Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

[adresa], E 8

Poslovni broj: P-618/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužiteljice EB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave dana 3. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njenog punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607 – 5103689503 od 01. listopada 2007. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % ( jedan posto ) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 384,46 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 06. listopada 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.070,22 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 6. ožujka 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica EB iz [adresa], podnijela je putem svojih punomoćnika dana 9. rujna 2024. tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, te isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je s tuženikom 1. listopada 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103689503, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 66.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama, obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita s rokom vraćanja od 180 mjeseci.

1. 2. U čl. 10. Ugovora o kreditu određena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u iznosu od 1% iznosa kredita, obračunate s datumom Ugovora o kreditu. Po toj osnovi tužiteljici je 5. listopada 2007. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2.896,68 kuna/384,46 €, sve sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu.

1. 3. Ugovor o kreditu bio je standardiziran ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužiteljici nije niti predočena odredba čl. 10. Ugovora, uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste. Ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1. 4. Tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, niti joj je objašnjena svrha odredbe, što je obzirom na položaj tužiteljice kao potrošača i apsolutnog laika, bilo nužno.

1. 5. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača. Osim toga, tužiteljica je nakon terećenja po osnovi predmetne naknade plaćala i kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako joj je faktički isplaćen manji iznos kredita, odnosno iznos umanjen za navedenu naknadu.

1. 6. Tužiteljica navodi da se u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, ima smatrati potrošačem, odnosno fizička je osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu uređenja stambenog prostora. Također nema pravnih znanja koja su joj bila potrebna kako bi razumjela odredbu o naknadi za obradu, za razliku od tuženika koji je ugovor o kreditu sastavljao u okviru svojih djelatnosti.

1. 7. Tužiteljica se poziva i na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja određuje da je ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori nepoštena, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, te je na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

1. 8. Stoga tužiteljica smatra, da je predmetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojim bi utvrdio ništetnost odredbe i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos ustegnut na ime ništetne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno 6. listopada 2007.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik ne poriče činjenicu zaključenja ugovora, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Tuženik također osporava tužiteljici status potrošača, kao i navod tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, obzirom da je ista jasno razumljiva i lako uočljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, a radi se o iznosu naknade koji se odnosi na troškove nastale tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik navodi da je naknada plaćena za troškove poput operativnih troškova ( trošak rada djelatnika banke), materijalnih troškova, troškova trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge, trošak poštarine, te povezanih regulatornih troškova.

2. 1. Nadalje, tuženik navodi da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica i proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita, kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

2. 2. Stoga tuženik smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare, obzirom da je naknada naplaćena 6. listopada 2007, nastupila je zastara, kako za glavnu tražbinu tako i za kamatu. Stoga predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom 1. listopada 2007. zaključila Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1% iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom isplate kredita.

3. 1. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 10. Ugovora o kreditu, tužiteljici ustegnut iznos od 2.896,68 kuna, odnosno 384,46 €, kako to proizlazi iz potvrde tuženika ( str. 77).

4. Sporno je bilo pitanje mjesne nadležnosti , no to pitanje riješeno je odlukom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-158/2025-2 od 27. lipnja 2025. kojim je odbijen kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru. Rješenje je postalo pravomoćno 22. srpnja 2025.

5. Nakon toga rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Su-485/2024-2 od 25. listopada 2024. predmet je delegiran u rad ovome sudu.

6. Nadalje sporno je, ima li tužiteljica status potrošača, te je li predmetna odredba ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li je tužitelj potrošač koji nije imao utjecaja na sadržaj ugovora o kreditu.

6. 1. Također je sporno je li za potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

7. Radi utvrđenja relevantnih činjenica izvršen je uvid u dopis Erste banke punomoćniku ( str. 37), ugovor o kreditu ( str. 40-48), aneks ugovora ( str. 50-55), uvjeti tuženika – preslik letka odnosno obavijesti potrošačima (str. 73-75), obračun naknade ( str. 77), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa ( str. 80-86), rješenje Općinskog suda u Virovitici P-588/2024-6 od 4.prosinca 2024. ( str. 174-178), rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici Gž-100/2024 od 11. veljače 2025. ( str. 192-194), rješenje Općinskog suda u Bjelovaru P-158/2025-2 od 27. lipnja 2025. ( str. 197-200), rješenje predsjednika Županijskog suda broj Su-485/2024-2 od 25. listopada 2024. (str. 208-210), te je saslušana tužiteljica kao stranka ( str. 213-214).

8. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu, našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost te dokumentacije stranke nisu niti osporavale.

10. 1. Osim uvida u dokumentaciju sud je izveo dokaz i saslušanjem tužiteljice kao stranke (str. 213-214), a koji iskaz je sud našao životnim i logičnim pa stoga i vjerodostojnim, njen iskaz u skladu je i s dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Tako tužiteljica navodi, da u vrijeme podizanja kredita nije bila suvlasnica u trgovačkom društvu, niti je imala kakva upravljačka prava, nije bila niti obrtnik a niti nositelj OPG-a, već je kredit podizala kako bi kupila stan majci i prilikom podizanja kredita prvenstveno se vodila iznosom koji joj je potreban i koja je visina mjesečne rate, obzirom na njena primanja. Sud je našao vjerodostojnim i dio iskaza gdje ističe da se ne sjeća da bi tko spominjao naknadu, odnosno za istu nije znala dok joj nije ustegnuta.

11. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da je tužiteljica kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja majke,

- da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je riječ o tipskom ugovoru,

- da odredba čl. 10. Ugovora o kreditu obvezuje korisnika kredita platiti naknadu od 1% od iznosa kredita jednokratno prilikom isplate kredita,

- da je tužiteljici prilikom korištenja kredita ustegnut i iznos od 2.896,68 kuna/384,46 €,

- da je u čl. 10. Ugovora navedeno, da se naknada odnosi " za obradu zahtjeva i odobravanje kredita"

- da je tužiteljica sa tuženikom 16. prosinca 2015. zaključila i Aneks ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015).

12. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP).

12.1. Članak 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna.

12. 2. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. 3. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3.st.2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

12. 4. Članak 323. ZOO-a, regulira posljedice ništetnosti i određuje da je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

12. 5. Sukladno odredbi čl. 327. st. 1. na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a odredba čl. 328. određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

„Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužiteljica koja je Ugovor o kreditu zaključila radi rješavanja stambenog pitanja majke, ima smatrati potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača, te joj kao takvoj pripada i pravo na pravnu zaštitu sukladno odredbama ovog Zakona. Da je tužiteljica potrošač potvrđuje i postupanje tuženika koji je s njom 16. prosinca 2015. zaključio Aneks ugovora o kreditu, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015.

13. 1. Sporna odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1% pri isplati kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP-a.

13. 2. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

13. 3. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

13. 4. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 10. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača sud je utvrdio da je odredba gramatički razumljiva i ne zahtjeva posebno matematičko znanje da bi se utvrdila visina naknade, no ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze.

13. 5. Dakle, u ugovoru se samo navodi da se naknada plaća "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita" bez ikakvog objašnjenja koji troškovi su konkretno time obuhvaćeni, kako se došlo do iznosa 1% kredita i koji su ekonomski kriteriji pri tome primjenjivani.

13. 6. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom i u konkretnom slučaju, radi se o nepoštenoj, odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 1. listopada 2007.

14. Kako temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a, zbog ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, sud je razmatrao osnovanost prigovora zastare imajući u vidu odredbe ZOO-a, sudsku praksu, te pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o računanju zastarnog roka.

14.1. Naime, Vrhovni je sud RH na sjednici Građanskog odjela, održanoj dana 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. 2. Ovakvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH: Rev- 953/2020.

14. 3. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove odluke.

14. 4. Prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda i recentnu sudsku praksu, ovaj sud prigovor zastare nije našao osnovanim.

15. Temeljem čl. 1115. ZOO-a, tuženik kao nepošten stjecatelj dužan je platiti i kamatu od dana stjecanja bez osnove.

15. 1. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1 % od iznosa kredita (2.896,68 kuna/384,46 €).

15. 2. Ovaj je iznos ustegnut kod isplate kredita dana 5. listopada 2007., te je povećano zaduženje potrošača tako da je na nepošteno ustegnut iznos plaćao i kamatu za vrijeme otplate kredita.

15. 3. Kako je tuženik nepošten stjecatelj od 5. listopada 2007., dužan je platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od 6. listopada 2007., slijedom čega je sud tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na isplatu zatezne kamate, našao osnovanim.

15. 4. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

16. 1. Sud je našao pravilno naznačenom vrijednost spora u iznosu od 1.711,69 €. Za dio tužbenog zahtjeva u kojem se traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora, prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama vrijednost je predmeta spora 10.000,00 kuna/1.327,23 €, kada se tome doda vrijednost zahtjeva za isplatu iznosa od 384,46 €, vrijednost predmeta spora iznosi naznačenih 1.711,69 €.

16. 2. Tužena koja je u cijelosti izgubila spor dužna je tužiteljici naknaditi troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka, a odnose se na trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ( u daljnjem tekstu; Tarifa) i trošak sudskih pristojbi.

16. 3. Zahtjev punomoćnika tužitelja za nagradu za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova, (200,00 €) sud je našao osnovanim (Tbr. 7. točka 1. Tarife).

16. 4. Punomoćniku tužitelja za pribavljanje potvrde o visini naknade po tbr. 32. Tarife pripada naknada od 25 bodova, odnosno 50,00 €.

16. 5. Za sastav obrazloženog podneska od 13. studenog 2024. po tbr. 8. točka 1. Tarife, punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 100 bodova, odnosno 200,00€, a za zastupanje na ročištu od 3. veljače 2026. po tbr. 9. točka 1. Tarife, pripada mu naknada od 100 bodova, odnosno 200,00 €.

16. 6. Za pristup ročištu za objavu presude, po tbr. 9. točka 3. Tarife punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 50 bodova odnosno 100,00 €.

16. 7. Dakle, ukupni trošak po odvjetničkoj tarifi iznosi 750,00 €, što sa PDV- om koji iznosi 187,50 €, ukupno čini 937,50 €.

16. 8. Opravdan i nužan trošak je i trošak na pristojbu na presudu u iznosu od 132,72 €, tako da ukupan parnični trošak iznosi 1.070,22 €.

17. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 6. ožujka 2026.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb,

2. Za tuženika: OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb