REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1280/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja TB iz Gajca, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Baričević, odvjetnica u Sesvetama , protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnica Margita DB i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 6. ožujka 2026. objavio je i

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 6. listopada 2025.

II Odbacuje se kao nedopuštena tužba u dijelu u kojem tužbeni zahtjev glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 3206346448/06, kreditna partija 7103063809 kojeg su 17. ožujka 2006. sklopili tužitelj TB iz [adresa] i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 i kojeg je 23. ožujka 2006. potvrdila javni bilježnik Alemka Gajski iz Zagreba pod brojem OU-433/2006 i to:

Članak 1.

„…stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 44.530,00 CHF (slovima:četrdesetčetiritisućepetstotrideset CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“

„…uz valutnu klauzulu…“

Članak 2.

„…redovna kamatna stopa je tijekom postojanja ove obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d….“

„…sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.“

„…sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora…“

Članak 7.

„Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.“

„za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta…“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 5.409,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 4.759,72 eura teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 643,79 eura od 1. listopada 2015. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 2.306,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu ispravljenu podneskom od 13. lipnja 2019. u kojoj navodi da su stranke 17. ožujka 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 3206346448/06, kreditna partija 7103063809 kojeg je 23. ožujka 2006. potvrdila javna bilježnica Alemka Gajski iz Zagreba pod brojem OU-433/2006 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 44.530,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita za dovršenje kuće. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu koji je vođen povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka uključujući i tuženika u kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze čini ovisnom o jednostranoj odluci banke i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te su tužene banke time postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Prema navodima tužbe stranke su 21. siječnja 2016. u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZID ZPK) zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojeg je istog dana potvrdila javna bilježnica Senija Škrinjar Kos iz Zagreba pod brojem OV-329/16. i njime je utvrđena preplata u iznosu od 8.818,03 kn. Tužitelj tvrdi da unatoč provedenoj konverziji nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, a on se nije odrekao prava potraživati da se utvrdi ništetnost spornih odredbi osnovnog ugovora o vezivanju glavnice za valutu CHF i promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ima pravni interes za podnošenje ove tužbe. Tijekom otplate kredita tuženik je povećavao kamatnu stopu, a uslijed povećanja tečaja CHF došlo je do enormnog povećanja iznosa anuiteta. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužitelj traži da se utvrdi ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koje su sadržane u čl. 1, 2 i 7 ugovora i da se utvrdi ništetnost odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknadi za takvu otplatu iz čl. 23 ugovora i potražuje isplatu iznosa od 34.000,97 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe zbog provedene konverzije, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014., a u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita navodi da je ona valjano ugovorena u skladu s čl. 64 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP'03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Dodaje da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK-a i da je tužitelj time stavljen u položaj kao da je od početka koristio kredit denominiran u eurima, a stranke su time stvorile novu pravnu osnovu koja se razlikuje od početnog ugovora o kreditu pa tužitelj više ne može tražiti povrat stečenog bez osnove vezano za raniji ugovor o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj imao mogućnost izabrati hoće li provesti konverziju dok je za banku bila obveza ponuditi mu konverziju, a prilikom konverzije je uzeta u obzir preplata. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška. U podnesku od 21. svibnja 2021. ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

3. Tužitelj je u podnesku od 2. rujna 2020. naveo da prigovor zastare nije osnovan i osporio je ostale navode odgovora na tužbu. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 31. svibnja 2021. specificirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu tako da potražuje isplatu iznosa od 35.862,14 kn odnosno 4.759,72 eura[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a tuženik se u podnesku od 25. lipnja 2025. protivi toj preinaci, a podredno ističe prigovor zastare u odnosu na preinačen zahtjev. Nakon što se vještak dodatno očitovao na prigovor tuženika, tužitelj je u podnesku od 6. listopada 2025. ponovno specificirao tužbeni zahtjev za isplatu tako da sad potražuje isplatu iznosa od 5.409,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose koji ukupno iznose 5.403,51 eura od 1. listopada 2015. do isplate, a tuženik se u podnesku od 20. siječnja 2026. protivi i ovoj preinaci i ističe prigovor zastare.

4. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 6. listopada 2025. jer je ova specifikacija izvršena nakon što je u fazi glavne rasprave provedeno financijsko vještačenje kojim su strankama dani podaci o visini tužbenog zahtjeva pa su ispunjeni uvjeti iz čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) za prihvaćanje ove preinake. Sud stoga u ovom postupku odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako je specificiran u podnesku od 6. listopada 2025.

5. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o namjenskom kreditu (listovi 10 - 17), dopise tuženika (listovi 18, 76, 88), otplatne planove (listovi 19-25, 33-38), dodatak ugovoru o kreditu (listovi 26-32), promet po kreditu (listovi 39-48), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 49), izračun konverzije (listovi 78-84), pregled otvorenih stavaka (list 86), izvještaj KPMG-a (listovi 89-91). Provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije Zrinku Ručeviću koji je izradio pisani nalaz i mišljenje (str. 181-196) i očitovao se na prigovor tuženika (str. 292), a saslušan je i tužitelj.

6. Tužbeni zahtjev je nedopušten u dijelu u kojem je odlučeno u točki II izreke rješenja, a u preostalom dijelu je osnovan osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata o čemu je odlučeno u točki III izreke presude.

7. Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara, ima li tužitelj pravni interes za vođenje ovog spora i je li potrošač.

8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 3206346448/06, kreditna partija 7103063809 (listovi 10-17) od 17. ožujka 2006. utvrđeno je da su ga sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, UB kao sudužnik i tuženik kao kreditor tj. banka. Taj je ugovor solemnizirala javna bilježnica Alemka Gajski iz Zagreba 23. ožujka 2006. pod brojem OU-433/2006, a sklopljen je za iznos od 44.530,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a namjena kredita je dovršenje kuće (čl. 6 ugovora). Utvrđeno je i da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,50 %. Kredit se prema čl. 7 ugovora otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 279,56 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

9. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit otplatio u siječnju 2025. i da pritom nije platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pojasnio je da mu je ovaj kredit trebao za dovršetak obiteljske kuće na adresi [adresa] koju sa svojom obitelji koristi za stanovanje i da u njoj nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Naveo je da prilikom sklapanja ugovora nije ništa posebno pregovarao, nego je razgovarao sa službenicom banke koja mu je ponudila stambeni kredit u eurima s kamatnom stopom iznad 7 % i kredit u CHF s kamatnom stopom od 4,5 % i rečeno mu je da mu je povoljniji kredit u CHF, a nisu mu objasnili značenje vezanosti glavnice za valutu u CHF i nisu razgovarali o budućem kretanju tečaja CHF. Dodao je da su mu ponudili uvjete kredita i rekli koju dokumentaciju treba donijeti i da mu je službenica ispričala glavne elemente ugovora tj. koliki je rok otplate i kolike su kamate, a ne sjeća se je li prije potpisivanja pročitao cijeli ugovor i je li tražio pojašnjenje značenja promjenjive kamatne stope. Tužitelj je naveo i da ne zna je li znao da je ugovorena i izlazna naknada i da o njoj nije razgovarao s bankaricom. Dodao je i da nije prigovarao na izračun konverzije koji mu je poslala banka i da nije prigovarao na obavijesti o promjeni kamatne stope koje mu je slala banka jer je smatrao da je nemoćan vezano za tu promjenu.

10. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 ZZP'03 -a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Istovjetna definicija potrošača sadržana je i u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 – dalje: ZZP). Prema tome u ovom sporu se radi o potrošačkom kreditu s kamatnom stopom koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži i da se utvrdi ništetnost dijela odredbe čl. 23 ugovora koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora…“. Za podnošenje tužbe za utvrđenje iz čl. 187 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) tužitelj mora imati pravni interes. Budući da je sam tužitelj u svojem iskazu izjavio da je otplatio ovaj kredit i da pritom nije platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, on nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom dijelu i sud je stoga u točki II izreke rješenja odbacio tužbu u tom dijelu kao nedopuštenu.

12. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika , Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

13. U odnosu na tuženika Zagrebačka banka d.d. citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

14. Ta je odluka u skladu s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu i tužitelj se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama i internim aktima kreditora i ništetnost nepoštenih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužitelja.

15. Ta odredba kao i odredba čl. 118 ZZP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika propisuju proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

16. U čl. 502.c ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete, a ova je tužba podnesena radi povrata stečenog bez osnove, a ne naknade štete, međutim, ovaj sud smatra da se ove zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknut restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za isplatu.

17. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo.

18. U odnosu na kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika u odluci Vrhovnog suda RH Revt-249/2014 navedeno je da su ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita - potrošačima, uključujući i tužitelja, bile lako uočljive (jer su bile vidno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali je utvrđeno da one nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

19. Tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelj pojedinačno pregovarao sa zaposlenicom tuženika o spornim odredbama niti da su mu dani svi podaci na temelju kojih bi on mogao donijeti informiranu odluku o tome kakav će ugovor o kreditu sklopiti. Iskaz tužitelja, koji je sud prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, potvrđuje da službenica tuženika nije s tužiteljem posebno pregovarala o sadržaju ugovora pa ni o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 21. siječnja 2016. sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojeg su sklopili iste ugovorne stranke (listovi 27-32). Prema čl. 4 tog dodatka neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 28.891,98 CHF što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB -a na dan 30. rujna 2015. iznosi 201.688,33 kn. Prema čl. 5 dodatka preplata na taj dan iznosi 8.818,03 kn i taj se iznos prema čl. 6 dodatka koristi za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u eurima.

21. Tuženik smatra da su zbog provedene konverzije odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli izmijenjene tako da se smatra da nisu ni postojale te da sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje i da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora . Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja tog ugovora o kreditu u CHF do sklapanja ugovora o konverziji. Naime, sklapanjem aneksa tj. dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora. Kad bi se i smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, i tada bi se moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio 2006. i do sklapanja dodatka tom ugovoru taj je osnovni ugovor bio na snazi više od devet godina i imao je sve pravne posljedice kao i kod onih korisnika kredita koji nisu proveli konverziju. Kao što je to navedeno u odluci VSRH poslovni broj Rev - 1096/2022 od 8. studenog 2022., sklapanjem aneksa ugovora stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće i retroaktivno od dana sklapanja ugovora, ali nisu ničim mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi ugovora za razdoblje do konverzije. Također, prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne pa onda nije izgubio ni pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a to tužitelj traži u ovom sporu.

22. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od **.**.2019. (T), a treba istaknuti da u vrijeme kad su sklapani aneksi kojima je provođena konverzija još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzulu u ugovorima o kreditu u CHF donesena u kolektivnom sporu jer je ona postala pravomoćna u tom dijelu tek 2018. Slijedom navedenog, time što je tužitelj sklopio s tuženikom dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK-a, on nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i on zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, ako takva razlika postoji (tako i odluka VSRH Rev-1096/2022).

23. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Budući da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a ta je odredba sadržana u člancima 2 i 7 predmetnog ugovora o kreditu, a ništetna je i odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak što je sadržano u člancima 1, 2 i 7 ugovora o kreditu, sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnost tih odredbi u točki I izreke presude.

25. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu za koje je u kolektivnom sporu Potrošač utvrđeno da su ništetne ne mogu se primijeniti među strankama pa tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kao dana s kojim je provedena konverzija.

26. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor je neosnovan jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, zastara ponovno počinje teći od 14. lipnja 2014. za iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu dok je u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zastara ponovno počinje teći od 15. lipnja 2018. za iznose koji se potražuju zbog toga. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP -a i čl. 118 ZZP- a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu teče od 14. lipnja 2014., a u odnosu na iznose koje potražuje s obzirom na valutnu klauzulu u CHF teče od 15. lipnja 2018.

27. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO -a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena manje od četiri godine od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu i manje od godine dana od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje vezano za valutnu klauzulu u CHF. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan ni u odnosu na tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj specificirao u podnesku od 6. listopada 2025. jer tužitelj preinakom tužbe nije postavio novi, drugačiji tužbeni zahtjev, nego ga je samo specificirao imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka.

28. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je proveo stalni sudski vještak za financije Zrinko Ručević. Vještak je u nalazu i mišljenju od 1. travnja 2021. utvrdio da razlika obveza u razdoblju od 1. svibnja 2006., kao dana dospijeća prve obveze, do 30. rujna 2015., kao dana izračuna konverzije, koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 6.910,38 kn dok u istom razdoblju razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je važio u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 28.951,76 kn. Vještak je u svojem nalazu i mišljenju uzeo u obzir i efekte konverzije tj. preplatu u iznosu od 8.818,03 kn pa je, nakon što je obračunao zatezne kamate na mjesečne iznose razlika zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015. utvrdio da preostalo potraživanje na 30. rujna 2015. iznosi 40.760,31 kn odnosno 5.409,82 eura od čega je 35.862,14 kn (4.759,72 eura) glavnica, a 4.898,17 kn (650,10 eura) dospjele nepodmirene zatezne kamate.

29. Tužitelj nije imao prigovore na provedeno financijsko vještačenje dok je tuženik prigovorio da vještak nije uzeo u obzir preplatu koja je tužitelju priznata prilikom provođenja konverzije u iznosu od 8.818,03 kn. Vještak Ručević se 20. kolovoza 2025. pisano očitovao na taj prigovor i naveo je da on uzeo u obzir tu preplatu što je vidljivo iz rekapitulacije u podnožju tabele 1 iz njegovog nalaza i mišljenja i da je u njemu naveo koliko iznosi potraživanje nakon uračunavanja efekata konverzije.

30. Sud je nalaz i mišljenje financijskog vještačenja u cijelosti prihvatio jer su izrađeni stručno i objektivno na temelju uvida u dokumentaciju u spisu, a tuženikov prigovor je u cijelosti otklonjen jer je vještak još u osnovnom nalazu i mišljenju uzeo u obzir preplatu koja je tužitelju priznata prilikom konverzije.

31. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da u razdoblju do 30. rujna 2015. razlika tužiteljeve obveze zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i zbog promjene tečaja za CHF u odnosu na početni tečaj ukupno iznosi 35.862,14 kn odnosno 4.759,72 eura. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.818,03 kn i vještak je uzeo u obzir tu preplatu pa je na temelju njegovog nalaza i mišljenja utvrđeno da, uračunavajući tu preplatu, preostalo potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.759,72 eura glavnice i 650,10 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata što ukupno iznosi 5.409,82 eura. Za iznos priznate preplate vještak je umanjio potraživanje tužitelja jer tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego on ima pravo na isplatu razlike, ako ona postoji kao što je tu u ovom slučaju.

32. Tužitelj je u podnesku od 6. listopada 2025. svoj tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu specificirao tako da potražuje isplatu iznosa od 5.409,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki od pojedinačno navedenih iznosa teku od 1. listopada 2015. Ukupni zbroj tih iznosa je 5.403,51 eura što je više od iznosa glavnice koja je utvrđena financijskim vještačenjem. Sud je stoga u točki I I izreke presude naložio tuženiku da tužitelju plati iznos od 5.409,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos glavnice od 4.759,72 eura od 1. listopada 2025. do isplate, a u točki III izreke odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 643,79 eura koji predstavlja razliku između zatraženih 5.403,51 eura i utvrđenog iznosa glavnice od 4.759,72 eura. Zakonske zatezne kamate su tužitelju dosuđene od dana plaćanja pojedinog iznosa kojeg je tužitelj stekao bez osnove s tim da su do 30. rujna 2015. , uzimajući u obzir priznatu preplatu, one izražene u apsolutnom iznosu od 650,10 eura, a dalje od 1. listopada 2015. teku na iznos glavnice od 4.759,72 eura, sve u skladu s čl. 1115 ZOO-a jer je tuženik te iznose stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi ugovora pa je bio nepošten kad ih je stekao.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 28. siječnja 2026. Tužiteljičin trošak se sastoji od troška financijskog vještačenja u iznosu od 464,52 eura i sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 91,57 eura. Njegov trošak zastupanja obuhvaća nagradu za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za zastupanje na tri ročišta od 1. listopada 2020., 2. srpnja 2025. i 28. siječnja 2026. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT, za sastav tri obrazložena podneska od 2. rujna 2020., 31. svibnja 2021. i 6. listopada 2025. po 200,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT, odnosno ukupno 1.400,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 2.306,09 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude od isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

34. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podneska od 30. rujna 2020. jer u spisu ne postoji takav podnesak dok nagrada za sastav podnesaka od 19. lipnja 2019., 8. listopada 2020. i 7. svibnja 2021. nije priznata jer za dostavu uplatnica za pristojbu i trošak vještačenja nije bilo potrebno sastavljati podneske. Sudska pristojba na presudu nije priznata jer je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa prema čl. 11 st. 1 t. 22 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23).

U Sesvetama 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica Kristina Baričević

2. odvjetnica Margita Kiš Kapetanović