REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10814/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207347123/06. od 8. rujna 2006., koji je zaključen između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 21.592,02 EUR sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni mjesečni iznos od uplate do dana povrata, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 30,11 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 40,73 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 23,41 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 21,83 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,04 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,14 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,40 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,56 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 10,70 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 15,44 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 14,34 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 27,07 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 34,04 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,06 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 41,45 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 52,17 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 59,51 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 78,95 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 99,01 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 83,19 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 91,06 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 101,88 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 101,88 EUR od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 110,40 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 132,45 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 103,31 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 114,93 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 100,56 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 123,41 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 151,68 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 170,39 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 161,37 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 165,05 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 148,71 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 151,88 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 150,39 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 165,54 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 172,73 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 171,16 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 167,18 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 169,51 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 174,03 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 168,69 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 169,25 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 159,61 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 164,46 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 169,87 EUR od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 168,27 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 171,00 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 160,77 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 157,96 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 168,62 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 153,12 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 151,40 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 144,91 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 152,48 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 156,65 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 162,82 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 162,68 EUR od 1. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 170,33 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 162,26 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 170,79 EUR od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 173,22 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 172,27 EUR od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 167,11 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 165,66 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 169,51 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 175,23 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 175,06 EUR od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 176,14 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 182,78 EUR od 1. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 183,53 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 12.781,92 EUR od 23. prosinca 2014. do isplate.

r i j e š i o j e :

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 17. lipnja 2025.

II. Utvrđuje se da je tužitelj podneskom od 17. lipnja 2025. djelomično povukao tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 1.025,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.950,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 6. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 8 rujna 2006. sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu (u svrhu kupnje stana u [adresa]) br. 3207347123/06 (dalje:Ugovor), na temelju kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 104.242,76 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima svaki po 813,16 CHF, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu ugovora CHF prema tečajnoj listi HNB na dan plaćanja. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, nepoštena i ništetna te da izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača. Ovo iz razloga što utuženi Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog, odredba ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva. Temeljem odredbe čl. 3. st. 1. Direktivne 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorena odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača i prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Tužitelj se između ostalog poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula. Stoga tužitelj svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnove razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sa zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u osporava u cijelosti istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun, činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu te ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a koji su dospjeli prije 30. prosinca 2016. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata, kao i tužiteljevo svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, smatra da je na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije s obzirom na to da tužitelj ničime ne dokazuje da je on uistinu i vršio uplate pojedinih anuiteta po kreditu, a navodi i to da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom te da mu je tuženik prilikom sklapanja Ugovora pružio sve potrebne informacije. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3.1. Tužitelj je podneskom od 17. lipnja 2025. povukao dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. To se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe s obzirom na to da je u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 22.617,99 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (tako i VSRH na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021., broj Su-IV-16/2021-8). Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz gore navedenog podneska tužitelj je kondemnatorni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka te predložio da sud naloži tuženiku isplatiti mu iznos 21.592,02 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu (listovi 161-163 spisa).

3.2. Tuženik je u podnesku od 28. siječnja 2026. naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ali da potražuje naknadu razmjernog parničnog troška prema razmjernom dijelu uspjeha u parnici.

3.3. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 – dalje ZPP) utvrđeno je da je tužba u tome dijelu povučena, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

3.4. Međutim, u podnesku od 17. lipnja 2025. tužitelj je izvršio i preinaku tužbe s obzirom na to da je nakon nalaza i mišljenja vještaka povećao određene pojedinačne mjesečne iznose u odnosu na to kako je bilo navedeno u tužbi. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe, ali sud je dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s obzirom na to da smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor (listovi 22-32), prikaz kamatnih stopa (list 19), nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o., RE (listovi 139-146 i 154-158) i iskaz tužitelja (list 221).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a u skladu s odredbom čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 104.242,76 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Isto tako nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

7. Sporno je jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva, odnosno razlika između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Prema odredbi čl. 502c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je VTS u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

12. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude VTS-a nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa (s time da tuženik nije niti naveo koji je njegov djelatnik vodio pregovore s tužiteljem) jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. U tom smislu sud pitanja tuženika upućena tužitelju prilikom saslušanja (koje je provedeno na okolnost statusa potrošača) na okolnost utvrđivanja činjenica i okolnosti već utvrđenih u predmetu Potrošač, nije posebno cijenio.

13. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

14.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Teret dokaza takve činjenice leži na tuženiku.

14.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je u banci rečeno da je najpovoljniji kredit u valuti CHF, da mu je djelatnica tuženika izričito preporučila kredit u toj valuti, da ga nitko nije upozorio da postoji povećana opasnost od rasta tečaja za valutu CHF te da mu je prezentirano da se radi o stabilnoj valuti. Da nije bilo uvjeravanja djelatnice tuženika vezano uz valutu CHF, možda bi uzeo kredit i u nekoj drugoj valuti. Odredba o valutnoj klauzuli niti tada, a niti danas nije mu do kraja jasna, a od djelatnice tuženika je tražio pojašnjenje vezano uz valutnu klauzulu, a danas nakon proteka vremena ne sjeća se što mu je odgovorila, jedino zna da mu ni danas, kao ni tada, ta odredba nije bila jasna. Na adresi stana koji je kupljen dobivenim kreditom nikada nije bilo registrirano bilo kakvo trgovačko društvo ili obrt u njegovom, vlasništvu njegova sina ili neke treće osobe. Stan nikada nije dan u najam i služio je sinu tužitelja za stanovanje.

14.3. Sud je u opisanom dijelu prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je logičan, životan i uvjerljiv.

14.4. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

14.5. Tuženik tijekom trajanja ovoga postupka nije naveo koji je osobni bankar vodio pregovore s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora, pa slijedom navedenog navedeni dokaz nije niti proveden.

14.6. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15.1. Tuženik je u ovom postupku osporio tužitelju svojstvo potrošača. Kao što je to naprijed već navedeno, iz sklopljenog Ugovora proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba pa je po ocjeni ovog suda tužitelj već dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača, a navedeno proizlazi i iz njegova iskaza, dok tuženik može dokazivati suprotno.

15.2. Dakle, na tuženiku leži teret dokaza da tužitelj nije potrošač. U skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje:ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15.3. Prema tome, tužitelj je kupio predmetnu nekretninu za vlastite potrebe odnosno za potrebe stambenog zbrinjavanja svog sina koji živi u tom stanu. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda je tužitelj potrošač u smislu gore navedene odredbe ZZP/03.

16. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pa je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

17. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

18. Što se pak tiče navoda tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran, jer se po prometu po kreditu ne mogu sve uplate povezati s tužiteljem, treba reći da između stranaka nije sporno da je sporni kredit u cijelosti otplaćen. Tužitelj je ugovorna strana tog ugovora. Po mišljenju ovog suda tužitelj ne treba dodatno dokazivati da je baš on plaćao pojedine anuitete. Naime, čak i da je netko treći vršio uplate anuiteta, nedvojbeno je da bi se radilo o uplatama u ime i za račun tužitelja koje je tuženik primao i evidentirao po kreditu tužitelja s obzirom na nespornu činjenicu da je kredit otplaćen. Dakle, posve je neodlučno je li tužitelj osobno izvršio uplate obveza iz tog kredita ili je to učinila treća osoba u njegovo ime i za njegov račun. Stoga je upravo tužitelj aktivno legitimiran u odnosu na sve preplaćene iznose i nije dužan dokazivati da je baš on izvršio uplatu svih anuiteta.

19.1. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su -IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na valutu 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. prosinca 2021., petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe.

19.2. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 17. lipnja 2025. kada je tužitelj povećao određene pojedinačne mjesečne iznose. Pritom treba napomenuti da iz činjeničnih navoda tužbe nedvojbeno proizlazi da je tužitelj zbog rasta tečaja od početka otplate do njegove isplate plaćao veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da se plaćalo anuitete prema tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita te da traži isplatu preplaćenih iznosa za čitavo to razdoblje. Do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (što uključuje i zahtjev za isplatu zateznih kamata) iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Stoga nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe.

20.1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., RE sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po predmetnom Ugovoru ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 9. listopada 2023. (list 154-158 spisa), koji sud prihvaća u cijelosti kao jasan i obrazložen te na koji niti stranke nisu imale prigovore, nalazi utvrđenim da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja iznosi ukupno 21.592,02 EUR, pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže navedeni u koloni 2 i 10 u tabeli na listovima 156-158 spisa.

20.2.Također je utvrđeno da je tužitelj zbog pada tečaja platio ukupno 468,94 EUR manje.

21. Suprotno mišljenju tuženika sud ne može uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj platio po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Naime, ovdje se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati na temelju običnog prigovora tuženika, a tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja. Nije moguće primijeniti niti građanskopravni prijeboj jer tuženik osporava postojanje tražbine tužiteljice u cijelosti, a prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev - 677/23 od 13. veljače 2024.

22. Stranke konačnoj verziji nalaza sa listova 154-158 spisa nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo.

23. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki II. izreke presude.

24. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, sukladno citiranoj odredbi, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja HNB-a za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata je dosuđena od izvršene uplate.

25. Kamate su dosuđene do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan prvog siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (21.592,02 EUR). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podnesaka od 2. ožujka 2022., 17. lipnja 2025. i 2. veljače 2026. u iznosu od 250 bodova za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima 1. rujna 2022. i 6. veljače 2026. u iznosu od 250 bodova za svako od navedenih ročišta (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 3.750,00 EUR. Tom iznosu dodan je i trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 3.950,00 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki II. izreke.

26.2. Tužitelju nije priznat parnični trošak preostalih podnesaka s obzirom na to da oni nisu bili potrebni radi donošenja ove odluke.

26.3. U odnosu na zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio valja reći da bi tuženiku pripadalo pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi povučenog dijela tužbenog zahtjeva neovisno o uspjehu u sporu, ali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (tako VSRH u Rev 2603/11 od 19. veljače 2013. i dr.), što u ovom parničnom postupku nije slučaj, odnosno tuženiku zbog toga nisu nastali posebni troškovi, a koji bi u konkretnom slučaju opravdavali primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 6. ožujka 2026. godine

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.