REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-2086/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu višeg sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužiteljice KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Kralj, odvjetnik u Zagrebu, Dankovečka 8, protiv tuženika PLETER - USLUGE d.o.o., Zagreb, Čerinina ulica 23, OIB: 50056328499, kojeg zastupa punomoćnik Dobriša Rubes, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 253/VI, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. veljače 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Tibora Kralja, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Tomislava Kurena, odvjetnika, dana 6. ožujka 2026. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PLETER - USLUGE d.o.o., OIB: 50056328499, Čerinina ulica 23, Zagreb, da tužiteljici KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 300,00 eura neto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku PLETER - USLUGE d.o.o., OIB: 50056328499, Čerinina ulica 23, Zagreb, da tužiteljici KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 6. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. studenog 2025. u bitnome navodi da je bila više godina zaposlena kod tuženika Pleter-Usluge d.o.o. te joj je radni odnos prestao s danom 1. travnja 2025. odlaskom u mirovinu. Tužiteljica navodi da je u ožujku 2025. djelomično iskoristila godišnji odmor, dok joj je za neiskorišteni dio godišnjeg odmora isplaćena novčana naknada. Nadalje Uprava tuženika je donijela Odluku o isplati regresa kojom je u točki I, određeno da će se svim radnicima isplatiti regres za godišnji odmor u iznosu od 300,00 eura, najkasnije do 30. lipnja 2025. Točkom III. iste Odluke propisano je da radnici kojima je radni odnos prestao do dana isplate ne ostvaruju pravo na regres pa sukladno tome, tužiteljici nije isplaćen regres. Tužiteljica navodi da se na njezin radni odnos primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora za radnike trgovačkog društva Pleter-Usluge d.o.o., poslovni broj: 205/01-S04/24-01/01 od 13. ožujka 2024. (dalje: KU). Prema čl. 20. KU radnici kojima radni odnos prestaje zbog odlaska u mirovinu stječu pravo na puni godišnji odmor, a prema čl. 48. KU poslodavac može svojom odlukom utvrditi pravo radnika na isplatu prigodnih nagrada (regres, božićnica, uskrsni i dr.). Nadalje odredba čl. 52. KU-a pobliže određuje koji radnici ostvaruju pravo na regres. Tužiteljica navodi da sukladno odredbama KU-a, radnici ostvaruju pravo na regres kao materijalno pravo koje je vezano uz ostvarivanje prava na godišnji odmor. Tužiteljica smatra da je do dana odlaska u mirovinu ispunila uvjete za stjecanje prava na puni godišnji odmor i to pravo u cijelosti iskoristila, stekla je i pravo na regres, neovisno o tome što joj je radni odnos prestao prije krajnjeg datuma za isplatu regresa ostalim radnicima, te da odredba članka III. citirane Odluke uprave tuženika kojim se isključuje pravo na regres radnicima kojima je radni odnos prestao do dana isplate regresa nije u skladu s KU- om niti sa Zakonom o radu. Nadalje prema čl. 9. Zakona o radu, odredbe kolektivnog ugovora su po pravnoj snazi iznad internih akata poslodavca, te u slučaju da je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno različitim pravnim izvorima, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Osim toga tužiteljica smatra da bi uskraćivanje prava na regres zbog odlaska u mirovinu prije isteka krajnjeg roka za isplatu regresa, predstavljalo diskriminaciju po osnovi dobi i statusa u odnosu na druge radnike, a što je suprotno članku 7. Zakona o radu, jer se time tužiteljica našla u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge radnike koji su kao i ona stekli pravo na puni godišnji odmor. Slijedom navedenoga tužiteljica smatra da je članak III predmetne Odluke u izravnoj suprotnosti s Kolektivnim ugovorom, Zakonom o radu i temeljnim načelima radnog prava, te od tuženika potražuje isplatu regresa za godišnji odmor za 2025. godinu u iznosu od 300,00 eura neto, zajedno sa zakonskom zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2025. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je nesporno da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika i da joj je za neiskorišteni dio godišnjeg odmora isplaćena naknada. Sporno je ostvaruje li tužiteljica pravo na isplatu regresa za godišnji odmor. Tuženik navodi da ne postoji zakonska obveza isplate regresa od strane poslodavca, osim ako to nije regulirano nekim drugim izvorom radnog prava npr. pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu. Kolektivnim ugovorom na koji se poziva i tužiteljica i to čl. 48. propisano je da poslodavac može svojom odlukom utvrditi pravo radnika na isplatu prigodnih nagrada, između ostalog i regresa za godišnji odmor, no tuženik navodi da obveza poslodavca nije obligatorne naravi, već mu je ostavljena mogućnosti donijeti odluku o isplati regresa što je poslodavac i učinio. Odredbom čl. 52. KU tuženika propisani su uvjeti za isplatu regresa. Odluka poslodavca o isplati regresa za korištenje godišnjih odmora za 2025. sadrži identične odredbe Kolektivnog ugovora o načinu isplate regresa i novčanog iznosa kojeg će poslodavac isplatiti s iznimkom što članovi uprave i radnici kojima je radni odnos prestao do dana isplate utvrđenog Odlukom ne ostvaruju pravo na regres. Tuženik navodi da Kolektivni ugovor dopušta poslodavcu autonomiju glede isplate regresa, stoga je poslodavcu dopušteno propisati u kojim se slučajevima regres isplaćuje, a ako se isplaćuje tada je vezan odredbama Kolektivnog ugovora glede visine novčane naknade i rokova isplate. Odlukom je poslodavac utvrdio kriterije, način i visinu isplate regresa, te ona predstavlja podlogu za isplatu. Uvjeti isplate regresa u potpunosti ovise o volji poslodavca te je na volju poslodavca prepušteno da odredi isplaćuje li svim radnicima jednaki iznos regresa ili ne, odnosno tuženik smatra da poslodavac može odlučiti samo određenim radnicima isplatiti regres, a pojedinim radnicima uopće ne isplatiti regres, sukladno uvjetima koje sam odredi. Svrha isplate regresa je podmirivanje troškova odmora koji radniku nastaju za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Kako je tužiteljici radni odnos prestao u travnju i nije iskoristila godišnji odmor u potpunosti takvi joj povećani troškovi nisu niti nastali. Slijedom navedenoga tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Sporazum o prestanku Ugovora o radu od 30. kolovoza 2025. (str. 5 spisa), Potvrdu tuženika o vrsti poslova i trajanju radnog odnosa tužiteljice (str. 6 spisa), Ugovor o radu tužiteljice od 10. studenog 2008. (str. 7-9 spisa), Dodatak Ugovoru o radu od 31. prosinca 2019. (str. 10 spisa), Odluku tuženika o isplati regresa za korištenje godišnjih odmora za 2025. godinu (str. 11-12 spisa), Kolektivni ugovor za zaposlene u trgovačkom društvu "Pleter-Usluge" d.o.o. (str. 13-36 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Sud je u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan iz slijedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu u iznosu od 300,00 eura neto.

6. U postupku nije sporno da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika i da joj je za neiskorišteni dio godišnjeg odmora isplaćena naknada. Nije sporno da se na radni odnos tužiteljice primjenjuje Kolektivni ugovor za radnike trgovačkog društva Pleter- Usluge d.o.o. od 13. ožujka 2024., te nije sporno da tužiteljici nije isplaćen regres za godišnji odmor za 2025. godinu. U postupku je sporno ima li tužiteljica pravo na isplatu regresa za godišnji odmor za 2025. godinu.

7. Iz Sporazuma o prestanku Ugovora o radu između tužiteljice i tuženika od 30. kolovoza 2025. (str. 5 spisa), proizlazi da radni odnos tužiteljice kod tuženika zasnovan prvim ugovorom o radu od 10. studenoga 2008. prestaje sa danom 31. ožujka 2025. radi odlaska tužiteljice u mirovinu. Prema Sporazumu, do prestanka ugovora o radu tužiteljica ima pravo na isplatu plaće i naknade za eventualno neiskorišteni godišnji odmor koja će joj se isplatiti do 15. travnja 2025.

8. Iz ugovora o radu tužiteljice kod tuženika od 10. studenoga 2008. i Dodatku ugovora o radu od 31. prosinca 2019. (str. 7-10 spisa) proizlazi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na puno radno vrijeme na radnom mjestu računovodstveni referent na neodređeno vrijeme, te da prema čl. 6. Ugovora o radu ima pravo na osnovnu plaću i dodatke na plaću, te da će se osnovna plaća, dodaci na plaću, i druga novčana primanja tužiteljici isplaćivati na način i u razdobljima određenima Pravilnikom o radu. Prema čl. 11. Ugovora o radu na sve druge obveze i prava tužiteljice koja nisu ugovorena ugovorom o radu primjenjuju se odredbe Pravilnika o radu, Zakona o radu i drugih pravnih akata kojima se uređuju prava i obveze iz radnih odnosa koje obvezuju poslodavca.

9. Odlukom tuženika o isplati regresa za korištenje godišnjih odmora za 2025. godinu od 18. lipnja 2025. (str. 11-12) spisa (Dalje u tekstu; Odluka), određeno je (stavak I.) da će se radnicima tuženika isplaćivati regres za korištenje godišnjeg odmora u neto iznosu od 300,00 eura najkasnije do 30. lipnja 2025., te da pravo na regres ostvaruju radnici koji su kod tuženika zaposleni najmanje šest mjeseci odnosno radnici koji ostvaruju pravo na puni godišnji odmor, a radnicima koji nisu stekli pravo na puni godišnji odmor odnosno radnicima koji će pravo na isplatu regresa ostvariti nakon 30. lipnja 2025. regres će se isplatiti do kraja 2025. godine (stavak II). Nadalje Odlukom je također određeno (stavak III.) da radnici kojima je radni odnos prestao do dana isplate određenog Odlukom, te radnici uprave tuženika, ne ostvaruju pravo na isplatu regresa.

10. Svu priloženu dokumentaciju sud je ocijenio vjerodostojnom, a parnične stranke vjerodostojnost iste nisu osporavale.

11. Spisu prileži Kolektivni ugovor za zaposlene u trgovačkom društvu "Pleter- Usluge" d.o.o., ovdje tuženika, od 13. ožujka 2024. (str. 13-36 spisa, dalje u tekstu: KU) koji se u spornom razdoblju primjenjuje na radnike tuženika. Prema čl. 17. KU radnici tuženika za svaku kalendarsku godinu ostvaruju pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Prema čl. 19. KU radnik koji je imao prekid rada stječe pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada, a prema čl. 20. st. 1. KU radnik koji nije ostvario pravo na godišnji odmor po prethodnom članku KU ima pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, iznimno prema čl. 20. st. 2. KU radnik kojem prestaje radni odnos za tu kalendarsku godinu ostvaruje pravo na razmjeran dio godišnjeg odmora, osim radnika kojem radni odnos prestaje zbog stjecanja prava na mirovinu.

12. Prema odredbi čl. 48. KU poslodavac može svojom odlukom utvrditi pravo radnika na isplatu prigodnih nagrada (regres za godišnji odmor, božićnica, uskrsnica i slično), a prema odredbi čl. 52. st. 1. KU poslodavac će radniku isplatiti regres za korištenje godišnjeg odmora, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine, koji će za 2024. godinu iznositi 300,00 eura. Prema stavku 2. istog članka KU pravo na isplatu regresa ostvaruje radnik koji je kod poslodavca zaposlen najmanje šest mjeseci, a prema stavku 3. iznimno radnicima koji su pravo na isplatu regresa ostvarili nakon 30. lipnja tekuće godine regres će se isplatiti do kraja tekuće kalendarske godine.

13. Sud je na temelju priložene dokumentacije utvrdio da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 10. studenoga 2008. na radnom mjestu računovodstveni referent, te da joj je radni odnos prestao sa danom 31. ožujka 2025 radi odlaska u mirovinu. Između stranaka nije sporno da je tužiteljici isplaćena naknada za neiskorišteni godišnji odmor, te da joj nije isplaćen regres za godišnji odmor za 2025. godinu temeljem citirane Odluke tuženika od 18. lipnja 2025.

14. Sud je utvrdio da tužiteljica, s obzirom na prestanak radnog odnosa kod tuženika 31. ožujka 2025. radi odlaska u mirovinu, prema izričitoj odredbi čl. 20. st. 2. KU ima pravo na puni godišnji odmor za 2025. godinu.

15. Tuženik tijekom postupka navodi da sukladno čl. 48. KU ne postoji zakonska obveza poslodavca isplatiti regres radnicima, odnosno da Kolektivni ugovor dopušta poslodavcu autonomiju glede isplate regresa, stoga je poslodavcu dopušteno propisati u kojim se slučajevima regres isplaćuje, a u kojim slučajevima ne. Tuženik također navodi da su odredbom čl. 52. KU propisani samo kriteriji za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora radnicima, a ne i obaveza poslodavca da regres isplaćuje, a da se isplata regresa radnicima tuženika za 2025. godinu temelji na citiranoj Odluci tuženika o isplati regresa prema kojoj radnici kojima je prestao radni odnos prije isplate regresa nemaju pravo na isplatu regresa, pa tako ni tužiteljica.

16. Takav stav tuženika ne prihvaća ovaj sud. Naime iz čl. 48. KU proizlazi da zaista poslodavac ima autonomno pravo donijeti odluku o isplati prigodnih nagrada pa tako i regresa radnicima. Iz navoda stranaka proizlazi da je sporno je li odredba čl. 52. KU propisuje samo kriterije za isplatu regresa, o čemu autonomno odlučuje poslodavac, kako smatra tuženik, ili predstavlja materijalnopravnu odredbu na temelju koje zaposlenici tuženika ostvaruju pravo na isplatu regresa, kako tvrdi tužiteljica. U odnosu na navedeno ovaj sud zaključuje da se navedena nejasnoća, treba tumačiti in favorem laboratoris, odnosno na način koji je povoljniji za radnika.

17. Nadalje, na temelju predmetne Odluke o isplati regresa tuženika pravo na isplatu regresa za 2025. godinu, u iznosu od 300 eura, imaju svi radnici zaposleni kod tuženika najmanje šest mjeseci i koji ostvaruju pravo na puni godišnji odmor. Tužiteljica zadovoljava navedene kriterije s obzirom da sukladno čl. 20. st. 2. KU ima pravo na puni godišnji odmor, i nesporno je da je zaposlena kod tuženika najmanje šest mjeseci. Međutim odredbom čl. III. Odluke određeno je da radnici kojima je radni odnos prestao do dana isplate regresa, dakle 30. lipnja 2025., ipak nemaju pravo na regres, pa stoga tuženik zaključuje da tužiteljica nema pravo na isplatu regresa za 2025. godinu jer joj je radni odnos prestao početkom travnja 2025.

18. Sud zaključuje da je sasvim razvidno da je odredbom st. III. citirane Odluke tužiteljica bez ikakve zakonske osnove, stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike tuženika koji ispunjavaju uvjete za isplatu regresa, dakle koji rade najmanje šest mjeseci kod tuženika i ostvaruju pravo na puni godišnji odmor, a kojima radni odnos nije prestao do dana isplate regresa. Navedenom odredbom tužiteljica je stavljena u nepovoljniji položaj i u odnosu na radnike koji će pravo na korištenje godišnjeg odmora tek nakon 30. lipnja 2025.

19. Slijedom navedenoga sud je utvrdio da je odredba st. III. Odluke tuženika o isplati regresa za 2025. godinu protivna izričitoj zabrani izravne i neizravne diskriminacije propisane u čl. 7. st. 4. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje u tekstu ZR) jer se navedenom odredbom tužiteljica, s obzirom na svoj ravnopravni status, izravno stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike tuženika, stoga je sud utvrdio da je odredba st. III. Odluke tuženika ništetna. Nadalje prema izričitoj odredbi čl. 9. st. 3. ZR-a, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 9. st. 3. ZR, sud je utvrdio da tužiteljica na temelju čl. 48. i čl. 52. KU i st. I. Odluke poslodavca o isplati regresa ostvaruje pravo na isplatu regresa za 2025. godinu.

20. Odredbom čl. 8., st. 1. ZR- propisana je obveza poslodavca i radnika pridržavati se odredaba ZR-a, drugih zakonskih propisa, međunarodnih ugovora koji su na snazi, te odredaba drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Odredbama čl. 48. i 52. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika, te st. I. Odluke tuženika o isplati regresa za 2025. godinu propisano je da radnici tuženika imaju pravo na isplatu regresa za 2025. godinu u visini od 300,00 eura neto.

21. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica ostvarila pravo na puni godišnji odmor za 2025. godinu sukladno čl. 20. st. 2. KU, te da je u radnom odnosu kod tuženika bila neprekidno od 10. studenoga 2008. do 31. ožujka 2025., sud je utvrdio da sukladno čl. 48. KU i čl. 52. KU, i na temelju st. I. Odluke poslodavca o isplati regresa, ostvaruje pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu, stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici regres za 2025. godinu u visini od 300, eura neto, odnosno odlučeno je kao u izreci presude.

22. S obzirom da prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos regresa od 300,00 eura, i to od dospijeća tj. od 1. srpnja 2025., kako je zatražio tužitelj, s obzirom da se sukladno čl. 52. st. 1. KU i st. I. Odluke tuženika regres isplaćuje najkasnije do 30. lipnja 2025. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove postupka, stoga je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove. Visina troška tužiteljice određena je sukladno čl. 155. ZPP-a i prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, nastavno: OT), budući je tužiteljica zastupana po odvjetniku.

24. Sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje određena je u visini od 25 bodova, odnosno u skladu sa Tbr. 54 OT u visini od 50,00 eura. Tužiteljici je u cijelosti priznat trošak za sastav tužbe u visini od 50,00 eura (Tbr. 7/1 OT), i trošak pristupa na ročište 4. veljače 2024. U visini od 50,00 eura (Tbr. 9/1 OT).

25. Slijedom navedenoga tužiteljici je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 100,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46 OT) u visini od 25,00 eura, ukupno iznosi 125,00 eura, koji je trošak tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi tužiteljici. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

26. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

27. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 6. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku