Posl.br. P-472/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja CI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Dubravko Arapović, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku II, radi Obvezno - isplata, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 09. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dubravka Arapovića, odvjetnika u Dubrovniku i zamjenice punomoćnika tuženika ZI, odvjetničke vježbenice u C i partneri u Dubrovniku, dana 06. ožujka 2026.godine

presudio je

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d.,Zagreb, Slavonska avenija 6,OIB:14036333877 platiti tužiteljici CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svotu od 7.696,36 EUR-a. sa zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015.godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata koje teku:

-na iznos od 1,00 EUR,

-na iznos od 1,04 EUR,

-na iznos od 1,93 EUR,

-na iznos od 29,44 EUR,

-na iznos od 0,92 EUR,

-na iznos od 115,27 EUR,

-na iznos od 5,60 EUR,

-na iznos od 98,23 EUR,

-na iznos od 106,94 EUR

-na iznos od 96,83 EUR

-na iznos od 96,33 EUR

-na iznos od 2,34 EUR

-na iznos od 141,47 EUR

-na iznos od 145,64 EUR

-na iznos od 194,47 EUR

-na iznos od 181,39 EUR

-na iznos od 157,65 EUR

-na iznos od 142,92 EUR

-na iznos od 133,93 EUR

-na iznos od 136,38 EUR

-na iznos od 145,78 EUR

-na iznos od 148,91 EUR

-na iznos od 5,06 EUR

-na iznos od 155,07 EUR

-na iznos od 149,40 EUR

-na iznos od 153,23 EUR

-na iznos od 155,84 EUR

-na iznos od 151,44 EUR

-na iznos od 152,60 EUR

-na iznos od 149,30 EUR,

-na iznos od 142,26 EUR

-na iznos od 149,87 EUR

-na iznos od 144,72 EUR

-na iznos od 8,80 EUR

-na iznos od 150,86 EUR

-na iznos od 136,51 EUR

-na iznos od 148,70 EUR

-na iznos od 149,77 EUR,

-na iznos od 144,99 EUR

-na iznos od 130,13 EUR

-na iznos od 129,75 EUR

-na iznos od 133,40 EUR

-na iznos od 139,25 EUR

-na iznos od 147,36 EUR

-na iznos od 143,17 EUR

-na iznos od 146,14 EUR

-na iznos od 149,49 EUR

-na iznos od 141,17 EUR,

-na iznos od 145,28 EUR

-na iznos od 143,94 EUR

-na iznos od 139,39 EUR,

-na iznos od 137,93 EUR

-na iznos od 138,59 EUR

-na iznos od 143,75 EUR,

-na iznos od 148,10 EUR

-na iznos od 147,19 EUR

-na iznos od 150,95 EUR

-na iznos od 148,88 EUR,

-na iznos od 4,63 EUR

-na iznos od 151,58 EUR

-na iznos od 0,42 EUR

-na iznos od 152,42 EUR

-na iznos od 145,33 EUR

-na iznos od 7,08 EUR

-na iznos od 152,42 EUR

-na iznos od 152,42 EUR

-na iznos od 135,68 EUR

-na iznos od 16,74 EUR

-na iznos od 152,42 EUR

-na iznos od 152,42 EUR

-na iznos od 152,42 EUR -na iznos od 136,14 EUR do 30.rujna 2015.godine.

i

riješio je

I Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 5.350,54 eura sa zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka 1.532,50 eura sa zateznom kamatom u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj:266- 275/2005 koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem u Dubrovniku dana 25.kolovoza 2005.godine pod posl.br.OV-735/2005 kojim se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala tuženiku iznos kredita u visini od 93.000,00 CHF vraćati jednake mjesečne anuitete čiju visinu određuje tuženik planom otplate. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF),u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Navodi i da je tužiteljica s tuženikom sklopila i Aneks Ugovora o kreditu koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem u Dubrovniku dana 12.siječnja 2016.godine pod posl.br.OV-200/2016 koji je konvertiran u eurski kredit. Nadalje navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da je dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013),rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, što pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Konačno navodi da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita, pa da je dužan tužiteljici vratiti iznose koje je ista preplatila uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to ukupan iznos od 13.046,90 EUR (98.074,40 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Predlaže u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Smatra da je tuženik dužan tužiteljici vratiti iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi, a imajući u vidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl.323.Zakona o obveznim odnosima.Potražuje iznos od 13.046,90 eura s zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakoga pojedinog iznosa pa do plaćanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da nije osnovan tužbeni zahtjev, ističe prigovor zastare tražbine jer da isti zastarijevaju od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na utvrđenja iz presude "Potrošač" jer da se ta utvrđenja mogu odnositi samo na sporove iz naknade štete a ne i na spor za isplatu zbog stjecanja bez osnove. Nadalje ukazuje da je provedena konverzija te da je tužitelj pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima te da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te se poziva na pravno shvaćanje zauzetog na sjednici VSRH o pravnim učincima sporazuma o konverziji od 13. i 12. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Prethodno obrazložena pravna shvaćanja tuženika o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. Nadalje navodi da odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna je4r da je u toj odredbi na jasan i lako razumljiv način prigovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećim na dan korištenja kredita, stoga ga nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi. Navodi da su tuženiku pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kredita sa valutnom klauzulom u CHF jer je tuženik pažljivo educirao svoje djelatnike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda odnosno da je korisniku kredita priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak na koje okolnosti predlaže saslušanje KI i dostavlja ovjerenu izjavu zaposlenice CIT. Tuženik ističe kako je nakon sklapanja ugovora o kreditu a upravo zbog neočekivani rasta tečaja švicarskog franka poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što potvrđuje činjenicu da tuženik u svome poslovanju djeluje savjesno i u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom praksom pa predlaže da se prilikom financijskog vještačenje kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja kredita vrijedila za kunske kredite. Također ističe da smatra da tuženik nije nepošten te da radi toga tužitelj nema prava na isplatu zateznih kamata od dana stjecanja nego tek od dana podnošenja tužbe 11. svibnja 2023. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva istog osporava u cijelosti jer je ugovor o kreditu konvertiran a sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate CHG ugovora o kreditu su iskorištene za namirenje EZR kredita sukladno aneksu kojim je izvršena konverzija kredita. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženik podneskom od 09. svibnja 2024. godine u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu vezano za pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj 13. i 12. prosinca 2022. Ističe kako se tužiteljica zajedno sa suprugom bavi iznajmljivanjem apartmana a da je svrha predmetnog kredita bila renovacija kuće što je vidljivo iz zapisnika kreditnog odjela za fizičke osobe Dubrovnik od 22. kolovoza 2025. te da je razvidno da je isti sklopljen u svezi djelatnosti tužitelja i da kao takav nije potrošački ugovor. Također navodi da u slučaju financijskog vještačenja po početnom tečaju vještak iskaže i oduzme iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio manji od početnog.

4. Sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenom vještačenju po vještaku Smiljani Čučuković iz Dubrovnika.

5. Tužitelj je podneskom od 12. prosinca 2025. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te uređuje tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka na način da potražuje iznos od 7.696,36 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća pa do isplate.

6. Predmetni podnesak sadržajno predstavlja povlačenje tužbe za iznos 5.350,54 eura. Tuženik se upustio u raspravljanje po smanjenom tužbenom zahtjevu, pa je temeljem čl.193. st.2. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

7. Tuženik podneskom od 23. prosinca 2025. se očitovao na nalaz i mišljenje te ukazuje da se vještak nije očitovao je li aneks ugovora sklopljen na temelju ispravne primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zaklona o potrošačkom kreditiranju i jesu li sve uplate iz prvotno sklopljenog ugovora o kreditu iskorištene za namirenje novog eurskog ugovora odnosno je li tužitelj doveden u ekonomsku poziciju kao da je od početka sklopio eurski ugovor o kreditu. Prigovara da nalaz i mišljenje nije cjelovit i točan jer je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom. Također navodi da bi trebalo tzv. negativne razlike koje je vještak iskazao uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu.Također, predlaže dopunu vještačenja na način da vještak primjeni tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Smatra da su svi plaćeni iznosi na te4melju glavnice i redovne kamate po CHF iskorišteni za namirenje EZR kredita odnosno da ne postoji ikakav pretplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije a koji ne bi bio iskorišten naknadno za namirenje eurskog kredita.

8. Vještak se podneskom od 26. siječnja 2026. očitovao na primjedbe tuženika i naveo da je konverzija kredita provedena u skladu sa ZID ZPK/15 da su sve uplate anuiteta po CHF kreditu u kunama iskorištene za izračun pretplate u konverziji te da je konverzijom tužitelj doveden u poziciju kao da je od početka sklopio eurski kredit. Ističe da je radio po zadatku suda po kojem se ispituje ništetnost a da u slučaju ništetnosti vrijede početno ugovoreni uvjeti. Nadalje navodi da u odnosu na primjedbu da je pogrešno primijenjen tečaj na dan isplate kredita vještak navodi da su suprotno tvrdnji tuženika stvarne uplate anuiteta u CHF izražene u HRK po tečaju na dan dospijeća u skladu sa ugovorom o kreditu, dok je pretplata tečaja izračunata kao razlika stvarnih uplata anuiteta u HRK u odnosu na isti iznos plaćenih anuiteta u CHF po početnom tečaju.

9. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-izračun tečajnih razlika po kreditu sudsko vještaka za financije i računovodstvo iz svibnja 2023. (l.s.10-17)

-otplatni plan od 31. kolovoza 2005. (l.s.18-29)

-pregled prometa za klijenta od 29. lipnja 2015. (l.s.30-

-ugovor o kreditu broj 266-275/2005 od 25. rujna 2006. ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika, OU-735/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 24. kolovoza 2005. (l.s.39-48)

-aneks uz ugovor o kreditu broj 266-275/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika, OV-200/2016 od 12. siječnja 2016 (l.s.49-54)

-sudska praksa (l.s.90-155)

-izračun konverzije kredita deponiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima od 05. studenog 2015. (l.s.157-159)

-simulirani otplatni plan (l.s. 160-163)

-popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (l.s.164-167)

-prihvaćanje izračuna konverzije (l.s.172)

-sudska praksa (l.s.173-275)

-pravno shvaćanje o konverziji sa sjednice Građanskog odjela VSRH objavljeno 21. prosinca 2022. (l.s.283)

-kreditni prijedlog broj HBDU1-000322-2005 (l.s.285-289)

- nalaz i mišljenje vještaka Smiljane Čučuković od 04. prosinca 2025. (l.s.311- 338)

-sudska praksa (l.s. 358-388

10. Sud je saslušao tužiteljicu CI, svjedoka RI, djelatnicu banke KI i vještakinju za računovodstvo i financije Smiljanu Čučuković radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja.

11. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, te da je sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu.

12. Među strankama je sporno je li ništetna odredba iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takve ugovorne odredbe primio, je li konverzijom kredita tužiteljica konačno uredila svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita, visina potraživanja, je li potraživanje tužitelja u zastari.

13. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tužene banke kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 266-275/2005 dana 24. kolovoza 2005 godine. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita za stambeni kredit, koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima , a da je protuvrijednost mjesečnog anuiteta 687,44 CHF i koji se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju tada Hypo Alpe Adria bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, da je ugovorena kamatna stopa od 3,99 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da su stranke sklopile i Dodatak ugovora o kreditu 11. siječnja 2016. godine godine kojim je sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, da je čl.2. utvrđena preplata od 22.334,42 HRK na dan 30. rujna 2015. godine i da će se ta preplata koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta i to najviše do 50 % anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da iz Nalaza i mišljenja 04. prosinca 2025. stalnog sudskog vještaka financijskog-knjigovodstvene struke Smiljane Čučuković izradila dvije varijante i to varijanta 1. proizlazi da je pretplata tečaja iznosi 9.091,72 EUR, da obračunate zatezne kamate koje su tekle do dana provedene konverzije 30. rujna 2015. iznose 2.784,60 EUR, da iznos preplate u konverziji iznosi 2.964,29 eura. Nadalje proizlazi da je vještakinja iznos preplate (2.964,29 eura) prebila s iznosom obračunatih zateznih kamata (8.912,03 eura) čime je preostao iznos preplate u konverziji od 179,69 eura, te da je potom za taj iznos 179,69 eura umanjila preplatu tečaja (9.091,72 eura), pa da je preostali iznos preplate u konverziji po varijanti 1. iznosi 8.912,03 eura. Po varijanti 2. pretplata neto tečaja iznosi 9.363,68 EUR, da obračunate zatezne kamate koje su tekle do dana provedene konverzije 30. rujna 2015. iznose 2296,97 EUR, da iznos preplate u konverziji iznosi 2.964,29 eura. Nadalje proizlazi da je vještakinja iznos preplate (2.964,29 eura) prebila s iznosom obračunatih zateznih kamata 2.296,97 eura čime je preostao iznos preplate u konverziji od667,32 eura, te da je potom za taj iznos umanjila preplatu tečaja te da preostaje iznos od 7.696,36 eura.

13. Iz iskaza svjedokinje KI u bitnome proizlazi da je ona 2005. godine bila zaposlenica tuženika sve dio 2021. na mjestu financijski savjetnik, da se konkretnog ugovora o kreditu ne sjeća, niti tužiteljice kao ugovorne strane ni je li ona sudjelovala u obradi konkretnog kredita, ali da je to vrijeme je radila na sličnim kreditima u banci tuženika te može načelno reći kako je radila kod sličnih kredita. Kada bi klijent došao sa zahtjevom za kredit ponudili bi mu uvjete kreditiranja na dopisu odnosno formularima banke. Banka je u to vrijeme za stambene kredite u ponudi imala stambeni kredit sa valutnom klauzulom u CHF kao i stambeni kredit sa valutnom klauzulom u eurima. U to vrijeme kamatne stope za stambene kredite u CHF su bile znatno niže u odnosu na eurski kredit te su takvi krediti i u otplati bili jeftiniji odnosno mjesečni anuitet bi bio manji u odnosu na mjesečni anuitet kredita u eurima. Banka je nudila stambene kredite i sa valutnom klauzulom u CHF i u eurima klijentima. Kada bi se klijent odlučio za kredit sa valutnom klauzulom u CHF pojasnili bi mu koliko bi iznosio mjesečni anuitet temeljem otplatnog plana te bi se utvrđivala kreditna sposobnost i potrebni kolaterali za osiguranje kredita, naglasili bi i da se radi o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF što podrazumijeva da je mjesečna otplata kredita vezana za tečaj švicarskog franka na dan dospijeća mjesečnog anuiteta, a da je naplata u kunama. Klijentima nisu pojašnjavali ekonomske rizike koji bi eventualno mogli nastati za njih ako bi došlo do promjene tečaja švicarskog franka kao niti na temelju čega može doći do promjene kamatne stope i da klijenti nisu mogli pregovarati sa bankom u vezi ijedne odredbe kredita odgovara da na razini na kojoj je ona radila nije bilo takve mogućnosti niti je ona bila ovlaštena za takvo nešto. Iskazuje da je korisnik kredita imao mogućnost postavljanja pitanja i tražiti pojašnjenja u vezi sadržaja kredita odgovara da jest i da banka nije utjecala na odluku korisnika kredita o tome koji će kredit izabrati ( s valutom u CHF ili valuta u eurima), te da ne zna je li postojala mogućnost da bi klijenti mogli promijeniti valutu CHF kredita ukoliko su redovni otplaćivali kredit.

14. Iz iskaza svjedoka RI u bitnome proizlazi da je kod predmetnog kreditu on bio sudužnik te su se odlučili za kredit kod tuženika sa valutnom klauzulom CHF jer je nudio najmanju kamatnu stopu. Koliko se on sjeća u banci mu ništa nisu posebno pojašnjavali vezano za promjenjivu kamatnu stopu odnosno uslijed čega će se mijenjati niti su pojašnjavali ekonomske rizike koji mogu nastati uslijed promjene tečaja CHF. On je prilikom pregovaranja dolazio u banku sa suprugom ali je ona više bila više upućena u sve. Njemu je bilo jasno kolika je visina kamatne stope kad su podizali kredit i kolika će biti mjesečna rata. Kredit su iskoristili za adaptaciju njihove obiteljske kuće na adresi [adresa] u [adresa]. Obiteljsku kuća nije korištena za iznajmljivanje niti u bilo kakve poslovne svrhe. Iskazuje da njegova supruga ima u vlasništvu kuću na Korčuli u mjestu Žrnovo i da se ta kuća iznajmljuje kao fizička osoba iznajmljivač i da predmetna nekretnina nije financirana tim ugovorom o kreditu, da je kuća na Korčuli koja obiteljska kuća supruge odnosno njezine majke i da se iznajmljuje od 2019. godine. Kredit su uredno otplaćivali sve do konverzije koju im je ponudila banka te su je i prihvatili. Banka je utvrdila i pretplatu ali se sada ne može sjetiti koliko je iznosila, sjeća se da je taj iznos korišten za smanjenje budućih rata kredita, kao i da je kredit u cijelosti otplaćen. Iskazuje da ga banka uopće nije upozorila na mogućnost da bi moglo doći do velikog povećanja mjesečnog iznosa rate kredita, a da je supruga nekretninu na Korčuli stekla nasljeđivanjem negdje 2018. ili 2019,

15. Iz iskaza tužiteljice CI u bitnome proizlazi da je tada 2005. godine Hypo Alpe Adria banka otvorila poslovnicu u [adresa], da se raspitivala si kod PBZ-a,i kod Nove banke za ponudu stambenih kredita. Svrha kredita je bila adaptacija i nadogradnja kuće na adresi [adresa] u kojoj su tada i danas stanovali. U banci tuženika ponuđen joj je kredit sa valutnom klauzulom u CHF jer prema njezinoj tadašnjoj plaći mogli su joj odobriti samo taj kredit. Čak nije niti znala da je postojala mogućnost da podigne kredit sa valutnom klauzulom u eurima nego je za tu mogućnost prvi put danas čula. Ugovor je bio već pripremljen od strane banke na obrascu te nije imala mogućnost pregovaranja u vezi niti jedne odredbe kredita. Iskazuje da saslušana KI nije osoba koja je radila na obradi njezinog kredita. Djelatnik u banci nije joj ništa pojašnjavao u vezi odredbe promjenjive kamatne stope, a niti pojašnjavao ekonomske učinke koji bi mogli nastati za korisnika kredita ako dođe do promjene tečaja CHF, a nije ni ona ništa posebno pitala. Iz sadržaja ugovora bilo joj je jasno koliki iznos sredstva će dobiti iz rog kredita, koliko će ga dugo otplaćivati i kolika je mjesečna rata. Prvotno je rata iznosila oko 3.300,00 kuna a kasnije nakon porasta stope i tečaja narasla preko 6.000,00 kuna. Kredit su uredno otplaćivali po tim povećanim ratama sve do konverzije. Banka je ponudila konverziju kredita 2015-2016., misli da je banka uputila pisani dopis o mogućnosti konvertiranja kredita te je isto prihvatila i sklopljen je dodatak. Banka je utvrdila neki iznos pretplate, ali da se ne može sjetiti koliki je bio, ali taj iznos je korišten za smanjenje rati konvertiranog kredita. U vrijeme podizanja kredita nije imala otvoren obrt ili trgovačko društvo niti se tada bavila iznajmljivanjem kao fizička osoba. Želi istaknuti da uvjeti iz osnovnog kredita su bili takvi da su oni morali banci predočiti račune za kupljeni materijal iz sredstava kredita i to (za 40% iznosa kredita). U vrijeme dizanja kredita nekretnina na Korčuli je bilo vlasništvo djeda i bake, kasnije majke koja joj je 2019. darovala predmetnu nekretninu nakon čega je krenula u iznajmljivanje kao iznajmljivač fizička osoba. Smatra da konverzijom ona nije u cijelosti obeštećena po plaćenim pretplatama iz ovog kredita radi čega je i pokrenula ovaj kao i postupak P-416/2023 s osnove pretplate kamatne stope.Iskazuje da joj niti javni bilježnik nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu, te da je adresa nekretnine koja je adaptirana novcem iz kredita [adresa]. Ugovor o kreditu je načelno pogledala i pročitala ali ga nije detaljno iščitavala. Vidjela je koliko iznosi kamatna stopa, mjesečni anuitet i koje je vrijeme otplate kredita. Na upit je li joj bilo jasno da se ugovor sklapa sa valutnom klauzulom u CHF i da se anuiteti može mijenjati ako dođe do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu odgovara da nije znala da je mjesečni anuitet vezan za tečaj švicarskog franka, a pogotovo ne da bi moglo doći do promjene mjesečne rate za više od 2.000,00 kuna. Njoj banka nije nudila kredit sa valutnom klauzulom u eurima. Aneks je sklopila jer je htjela izbjeći stalnu neizvjesnost zbog mogućnosti rasta švicarskog franka te je valuta euro u to vrijeme svakako bila stabilnija valuta nego švicarski franak. Ona je svojevoljno pristala na sklapanje aneksa nakon što joj je banka dostavila ponudu. Ona je u vrijeme podizanja kredita obavljanja poslove ekonomiste, a i danas radi poslove ekonomiste.

16. U smislu čl.3. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 , 46/2007 , 79/2007 ) potrošač je je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja zapisnika HBDU1-000322-2005 od 22. kolovoza 2005. godine razvidno je da se radi o stambenom kreditu i da je u svrhu osiguranja kredita stavljena hipoteka za kuću u [adresa] na adresi od [adresa], da se radilo o stambenom kreditu za kuću na adresi [adresa], dok je kuću na Korčuli naslijedila tužiteljica 2019. kako iskazuju svjedok RI suprug tužiteljice, kao i sama tužiteljica, čije iskaze sud nalazi uvjerljivim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava, dok banka nije dostavila dokaza iz kojih bi se moglo zaključiti drugačije. Sve i da je predmetnim kreditom iz 2005. godine financirana kuća na Korčuli koja se sada iznajmljuje, to ne bi tužiteljici oduzimalo status potrošača jer je iz sadržaja ugovora o kreditu razvidno da je u vrijeme sklapanja istog 2005. godine tužiteljica nastupala kao fizička osoba, da je bila riječ o stambenom kreditu odnosno iz istog ne proizlazi da bi se radilo o kreditu za poslovne ili poduzetničke svrhe.

17. Iz provedenog dokaznog postupka sud nalazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i protivna odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. U tom smjeru iskazuje i saslušana djelatnica banke KI koja je iskazivala da se konkretnog kredita ne sjeća, ali je opisala način postupanja banke kod pregovaranja u sličnim kredita u to vrijeme odnosno da klijentima nisu pojašnjavali ekonomske rizike koji bi eventualno mogli nastati za njih ako bi došlo do promjene tečaja švicarskog franka kao niti na temelju čega može doći do promjene kamatne stope i da klijenti nisu mogli pregovarati sa bankom u vezi ijedne odredbe kredita odgovara da na razini na kojoj je ona radila nije bilo takve mogućnosti niti je ona bila ovlaštena za takvo nešto, čiji iskaza sud nalazi također uvjerljivim i logičnim. Iz svega se zaključuje da banka tuženika nije adekvatno informirala tužiteljicu o bitnim parametrima za donošenje odluke.

18. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

19. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

20. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

21. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

22. Tuženik, tijekom postupka u bitnome smatra da potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/ankes i kojim je provedena konverzija kredita u skladu s ZIP Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorne redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

23. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o valutnoj klauzuli (kao ni o promjenjivoj kamatnoj stopi). Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

24. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

25. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

26. U konkretnom slučaju tužiteljica je, dakle, stekla pravo na restituciju preplaćenih svota s osnove valutne klauzule zbog ni štetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu, a koje iznose je obračunala vještakinja financijske struke.

27. Stoga se sud postupajući u okviru konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (tužitelj je potraživao neto preplate) i rukovodeći se s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate neto tečaja iznosi 8.363,68 eura, da zatezne kamate do konverzije 30. rujna 2015. godine 2. 2.296,97 eura kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 2.964,29 eura, dok je preostali iznos 667,32 eura (preostao nakon prebijanja) oduzela od utvrđene neto preplate tečaja 8.363,68 eura, pa da je preostali iznos preplate u konverziji 7.696,36 eura koliko tužiteljica konačno i potražuje.

28. Naime, preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

29. Vještakinja je u svom usmenom iznošenju Nalaz i mišljenja ustrajala u cijelosti kao u pisanom Nalazu. Tužiteljica nije imala primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka, dok je primjedbe tuženika u svom usmenom iznošenju Nalaza i mišljenja vještakinja uspješno otklonila. Stoga ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke. Stoga je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I izreke presude).

30. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

31. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

32. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

33. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 24. svibnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

34. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa do konverzije 30. rujna 2015. godine, kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju, pa je u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I izreke), dok je valjalo odbiti za zatražene zatezne kamate koji teku na pojedine iznose od dospijeća pa do 30. rujna 2015. godine (toč. II izreke presude). Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZPP-a.

35. Tužitelj je uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom za isplatom iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (toč. I izreke presude), dok je odbijen za zatražene zatezne kamate koje teku na pojedine iznose od dospijeća pa do 30. rujna 2015. godine (toč. II izreke presude), kao i za povučeni iznos od 5.350,54 eura (toč. I izreke rješenja). S obzirom da se o osnovi kao cjelokupnoj raspravljalo jednako, a da se zbog odbijenog dijela nije posebno raspravljalo, kao i da tužiteljica uspjela u cijelosti s osnovom, a u odnosu na visinu djelomično, to je valjalo troškove obračunati temeljem čl.154. st.2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) i određeno postavljenom zahtjevu tužitelja, pa je osnovan je trošak za sastav tužbe od 23. svibnja 2023. 100 bodova (Tbr. 8 toč.1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 12. prosinca 2025. 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta na kojim se raspravljalo od 17. listopada 2024., 06. ožujka 2025. i 09. veljače 2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, pristup na ročišta 13. svibnja 2024. i 22. prosinca 2025. koji su odgođeni prije početka raspravljanja, za svako po 25 % od 100 bodova (Tbr.9/5 OT-a) i za pristup ročištu za objavu presude 50% od 100 bodova (Tbr.9/3 OT-a) 700 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura 1.400,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 1.750,00 eura.

36. Tužitelj je uspio s osnovom 100%,a s visinom 59 %(159:2=79,5 %),a tuženik nije uspio s osnovom 0%,a s visinom 41 % (41:2= 20,5 %) odnosno kada se od 79,5% oduzme 20,5 %eura, tužiteljica je uspjela s 59%, te joj je osnovan trošak za 1.032,50 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, (jer je trošak vještačenja bio neophodan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari) sveukupno1.532,50 eura.

37. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151.st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. II izreke rješenja).

U Dubrovniku, 06. ožujka 2026.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna