Republika Hrvatska
Općinski sud u Novom Zagrebu
Turinina 3 - 10010 Zagreb
Poslovni broj: 9 P-385/2025-54
(P-593/2020)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić, u pravnoj stvari tužiteljice ČČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Mirelli Paoli Frlan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sonji Šoštar, odvjetnici u Samoboru, nakon održane glavne i javne rasprave 22. siječnja 2026., održane u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice, tuženika te punomoćnika tuženika, 6. ožujka 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Razvrgava se suvlasnička zajednica tužiteljice i tuženika na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel Samobor, i to k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], zk.č. 2827/2 zgrada, dvorište i kuća br.1, površine 451 m2, 3. Suvlasnički dio: 2735/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3) dvosobni stan st-3 u potkrovlju, neto korisne površine 65,60 m2, civilnom diobom na način da se isti proda na javnoj dražbi, te da se nakon prodaje isplati novčani iznos dobiven prodajom razmjerno suvlasničkim omjerima parničnih stranka i to svakoj od parničnih stranaka u ½ dijela.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovom sudu 30. lipnja 2020. podnijela tužbu protiv tuženika radi razvrgnuća suvlasništva. Tužiteljica u tužbi navodi kako su ona i tuženik u pogledu predmetne nekretnine opisane u izreci ove presude u zemljišnoj knjizi upisani kao suvlasnici svaki u ½ dijela, ali da je ona stvarno suvlasnica u ¾ dijela nekretnine, a tuženik u ¼, što je, dakle, drugačije od onoga kako to proizlazi iz stanja zemljišne knjige. Ukazuje kako je upućena rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem R1- 47/2020 od 24. lipnja 2020. na ovu parnicu s obzirom da je tuženik osporio veličinu suvlasničkih dijelova kako su isti upisani u zemljišnoj knjizi. Kako ona smatra da je jedino moguće civilno razvrgnuće (razvrgnuće prodajom i isplatom kupovnine sukladno suvlasničkim udjelima), te kako u ovoj parnici ističe da joj pripada i više od ½ suvlasničkog dijela (3/4 dijela), ista tužbenim zahtjevom predlaže donošenje odluke kojom će se utvrditi da je temeljem bračne stečevine suvlasnica u ¾ dijela, kao i da se sukladno tome razvrgne suvlasnička zajednica, a cijena dobivena prodajom podijeli sukladno navedenim dijelovima. Postavlja i eventualno kumulirani zahtjev kojim traži donošenje odluke kojom će se utvrditi da su svaka od stranaka suvlasnici u jednakim dijelovima, pa da se razvrgne suvlasnička zajednica i dobivena cijena prodajom podijeli sukladno tim omjerima, a uz to sve traži i naknadu troška parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da su stranke suvlasnici svaki u ½ suvlasničkog dijela predmetne nekretnine. Ukazuje da je predmetna nekretnina (stan) kupljena dijelom sredstvima dobivenim kreditom kojeg je on realizirao i kojeg je otplatio u visini od 40.000,00 eura, a dijelom od pozajmice koju je majka tužiteljice istima pozajmila u iznosu od 51,845,00 eura. Osporava da tužiteljica po bilo kojoj osnovi ima veći suvlasnički udio od onog kako je to naznačeno u zemljišnoj knjizi. Ukazuje da je stan bračna stečevina stranaka u jednakim omjerima, da su predmetni kredit zajedno otplaćivali za vrijeme dok su bili u bračnoj zajednici, a da je nakon toga on sam otplaćivao predmetni kredit, kao i da oboje imaju jednaku obvezu vraćanja pozajmice majci tužiteljice. Pored istaknutog, za tuženika nije sporno da je jedino moguće civilno razvrgnuće, ali se protivi razvrgnuću ukazujući da bi time bilo povrijeđeno njegovo pravo na dom s obzirom da mu je to jedini dom i da u njemu živi s dvoje maloljetne djece parničnih stranaka.
3. U dokaznom postupku sud je pročitao presliku rješenja ovog suda pod poslovnom brojem R1-47/2020 od 24. lipnja 2020. (list 5 – 7 spisa), presliku izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu (list 8 i 9 spisa), presliku potvrde (list 24 spisa), presliku Ugovora o prodaji od 28. veljače 2006. (list 25 i 26 spisa), presliku potvrde o isplati dijela kupoprodajne cijene (list 27 spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ZČ (list 79 spisa), ČČZ (list 80 i 81 spisa), dokaz saslušanjem stranaka (list 80 – 83 spisa), uviđaj na licu mjesta uz građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dariu Šereru (list 108 – 144 spisa), pročitan je spis ovog suda pod poslovnim brojem R1-47/2020, te su na ročištu održanom 22. siječnja 2026. ponovno saslušani tužiteljica i tuženik.
4. Sud je 29. rujna 2023. donio presudu i rješenje broj P-593/2020 kojim rješenjem je odbacio tužbu tužiteljice u dijelu tužbenog zahtjeva kao i u dijelu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojim traži donošenje presude kojom će se utvrditi "da su parnične stranke suvlasnici i to svaki u ½ dijela predmetne nekretnine. Presudom je u točci I. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi bračnom stečevinom ½ dijela nekretnine, koja ½ dijela nekretnine je upisana na tuženika u zemljišnim knjigama, kojim traži da se utvrdi se da je tužiteljica suvlasnica 3/4 dijela predmetne nekretnine, te kojom traži da se dopusti razvrgnuće postojeće suvlasničke zajednice među parničnim strankama i to na način da se predmetna nekretnina proda na usmenoj i javnoj dražbi, dok je u točci II. prihvaćen eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice ČČ te je razvrgnuta suvlasnička zajednica stranaka na predmetnoj nekretnini na način da se ista proda na javnoj dražbi, te da se nakon prodaje isplati novčani iznos dobiven prodajom razmjerno suvlasničkim omjerima parničnih stranka i to svakoj od parničnih stranaka po ½ dijela, u točci III. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka, dok je u točci V. odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.
5. Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-657/2023 od 14. travnja 2025. ukinuta je gore navedena presuda u točci II., III. i V. izreke i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje u tom dijelu uz obrazloženje kako je u ovom postupku nužno raspraviti tuženikov prigovor prava na dom i provesti test razmjernosti, te može li iz prodaje cijene tuženik kupiti drugu nekretninu za sebe i djecu stranaka ili je eventualno u mogućnosti isplatiti tužiteljicu.
6. Na ročištu održanom 9. listopada 2025. zbog izmjene raspravnog suca glavna rasprava počela je iznova, a stranke su se usuglasile da se do tada provedeni dokazi ponovno ne izvode već da se pročitaju zapisnici o izvođenju istih, sve sukladno članku 315. Zakona o parničnom postupku.
7. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u ukinutom dijelu u cijelosti osnovan.
8. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
9. Predmet tužbenog zahtjeva je razvrgnuće suvlasničke zajednice na nekretnini opisanoj u izreci ove presude na kojoj su tužiteljica i tuženik, kao bivši bračni drugovi, suvlasnici svaki u ½ dijela, prodajom iste na javnoj dražbi.
10. Sporno je je li osnovan tuženikov prigovor prava na dom.
11. Pravo na dom zajamčeno je čl. 34 st. 2 Ustava RH i čl. 8 st. 1 i 2 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te o tom pitanju postoji ustaljena praksa Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, prema kojoj se u ispitivanju postoji li Ustavom zaštićeno pravo na dom mora provesti test razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja.
12. Člankom 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda uz Protokol broj 1. propisano je pravo svakoga na poštovanje svoga privatnoga i obiteljskog života, doma i dopisivanja te pravo na mirno uživanje svoje imovine koje nitko ne može biti lišen, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Također je i Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) pravo na dom kao jedno od temeljnih ustavom zaštićenih prava propisano čl.34.st.1. S druge strane čl. 48. Ustava RH štiti se pravo vlasništva koje njegove nosioce obvezuje time da su odredbe o stjecanju, zaštiti, ograničenju i prestanku prava vlasništva pobliže razrađene i regulirane Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12,152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV) koji u čl. 47. st. 2. propisuje da svaki suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva u bilo koje doba, osim kad bi to bilo na štetu ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu drugih suvlasnika.
13. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997. u čl. 8. propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (stav. 1.), a u pogledu predmetnog konvencijskog prigovora potrebno je i provesti tzv. test razmjernosti u okviru kojeg će ispitati: radi li se o pravu koje spada pod doseg čl. 8. Konvencije odnosno može li se sporna nekretnina smatrati domom stranke pri čemu je potrebno voditi računa o tome da je dom činjenični pojam koji, prema praksi Europskog suda za ljudska prava čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) vezu, dolazi li civilnom prodajom predmetne nekretnine do miješanja u njezino pravo na dom, je li to miješanje u skladu sa zakonom, je li to miješanje u skladu s nekim od legitimnih ciljeva navedenih u čl. 8. stav. 2. Konvencije, je li to miješanje razmjerno i nužno u demokratskom društvu.Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-7534/2014 i U-III-3039/2015 pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorava da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva tužiteljice a i eventualno pravo na dom tuženika kao suvlasnika predmetne nekretnine) pa je sud dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od tih prava dati prednost. Razvrgnuće suvlasničke zajednice, odnosno postupak kod suda, predstavlja miješanje u pravo suvlasnika, koje miješanje je utemeljeno na hrvatskom pravu i kojim se načelno ostvaruje legitiman cilj zaštite prava drugih.
14. Stoga je, imajući u vidu prigovor tuženika istaknut u smislu zakonske odredbe čl. 47. st. 2. ZV-a pozivom na ustavno i konvencijsko pravo na dom, sud dužan u ovom postupku provesti test razmjernosti u okviru kojeg treba odgovoriti predstavlja li zahtjev za razvrgnuće suvlasništva civilnom diobom miješanje u pravo tuženika na poštivanje doma, teži li s njime ostvariti legitimni cilj i da li je obzirom na sve konkretne okolnosti takvo miješanje nužno u demokratskom društvu. Sve to obzirom da će pravomoćna odluka suda o civilnom razvrgnuću nekretnine predstavljati ovršnu ispravu za pokretanje ovršnog postupka koji u konačnici može rezultirati iseljenjem tuženika.
15. Na ročištu održanom 22. siječnja 2026. tužiteljica je iskazala kako živi u iznajmljenom stanu zajedno sa sadašnjim suprugom i mlt. djetetom, a mjesečna najamnina iznosi 500,00 €. Nema u vlasništvu drugu nekretninu, a njezin suprug je vlasnik nekretnine na kojoj trenutno grade kuću, vlasnik iste je u cijelosti, a za kupnju i izgradnje iste sklopio je ugovor o kreditu te mu mjesečna rata anuiteta iznosi 960,00 €, radi se o ugovoru o kreditu sklopljenim prošle godine na rok otplate od 29 godina. Tužiteljica je zaposlena, mjesečna primanja su joj 1.100,00 €, suprug iste je zaposlen te su mu mjesečna primanja 2.000,00 €. Navela je kako je temeljem nenamjenskog kredita u obvezi svaki mjesec plaćati ratu kredita od 400,00 €, rok otplate je narednih 8 godina, a isti kredit sklopila je radi kupnje namještaja za novu kuću. Kuća koju grade u završnoj je fazi, odnosno uskoro bi se trebali useliti. Tužiteljica izjavljuje da ima obavezu plaćanja uzdržavanja za oba djeteta, svako u iznosu od 80,00 €, dok je za drugo dijete uzdržavanje prestala plaćati prije tri mjeseca s obzirom da je dijete punoljetno, a nema informaciju da li se zaposlilo. Za stan koji je predmet ovog postupka plaća mjesečno naknadu za vodu u iznosu od 5,00 €, a istome nema pristup s obzirom da je promijenjena brava.
16. Na ročištu održanom 22. siječnja 2026. tuženik je iskazao da živi u stanu koji je predmet ovog postupka od 2006. kada su tužiteljica i on stan kupili, pa do danas. Nema u vlasništvu druge nekretnine, niti mogućnost stjecanja istih, a zaposlen je te su mu mjesečna primanja 1.400,00 €. Ima kreditnu obvezu 350,00 € mjesečno temeljem ugovora o nenamjenskom kreditu koji je sklopio za održavanje predmetnog stana i djece. Rok otplate kredita je još slijedećih 5 godina. Mjesečne režije podmiruje u iznosu od 350,00 €, a tužiteljica iste ne plaća. Brava je na predmetnom stanu promijenjena 2019. i to 6 mjeseci nakon što je tužiteljica iselila iz stana, a nikada nakon toga nije tražila pristup istom. Tuženik navodi da djeca žive s njime od razvoda. Tužiteljica plaća mjesečno uzdržavanje za svaku kćer u iznosu od 80,00 €, s time da unazad par mjeseci ne plaća uzdržavanje za stariju kćer. Jedno dijete ima 16 godina i ide u srednju školu, a drugo dijete ima 19 godina, ove godine nije uspjela upisati fakultet te ne radi. Tuženik izjavljuje da je založno pravo upisano na predmetnom stanu temeljem ugovora o namjenskom kreditu za rješavanje stambenog pitanja, a isti kredit je u cijelosti otplaćen. Ima u vlasništvu jednu pokretninu i to Peugeot iz 2006., ostalih pokretnina nema. Tuženik je iskazao da nije kreditno sposoban, te mu je od strane banke rečeno da nema dovoljno primanja za sklapanje drugog ugovora o kreditu kako bi isplatio tužiteljicu iz predmetnog stana. Tužiteljica osim uzdržavanja ne sudjeluje u drugim troškovima, a u slučaju prodaje stana na dražbi, nema dovoljno sredstava za podmirenje najma u podstanarskom stanu. Nadalje navodi da mu iznos koji bi dobio prodajom nekretnine na javnoj dražbi ne bi bio dovoljan za kupnju druge nekretnine, ili za plaćanje najma s obzirom da je u obvezi roditeljima tužiteljice vratiti iznos od 26.000,00 €.
17. Prema čl. 48. ZV propisano je da suvlasnik može svoje pravo na razvrgnuće ostvariti zahtijevajući ga potpuno ili pak samo djelomično i to što se tiče suvlasnika s kojima se dijeli ili pak što se tiče stvari glede kojih se suvlasništvo razvrgava (st. 1.). Pravo na razvrgnuće ostvariti će suvlasnik u sporazumu sa svojim suvlasnicima sa kojima razvrgava suvlasništvo (dobrovoljno razvrgnuće) ili putem suda (sudsko razvrgnuće) ako nije što drugo zakonom određeno (st. 2). Kada se provodi sudsko razvrgnuće sud odlučuje u izvanparničnom postupku, ako zakon ne određuje drugačije (st. 3.), dok je čl. 50. st. 1. ZV nadalje, propisano da kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnog posla ili zakona. Ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu st. 1. ovog članka, sud će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski. Ako dioba iz st. 2. ovog članka nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).
18. Tuženik je tijekom postupka podnio prigovor prava na dom u povodu kojeg je sud utvrđivao relevantne činjenice u skladu s člankom 8. stavak 1. i 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.; dalje: Konvencija). Sud utvrđuje da tuženik u predmetnoj nekretnini stanuje 20-ak godina, što tužiteljica nije osporavala, pa je zaključak suda da je nekretnina dom tuženika. Nadalje, sud utvrđuje da bi u slučaju razvrgnuća miješanje u pravo na dom bilo utemeljeno na zakonu jer prema odredbi članka 47. ZV-a tužiteljica kao suvlasnica, ima pravo na razvrgnuće suvlasničke zajednice. U odnosu na posljednju pretpostavku prilikom provođenja testa razmjernosti sud zaključuje da je miješanje nužno u demokratskom društvu iz razloga što stranke imaju jednaka prava na nekretnini, a da je tuženik oduzeo pravo na suposjed sporne nekretnine tužiteljici, o čemu je sam tuženik iskazao na ročištu 22. siječnja 2026. istaknuvši da je bravu promijenio 2019. Sud utvrđuje da tužiteljica već godinama nema nikakve koristi od nekretnine i ne može uživati svoje pravo suvlasništva. Iz tih razloga sud ocjenjuje da prigovor prava na dom nije osnovan.
19. Naime, sud je ocijenio da je neosnovan prigovor prava na dom tuženika zaključujući da je razvrgnuće nužno u demokratskom društvu, a nije sporno da je nekretnina koja je predmet ovog postupka dom tuženika, koji u njoj živi dvadesetak godina, te da je tražbina tužiteljice utemeljena na zakonu i to odredbi članka 47. ZV-a prema kojoj svaki suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva. Naime, sud je u postupku utvrdio prije svega činjenicu da je tužiteljica iselila iz nekretnine 2019. kada su se stranke razvele, te da od tada živi u podstanarskom stanu te mora plaćati troškove podstanarstva, a isto tako da plaća kredit u iznosu od 400,00 eura mjesečno, koji je ugovor sklopila radi kupnje namještaja za novu kuću. Pri tome nije odlučna činjenica što tužiteljica zajedno sa suprugom i mlt. djetetom planira preseljenje u novoizgrađenu kuću, s obzirom da je ista sedam godina živjela u podstanarstvu, te s obzirom da je njezin suprug radi izgradnje iste sklopio ugovor o kreditu na razdoblje od 29 godina, s mjesečnom ratom od 960,00 eura. Nadalje valja navesti da tuženik od 2019. kada je tužiteljica odselila iz zajedničke nekretnine u istoj živi zajedno sa njihovo dvoje zajedničke djece, od kojih je jedno sada punoljetno., da je isti zaposlen, te da ima kreditnu obvezu u iznosu od 350,00 mjesečno. Po ocjeni ovog suda stranke imaju jednako pravo suvlasništva iz kojih razloga svaki od njih ima pravo na zaštitu svog prava vlasništva, kao jednog od temeljnih ljudskih prava, zbog čega bi usvajanjem prigovora prava na dom tužiteljica bila onemogućena realno koristiti svoje pravo suvlasništva, odnosno ona ne bi mogla imati koristi od suvlasništva.
20. Nedvojbeno jest da je pravo na dom konvencijsko i ustavno pravo. Ono u svom izvornom značenju primarno ima javnopravno značenje, odnosno prvenstveno se odnosi na postupanje javnopravnog tijela i gubitak prava na dom. U konkretnom slučaju ne postoji konkurencija javnopravnog tijela i mogućeg prava na dom, već konkurencija dvaju privatnopravnih interesa koji izviru iz suvlasništva nekretnine u jednakim dijelovima. U takvoj konkurenciji pravo na dom valja sagledavati i sa stajališta tuženika, ali i sa stajališta tužiteljice. Isto tako valja ga sagledavati i sa stajališta činjenice da stranke civilnom diobom za svoj suvlasnički omjer dobivaju iznos koji će se postići u postupku razvrgnuća prodajom. Dakle, oni neće biti ostavljeni bez naknade za svoj suvlasnički omjer i neće biti lišeni svoga prava da koriste vrijednost svoje imovine. Iz tih razloga zaključak je suda da je miješanje u pravo na dom tuženika opravdano u demokratskom društvu, zbog čega prigovor prava na dom nije osnovan. Nadalje valja navesti da je smisao odredbe čl. 47. st. 2. ZVDSP-a u tomu da se ne može osnovano zahtijevati dioba u vrijeme kada bi to za ostale suvlasnike bile štetno, ako u dogledno vrijeme ta dioba ne bi bila štetna, no to ovdje nije slučaj jer spomenute okolnosti na koje se poziva tuženik nisu privremene već trajne naravi te bi njihovo prihvaćanje u konkretnomu slučaju zapravo značilo negaciju prava tužiteljice predmetnog suvlasništva, a što nije niti može biti pravno prihvatljivo (arg. iz čl. 47. st. 1. i 2. ZVDSP-a).
21. Uzimajući u obzir da fizička (geometrijska) dioba predmetnog stana nesporno nije moguća, a da se stranke nisu uspjele usuglasiti da se razvrgnuće provede isplatom tako da tuženik isplati tužiteljici vrijednost njezinog suvlasničkog dijela toga stana, ili obratno, temeljem čl. 50. st. 4. ZVDSP-a sud je odredio da se predmetni stan proda na javnoj dražbi, a dobiveni iznos da se podijeli razmjerno suvlasničkim dijelovima stranaka.
22. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 4. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Odredbom članka 154. st. 4. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona. S obzirom da tužiteljica nije uspjela s tužbenim zahtjevom usmjerenim na utvrđenje prava suvlasništva, dok je uspjela s tužbenim zahtjevom usmjerenim na razvrgnuće suvlasničke zajednice, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
23. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 6. ožujka 2026.
Sudac
Ana Tomašić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem ovog suda na županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
