REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. br. P-7698/25-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ani Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužiteljice ZF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Nikoli Žgancu odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene dana 03. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika stranka, dana 06. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e:

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 68, OIB: 53056966535, da tužiteljici ZF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.342,26 eura, sa zateznom kamatom od 01.10.2015. godine do godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 110.067,06 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.905,22 € sa zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

i riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva kako je specificiran podneskom tužiteljice od 26.9.2024.

Obrazloženje:

1. Nije među strankama sporno da su sklopile ugovor o kreditu broj 218-50- 4139769 od 4. lipnja 2007, kojim se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 55.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju banke, uz kamatnu stopu od 4,95% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Nije sporno niti da su stranke 04.02.2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br Konv-01/16 temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojim je provedena konverzija .

2. Odlukom ŽS u Šibeniku Gž-39/2025-5 ukinuta je ranija presuda Općinskog suda u Čakovcu pod brojem P-37/2024 od 29. studenog 2024. godine u dijelu pod točkom I. izreke ( prihvaćen zahtjev od 6.342,26 EUR sa zateznom kamatom), pod točkom IV. izreke (u kojoj je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja) i u odluci o parničnom trošku pod točkom V. izreke, te je predmet vraćen mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje.

3. Iz ukidne odluke ŽS u Šibeniku Gž-39/2025-5 proizlazi stav u odnosu na pitanje mjesne nadležnosti suda; sukladno odredbi članka 48. stavak 1. ZPP, nadležan bio isti sud čija je nadležnost prorogirana sporazumom stranaka, jer niti jedna postupovna odredba ZPP o nadležnosti ne ovlašćuje stranke niti sud da, bez sporazuma u tom smislu, za tužbe koje potrošač podnosi protiv trgovca (pravne osobe) uspostave nadležnost suda prebivališta/boravišta potrošača kao tužitelja. Iz dostupnih podataka e- spisa, kao i iz povijesnog i aktivnog izvatka iz sudskog registra (koji je javno dostupan na Web stranici https.//sudreg.pravosudje hr.) proizlazi da je društvo donijelo Odluku o prestanku rada 003 Podružnice u Čakovcu sa danom 3. svibnja 2011. godine.

4. Vezano za pravne učinake konverzije žalbeni sud se poziva na pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 20. prosinca 2022. koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.".

5. Tužiteljica smatra ništetnima odredbe ugovora koje se odnose na otplatu kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF, i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika, poziva se na presudu VTS Pž-6632/2017, presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž- 7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor.

6. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužitelja odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-118/17, C-484/08. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta".

7. Tužiteljica navodi također da je sa tuženikom sklopila dodatak osnovnom ugovoru broj KONV-01/2016 od 4.2.2016. kojim je dodatkom ugovorne odredbe konvertirao u valutu euro, no i da time nije otklonjena neravnoteža u pravima stranaka a smatra da ima pravo i usprkos provedene konverzije na isplatu iznosa što se tiče plaćanja do dana konverzije.

8. Stoga je tužiteljica prije podnošenja tužbe dala izraditi izračun preplaćenih razlika po vještaku Ivan Strbad iz Čakovca. Inicijalno tužbom potražuje 27.973,06 kn podijeljeno u obroke sa dospijećem od 30.11.2007. do 31.12.2014., te parnični trošak.

9. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 26.09.24 (nakon provedenog vještačenja u ovom postupku) tužiteljica potražuje po osnovi preplate zbog tečaja CHF i promjenjive kamatne stope iznos od 5.196,82 eura, zateznu kamatu na navedeni iznos do dana 30.09.2015. u iznosu od 2.140,08 eura, što čini tražbinu u ukupnom iznosu od 7.336,90 eura. U konverziji je tužiteljici priznata preplata u iznosu od 994,64 eura, a provođenjem prijeboja tih potraživanja, proizlazi da tužiteljica ima potraživanje u ukupnom iznosu od 6.342,26 eura, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana 01.10.2015. godine. Tužiteljica traži povrat onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužiteljice, a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama sukladno odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je s tužiteljicom sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tvrdi da je sukladno naprijed rečenom zakonu (ZIDZPK) provedena konverzija koju je tužiteljica prihvatila te smatra da je na taj način tužiteljica namirena i da je njen tužbeni zahtjev neosnovan. Podredno pak je tuženik u potpunosti informirao tužiteljicu o svim parametrima konverzije prema kalkulatoru temeljem kojeg je izračunata konverzija a dostupan je svim potrošačima. Smatra da je tužiteljica izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer je provedena konverzija. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakona o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima, tuženik prigovara zastari utuženog potraživanja. Jednako tako bila je dopuštena i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odredbama kreditora (banke). Prigovara zastari potraživanja, statusu potrošača tužiteljice. Prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije.

11. Tuženik je podneskom od 07.07.2020 (list 173) istakao prigovor radi prijeboja, predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 110.067,06 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2015. do isplate a riječ je o iznosu koji predstavlja zbroj preplate iz konverzije od 7.494,07 kn i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (13.437,72 eura) što po srednjem tečaju HNB za euro na dan 30.9.2015. (dan kada je izvršena usposredba, odnosno izračun preostale glavnice) iznosi 102.572,99 kn.

12. Tuženik se protivio se preinaci tužbenog zahtjeva, povišenjem istog i na taj iznos istakao prigovor zastare. Navodi da su odlukom VSRH od 4.3.2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos-1/19, a kojom odlukom je potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija potvrđeni stavovi tuženika u ovom postupku. Posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Navedeni stav zauzela je i recentna sudska praksa.

13. U dokaznom posptupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu sa ovjerom list 9- 11, otplatni plan listovi 12-19, prijepis kartice list 19-24, dodatak – konverzija list 25- 26, otplatni plan list 28-34, ispis unosa list 36, otplatni plan list 36-48, pregled uplata list 50-64, izračun konverzije po vještaku Ivanu Strbadu list 65-87, dopis tuženika tužiteljici sa otplatnim planom list 108-116, izjavu o prihvatu izračuna konverzije list 117 (poleđina), obavijest o konverziji sa novim otplatnim planom 118-121, zahtjev za kredit 191, promotivni uvjeti list 192-198, zapisnik VSRH list 243, pročitao vještački nalaz Slađane Srnec list 269-302, saslušao tužiteljicu, te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je

14. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka HF i ĐF jer je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga, a odbio je provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika o čemu postoji praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj je zauzet stav da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc., tako i VSRH Revd- 3727/2023).

15. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporan je osnov i visina potraživanja, te da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu, te prigovor prijeboja.

16. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kada se imaju u vidu odredbe čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesno-pravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a rok za zastaru počela je ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Takav pravni stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV-16/2021-19). Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. dok je u odnosu na valutnu klauzulu presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 225. ZOO). S obzirom na to da je tužba podnesena 12. lipnja 2019. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara

17. Istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika je neosnovan jer tuženik nema tražbinu prema tužiteljici. Prijebojna tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem otplatnih rata tužiteljica nije ništa primila, odnosno stekla bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila.

18. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljica postupanjem tuženika (banke) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba). Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

19. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

20. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. (potvrđeno Rev- 249/14-2 i Rev-2221/18 od 03.09.2019.god.)

22. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

23. Tužiteljica iskazuje je da je sa tuženikom sklopila ugovor o stambenom kreditu i dodatak ugovoru u visini od 55.000 CHF po srednjem tečaju kreditora uz promjenjivu kamatnu stopu s time da je početni iznos kamatne stope bio 4,95% na vrijeme otplate od 360 mjeseci. Sredstva odobrena temeljem stambenog kredita utrošila je za uređenja obiteljske kuće u kojoj je zajedno s obitelji živjela do 2020. kada su kuću prodali i kupili kuću u [adresa]. Prilikom dolaska u banku radi sklapanja ugovora, ugovor ju je već pripremljen čekao i nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj istog. Odlučila se za predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF jer joj je u banci isti prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji kredit. Sjeća se da je taj kredit među ostalim bankama u Čakovcu bio najpovoljniji. Uz ugovor o kreditu dobila je otplatni plan u kojem su joj svi anuiteti naznačeni u istom iznosu u CHF I kamata i tečaj valute su se u tijeku otplate mijenjale te su joj obroci počeli rasti. Obratila se banci tražeći obrazloženje, samo su joj rekli da je tako po ugovoru i da tako mora plaćati. Nije joj rečeno u banci da bi valuta CHF bila rizična, da HNB ne štiti tečaj CHF prema kuni, naprotiv rečeno joj je da je to najsigurnija valuta i siguran kredit. Imala je povjerenja u banku i imala je tamo trajni nalog preko kojeg je plaćala mjesečne rate kredita. Kredit je u cijelosti otplatila 2020. kada je predmetna kuća prodana. 4.2.2016. sklopila je dodatak ugovoru u pogledu konverzije iz razloga što su joj rate bile prevelike i teško ih je plaćala. U konverziji joj je utvrđena preplata u iznosu od 981,92 eura i ista je iskorištena za otplatu daljnjih obroka, a i obrok joj je bio nešto manji. Po zanimanju je fizioterapeut. Nema nikakvih posebnih financijskih znanja. Ugovor je pročitala i gramatički ga je razumjela no detalje nije . Za taj kredit ne bi se odlučila da je znala da će joj obveza bila tako velika, a zbog ugovornih odredbi ni u jednom momentu nije mogla znati kolika će joj biti obaveza otplate.

24. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je logičan i životno uvjerljiv:; sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila prilikom sklapanja ugovora informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak nije sigurna valuta, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

25. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

26. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

27. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

28. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

29. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

30. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

31. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

32. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva.

33. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

34. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

35. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

36. Tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, kao i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, i o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

37. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Jednako tako i uz rizike jednostrane promjene kamatne stope a koja je mijenjana samo odlukom jedne ugovorne strane, ovdje tuženika.

38. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

39. Nadalje, je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. utvrdio da sporazum o konverziji ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

40. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

41. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

42. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

43. Sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

44. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

45. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom od 4. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

46. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. Sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

47. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

48. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

49. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

50. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

51. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

52. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

53. Potpisivanje Sporazuma o konverziji između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

54. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica po kreditu imala preplatu uplate po zaduženju u iznosu od 981,92 eura a koji je tužiteljica kod specifikacije tužbenog zahtjeva uračunala.

55. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj.

56. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

57. Sud je u toku postupka odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Slađana Srnec iz Čakovca, koja u svom nalazu navodi da:

Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 1.400,59 CHF, odnosno 6.777,86 HRK po tekućem tečaju, ili 899,58 EUR (tab. 3, st. 7 do 9).

Manje plaćena kamata iznosi 216,91 CHF, ili 1.307,66 HRK, odnosno 173,57 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 1.183,68 CHF, odnosno 5.470,20 HRK, ili 726,01 EUR.

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 33.698,30 HRK, odnosno 4.472,59 EUR (tab. 4, st. 8 i 9).

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 13,45 HRK, ili 1,78 EUR.

Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 33.684,85 HRK, odnosno 4.470,81 EUR.

Razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu iznosi 18.673,98 HRK odnosno 2.478,46 EUR po fiksnom tečaju

Razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 17.629,49 HRK odnosno 2.339,84 EUR po fiksnom tečaju konverzije da je kroz konverziju kredit je izjednačen s kreditom u EUR za istu vrstu kredita, kao da kredita u CHF nije ni bilo. Za izračun preplate koristi se simulirani otplatni plan u EUR i stvarne uplate u kunama po CHF kreditu. S obzirom da stvarne uplate u kunama sadrže u sebi i preplatu kamate i tečaja po CHF kreditu, može se reći da su preplata kamate i tečaja uzete u obzir kod izračuna preplate u konverziji. I kao što je prethodno već rečeno, stvarne uplate su veće od obveza po dospjeloj kamati i glavnici, te je u konverziji utvrđena preplata od 7.494,09 kuna odnosno 981,92 EUR ili 994,64 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 7).

58. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev uskladila sa nalazom i mišljenjem vještakinje podneskom od 26.9.2024. te potražuje preplatu u iznosu od 6.342,26 eura s osnova manje i više plaćene kamatne stope, zajedno sa preplatom i eventualno negativne razlike s osnova promjene tečaja valute CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015. jer je izračun zakonskih zateznih kamata do 30.9.2015. (2.140,08 eura) uračunala u specificirani tužbeni zahtjev. U tužbenom zahtjevu jednako tako specificirala je zahtjev na način da je i priznatu preplatu u konverziji od 994,64 eura prebila i za taj iznos smanjila svoj tužbeni zahtjev.

59. Tuženik nije osporavao i nije imao prigovore na matematički izračun vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje jer je dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud.

60. Protivljenje preinaci zahtjeva je neosnovano, jer tužiteljica nakon nalaza i mišljenja vještaka financijske struke ističe drugi zahjtev iz iste činjenične i pravne osnove. (čl 191 i 192 ZPP)

61. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope po odlukama banke ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 6.342,26 eura s osnova promjene kamate u tijeku otplate i s osnova promjene tečaja valute CHF u tijeku otplate do dana s kojim je izvršena konverzija u valutu euro. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, u kojem tužiteljica ne potražuje zateznu kamatu od dana pojedinačnih mjesečnih pretplata, sud je postupao sukladno čl 2 st 2 ZPP.

62. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti preplaćen iznos s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud dosudio kamatu od 1.10.2015. što je prvi dan nakon provedene konverzije a zakonska zatezna kamata je u konverziji izračunata. Stope su precizirane u izreci.

63. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u ovom postupku uspjela u cijelosti.

64. Sud je tužiteljici priznao trošak u skladu s vps i s OT (NNj 138/23), i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7/1), sastav žalbe od 28.10.2019. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.10/5), sastav podneska od 2.4.2021. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 13.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), sastav podneska od 6.6.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8/3), sastav podneska od 23.10.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8/3), zastupanje na ročištu 13.11.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3), odnosno ukupno u iznosu od 1.300,00 eura, zastupanje na ročištu 03.02.26. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1),sve uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 325,00 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 210,00 eura, te izračun po vještaku Strbad Ivanu u iznosu od 132,72 eura (trošak neophodan za izračun tužbenog zahtjeva prije podnošenja tužbe, dok je tuženiku priznat trošak žalbe u kojoj je uspio 250 € plus pdv 312,50 €, pa trošak priznat tužiteljici iznosi 1.905,22 €.

U Zagrebu, 06 ožujak 2026.

Sudac

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika