REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-450/2025-68

(ranije P-11/2021)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (u zemljišnim knjigama na adresi [adresa]), kojeg zastupa punomoćnik Ivan Milanović, odvjetnik u Umagu, 8. ožujka 6, i tuženica FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (u zemljišnim knjigama upisana kao CŠ, [adresa]), koju zastupa punomoćnik Dario Čehić, odvjetnik u Poreču, Decumanus 18, radi razvrgnuća suvlasništva, nakon u ponovljenom postupku održane glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, Emila Košeta, odvjetnika u Umagu, i punomoćnika tuženice, 6. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Razvrgava se suvlasništvo na nekretnini u naravi stanu br. 11/mansarda u zgradi sagrađenoj na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], [broj poduloška], kojeg čini hodnik površine 3,74 m2, boravak površine 17,75 m2, spavaća površine 13,79 m2, kupatilo površine 4,79 m2, kuhinja površine 8,09 m2, ukupno stan br. 11 površine 48,16 m2, lođa površine 5,28 m2, drvarnica br. 11 površine 4,48 m2, u suvlasništvu čitave zgrade u 484/10000 dijela (E-13), na način da se navedeni stan proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeli svakoj od stranaka u 1/2 dijela.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tuženice za prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se kod ovog suda vodi pod posl. br. P-587/2024.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.918,70 eura (tisuću devetsto osamnaest eura i sedamdeset centi) sa zateznim kamatama od 6. ožujka 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.), uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice 11. siječnja 2021. (str. 1–3) podnio tužbu radi razvrgnuća suvlasništva nekretnine, u naravi stana u [adresa], na kojem su kao suvlasnici upisane stranke, svaki u 1/2 dijela. U tužbi je u bitnome naveo da tužitelju suvlasništvo ne odgovara zbog čega je u svojstvu predlagatelja pred ovim sudom, Stalnom službom u Bujama – Buie, pod posl. br. R1-567/2019, pokrenuo postupak razvrgnuća suvlasništva predmetne nekretnine na način da se ona proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeli svakoj od stranaka u 1/2 dijela (civilnim razvrgnućem). No, tuženica da je u svojstvu protustranke u tom izvanparničnom predmetu osporila pravo suvlasništva tužitelju pa je doneseno rješenje posl. br. R1-567/2019-17 od 14. prosinca 2020. kojim je tužitelj upućen na pokretanje parnice protiv tuženice sa zahtjevom radi razvrgnuća suvlasništva, što je tužitelj i učinio. Smatra da kao suvlasnik na navedenoj nekretnini ima opravdani pravni interes za razvrgnuće, a kako ne postoji sporazum stranaka, te razvrgnuće nekretnine geometrijskom diobom nije moguće (jer je ista u naravi stan, a uzimajući u obzir veličinu stana nije moguća ni uspostava dvije posebne cjeline), jedini mogući način razvrgnuća je da se nekretnina proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način.

2. U odgovoru na tužbu od 25. ožujka 2022. (str. 53–54) tuženica je osporila suvlasništvo stranaka na predmetnoj nekretnini, koje je upisano na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine, jer da je cjelokupna kupoprodajna cijena za predmetnu nekretninu isplaćena novčanim sredstvima koje je tuženica dobila od svojih roditelja i koja sredstva predstavljaju njezinu posebnu imovinu. Navela je i da se o spornom suvlasništvu vodio postupak kod ovog suda pod posl. br. P Ob-314/2017 u kojem je, u vrijeme podnošenja odgovora na tužbu u ovome predmetu, u tijeku bilo odlučivanje o izvanrednom pravnom lijeku – reviziji, koju je uložila tuženica. Taj postupak u vrijeme podnošenja odgovora na tužbu još nije bio završen pa tuženica smatra da je zahtjev za razvrgnuće suvlasničke zajednice podnesen u nevrijeme. Tuženica da za slučaj civilne diobe ostaje bez nekretnine, a sredstva od ostvarene kupovnine za slučaj njezinog uspjeha u postupku P Ob-314/2017 da neće moći povratiti od tužitelja. Prigovorila je i predloženom načinu diobe, iako, na pripremnom ročištu održanom kod suda 8. studenog 2022. (str. 79–80) upitana od strane suda, svoj prijedlog diobe nije dala. Prijedlog diobe nije istaknula ni kasnije tijekom postupka.

3. U predmetu je donesena presuda posl. br. P-11/2021-47 od 27. svibnja 2024. (str. 194–201) kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen cijelosti, koja presuda je rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-577/2024-4 od 22. svibnja 2025. ukinuta („u pobijanom dijelu u točkama I., II. i IV. izreke“). Drugostupanjskim rješenjem ukinuto je i (raspravno) rješenje od 22. travnja 2024. kojim je odbijen prijedlog tuženice za prekid postupka i kojim je riješeno da postupak odmah nastavlja, te je predmet u ukinutom dijelu vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

4. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u ponovljenom postupku proveden je dokazni postupak u kojem su pročitane i razgledane isprave koje se nalaze u ovom spisu, i to izvadak iz zemljišne knjige (str. 6–7), presuda Općinskog suda u Puli

– Pola, Stalne službe u Bujama – Buie, posl. br. P Ob-314/2017 od 19. travnja 2018. (str. 81–92), presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-762/2018 od 9. travnja 2019. (str. 93–96), rješenje ovog suda, Stalne službe u Bujama – Buie, posl. br. R1- 567/2019 od 14. prosinca 2020. (str. 97–100), te tužba radi opoziva dara od 25. rujna 2023. (str. 121–124). Pročitan je i zapisnik s uviđaja od 12. listopada 2023. (str. 118– 119) koji je održan uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka graditeljske struke Lenka Matejčića, dipl. ing. građ., koji je utvrđivao tržišnu vrijednost predmetne nekretnine (i koji je izradio procjembeni elaborat od 25. listopada 2023., str. 139–158), te zapisnik od 22. travnja 2024. na kojem je ovaj sud saslušao stranke (str. 188–191).

4. 1. Sud nije izvodio dokaze predložene po tuženici (u podnesku od 20. travnja 2025. i na ročištu održanom 21. siječnja 2026., oboje u ponovljenom postupku), jer izvođenje tih dokaza (saslušanje svjedoka ZŠ, EŠ i RŠ) nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovome predmetu (odlučne činjenice sud je utvrdio na temelju dokaza koje je izveo).

5. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Na pokretanje ove parnice sa zahtjevom za razvrgnuće suvlasništva na nekretnini – u naravi stanu br. 11/mansarda koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. [katastarska čestica] (stambena poslovna zgrada i dvorište površine 1201 m2) k. o. [katastarska općina], a kojeg čine: hodnik 3,74 m2, boravak 17,75 m2, spavaća soba 13,79 m2, kupatilo 4,79 m2, kuhinja 8,09 m2, ukupne površine 48,16 m2, te lođa površine 5,28 m2 i drvarnica br. 11 površine 4,48 m2, na način da se navedena nekretnina proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeli svakoj od stranaka u 1/2 dijela, tužitelj je upućen rješenjem ovog suda, Stalne službe u Bujama – Buie, posl. br. R1-567/2019 od 14. prosinca 2020., koje je postalo pravomoćno 13. siječnja 2021., a upućen je, kako to proizlazi iz obrazloženja citiranog rješenja, jer je u izvanparničnom postupku tuženica osporila veličinu suvlasničkog udjela tužitelja na predmetnoj nekretnini, odnosno tvrdila je da je vlasnica predmetne nekretnine u cijelosti, a u prilog svojih tvrdnji pozvala se na predmet posl. br. P Ob-239/2016.

7. O pitanju veličine suvlasničkih udjela stranaka nad predmetnim stanom već se raspravljalo pred sudom (u drugim postupcima), pa i u vrijeme kada je izvanparnični postupak radi razvrgnuća bio pokrenut.

7. 1. Tako je predmet Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Bujama – Buie, posl. br. P Ob-239/2016 na kojeg se tuženica pozvala, formiran (kako to proizlazi iz eSpisa) po tužbi tužiteljice FŠ protiv tuženika GŠ, radi opoziva darovanja i utvrđenja da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu FŠ u cijelosti. U tom je predmetu 21. lipnja 2017. donesena presuda kojom je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev FŠ da predmetni stan predstavlja njezinu posebnu imovinu. Ta je presuda odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ob-1048/2017 od 10. listopada 2017. ukinuta. U ponovljenom postupku donesena je presuda posl. br. P Ob-314/2017 od 19. travnja 2018. kojom je, između ostalog, utvrđeno da stan predstavlja posebnu imovinu FŠ. Ta je presuda preinačena odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž Ob-762/2018 od 9. travnja 2019. te je njome FŠ pravomoćno odbijena sa zahtjevom za utvrđenje da predmetni stan predstavlja njezinu posebnu imovinu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 3336/2019-2 od 18. listopada 2022. revizija je u tom predmetu odbačena kao nedopuštena.

7. 2. U tim je postupcima utvrđeno da su ovdje stranke sklopile brak 15. svibnja 1993.; da je brak stranaka razveden presudom od 29. svibnja 2015.; da su AŠ, kao prodavateljica te tužitelj i tuženica kao kupci, 1. prosinca 1999., sklopili ugovor o kupoprodaji stana u kojem u čl. 3. stranke sporazumno utvrđuju kupoprodajnu vrijednost stana s drvarnicom u iznosu od 74.000,00 DEM, plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske važećem na dan plaćanja; da su stranke na temelju ugovora o kupoprodaji stana od 1. prosinca 1999., te aneksa tom ugovoru od 13. rujna 2000., u zemljišnim knjigama uknjiženi kao suvlasnici na predmetnom stanu u [adresa], Finida, [adresa], svaki u 1/2 dijela. S obzirom na to da je u ugovoru o kupoprodaji stana od 1. prosinca 1999., kao kupac naveden ovdje tužitelj koji se je uknjižio u zemljišnim knjigama kao suvlasnik 1/2 dijela predmetnog stana, upravo na temelju tog ugovora o kupoprodaji i njegovog aneksa, a ne nekakvog darovanja, proizlazi zaključak da je svoju staru deviznu štednju otac tuženice darovao i tuženici i tužitelju, a kako ne postoji ugovor o darovanju kojim bi tužiteljica darovala tuženiku polovinu stana, to ona niti ne može opozvati nepostojeći ugovor.

8. Tuženica je predlagala prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se kod ovog suda, Stalne službe u Bujama – Buie, vodi pod posl. br. P- 988/2023, sada P-587/2024, a povodom tužbe koju je tuženica kao tužiteljica podnijela protiv tužitelja kao tuženika, a kojom traži da se utvrdi da je tužiteljica izvršila valjani opoziv dara koji je bio učinjen tuženiku (ovdje tužitelju) sklapanjem ugovora o kupoprodaji stana od 1. prosinca 1999., ovjerenog 10. prosinca 1999., te da se utvrdi da je stan koji je predmet postupka posebna imovina tužiteljice (ovdje tuženice) u cijelosti i da nije dio bračne stečevine stranaka, te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu upis prava vlasništva u korist tužiteljice.

8. 1. Vezano za predloženi prekid, odredbom čl. 12. st. 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Da bi odluka o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos mogla predstavljati prethodno pitanje iz čl. 12. st. 1. ZPP-a, potrebno je da odluka suda u sporu koji se vodi ovisi o rješenju tog pitanja. Drugim riječima, ako pitanje postoji li neko pravo ili pravni odnos nije od utjecaja na donošenje odluke o zahtjevu o kojem se vodi postupak, ne radi se o prethodnom pitanju iako je takvo pravo ili pravni odnos istaknuto kao osnova tužbe.

8. 2. Sud je prijedlog za prekid odbio, kao u izreci rješenja (t. I.), jer je pitanje koje je tuženica postavila kao prethodno, a koje i drugostupanjski sud u ukidnoj odluci navodi kao pitanje je li tuženica zbog nezahvalnosti opozvala darovanje tužitelju i je li uslijed navedenog vlasnica predmetnog stana u cijelosti, odlučio sam riješiti.

8. 3. Jednako kao što je i drugostupanjski sud (Županijski sud u Zagrebu, u odluci posl. br. Gž Ob-762/2018 od 9. travnja 2019.) u postupku koji se vodio između ovdje tuženice kao tužiteljice i ovdje tužitelja kao tuženika, radi utvrđenja i opoziva darovanja, nedvojbeno (u obrazloženju) utvrdio da „ne postoji ugovor o darovanju kojim bi tužiteljica darovala tuženiku polovinu stana to ona niti ne može opozvati nepostojeći ugovor.“, tako i ovaj sud utvrđuje da ne postoji ugovor o darovanju. Utvrđuje i da ako nema darovanja, onda nema ni opoziva darovanja, pa ni opoziva darovanja zbog nezahvalnosti ili bilo kakvog drugog opoziva. Stoga činjenice koje tuženica ističe kao odlučne (je li opoziva darovanja, i je li on pravno valjan ili nije), kraj činjenice da nema darovanja, a ni opoziva, to nisu.

8. 4. Za izneseno utvrđenje ovome sudu nije bilo potrebno priklopiti navedene predmete, posebno uzimajući u obzir da je u obrazloženju spomenute drugostupanjske odluke (Gž Ob-762/2018 od 9. travnja 2019.) jasno navedeno da darovanja nije bilo, a obrazloženo je i na temelju čega je sud navedeno utvrdio („…što potvrđuje i prvi iskaz upravo sestre tužiteljice EŠ, koja je prvi put saslušana kao svjedok na raspravi održanoj kod suda prvog stupnja 13. travnja 2017., određeno iskazala: „… meni je otac rekao da je dao staru deviznu štednju FŠ i SŠ jer da i njima želi pomoći kao što je pomogao mojoj obitelji.“).

9. Kraj činjenice da je pravomoćnom odlukom utvrđeno da predmetni stan ne predstavlja posebnu imovinu tuženice, već suvlasništvo stranaka, svakog u 1/2 dijela, da je tom istom odlukom utvrđeno da darovanja tužitelju nije bilo, već da su se stranke, zajedno, na temelju ugovora o kupoprodaji, uknjižile kao suvlasnici stana, svaki u 1/2 dijela, suvišno je isticati da postoji razlikovanje između instituta bračne stečevine i opoziva darovanja.

10. Uzimajući u obzir to da je sa strankama kao nesporno (na ročištu održanom 8. studenog 2022.) utvrđeno da geometrijska dioba predmetnog stana nije moguća, kao ni razvrgnuće uspostavom posebnih cjelina, te da nije sporna identifikacija predmetnog stana u kojem živi tuženica, u ovom je predmetu prije odluke o predloženom načinu civilnim razvrgnućem suvlasničke zajednice, valjalo odlučiti o prigovoru tuženice da se ne može zahtijevati razvrgnuće. Riječ je zapravo o prigovoru prava na dom, koji je istaknut neformalno, ali da je o tom prigovoru riječ sud je utvrdio ukazivanjem od strane tuženice na druge okolnosti: „prijedlog je dan u nevrijeme“, „za slučaj civilnog razvrgnuća tuženica ostaje bez nekretnine“.

10. 1. U čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006. i 2/2010., dalje Konvencija), uz Protokol broj 1., koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenog 1997., propisano je pravo svakoga na poštovanje svoga privatnoga i obiteljskog života, doma i dopisivanja te pravo na mirno uživanje svoje imovine koje nitko ne može biti lišen, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Također, Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.) je pravo na dom propisano kao jedno od temeljnih ustavom zaštićenih prava, u čl. 34. st. 1. S druge strane čl. 48. Ustava RH štiti pravo vlasništva koje njegove nosioce obvezuje, s time da su odredbe o stjecanju, zaštiti, ograničenju i prestanku prava vlasništva pobliže razrađene i regulirane Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/1996., 68/1998.,137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. – pročišćeni tekst i 94/2017. – ispravak pročišćenog teksta; dalje: ZV), koji u čl. 47. st. 2. propisuje da svaki suvlasnik može zahtijevati razvrgnuće suvlasništva u bilo koje doba, osim kad bi to bilo na štetu ostalih, no može i tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike uskoro tako izmijeniti da razvrgnuće ne bi bilo na štetu drugih suvlasnika.

10. 2. U smislu prethodno navedenog, imajući u vidu prigovor tuženice (koji je zapravo istaknut u smislu čl. 47. 2. ZV-a pozivom na ustavno i konvencijsko pravo na dom) sud je u ovom postupku proveo test razmjernosti na način da je utvrđivao: – radi li se o pravu koje spada pod doseg čl. 8. Konvencije odnosno može li se sporna nekretnina smatrati domom tuženice pri čemu je „dom“ činjenični pojam koji, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) vezu; – dolazi li civilnom prodajom predmetne nekretnine do miješanja u njezino pravo na dom; – je li to miješanje u skladu sa zakonom; – je li to miješanje u skladu s nekim od legitimnih ciljeva navedenih u čl. 8. st. 2. Konvencije; – je li to miješanje razmjerno i nužno u demokratskom društvu; a sve to s obzirom na to da će pravomoćna odluka suda o civilnom razvrgnuću nekretnine predstavljati ovršnu ispravu za pokretanje ovršnog postupka koji u konačnici može rezultirati iseljenjem tuženice. Pritom je teret dokaza da se radi o njezinu domu i da iseljenjem dolazi do miješanja u njezino pravo na dom na tuženici dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužitelju (isto proizlazi i iz zaključka broj 1. sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanog 16. i 17. rujna 2015.).

10. 3. Na sve okolnosti potrebne za ocjenu ne/osnovanosti prigovora sud je saslušao stranke. Na temelju njihovih iskaza utvrdio je njihove imovinske prilike, mogućnosti obje stranke da u ovršnom postupku kupe suvlasnički dio druge stranke ili ostvarenom kupovinom sebi ili djeci osiguraju drugi prostor za stanovanje, kao i, s obzirom na to da u predmetnom stanu trenutno živi tuženica, i pitanje ima li tužitelj dom na drugoj adresi. Kod donošenja odluke, sud je vodio računa o tome da se u ovom slučaju radi o dva suprotstavljena privatna prava i interesa, legitimnog prava tužitelja zahtijevati razvrgnuće suvlasništva i prava na dom tuženice.

10. 4. Sud je zaključio da pravo tužitelja na razvrgnuće suvlasništva preteže nad pravom tuženice na dom. Nakon razvoda stranaka u 2014./2015. u stanu je ostao živjeti tužitelj, kroz razdoblje od dvije godine, kako su to stranke suglasno iskazivale zbog čega je sud njihove iskaze u tom dijelu pozitivno ocijenio. Nakon tog razdoblja, od 2016. u predmetnom stanu živi tuženica. Tuženica je tada u stanu živjela sa zajedničkom djecom stranaka, i to sinom do 2020. (otkada sin živi samostalno u podstanarstvu), a kćeri do 2019. (otkada po odluci suda živi s tužiteljem kojem je dodijeljena na čuvanje i odgoj. S druge strane, tuženik je od 2016. živio „gdjegod“, kako je to iskazao, jedno vrijeme i u željeznom kontejneru na oranici u vlasništvu prijatelja, dakle na ne uvjetnom mjestu, a kasnije u stanu za kojeg plaća najamninu. Tako je dosada na ime najamnine ukupno potrošio 30000 eura. Pravo na dom tuženice u konkretnom slučaju ne proteže se na djecu stranaka. Naime, njihova kćer živi s ocem, dok sin živi samostalno. Stoga je i ta okolnost bila od značaja za ocjenu prigovora tuženice. Tuženica neće biti ostavljena bez naknade za svoj dio suvlasničkog omjera, a iznosom dobivenim prodajom predmetne nekretnine, moći će podmiriti troškove stanovanja, ili pak tim iznosom eventualno kupiti drugu odgovarajuću nekretninu koja joj može služiti kao dom. U ovom postupku nije postavljala zahtjev za diobom predmetnog stana isplatom, dok, s druge strane, na takvu diobu nije pristala po zahtjevu tužitelja.

10. 5. Sporna nekretnina može se smatrati domom tuženice, i civilnom prodajom nekretnine dolazi do miješanja u njezino pravo na dom, ali je takvo miješanje u skladu sa zakonom, razmjerno i nužno (u skladu s legitimnim ciljem navedenim u čl. 8. st. 2. Konvencije – radi zaštite prava tužitelja), imajući pri tome u vidu da razvrgnuće suvlasništva, odnosno postupak kod suda, predstavlja miješanje u pravo suvlasnika, koje miješanje je utemeljeno na hrvatskom pravu i kojim se načelno ostvaruje legitiman cilj zaštite prava drugih.

11. Način razvrgnuća (diobe) nekretnina propisan je odredbom čl. 50. st. 2. ZV- a. Prema toj odredbi, u situaciji kada između stranaka nije postignut sporazum o načinu razvrgnuća, sud je obvezan raspraviti i utvrditi mogućnost geometrijske diobe, a tek ako takva dioba ne bi bila moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost nekretnina, što prema do sada utvrđenim (između stranaka nespornim) činjenicama ovdje nije slučaj, ovlašten odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće). S obzirom na navedeno, kada je postavljen tužbeni zahtjev za razvrgnućem zajednice nekretnina, sud je u tom postupku ovlašten i dužan odlučiti o načinu diobe te primjenom navedene zakonske odredbe, tijekom postupka utvrditi može li se nekretnina koja je predmet diobe, podijeliti geometrijski, u skladu sa suvlasničkim omjerima pojedinih suvlasnika te u tom slučaju nekretninu podijeliti geometrijski, a u slučaju da geometrijska dioba ne bi bila moguća, odrediti civilno razvrgnuće, sukladno s odredbom čl. 50. st. 4. ZV-a. Ovo stoga što je svrha sudskog postupka razvrgnuća prestanak suvlasništva određivanjem sadržaja i načina diobe.

13+2. Na okolnost vrijednosti stana provedeno je građevinsko vještačenje, iako ta okolnost za civilno razvrgnuće nije bitna, a provedeno je jer je između stranaka postojala mogućnost mirnog rješenja spora (koju mogućnost je tuženica istaknula i u podnesku od 19. siječnja 2023., str. 106).

12. 1. Fizička dioba predmetnog dvosobnog stana građevinski nije moguća na način da se uspostave dvije samostalne stambene, odnosno etažne jedinice i da se pribavi potvrda (u smislu čl. 73. st. 3. i 4. ZVDSP-a). Činjenicu da geometrijska dioba stana nije moguća su kao nespornu stranke navele na ročištu, pa sud nije našao potrebnim da se vještak o toj okolnosti očituje u procjembenom elaboratu.

12. 2. Tuženica je na posljednjem ročištu predložila da se elaborat dopuni u tom dijelu, koji prijedlog je sud, zbog činjenice da okolnost na koju bi se elaborat trebao dopuniti nije sporna, odbio. Osim toga, tuženica je dopisom suda od 8. siječnja 2024. (str. 162–163) pozvana očitovati se na nalaz i mišljenje vještaka u roku 15 dana, što je u podnesku od 15. siječnja 2024. i učinila, i u tom je podnesku navela da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok prijedlog za dopunu nalaza i mišljenja nije imala, zbog čega je njezin prijedlog prema mišljenju ovog suda, bio usmjeren isključivo na odugovlačenje postupka.

13. Procijenjena vrijednost predmetne nekretnine prema elaboratu vještaka, kojeg je sud ocijenio objektivnim i stručnim, izrađenim po pravilima struka, i na koju stranke nisu imale primjedbi iznosi 111.039,70 eura, 111.000,00 eura zaokruženo. Tako procijenjena vrijednost bit će osnova za određivanje minimalne i početne kupoprodajne cijene nekretnine u budućem postupku javne dražbe. Nekretnina će biti prodana usmenom javnom dražbom prema pravilima Ovršnog zakona. Javna dražba bit će održana na posebnom ročištu na kojem mogu sudjelovati i suvlasnici i drugi stvarnopravni ovlaštenici.

14. Slijedom svega iznijetog, prihvaćen je zahtjev tužitelja za razvrgnuće suvlasništva predmetne nekretnine civilnom diobom kao u izreci presude.

15. Obje stranke zatražile su naknadu troškova postupka. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima postupka donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Tužitelj je u uspio u cijelosti u sporu, pa mu je tuženica dužna naknaditi opravdane troškove postupka u cijelosti, dok tuženici ne pripada zatražena naknada troškova jer je u sporu izgubila.

15. 1. Tužitelju sukladno čl. 155. ZPP-a pripada zatraženi trošak nagrade odvjetniku za sastav tužbe i zastupanje na ročištima 8. studenog 2022., 12. listopada 202., 22. travnja 2024. i 21. siječnja 2026., sve po 100 bodova, ukupno 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura (2,00 eura/bod), uvećano za PDV 25 %, 250,00 eura, ukupno 1.250,00 eura, sve u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.), i to tbr. 7. t. 1., tbr. 9. t. 1., tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tužitelju pripada i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu 112,81 eura te za presudu 56,41 eura (koliko je tužitelj platio). Priznat mu je i trošak plaćenog i utrošenog predujma za vještačenje u iznosu 499,48 eura.

15. 2. Stoga je tuženici naloženo da tužitelju naknadi troškove isplatom 1.918,70 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, sve kao u t. II. i III. izreke rješenja.

U Pazinu 6. ožujka 2026.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

– tužitelj po pun.

– tuženica po pun.