REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3561/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 12. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnice tužiteljice Nikše Valjala, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika KA, odvjetničke vježbenice, dana 6. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 201502, sklopljenog između tužiteljice ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, 19. prosinca 2006. koja glasi:

„6./ NAKNADE

6.1. naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedan cijela petposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, platiti tužiteljici ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 254,39 EUR sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu 207,41 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 6. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika 19. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 201502, kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje 27.794,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Člankom 6.1. Ugovora o kreditu propisano je da se naplaćuje naknada jednokratno u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Navodi da je ta odredba Ugovora o kreditu ništetna jer se radi o tipskoj odredbi izrađenoj od strane tuženika, o kojoj se nije pregovaralo. Tuženik je obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, pa i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita. Ta okolnost je dovela do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio 1.916,69 kuna, sada 254,39 EUR, slijedom čega je dužan tužiteljici, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplatiti iznos taj iznos sa zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate. Stoga tužbenim zahtjevom kojim traži da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu čl. 6.1. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku da joj isplati 254,39 EUR s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, uvećano za zateznu kamatu i troškove parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Na pripremnom ročištu održanom 12. veljače 2026. čini neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva i datum naplaćene naknade. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu (stranica 109-114 spisa) i saslušao tužiteljicu (stranica 336 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i tužiteljica 19. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 201502,

- da je čl. 6.1. tog Ugovora o propisana naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno u visini 500,00 kn i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6. Prijeporno je:

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 1,50% od iznosa kredita (čl. 6.1. Ugovora o kreditu) ništetna, te posljedično tomu

- ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita,

- je li tražbina tužiteljice u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2006. dizala kredit kod pravnog prednika tuženika i sjeća se da joj je službenica banke rekla da treba platiti naknadu za obradu kredita kako bi dobila kredit. Nije joj objasnila zašto se ista naknada treba platiti i na temelju kojih parametara se ista izračunava, a ista je bila određena u postotku iznosa kredita. Kredit je podizala radi kupnje vozila. Po zanimanju je inženjer prometa, a kupljeno vozilo je koristila za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila vlasnica trgovačkog društva ili obrta.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici prijepornu ugovornu odredbu.

10. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 19. prosinca 2006. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 6.1. tog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u visini 1,5 0% od iznosa kredita, minimalno u visini 500,00 kn i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj u vrijeme pregovaranja oko uvjeta zaključenja Ugovora o kreditu nisu bili pojašnjeni svi uvjeti odnosno sve stavke toga ugovora, da o uvjetima nije mogla pregovarati, da je vidjela stavku u kojoj se navodi da postoji naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali joj nije objašnjeno što ta naknada znači, odnosno iz kojeg razloga se plaća niti je bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu te naknade, već je ona bila unaprijed određena.

13. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljicom o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imala mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su joj sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sama se informirati o svim uvjetima ugovora.

14. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 6.1. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja ima svojstvo potrošača.

15. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

16. Pri tome se napominje da je predmetna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

17. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

19. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

20. Visina tražbine tužiteljice, kao i datum naplate prijeporne naknade među strankama nisu sporni, slijedom čega je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada 19. prosinca 2006. u iznosu tada 1.916,69 kuna, sada 254,39 EUR.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje: ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (254,39 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

23. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 25 bodova), zastupanje na ročištu održanom dana 12.2.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 25 bodova), sastav podneska od 14.10.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT 25 bodova), odnosno ukupno 75 bodova ili 150,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 37,50 EUR, što ukupno iznosi 187,50 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 EUR i presudu 13,27 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 207,41 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

24. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak

25. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice uz rj za sp na presudu

- pun. tuženika