jurković od 8. 6. 2022. proizlazi da je izračunata preplata po predmetnom kreditu svedena na datum 30. 9. 2015. i do tog datuma ukupna preplata iznosi 57.978,98 kn. Također, iz obračuna zakonske zatezne kamate do 30. 9. 2015. proizlazi da ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 20.965,14 kn. Nadalje, vještakinja navodi da iznos preplate koji je banka priznala u iznosu od 32.615,99 kn nije vraćen stranci u obliku povrata, već su za isti iznos umanjene rate novog konvertiranog kredita u EUR i to u periodu od 1. 3. 2016. do zaključno 1. 8. 2018. kada je u potpunosti iskorišten iznos preplate, a ubrzo nakon toga 9. 10. 2018. kredit je u cijelosti i otplaćen. Napominje, ako se prizna preplata po CHF kreditu pod pretpostavkom ništetnih odredbi ugovora onda treba uzeti u obzir i to da je prema početnim uvjetima kredita nakon konverzije od strane kreditora uvećana glavnica novog EUR kredita za iznos koji je naveden i u prijašnjem nalazu i dopuni nalaza i to u iznosu od 8.387,60 kn ili 1.098,99 EUR-a (8.387,60 kn: 7,632078). Dakle novi EUR kredit banka je obračunala u iznosu od 9.277,23 EUR-a, a po početnim uvjetima zaduženje je trebalo biti 8.178,24 EUR -a. Obzirom da se radi o otplaćenom kreditu u cijelosti, a korisnik je zadužen više nego bi bio po početnim uvjetima, došlo je i do povećane kamate koju je korisnik i otplatio i to u iznosu od 177,82 EUR-a ili 1.337,72 kn. Ako se prema postavljenom zadatku pokuša izvršiti prijeboj sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom do 30. 9. 2015. godine vidljivo je da takav način ima određene nedostatke koje će pokušati objasniti u nastavku. Preplata banke za prijeboj iznosi 32.615,99 kn, obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.2015. iznosi - 20.965,14 kn, ostatak za prijeboj iznosi 11.650,85 kn, razlika neotplaćene glavnice novog EUR kredita iznosi - 8.387,60 kn, više plaćene kamate zbog više obračunate glavnice kredita iznose - 1.337,72 kn, te ostatak za prijeboj sa izračunatom prepl. po CHF kreditu iznosi 1.925,53 kn (dio preplate od 14.08.2006.) Nedostatak ovakvog prijeboja je što obračun kamata na potraživanje tuženika nije ispravan. Prema ovom obračunu od 57.978,98 kn ukupne preplate do 30. 9. 2015. ostalo bi neprebijeno 56.053,45 kn. (57.978,98 kn – 1.925,53 kn). Ako tužitelju bude dosuđeno da se isplati preplata onda mu pripada i kamata do dana isplate, a u ovom slučaju dio kamate je već prebijen pa bi trebalo obračunati zakonsku zateznu kamatu od 1. 10. 2015. do dana isplate. U drugoj soluciji prijeboja bez obračuna kamate također dolazimo do problema kamate. Od ukupnih 57.978,98 kn prebija se 32.615,99 kn i ostaje za isplatu iznos ukupno 25.362,99 kn sa pripadajućom kamatom do dana isplate, a na iznos od 32.615,99 kn zatvorenih u prijeboju nisu obračunate ni isplaćene nikakve kamate pa bi onda tužitelju na taj prebijeni iznos pripadale kamate do dana plaćanja (prijeboja), a to je 30. 9. 2015. Prema već objašnjenom problemu obračuna kamata u slučaju prijeboja dolazi se do toga da bi u slučaju prijeboja bilo najispravnije obračunati do 30. 9. 2015. dio preplate sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u ukupnom iznosu od 32.615,99 kn. Iz tog obračuna proizlazi da bi za prijeboj trebalo 19.790,02 kn preplate sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 12.825,97 kn (19.790,02 + 12.825,97 = 32.615,99 kn). Nakon ovog prijeboja ostaje za isplatu preplate 38.188,96 kn, na koji iznos pripada i zakonska zatezna kamata do dana isplate preplate. Također, i dalje ostaje razlika neotplaćene glavnice u iznosu od 8.387,60 kn i više plaćena kamata na povećanu glavnicu u iznosu od 1.337,72 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Iz navedenog vještakinja zaključuje da je najispravniji obračun u slučaju zatvaranja priznate preplate od strane banke, sa dijelom preplate CHF kredita, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom do dana prijeboja (30.09.2015) i u tom slučaju na ostatak neprebijene preplate obračunava se zakonska zatezna kamata do trenutka isplate preplate, a rekapitulacija obračuna bi bila slijedeća: iznos preplate do 30.09.2015. godine iznosi 57.978,98 kn, dio preplate za prijeboj - 19.790,02 kn + ZZK do 30.09.2015. iznosi 2.825,97 kn, ostatak preplate po CHF kreditu iznosi 38.188,96 kn, razlika neotplaćene glavnice iznosi 8.387,60 kn, više plaćena kamata na razl. glavnice 1.337,72 kn, te sveukupna razlika iznosi 47.914,28 kn.
48. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković te je sukladno dopuni nalaza i mišljenja od 8. 6. 2022. precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 57.978,98 kn, sa zateznim kamatama, a tuženik koji također nije imao prigovora matematičkim izračunima vještaka, međutim, na prijedlog tuženika istaknutog na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. 4. 2025., sukladno uputi iz presude i rješenja Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž1614/2024-2, Gž-1615/2024-2 od 10. 12. 2024., provedenog je dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje i to radi izrade izračuna na način da se preplaćeni iznosi po osnovi ništetnih odredaba ugovora o kreditu do dana konverzije umanji za iznos preplate priznate prilikom konverzije i to tako da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračuna zatezna kamata od dana plaćanja do dana konverzije 30.9.2015., dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji.
49. iz dopunskog nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Jurković od 13. 5. 2025. proizlazi da ukupna preplata iznosi 57.978,98 kn, da je dio preplate za prijeboj - 19.789,96 kn + ZZK 12.826,03 = 32.615,99 kn (ukupno prijeboja 32.615,99 kn), te ostatak preplate iznosi 38.189,02 kn/5.068,55 EUR. Dakle pretpostavlja se da je prijeboj mogao biti izvršen 30.09.2015. i do tog datuma su obračunate zakonske zatezne kamate na dio preplate u iznosu od 19.789,96 kn, a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 12.826,03 kn čini iznos za prijeboj od 32.615,99 kn. Na ostatak preplate u ukupnom iznosu od 38.189,02 kn ili 5.068,55 EUR. Korisniku kredita pripada zakonska zatezna kamata od dana nastanka preplate do dana isplate. (sve u slučaju ništetnih odredbi ugovora). Osim toga izračunata je veća glavnica novog EUR kredita nakon konverzije u iznosu od 8.387,60 kn ili 1.113,23 EUR-a. U prilogu 1 prikazani su iznosi koji se ukamaćuju i iznosi koji su preostali nakon prijeboja. Uz prilog1 priložen je i obračun zakonske zatezne kamate. Nadalje, ako se od priznate preplate oduzme razlika neotplaćene glavnice kredita koja je nastala također 30.09.2015. pa tada na taj iznos nema obračuna zakonske zatezne kamate dobit će se slijedeće: priznata preplata 32.615,99 kn, razlika neotplaćene glavnice kredita - 8.387,60 kn, a ostatak preplate za prijeboja 24.228,39 kn. U tom slučaju dalje izračun izgleda ovako: ukupna preplata 57.978,98 kn, dio preplate za prijeboja - 13.983,81 kn + 10.244,58 = 24.228,39 kn, te ostatak preplate 43.995,17 kn/5.839,16 EUR. U ovom slučaju zakonska zatezna kamata pripada korisniku kredita na iznos 43.995,17 kn ili 5.839,16 EUR-a od dana nastanka preplate do dana isplate, a sve u slučaju ništetnih odredbi ugovora.
50. Tužitelj je prigovorio metodi obračuna iz dopune nalaza i mišljenja od 13. 5. 2025. te iz očitovanja i dopune izračuna vještakinje Lidije Jurković od 24. 6. 2025. u bitnome proizlazi da je ukupan iznos razlike anuiteta obračunata zakonska zatezna kamata u ukupnom iznosu od 2.786,05 EUR, te da iznos priznate preplate banke na dan konverzije u valuti euro iznosi 4.273,54 eur.
51. Na ročištu za glavnu raspravu vještakinja Lidija Jurković iskazala je da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja, stranke u konačnici nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, te stoga izračun vještakinje iz dopune nalaza i mišljenja od 24. 6. 2025. sud prihvaća u cijelosti kao stručan i obrazložen.
52. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Jurković od 8. 6. 2022., utvrđeno je da na dan 30. 9. 2015., preplata anuiteta po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5103101419 od 10. 8. 2006. (u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak), iznosi ukupno 7.695,13 eur, zatim, da zatezna kamata od dana nastanka preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 30. 9. 2015. iznosi ukupno 2.786,05 eur, te da ukupna preplata po navedenom ugovoru priznata od strane tuženika (sukladno Aneksu broj 1) iznosi 4.273,54 eur, a kojem izračunu stranke nisu imale prigovora.
53. U odnosu na iznos preplate utvrđen u konverziji, valja reći da je isti utvrđen odredbom čl. 5.3. Aneksa, broj 1, proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka te nije niti sporan, i iznosi 4.273,54 eur, a radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu).
54. Nadalje, prema toč. 7.1. Aneksa broj 1 potpisnici Aneksa broj 1 suglasno utvrđuju način korištenja više plaćenog iznosa iz čl. 5.3. te se prema čl. 7.2. Aneksa utvrđuje da će se dio više plaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50 % iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. 9. 2015. koristiti za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.
55. Tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata Aneksom broj 1 i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5103101419 od 10. 8. 2006., do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa kojeg je tužitelj preplatio iz nepoštenih i ništetnih odredaba, sa zateznim kamatama do dana konverzije i iznosa preplate od 4.273,54 eur (utvrđenog Aneksom broj 1 i nalazom i mišljenjem vještaka) i to u iznosu od 6.207,64 eur, sa zateznim kamatama od 1. 10. 2015. do isplate temeljem odredaba čl. 29. ZOO , a koja razlika je utvrđena na način da je za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjena zatezna kamata u ukupnom iznosu (obračunata od dana plaćanja do dana konverzije), a dio utužene glavnice dugovanja (po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5103101419 od 10. 8. 2006.) dok se ne dosegne preplata priznata u konverziji odnosno do iznosa utužene glavnice od 1.487,49 eur, sve sukladno redu uračunavanja prema odredbama čl. 171. i 172. ZOO,
56. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Aneksu broj 1 neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj- početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnica eur kredita na dan konverzije (1.113,23 eur odnosno 8.387,60 HRK), isto nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer su tužitelj i tuženik sklapanjem Aneksa broj 1 utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Aneks je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.
57. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. II. izreke presude).
58. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO).
59. Stoga, imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 20. 5. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdo točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO, nije nastupila zastara utuženog potraživanja tužitelja.
60. Konačno, prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje VA, voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktorice Direkcije podrške prodaji, predložene na okolnost da je tužitelju od strane službenika banke u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjenje značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak kao i rizicima sklapanja ugovora o kreditu, odbijen kao nepotreban jer iz navoda tuženika na pripremnom ročištu održanom 9. 12. 2019. jasno proizlazi da navedena svjedokinja nije neposredno sudjelovala u sklapanju spornog ugovora o kreditu s tužiteljem već je bila zadužena isključivo za koordinaciju i davanje uputa pojedinačnim službenicima na koji način pregovarati s klijentima oko ugovaranja kredita ove vrste.
61. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.
62. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi usp io 100%, a po visini 67 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 83,5 % (100%+67%=167%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 33 %, odnosno u konačnici 16,5 % (33%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 67 % (83,5%-16,5 %).
63. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7.st.1.), za zastupanja na ročištima 9. 12. 2019., 27. 8. 2020., 11. 5. 2022., 2. 2. 2023., 10. 4. 2025. i 3.2.2026. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 11. 11. 2019., 19. 2. 2020., 4. 2. 2021, 27. 5. 2025. i od 22. 7. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr.8.st.1. i st. 3.), za zastupanje na ročištima za objavu presude 17. 3. 2023. i 6. 3. 2026. u iznosu od 100,00 eur za svako (Tbr.9.st.3.), PDV u iznosu od 650,00 eur, ukupno 3.250,00 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 67 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 2.177,50 eur te trošak vještačenja u iznosu od 195,47 eur (1.472,80 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), u cijelosti, sveukupno 2.372,97 eur.
64. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 27. 1. 2023. jer nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), a niti troškovi sudskih pristojbi jer tužitelj nije platio sudske pristojbe, a sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23) oslobođen je plaćanja istih.
65. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Sisku, 6. ožujka 2026.
Sutkinja
Sanda Navara Sladović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.
Dostavna naredba:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
