Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2689/2025-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja outdoor akzent d.o.o., OIB: 31759630177, Zagreb, Krapinska ulica 27, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Domanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Grad Zagreb, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 344001, klasa: 363-02/2009-016/131, urbroj: 251-13-32-7-09-2, od 21. rujna 2009., zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao Grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 (OIB: 61817894937), isplatiti tužitelju outdoor akzent d.o.o., Zagreb, Krapinska ulica 27 (OIB: 31759630177), iznos od 2.851,27 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 15,28 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 20. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 27. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 8. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 28. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 25. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 20. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 2. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 8,83 EUR od 3. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 4. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 3. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 24. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 3. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 7. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1,57 EUR od 7. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 1,01 EUR od 17. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 11. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 9. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 30. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 27. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 3,98 EUR od 2. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 25. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 5. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 0,24 EUR od 5. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 0,39 EUR od 21. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 24. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 5. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 0,23 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 20. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 29. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 0,56 EUR od 4. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 10. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 29. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. studenoga 2015. do isplate,

- na iznos od 0,77 EUR od 10. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 11. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 5. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 7. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 29. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 20. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 27. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 20. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 10. studenoga 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. studenoga 2016. do isplate,

- na iznos od 2,12 EUR od 6. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 10. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 15. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 5. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 1,11 EUR od 6. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 30. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 7. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 15. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 30. studenoga 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 23. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 23. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 7. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 15. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 9. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 0,78 EUR od 15. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 15. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 0,45 EUR od 15. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 23. studenoga 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 0,19 EUR od 22. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 29. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 0,09 EUR od 29. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 24. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 5. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 24. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 0,30 EUR od 18. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. studenoga 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 0,11 EUR od 22. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 23. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 8. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 23. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 31. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 12. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 23. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 6. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 11. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 1,93 EUR od 20. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 20. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 6. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 24. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 0,51 EUR od 24. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 11. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 23. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 20. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 0,21 EUR od 13. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 24. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 11. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 29. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 15. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 14. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 3. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 16. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. listopada 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 26. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 0,34 EUR od 26. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 15. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 24. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 21. ožujka 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 4. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 12. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od 16. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 18. srpnja 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. srpnja 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 6. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 28. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 19. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 22. studenoga 2023. do isplate,

- na iznos od 0,54 EUR od 1. prosinca 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 13. prosinca 2023. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. siječnja 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 14. veljače 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 8. ožujka 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 12. travnja 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 17. svibnja 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 12. lipnja 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 11. srpnja 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 10. kolovoza 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 10. rujna 2024. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 8. listopada 2024. do isplate,

- na iznos od 69,66 EUR od 24. listopada 2024. do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR od 9. studenoga 2024. do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR od 11. prosinca 2024. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 862,46 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 0,01 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik, i tuženik, kao Grad, zaključili su u Zagrebu Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 344001, klasa:

363-02/2009-016/131, urbroj: 251-13-32-7-09-2, od 21. rujna 2009., a temeljem članka 39. tuženikove Odluke o komunalnom redu (,,Službeni glasnik Grada Zagreba,, br. 4/08). Tim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje velikog reklamnog panoa, na nekretnini u privatnom vlasništvu, k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u iznosu od 115,10 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (15,28 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine). Tuženik je izdao i Rješenje, klasa: UP/I-363-02/09- 01/40, urbroj: 251-13-31/100-09-5, od 30. rujna 2009., kojim je odobreno postavljanje reklamnog panoa opisanog u prethodnom stavku. Čl. 5. Ustava Republike Hrvatske (,,Narodne novine,, broj: 56/90 i dr. - u daljnjem tekstu: Ustav) propisano je: ,,U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.,,. Čl. 39. Odluke o komunalnom redu (dakle ,,ostali propis,,, kako ga naziva Ustav) navedene u prethodnoj točki ove tužbe (dalje: OKR 2008.) - temeljem kojeg je zaključen predmetni ugovor između stranaka - glasi: ,,Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga čl. sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.,,. Taj članak ne razlikuje, dakle, situaciju kad se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom (u konkretnom slučaju ugovorom opisanim u točki I ove tužbe), a taj je ugovor preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklamnog panoa. Tuženik je bez sumnje – u sklopu svojih ovlasti kao jedinice lokalne samouprave - ovlašten regulirati, među inim, i uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama. Ovlašten je i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada. Međutim, naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatno zemljište nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda, odnosno ustavnih i zakonskih ovlaštenja tuženika. Tako nešto ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (,,Narodne novine,, broj: 36/95 i dr.), kao niti iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (,,Narodne novine,, broj 33/01 i dr.), te Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (,Narodne novine,, broj 117/93 i dr.). Na ovom mjestu valja istaći da čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i čl. 3., st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave, a niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnom zemljištu. Dakle, ovlaštenje koje si ,,prisvaja,, tuženik (naplaćujući naknadu za reklamu postavljenu na privatnoj nekretnini) nesuglasno je i Zakonu o komunalnom gospodarstvu (,,Narodne novine,, broj: 36/95 i dr.) i Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (,,Narodne novine,, broj 33/01 i dr.) i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (,Narodne novine,, broj 117/93 i dr.) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora između stranaka. Na nezakonitost gore opisane prakse, odnosno njezinu suprotnost s navedenim zakonskim odredbama, upućuju relevantna pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojima iz mjerodavnih zakona kojima se uređuju prihodi jedinica lokalne samouprave proizlazi da su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom pa nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima. Stoga se propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba … ukazuje protivnim Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (kurzivom su označeni stavovi iz presude toga suda broj: Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016.). U tom je predmetu sud ukinuo sporne odredbe općeg akta Grada Vodnjana - Dignano u dijelu koji je glasio: ,,…ili na površinama (zemljištu i objektima) u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba.,,. U predmetu broj: Usoz-118/20 Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo je istovjetnu odredbu općeg akta Grada Velike Gorice. Konačno, 17. prosinca 2024. doneseno je rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz- 43/2024, kojim je obustavljeno izvršenje upravo onih odredaba važeće tuženikove Odluke o komunalnom redu, identičnih odredbama čl. 39. OKR 2008. Stoga je odredba da je plaćanje naknade tuženiku uvjet za dobivanje odobrenja za postavljanje reklame na privatnom zemljištu u svakom slučaju nezakonita. No, ona je istovremeno i neustavna. Naime, odredbom čl. 49., st. 1. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav) propisano je da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a stavkom 2 istog čl. da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Čl., pak, 50., st. 2. Ustava propisano je da se poduzetnička sloboda može iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Svakako, tužiteljeva poduzetnička sloboda jest obavljati svoju registriranu djelatnost s ciljem ostvarenja dobiti i u tom svojstvu sklapati pravne poslove/ugovore s privatnim subjektima o postavljanju reklama na njihovom zemljištu, uz naknadu koju za to plaća tim subjektima kao vlasnicima zemljišta. O jednakom pravnom položaju tužitelja na tržištu u usporedbi s drugim poduzetnicima koji se bave istom ili sličnom djelatnošću ne može biti ni govora ako se uzme u obzir činjenica da tužitelj – temeljem ugovora koji je sklopio s tuženikom – mora plaćati naknadu tuženiku za reklame postavljene na privatna zemljišta na njegovom području, a drugi poduzetnici, koji se istom djelatnošću bave u jedinicama lokalne samouprave u kojima takva nezakonita naknada nije propisana, ne moraju. Jasno je da takva praksa tuženika ograničava poduzetničku slobodu (jer tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku zemljišta, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom (kako traži čl. 50., st. 2. Ustava), već podzakonskim aktom (tuženikovom Odlukom o komunalnom redu), a nije opravdano ni zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, ni zaštitom prirode, a niti ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Slijedom toga, takvo je ograničenje apsolutno protuustavno. S obzirom da je ugovor iz točke I ove tužbe sklopljen protivno trima zakonima navedenima u točki II ove tužbe, isti je, kako je gore pokazano, i protuzakonit i protuustavan, što znači da je u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice, slijedom odredbe čl. 322., stavak 1 Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine,, broj: 35/05 i dr.). Takav pravni stav u istovrsnim predmetima zauzeo je naslovni sud u recentnim presudama broj: P-3224/2023 od 18. listopada 2024. (sada pravomoćna, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-4343/2024 od 12. ožujka 2025.), P-2334/2023 od 3. prosinca 2024. (sada pravomoćna, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž- 176/2025 od 3. rujna 2025.), P-2060/2024 od 16. siječnja 2025., P-2413/2023 od 14. ožujka 2025., P-2423/2023 od 1. travnja 2025., P-1657/2024 od 3. travnja 2025., P- 2406/2023 od 16. travnja 2025., P-2702/2024 od 28. travnja 2025., Povrv-1307/2024 od 17. ožujka 2025. i P-2697/2024 od 26. svibnja 2025., donesenima nakon rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1736/2024 od 18. rujna 2024., koje je dalo za pravo stavovima tužitelja iznesenima u ovoj tužbi. S obzirom da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora dosad platio iznos od 2.851,56 EUR, u više navrata, što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, a sve to je vidljivo iz priložene dokumentacije (u kojoj se dijelom nalaze iznosi i u kunama, s obzirom da su plaćeni u vrijeme dok je ta valuta bila važeća u Republici Hrvatskoj, a za potrebe ove tužbe tužitelj ih je izrazio u EUR prema zakonskom tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 HRK), tuženik je po ništetnom ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove. Stoga je tuženik - temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - u obvezi tužitelju vratiti sve te pojedine uplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana povrata. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Stoga je tužitelj ovlašten potraživati sve uplate koje je izvršio tuženiku po ništetnom ugovoru. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese sljedeću

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao potpuno neosnovane. Tužitelj ništetnost Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame šifra 344001 od 21. rujna 2009. (u daljnjem tekstu: ugovor o plaćanju naknade) pokušava dokazati i izvesti iz dokazivanja kako je sporni ugovor navodno protivan Zakonu o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95 i dr.), Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01 i dr.) te Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN 117/93) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora između stranaka te da je ujedno i protuustavan, jer navodno ograničava poduzetničku slobodu. Nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili ovdje sporni ugovor o plaćanju naknade temeljem kojeg je tužitelj dobrovoljno izvršavao svoju ugovornu obvezu sve do prosinca 2024. godine, ne dovodeći u pitanje valjanost predmetnog ugovora. Dakle, sporni ugovor s tužitelj s tuženikom svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na nekretnini. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da je u periodu od veljače 2014. do prosinca 2024. na računu tuženika evidentirano ukupno 2.118,88 Eura, dok za preostali utuženi iznos tuženik ne raspolaže podacima, jer se prema Pravilniku o proračunskom računovodstvu i računskom planu (NN 158/23) pomoćne poslovne knjige čuvaju 11 godina. U navedenom periodu uplate navedene u tužbenom zahtjevu i tijek zateznih kamata kako je naznačen u tužbi odgovaraju uplatama evidentiranim kod tuženika osim: - iznos od 0,15 EUR-a za kojeg tužitelj navodi tijek zatezne kamate od 22. ožujka 2019. (7 strana tužbe, 2 odlomak, 4 red) dok je prema evidenciji tuženika uplaćen iznos od 0,19 Eura. Iznos od 69,99 EUR-a za kojeg tužitelj navodi tijek zatezne kamate od 24. listopada 2024. (8 strana tužbe, 3 odlomak, 11 red) dok je prema evidenciji tuženika uplaćen iznos od 69,66 Eura. Predmetni Ugovor sklopljen je u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 8/09 i 17/09 - u daljnjem tekstu: Odluka,) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama, i reklamnih panoa (Službeni glasnik Grada Zagreba 8/08, 9/09 i 25/09 - u daljnjem tekstu: Pravilnik). Odluka temeljem koje je sklopljen ovdje sporni ugovor donesena je sukladno članku 16. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03-pročišćeni tekst, 82/04, i 178/04, u daljnjem tekstu: ZKG) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.). Naime, u cilju održavanja komunalnog reda jedinice lokalne samouprave provode mjere uređenja naselja, a koje se odnose na vanjski izgled zgrade, zelene površine, izloge, postavljanje privremenih građevina, otvorenih terasa, reklama, reklamnih panoa na krovne površine, pročelja zgrada i građevinske skele, jer isto utječe na izgled i vizuru grada te je opravdano i pravno utemeljeno propisati obvezu plaćanja naknade za reklame koje se postavljaju ne samo na javnim već i na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba. Upravo to pitanje se smatra pitanjem koje ulazi u djelokrug komunalnog reda, jer uređenje naselja, korištenje javnih površina i briga o javnom gradskom prostoru spada u djelokrug komunalnog gospodarstva o kojem odlučuje jedinica lokalne samouprave unutar svog samoupravnog djelokruga s obzirom da se na opisani način neposredno utječe na svakodnevni život i potrebe građana. Isto tako, odredbom članka 16. ZKG nedvojbeno je propisana obveza jedinice lokalne i područne samouprave donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će propisati odredbe o korištenju javnih površina iz koje odredbe jasno proizlazi da je predmetna odluka provedbeni propis kojim se detaljno razrađuju zakonske odredbe na način da se, sukladno zakonskoj ovlasti, propišu način i uvjeti pod kojima je dopušteno uporabljivati javne površine. Ovdje napominjemo da ZKG-om nije bilo izričito propisano ovlaštenje jedinice lokalne i područne samouprave niti naplaćivati naknadu za klasično, neposredno, korištenje javnih površina (postavljanje predmeta na javnu površinu-npr. kućice za Advent) pa je isto nedvojbeno zakonito, detaljno propisano provedbenim aktima jedinice lokalne i područne samouprave te isto nikada nije bilo dovedeno u pitanje svih ovih godina bez obzira što u samom ZKG-u ne postoji decidirano propisano uporište za isto. Ovdje se radi o korištenju javne površine u svrhu oglašavanja posredno, dakle, bez obzira što je reklama postavljena na površinu u privatnom vlasništvu - ona koristi javnu površinu budući da je upućena na korisnike te javne površine te postiže svoju svrhu jedino u slučaju vidljivosti s površine javne namjene. Slijedom navedenoga, iz navedenih prisilnih propisa nedvojbeno proizlazi da je prihod jedinica lokalne i područne samouprave naknada i to, između ostalog, ona za uporabu javnih površina što je u cijelosti u skladu i s prisilnim propisima kojima se uređuje samoupravni djelokrug jedinica lokalne i područne samouprave u smislu komunalnog gospodarstva. Naime, tek je novi Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 68/18, 110/18, 32/20, u daljnjem tekstu novi ZKG) podrobnije uredio ovu tematiku te decidirano propisao odredbom čl. 104. da u svrhu uređenja naselja te uspostave i održavanja komunalnog reda u naselju predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom redu kojom se propisuje, između ostalog, uređenje naselja, koje obuhvaća uređenje pročelja, okućnica i dvorišta zgrada u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene te određivanje uvjeta za postavljanje reklama kao i način uređenja i korištenja površina javne namjene uključujući i određivanje uvjeta i načina davanja na privremeno korištenje i zakup površina javne namjene. Pri tome je odredbom članka 105. stavka 1. novog ZKG-a propisano da su naknade za davanje na privremeno korištenje površina javne namjene prihod proračuna jedinice lokalne samouprave. Dodatno tuženik ističe da je takvo uređenje u cijelosti u skladu sa svim mjerodavnim propisima kojima se uređuje financiranje jedinica lokalne i područne samouprave kako onima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog ugovora tako i onima koji su danas važeći. Tako je odredbom članka 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01, 60/01, 129/05, u daljnjem tekstu: ZLPS/01) bilo propisano da su prihodi jedinice lokalne (područne) samouprave, između ostalog, nedvojbeno naknade. Također, odredbom članka 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, u daljnjem tekstu: ZFJLPS/93) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora, bilo je propisano da su vlastiti izvori sredstava općine i grada, između ostalog, naknade za uporabu javnih , općinskih ili gradskih površina. Shodno tome, odredbe prisilnih propisa o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave (važeće u vrijeme sklapanja spornog ugovora kao i danas) izričito propisuju da su prihodi jedinice lokalne (područne) samouprave, između ostalog, nedvojbeno različite naknade (Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi) dok je Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave, bilo i sada je, izričito propisano da su prihod jedinica lokalne i područne samouprave naknade za uporabu javnih površina. Slijedom navedenog, jasno da je prihod jedinica lokalne i područne samouprave naknada i to, između ostalog, ona za uporabu javnih površina. Uzimajući u obzir sve navedeno, jasno je da se ovdje nedvojbeno radi o uporabi javne površine u svrhu oglašavanja i to posredno, dakle, bez obzira što je reklama postavljena na površinu u privatnom vlasništvu - ona koristi javnu površinu budući da je upućena na korisnike te javne površine i s tim ciljem je i postavljena te postiže svoju svrhu jedino u slučaju vidljivosti s površine javne namjene. Životno je logično da nitko nije postavio reklamu na nekretninu u svom vlasništvu kako bi ju vlasnik osobno gledao nego publika s javne površine. Također, tako postavljenja reklama nesporno utječe na vizuru javne površine i na kvalitetu života svih ostalih građana na koje je upućena pa je potpuno pravno utemeljeno da se takva uporaba javne površine naplaćuje od strane jedinice lokalne i područne samouprave za što nedvojbeno postoji uporište u svim citiranim prisilnim propisima kako smo to ranije iznijeli. Slijedom navedenoga, u cijelosti je razvidno da je sporni ugovor na zakonu zasnovan, jer je nedvojbeno zakonita i naplata naknade za postavljanje reklama na površinama u privatnom vlasništvu s obzirom da se u tom slučaju radi o posrednom korištenju javne površine za koje korištenje je nesporno jedinica lokalne i područne samouprave ovlaštena odrediti i naplatiti naknadu te prikupljena sredstva od naknada koristiti za poboljšanje komunalne infrastrukture za uređenje naselja i izgleda površina javne namjene u cijelosti kao i obavljanje brojnih komunalnih djelatnosti koje su u interesu fizičkih i pravnih osoba, sve sukladno mjerodavnim propisima kojima se regulira komunalno gospodarstvo. Zakonitost naplate naknade za postavljanje reklama na površini u privatnom vlasništvu te posljedično tome zakonitost ovdje spornog ugovora nedvojbeno proizlazi iz važećih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske. Takav stav zauzeo je i Naslovni sud, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pa i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka od kojih ističemo kako slijedi. Dakle, iz svega navedenoga jasno proizlazi kako niti jedna odredba spornog ugovora ne dovodi u pitanje niti krši odredbe niti jednog zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog ugovora, pa tako niti onih koje apostrofira tužitelj u tužbi. Također, pitanje ništetnosti ugovora o plaćanju naknade za reklame postavljene na površini u privatnom vlasništvu već je riješeno u identičnoj pravnoj stvari u predmetu Naslovnog suda poslovni broj: P-2880/16 u kojem je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen, a odluke sudova prvog i drugog stupnja potvrđene su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2390/2019 od 22. ožujka 2022. kojom je odbijena revizija tužitelja. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Posl. broj Rev-2390/2019 (P-2880/2016) jasno proizlazi da je ovdje tuženik ovlašten naplaćivati naknadu za postavljanje reklame na tuđoj nekretnini, iako tuženik nije niti vlasnik, a niti nositelj bilo kakvog stvarnog prava na toj nekretnini te da ugovor o plaćanju naknade sklopljen temeljem takvog ovlaštenja nije protivan Ustavu Republike Hrvatske kao niti prisilnim propisima kojim se uređuje pitanje vlasništva i drugih stvarnih prava te pitanje prihoda i financiranja jedinica lokalne i područne samouprave dovodeći predmetno ovlaštenje direktno u vezu sa odredbama prisilnog propisa kojima se uređuje komunalno gospodarstvo i samoupravni djelokrug jedinica lokalne i područne samouprave. Shodno navedenom, nedvojbeno revizijski sud zaključuje kako ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 u daljnje tekstu: ZOO), niti po nekoj drugoj osnovi iz istog zakona te da se u konkretnom slučaju prema utvrđenju suda radi o jednoj vrsti ograničenja vlasnikovih prava koja se temelje na prisilnim propisima. Slijedom navedenoga, jasno je da su u cijelosti neutemeljeni tužbeni navodi kako bi sporni ugovor bio ništetan , jer da je navodno protivan odredbama zakona kojima se uređuje komunalno gospodarstvo te financiranje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave kao što su potpuno neosnovani i navodi da bi sporni ugovor bio neustavan, jer da navodno ograničava poduzetničke slobode. Vrhovni sud Republike Hrvatske je jasno rekao u prethodno spomenutoj revizijskoj odluci kako se radi o jednoj vrsti ograničenja vlasnikovih prava koja se temelje na prisilnim propisima koje ograničenje sukladno tome nije niti neustavno niti protuzakonito. Također, u daljnjoj interpretaciji normi ZKG-a, potpuno pogrešno tužitelj dovodi u vezu činjenice da vlasnik reklame u pravilu plaća naknadu vlasniku nekretnine te da vlasnik nekretnine plaća komunalnu naknadu s obvezom plaćanja naknade za postavljanje reklame ovdje tuženiku. Naime, odnos vlasnika reklame i vlasnika nekretnine je tipičan građanskopravni odnos – isti može biti naplatan ili besplatan, ne ovisi ni na koji način o volji tuženika niti ga se tiče, dok je obveza plaćanja komunalne naknade zakonska obveza vlasnika nekretnine po ZKG-u, jer je to novčano javno davanje koje se plaća u svrhu financiranja građenja i korištenja komunalne infrastrukture pri čemu je naknada za postavljanje reklama naknada za korištenje javne površine te nikakve veze nema s prethodno opisanim odnosima te egzistira paralelno s njima. Stoga, potpuno se pogrešno tužitelj referira na obvezu vlasnika nekretnine o plaćanju komunalne naknade, jer je nju vlasnik dužan plaćati neovisno nalazi li se na nekretnini reklama ili ne. Naravno da iz odredbi o komunalnoj naknadi u ZKG-u ne proizlazi ovlaštenje tuženika urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama kada se radi o potpuno različitim osnovama naplate koje proizlaze iz različitih zakonskih odredbi. Pitanje komunalne naknade se niti ne uređuje Odlukom o komunalnom redu nego je svaka jedinica lokalne i područne samouprave sukladno mjerodavnim odredbama ZKG-a u obvezi donijeti zasebnu Odluku o komunalnoj naknadi te urediti pitanje napate iste. Tuženik navodi da je ništetnost najteži oblik nevaljanosti ugovora koji je nastao, ima sve pravne pretpostavke za nastanak pravnog posla, ali je protivan određenim važnim i izričitim zabranama (ustavu, prisilnim propisima ili moralu, čl. 322. st. 1. ZOO- a) kojima se štiti javni interes. Dakle, mora se raditi o povredi konkretne prisilne odredbe na koju se tužitelj mora pozvati u tužbi kojom zahtijeva utvrđenje ugovor ništetnim. U ovo predmetnoj tužbi, tužitelj se nije pozvao na povrijeđeno pravilo protivno kojem je navodno sklopljen sporni ugovor nego je vlastitim tumačenjem mjerodavnih propisa izveo zaključak da je ugovor ništetan. Utvrđenje ništetnosti ne može se temeljiti na samovoljnom tumačenju pravnih propisa od strane tužitelja pogotovo ako se uzme u obzir ozbiljnost posljedica takvog utvrđenja. Ponovno ističemo da je sporni ugovor dobrovoljno sklopljen i izvršavan od strane ugovornih stranaka. Također, jasno je da sporni ugovor nije protivan izričitim zabranama koje štite javni interes, baš suprotno, ubiranje naknade za postavljanje reklama je u javnom interesu. Dodatno, tuženik ističe kako je pravomoćnom presudom Naslovnog suda u predmetu poslovni broj P-2350/2023 od 27. ožujka 2024. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev ondje tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o plaćanju naknade za reklame te za isplatu, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2142/2024 od 21. siječnja 2025. Dakle, nedvojbeno je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske stava da su ugovori o plaćanju naknade za reklame u cijelosti zakoniti i ustavni. Budući da ugovor temeljem kojeg je tužitelj vršio plaćanja na ime postavljene reklame nije niti može biti utvrđen ništetnim, jer je isti sklopljen temeljem tada važećih pravnih propisa, to tužitelj pogrešno zaključuje da je tuženik u obvezi vratiti sve pojedine uplate koje je tužitelj izvršio po spornom ugovoru. U odnosu na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske na koju se tužitelj poziva u tužbi tuženik napominje se kako ista ne može utjecati na rješavanje merituma u gornjoj pravnoj stvari, jer odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koje se odnose na opće akte Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice, a koji se ne primjenjuju na području Grada Zagreba, te pravna stajališta izražena u obrazloženju navedenih presuda, kako je gore detaljno obrazloženo, ne mogu biti obvezujuća za sud u ovome postupku. Naime, za odluku suda u ovoj pravnoj stvari odlučno je samo to postoji li kakva odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske glede zakonitosti ovdje sporne Odluke o komunalnom redu. Tako navodi i Naslovni sud u obrazloženju presude poslovni broj P-2367/2023 od 08. studenog 2024. Posebno se ističe i da presude Naslova na koje se poziva tužitelj u tužbi nisu pravomoćne, niti se radi o jedinstvenom stavu suda (presuda P-2367/2023) te ove presude ne mogu predstavljati sudsku praksu koja je, kako je razvidno iz odluka dostavljenih u prilogu ovog odgovora na tužbu, u cijelosti različita od obrazloženja označene presude, sve posebno uzimajući u obzir revizijsku odluku br. Rev- 2390/2019. Budući da je ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. ZOO-a slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Posebno tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, niti je tuženik nepošteni stjecatelj utuženih iznosa. Naime, tuženik nije imao niti jedan razlog posumnjati na postojanje uzroka ništetnosti ugovora, jer je sve do sada imao propisanu predmetnu naknadu (ima ju i dalje) kao dio svojih prihoda poput ostalih jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj te je predmetnu naknadu uredno naplaćivao sve ove godine čak i kroz mnogobrojne parnične postupke pred Naslovnim sudom kao i pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske. Niti jedan sud (uključujući Vrhovni sud Republike Hrvatske), što proizlazi iz ovdje dostavljene prakse, sve te godine nije osporavao zakonitost naplate naknade za postavljanje reklama na površini u privatnom vlasništvu kao što niti u postupku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske nije utvrđena nezakonitost Odluke, a niti je isto utvrdilo nadležno ministarstvo u provođenju prava nadzora. Postavlja se pitanje kako je to onda tuženik znao ili morao znati da je sporni ugovor ništetan , ako to nisu znali ni sudbena vlast ni tijela nadzora. Dakle, jasno je da tuženik nije i ne može biti nepošteni stjecatelj u konkretnom slučaju te da takvo utvrđenje suda nema uporišta u zakonu. Uzimajući u obzir činjenicu da naplata naknade za postavljanje reklame na zemljištu u vlasništvu drugih nikada nije utvrđena kao protuzakonita ili protuustavna već baš suprotno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u prethodno spomenutoj revizijskoj odluci zauzeo stav da je takvo postupanje zakonito i ustavno, tuženik nije i ne može biti nepošteni stjecatelj sporne naknade. Pored navedenog tuženik posebno pobija pravnu utemeljenost predmetnog utuženja budući da ne postoji niti jedna zakonska odredba, odnosno ne postoji zakonska podloga iz koje bi proistjecalo ovlaštenje redovnog suda prvog stupnja za ispitivanje i ocjenu zakonitosti općeg akta koji je prestao važiti (a da nakon toga nema nikakve obaveze niti mogućnosti da valjanost tog akta naknadno ispita za to nadležni sud u propisanom postupku, odnosno u konkretnoj pravnoj stvari – kada je već takav postupak od strane Visokog upravnog suda RH obustavljen rješenjem br: Usoz- 150/2012 od 30. lipnja 2014. zbog ne postojanja pretpostavki za vođenje istog). Drugačije postupanje suda prvog stupnja bilo bi protivno odredbama pozitivnih zakonskih propisa i to: - sadašnjeg čl. 3. st. 2. te čl. 158.-165. ZUS-a (prije toga čl. 83- 88 ZUS-a iz 2010. godine, a prije toga odredbe Ustavnog zakona identičnog sadržaja) kojim je propisana nadležnost Visokog upravnog suda RH (prije Ustavnog suda RH) za postupanje u postupcima ocjene zakonitosti općih akata; - čl. 165. st. 2. ZUS-a kojim je propisano da će Visoki upravni sud RH obustaviti postupak ocjene zakonitosti općeg upravnog akta kada prestanu postojati pretpostavke za njegovo vođenje (što je upravo slučaj u konkretnoj pravnoj situaciji); - čl. 159. st. 2. ZUS-a temeljem kojeg je propisano da kada redovan sud u pojedinom postupku odlučuje o neprimjeni općeg akta, tada je

- temeljem odredbe st. 2. tog čl., sam sud dužan podnijeti zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu RH - čl. 56. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH kojim je striktno propisan zakonski rok u kojem Ustavni sud RH može ocjenjivati zakonitost određenog pravnog propisa koji je prestao važiti – te sukladnoj kojoj odredbi, kada je riječ o općem aktu – to može samo u roku od godine dana od prestanka važenja općeg akta; - čl. 85. i 162. st. 4. ZUS-a prema kojoj opći akt ili njegove pojedine odredbe u odnosu na koje je utvrđena nezakonitost prestaje važiti danom objave presude Visokog upravnog suda RH, dakle posljedice takvog utvrđenja mogu djelovati samo ex nunc , što je, između svega ostalog, nužno - te utvrđena nezakonitost, kao i sam opći akt, mora djelovati erga omnes, te - čl. 12. ZPP-a koji normira što se u parničnom postupku može smatrati prethodnim pitanjem, a to je isključivo odlučivanje o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa, a postupak ocjene zakonitosti općeg akta koji više nije na snazi zasigurno ne predstavlja ni pravo niti pravni odnos, slijedom čega ocjena zakonitosti općeg akta koji je prestao važiti ne može ići u nadležnost redovnog suda niti u okviru instituta prethodnog pitanja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, sve uz naknadu parničnog troška tuženiku s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

3. Tužitelj je u podnesku korigirao visinu te predložio isplatu iznosa od 2.851,27 EUR, a koju tuženik ne osporava.

4. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame (listovi 10. – 12. spisa), rješenje tuženika klasa: UP/I-363-02/09-01/40, urbroj:

251-13-31/100-09-5, od 30. rujna 2009. (listovi 13- 15. spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 16. – 18. spisa), otvorene stavke (listovi 19. – 27. spisa), analitičke kartice (listovi 235. – 246. spisa), pregled uplata (listovi 247. – 249. spisa) i globalno izvješće ugovora (listovi 312. – 315. spisa).

5. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presude Visokog upravnog suda RH, posl. br. Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016.(listovi 28. – 33. spisa), Usoz-118/20-9 od 25. travnja 2022. (listovi 34. – 36. spis), rješenje Visokog upravnog suda RH, posl. br. Usoz-43/2024-8 od 17. prosinca 2024. (listovi 37. – 42. spisa), Usoz-150/2012-10 od 30. lipnja 2014. (listovi 299. i 300. spisa), Usoz-43/2024-8 od 17. prosinca 2024. (listovi 364. – 369. spisa), pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda HR od 20. siječnja 2020. (list 43. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-1736/2024-2 od 18. rujna 2024. (listovi 44. – 49. spisa), presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-2060/2024-25 od 16. siječnja 2016. (listovi 50. – 61., 450. – 461. spisa), P- 2423/2023-13 od 1. travnja 2025. (listovi 102. – 114., 502. – 514. spisa), P-1657/2024 od 3. travnja 2025. (listovi 115. – 128., 515. – 528. spisa), P-2406/2023-19 od 16. travnja 2025. (listovi 129. – 142., 529. – 542. spisa), P-2413/2023-20 od 14. ožujka 2025. (listovi 143. – 156., 543. – 556. spisa), P-2679/2024-11 od 16. svibnja 2025. (listovi 157. – 169., 557. – 569. - spisa), P-2687/2024-14 od 14. studenog 2025. (listovi 170. – 185., 570. – 585. spisa), P-2697/2024-17 od 26. svibnja 2025. (listovi 186. – 201., 586. – 601. spisa), P-2702/2024-11 od 28. travnja 2025. (listovi 202. – 210., 602. – 610. spisa), P-2367/2023-14 od 8. studenog 2024. (listovi 250. – 258. spisa), P- 2334/2023-19 od 3. prosinca 2024. (listovi 82. – 96., 482. – 496. spisa), presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-3224/2023-13 od 18. lipnja 2024. (listovi 62. – 75. spisa), P-3225/23 od 8. svibnja 2025. (listovi 211. – 221., 611. – 621. spisa), P-3224/2023-13 od 18. listopada 2024.(listovi 462. – 475. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-4343/2024-4 od 12. ožujka 2025. (listovi 76. – 81. spisa), Pž-4343/2024-4 od 12. ožujka 2025. (listovi 476. – 481. spisa), presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-176/2025-2 od 3. rujna 2025. (listovi 97. – 101. spisa), Pž-2142/2024-2 od 21. siječnja 2025. (listovi 259. – 264. spisa), Pž- 3835/2017-2 od 28. siječnja 2020. (listovi 279. – 285. spisa), Pž-2674/2019-4 od 25. svibnja 2021. (listovi 286. – 292. spisa), Pž-4766/2016-2 od 23. rujna 2019. (listovi 293. – 298. spisa), Pž-176/2025-2 od 3. rujna 2025. (listovi 497. – 501. spisa), presudu Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2390/2019-2 od 22. ožujka 2022. (listovi 265. – 278. spisa), Rev-1195/09-2 od 15. rujna 2011. (listovi 316. – 319. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2169/2019-4 od 1. ožujka 2023. (listovi 320. – 325. spisa), Rev- 901/2022-2 od 19. listopada 2022. (listovi 326. – 31. spisa), odluke Ustavnog suda RH br. U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. (listovi 332. – 350. spisa), U-III-2117/2018 od 17. listopada 2018. (listovi 351. – 363. spisa), pravno mišljenje prof. dr. sc. GK (listovi 370. – 443. spisa) i rješenje Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 1736/2024-2 od 18. rujna 2024. (listovi 444. – 449. spisa)

6. Raspravnim rješenjem od 13. veljače 2026. (list 623. spisa) sud je odbio daljnje predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Ovo stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke, što će biti još dodatno obrazloženo.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 344001, klasa: 363-02/2009-016/131, urbroj: 251-13-32-7-09-2, od 21. rujna 2009. i zahtjev za isplatu iznosa od 2.851,27 EUR koji je tužitelj platio tuženiku na osnovu tog ugovora s zateznim kamatama.

9. Između stranaka nije sporno da su sklopile ugovor i da je na temelju navedenog ugovora tužitelj tuženiku isplatio utuženi iznos (nije sporna visina tužbenog zahtjeva).

10. Sporna je valjanost navedenog ugovora s obzirom na tužiteljeve tvrdnje da je sklopljen na temelju Odluke o komunalnom redu iz 2008. koja, kao "ostali propis", prema tvrdnjama tužitelja, nije sukladna zakonu Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te Ustavu Republike Hrvatske. Sporna je osnova. Sporan je tijek zateznih kamata.

11. Ugovor za plaćanje naknade za postavljanje reklame od 21. rujna 2009. (listovi 10. – 12. spisa) sklopljen je između tuženika, kao Grada, i tužitelja kao korisnika, a predmet tog ugovora je postavljenje samostojećeg reklamnog panoa jumbo (reklame), ukupne površine 11,99 m2, na zemljištu u suvlasništvu, na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u Zagrebu, Sigetje 1, zapadno od Ulice Gajnice, a za postavljanje koje je tužitelj dužan, temeljem čl. 39. Odluke o komunalnom redu, plaćati tuženiku naknadu koja je ugovorena u ukupnom mjesečnom iznosu od 115,10 kn sukladno Pravilniku.

12. Na temelju odredbe čl. 33. Odluke o komunalnom redu tužitelju je, rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Klasa: UP/I-363-02/09-01/40, Urbroj: 251-13-31/100-09- 5 od 30. rujna 2009., koje je postalo pravomoćno 13. studenog 2009., odobrena izgradnja reklamnog pano – samostojećeg obostranog reklamnog jumbo-panoa u Sigetju 1 – zapadno od Gajnica, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (listovi 13. – 15. spisa).

13. Između stranaka nije sporno da je zemljište na kojem je tužitelju odobrena izgradnja odnosno postavljanje reklamnog panoa na osnovu prethodno citiranog ugovora uknjižena je kao vlasništvo fizičkih osoba.

14. Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.). Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice. Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.

15. Prema odredbi čl. 3. ("Narodne novine" br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21., 36/24.) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O Zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. Zakona o upravnim sporovima postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ovog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u "Narodnim novinama". Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. navedenog Zakona).

16. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz- 150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

17. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud ima ovlaštenje i dužnost preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali on i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama. Naime, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je o navedenom pravnom pitanju već stajalište u odlukama, posl. br. Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

19. Stoga je sud preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu na osnovu koje je sklopljen ugovor između stranaka, a koja je u međuvremenu prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o komunalnom redu/14.

20. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

21. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Tom je odredbom propisano da je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

22. Prema odredbi čl. 29. Odluke o komunalnom redu reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

23. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke o komunalnom redu potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).

24. Odredbom čl. 32. Odluke o komunalnom redu određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

25. Konačno, odredbom čl. 39. Odluke o komunalnom redu, čiju zakonitost tužitelj spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

26. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

27. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

28. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

29. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

30. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

31. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.

32. S obzirom na izneseno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte koji nisu javni u suprotnosti sa zakonom.

33. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

34. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je nezakonita Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39., koja odredba, iako je prestala važiti, i dalje proizvodi pravne učinke među strankama jer je među njima u tijeku spor u pogledu pitanja valjanosti ugovora koji je sklopljen temeljem predmetne odredbe općeg akta. Pritom okolnost otkazivanja predmetnog ugovora 10. travnja 2021., odnosno prije pokretanja ovog spora, nije odlučna, jer je predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti ugovora, a razlozi ništetnosti su postojali u trenutku sklapanja ugovora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1051/2022).

35. S obzirom da je odredbom čl. 322. ZOO određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je Ugovor od 24. srpnja 2012. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

36. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

37. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

38. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove.

39. U odnosu na pozivanje tuženika na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2390/2019 od 22. ožujka 2019. ističe se kako se u tom predmetu ne radi o činjenično i pravno istoj situaciji kao u ovom sporu budući da se tužitelj iz tog postupka pozvao na ništetnost ugovora zbog njegove protivnosti Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17.), dok se u ovom predmetu činjenični navodi tužbe odnose na protivnost ugovora i općeg akta na kojem se isti temelji Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

40. U odnosu na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 2350/2023 od 21. siječnja 2025., ukazuje se da je ista u suprotnosti sa presudom istog suda pod brojem Pž-4343/2024 od 12. ožujka 2025. te odlukama Vrhovnog suda suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023., odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III- 4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024.

41. Međutim, potrebno je strankama ukazati da sudske odluke donesene u različitim postupcima i pred sudovima različitih stupnjeva, osim snagom pravne argumentacije, ne sprečavaju sud da u drugom predmetu zauzme drukčije pravno shvaćanje jer je prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske), a kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke. Stoga je sud u ovom konkretnom postupku, unatoč postojanju različite sudske prakse u pogledu istog pravnog pitanja, razloge o prihvaćanju stava tužitelja argumentirao pod točkama 9. do 13. obrazloženja presude.

42. Kao što je već obrazloženo, visina plaćena po ništetnim ugovorima između stranaka nije sporna (ovo nakon korekcije obje stranke).

43. Tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama, posl. br. Pž- 4343/2024 od 12. ožujka 2025.

44. Stoga je odlučeno kao u t. I. i II. izreke.

45. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

46. Tužitelju su, kao potrebni za vođenje ovog spora (čl. 155. ZPP) priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.1. Tarife, troškovi sastava podneska od 18. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8.1. Tarife i troškovi zastupanja na ročištu 13. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9.1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% i za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 37,49 EUR i za presudu u iznosu od 74,97 EUR prema Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih ("Narodne novine" broj 37/23.) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) te Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, ukupno iznosi 862,46 EUR. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka određena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke.

47. Odbijen je trošak za sudsku pristojbu na presudu tražen u previše i to za 0,01 EUR zbog čega je odlučeno kao u t. IV. izreke.

U Zagrebu 6. ožujka 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 74,97 EUR

2. tuženiku

3. kal. 30 dana

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte